MUZIKA VELIKE DEPRESIJE: Ovo je tvoja zemlja

RUDARSKI BAL U ITALIJANSKOJ DVORANI

Dopustite mi da vam ispričam jednu istinitu i svevremensku priču.

Godine 1913., u Mičigenu, u zgradi koja se zvala ‘Italian Hall’ rudari su sa svojim porodicama imali božićnu proslavu. Većina ih je bila u štrajku zbog nikakvih uslova rada u obližnjem rudniku bakra. Bio je to jedan od najdužih i najorganizovanijih štrajkova rudara do tada. Započet je u julu te godine,  i okončan u aprilu 1914. godine. Traženo je ono sasvim normalno – smanjenje beskrajnih radnih sati, i povećanje nikakvih plata.

U toku božićne noći, plaćenici velikih gazda rudnika su odlučili da se našale sa slavljenicima. Digli su uzbunu da  zgrada gori, i u isto vrijeme zaključali jedina izlazna vrata. U zgradi je bilo 400 osoba. Nije puno trebalo da panika ovlada svima. Ljudi su sa familijama pohrlili niz stepenice ka izlazu, pokušavajući naći spas. U stravičnom stampedu poginule su 73 osobe, a od toga ih je 59 bilo djeca.

THIS MACHINE KILLS FASCISTS

Priču sam saznao preko pjesme ‘1913 Massacre’. Napisao i pjevao Woody Guthrie, trubadur radnika, pjesnik protesta i nepravde, inspiracija mnogim facama među pjesnicima rokenrola kao što su Bruce Springsteen, Joe Strummer, Jeff Tweedy, Billy Bragg.

Prepoznatljiv po svojoj gitari i natpisu na njoj: ‘THIS MACHINE KILLS FASCISTS’, Guthrie je obilježio eru američkog folka prve polovine dvadesetog vijeka. Za vrijeme Velike depresije proputovao je Ameriku sa farmerima koji su izgubili sve i jedino što im je preostalo bilo je pomjeranje po zemlji, u potrazi za boljim životom. Usput je slušao njihove priče i učio folk pjesme. Aktivizmom je bio vezan za United States Communist grupe, mada nikada nije bio član nikakve partije.

Čak neizlječivo bolestan i pri kraju svog života Woody Guthrie je bio mentor Ramblin' Jack Elliottu, a preko njega i Bob Dylanu. Poentu svojih lekcija svodio je na: “Ako želiš nešto da naučiš kopiraj one od kojih učiš, tako je mene naučio Lead Belly.”
Upravo su Dylan i Ramblin’ Jack najzaslužniji da nova publika, poslije smrti, otkrije njegovu neprocjenjivu pjesmaricu, da se stvaralaštvo ove ikone američke folk muzike prenese novim generacijama.

BALADA O MRŠAVOM ČOVJEKU

Nemam pojma kad sam se prvi put sreo sa Dylanom. Ako voliš muziku kao ja s njim se moraš susretati na svakom koraku. Bio ti drag ili ne, jednostavno je nezaobilazan. A činjenica da je sebi umjetničko ime dao po pjesniku Dylanu Thomasu je jednostavno fenomenalna.

Dok sam studirao u Sarajevu, imao sam cimera – ludi profesor muzikologije, bivši panker, tadašnji džezer i sadašnji kompozitor savremene muzike. U svojoj sobi prepunoj knjiga imao je kontrabas i gramofon na kojem je danima i noćima okretao Dylanov album ‘Highway 61 Revisited’. Da, to je onaj album koji otvara kultna ‘Like a Rolling Stone’. Ali to nije ta pjesma. Ona kojom su mene začarale profesorove Highway Seanse je posljednja na A strani – ‘Ballad of a Thin Man’. Ta pjesma je moj Bob Dylan.

Odjednom su se složile kockice. Našao sam dio koji je nedostajao. Onaj koji godinama ranije, kao klinac u osnovnoj školi i fasciniran Beatlesima, nisam povezivao. Onaj iz pjesme ‘Yer Blues’:”... I feel so sucidal, just like Dylan's Mr. Jones…”.

Baš kako je trebalo i da bude. Sve ima svoje vrijeme, a posebno određeni stihovi. Trebalo je proživjeti neke stvari, preskočiti zidove, dobro ižvakati svoja sljedovanja čarobnih gljiva, izgubiti se u šumama, preplivati rijeke. Tada imamo bolje šanse da se stvarno upoznamo sa Dylanovim Mršavim Mr. Jonesom.  Pitajte Pattona ako meni ne vjerujete.

SONG TO MR G

Postoji priča koju je napisao odični književnik i drag čovjek, Vladimir Arsenijević. Imao sam čast da je čitam dok je još bila u rukopisu, a ove godine je objavljena u zbirci pripovjetki 'Ovo nije veselo mesto'.

Ime knjige je ujedno i prva rečenica priče 'Song to Mr G', ispričane iz perspektive medicinske sestre u psihijatrijskoj ustanovi, u kojoj je Woody Guthrie smješten, i gdje se ona brinula o njemu, nemajući pojma koliko je bitan taj čovjek u posljednjem stadiju Huntingtonove bolesti, a ipak ga tretirajući kao svog najdražeg pacijenta, što je i bio.

Kuliminacija priče je dolazak nepoznatog misterioznog mladića u posjetu da bi svome idolu odsvirao prvu pjesmu, napisanu njemu u čast.Vrhunski kombinirana fikcija i stvarni biografski fakti, takve priče su mi najdraže, a Arsenijević je majstorski uradio upravo to.

A ako se vratimo na početak i pjesmu '1913 Massacre', činjenica je da je Dylan iskoristio baš njenu melodiju da bi napisao jednu od svojih prvih pjesama 'Song to Woody'. Bilo je to početkom šezdesetih i objavljena je na njegovom albumu prvijencu 'Bob Dylan', 1962. godine.

(zurnal.info)