MOSTARSKE BILJEŠKE: Živim uvjeren da srce treba biti slomljeno

CRNJANSKI

U jednom od eseja sabranih u knjizi „Kod hiperborejaca“ Crnjanski je, meditirajući o putovanjima, iznio zapažanje da su jedini istinski sretni, spokojni ljudi, koje je sreo tijekom svojih lutanja, oni koji nikada nisu nigdje makli iz malog svijeta u kojem su rođeni.

JUTRA NAKON POVRATKA

Jutra nakon povratka. Najsurovija jutra u ljudskom životu. Znaš da je Krist metafora jer živiš raspet između onoga što ostavljaš i onoga čemu se vraćaš. A niti si ikada išta uspio ostaviti niti si se igdje uspio vratiti niti više znaš tko si.

OBLACI

Ovog subotnjeg jutra svi oblaci svijeta dogovorili su sastanak nad Mostarom. Stali su u neprobojan špalir. Samo je jedan oblačić, očito mlad jer nije još ni posivio, plutao sam ispod betonski sive mase. Njegova je pobuna izgledala smiješno. Blesan je otišao za Sarajevo.

MALI UŽAS

Mali užasi ne postoje. Umirem u sobi u kojoj živim. To je tako prosta činjenica, ali nipošto nije mali užas.

VELIKI UŽAS

Najužasnija stvar koju je napravio kapitalizam jeste što nas tjera da živimo u nepodnošljivoj samoći. Ljudi su postali mašine za proizvodnju tuge.

UVIJEK TI KOLODVORI

Srednjovjekovni alkemičari su jednom zapisali da njihovo zlato nije zlato prostih ljudi i to nema baš nikakve veze ni sa čim ali mi se ta rečenica neprestano vraća u misli kao neka glupava pjesma koju ne možete istjerati iz glave cijeli dan a čuli ste je negdje usput, vjerojatno u blizini kolodvora gdje se svijet sastavlja i raspada istovremeno.

ISPRIKA

Jednom sam u Berlinu, ima tome više od deset godina, tijekom jedne od agonija koju smo moji prijatelji i ja proizveli raznim opijatima, izjavio: meni je žao svih ljudi koji me poznaju! Često se sjetim tog lucidnog trenutka. Često se tako osjećam. Tjeran nekim plamtećim ludilom propustim trenutke u kojima bih mogao biti utjeha, dobar, istinski prijatelj.

Nekad imam dojam da sam cijeli život pretvorio u jedno trajno smoubojstvo. Mogao sam, prije, buljiti u prazan plafon. Sada moram na plafonu nacrtati barem jednu malu točku koja će se pretvoriti u crnu materiju i usisati svu agoniju u koju padam sve češće, a ne mogu joj vidjeti kraja niti početka.

JEDINA STVAR KOJU ZNAM

Jednom je neka novinarka, morat ću to parafrazirati jer mi se kao i obično ne da kopati po knjigama, napisala za Učitelja:

On nikome ne može pomoći, sve što taj radi jeste to da pokušava učiniti da se svi ljudi osjećaju usrano poput njega.

Ako netko nacrta srce budite sigurni da ću doći i naći način da ga slomijem, jer sam potpuno poludio i živim uvjeren da srce treba biti slomljeno.

(zurnal.info)