MOJI SUSRETI SA NICKOM CAVEOM: Od Čapljine, preko Barcelone do zagrebačkog kafića

OD GRAFITA DO VJEČNOSTI

Prvi susret se desio u Čapljini. Njegovo ime bilo je ispisano  na zidu zgrade. Nisam imao pojma ko je Nick Cave. Bio sam dijete, ali je ime zapamćeno. Ostalo je urezano u mojoj podsvijesti da bude smjernica budućnosti.

Jesus and Mary Chain, Lou Reed, The Cure, Clash, Iggy Pop, Gang of Four...  i taj Cave, imena su sa fasada ispisana rukom dobrih duhova mog djetinjstva. I sada, kada o tome razmišljam, fascinirajuće je kako je tako malen grad mogao imati zajebanu ekipu profinjenog ukusa. O njima još uvijek kruže legende. Ja sam u to vrijeme bio dječački opsjednut rockabilly muzikom i pomalo Brus Lijem, volio Elvisa, splitske Đavole i beogradske Idole.

Kasnije sam našao vezu. Za razliku od većine koja je uglavnom spominjala Elvisove početke, pedesete i ulogu u promociji rokenrola,  Nick Cave je isticao kako je njega fascinirao posljednji dio Kraljeve karijere, propast u Las Vegasu, usamljenost na vrhu svijeta, bez pravih prijatelja, sa sve slabijim otkucajima srca i utjehom u sedativima. U skladu sa tim na repertoar prvih londonskih svirki, s novim/starim bendom 'Cavemen', on stavlja pjesmu 'In the Ghetto', jedan od najvećih hitova sa početka kraja Elvisove karijere. I života.

SONGS OF SHIP AND AVALANCHE

Cavemen su pod tim imenom trajali šest mjeseci. Osamdeset i četvrte objavili su svoj prvi album 'From Her to Eternity', zvanično potpisan kao 'Nick Cave featuring Bad Seeds', a 'In the Ghetto' je osma na pjesma na njemu. I singl sa istoga. Sam album otvara mračnija verzija ionako mračne Cohenove pjesme 'Avalanche', sa albuma 'Songs of Love and Hate', iz 1971. godine.

Moj drugi susret sa Caveom mogli bismo nazvati kodnim  imenom 'Ship Song'. Bio je to dio života posvećen potrazi i oblicima tuđih tijela koji bi u glavi putnika mogla da uspostave mir i  konačno okončavanje potrage. Naivno divne misli, sasvim logične za određene dane, i nemoguće za neke kasnije. Bila je to poetika potrage za nemogućim, bili su to glasovi na terasi velike kuće u predgrađu, dok svira 'Ship Song'. I svi su zaljubljeni u sve, nemogućnosti su zaboravljene i nevolje izbrisane u tih pet minuta Caveove čarolije.

NO MORE SHALL WE PART

'Ship Song' je snimljena na albumu 'The Good Son', šestom po redu sa Bad Seedsima. Bend je u međuvremenu  izmijenio kompletnu postavu, osim dva člana koja su Seedse sa Caveom i oformila. Bili su to školski kolega iz Australije, Mick Harvey, suborac od samog početka i multi-instrumentalista, i neponovljivo blago iz Berlina – Blixa Bargeld, Einstürzende Neubauten. Nijedan ni drugi, nažalost, danas više ne sviraju sa Caveom.

Album je snimljen u Brazilu, gdje se bend napokon skrasio nakon Londona, Berlina i New Yorka. Cave se skinuo s droga, oženio i posvetio klavirskim baladama. Još jedan klasik na ovom albumu je 'Weeping Song' , duet sa Blixom. Pjesme koje otvaraju album, 'Foi Na Cruz' i 'The Good Son', inspirisane su tradiconalnim pjesmama, prva protestantskom himnom, a druga afričko-američkom "Another Man Done Gone".

Nikada nisam stigao do Brazila. Zaustavio sam se u Nikaragvi. Panama mi je najjužnija destinacija. Ali moj Brazil se prije više od decenije desio u Barceloni. Putovao sam tamo sa najboljim prijateljima. Rijetkima se desi takvo putovanje. Roadtrip od Mostara do Barcelone, i nazad. Ako postoji putovanje života, to bi moglo bilo to. Moji drugari, moje drugarice, bili su kao ekipa sa videa za pjesmu 'Fifteen Feet of Pure White Snow'. To bi tako lako mogla biti pjesma za njih. Ne znam gdje su sada. Ali znam da plešu dobro kao i ovi u videu. Uključujući Jarvis Cockera i Jason Donovana.

 

GRINDING THE DREAMS

Barcelona je za nas bila magični južnjački svijet umjetnosti i pokušanih revolucija. Mirisi anarhosindikata i Gaudijevih bajki na svakom koraku. Las Ramblas kao ultimativna promenada s koje samo nekako treba ukloniti turiste, put do luke i nekadašnje Kineske četvrti. Parkovi, o kakvi parkovi. Otišao sam na taj put ispraćen pjesmom 'As I Sat Sadly by Her Side'  i vratio se kući sa poklonom koji se zvao 'No More Shall We Part' u svim svojim oblicima.

Četvrti susret desio se u Zagrebu. Bio je to koncert reklamiran kao 'Nick Cave Solo', ali će u istoj postavi i sa istom energijom nedugo poslije uskrsnuti kao Grinderman. Marko me čekao u obližnjem kafiću, pio za lovu koju bi potrošio na kartu i slušao Cavea sa zvučnika. Bio je to najbljeđi od svih naših susreta. Ono od čega krojiš snove teško da možeš doživjeti u krvi i mesu. Barem je kod mene tako. Ali smo zato Marko i ja napili sve svoje iluzije te noći. Niko nije ostao žedan. Dok su nam preostali novčići po džepovima zveckali...

(zurnal.info)