Auto kino: Na putu za Meksiko

Palcem desne ruke 

Otkad sam te izgubila, moj život je jednostavan. Nisam sigurna da se to može zvati gubitkom. Sigurno jeste promjena. Osjećam se lakše, jutra su prozračnija, noći nisu lavirinti kroz koje se iznova provlačim. Nema grča koji me budi s pitanjem koja linija razdvaja ljubav od onoga što ne želimo u svojim životima. 

Patricia Franchini: Poznaješ li Williama Faulknera? 

Michel Poiccard: Ne. Ko je taj? Jesi li i s njim spavala? 

Ako mene pitaš, lako je Michael Poiccard postao Jesse Lujack, a Patricia Franchini, francuska studentica u Los Anđelesu, Monica Poiccard. Američka verzija filma Do posljednjeg daha (Breathless, made in USA), napravljena je dvadeset i tri godine nakon što je Godard snimio À bout de souffle. Bio je to jedan od prvih, i vjerovatno najuticajniji film Novog talasa francuske, ali i svjetske kinematografije. 

Odzvanjaš, refren si pjesme koju sam napisao. Putokaz si na cesti za Vigo, gdje sam se jednom izgubio. Nije bilo problem biti tužan tih dana. Za sreću je trebalo još manje. Svijeće i mirisni štapići, planovi od sandalovine. A namjeravao sam te vratiti. Otkad su nam se pogledi prvi put sreli, imao sam osjećaj da pripadaš drugima. Pripadanje je besmislica koju pokušavam napustiti već decenijama.

Preko donje usne

Sad kad razmišljam o tome, i nije neka misterija, bilo me je lako pročitati. U smrvljenom satu, u tmini i dimu, u starom dijelu grada, u baru s najboljom muzikom, pogleda fiksiranog na plakat sa Belmondom i Jean Seberg bilo me je lako navući na priču o umiranju za ljubav, Godardu i bebopu, o izgubljenima i ostavljenima, o zalutalom i slomljenima.

Još ima vremena da se zaustavim. Mjesec je sve manje stidljiv, dok glasovi odjekuju, pretvarajući ljubav u predavanje o bitnosti muzike koju je Martial Solal komponovao za À Bout de Souffle. Šteta koju su Godard i Solal napravili svijetu ne radeći zajedno nakon ovog filma, destruktivno djeluje na tvoj krevet. U mojoj su glavi stvari jednostavnije – Solal je brilijantno dovršio posao. Najluđi Jerry Lee Lewis je nastavio gdje je on stao. Priča je ista, Amerikanka je postala Francuskinja, a sitni kriminalac ostao ono što jeste. Jean Paul Belmondo ili Richard Gere, ne biram – u meni ima dovoljno mjesta za obojicu. Priču toliko volim da me ništa više ne zanima. Rokenroler zaljubljen u stripove i spreman za sve kad mu je do nečeg stalo (baš kao i njegov heroj Silver Surfer), dao je mojoj adolescenciji ono što ću ostaviti, posvećujući se sve više razgovorima u krevetu. Onima koji su sve više podsjećali na razgovore koje su vodili Jean Seberg i Belmondo. François Truffaut, hvala ti za to. 

Tvoj život drugima izgleda kao što životi drugih izgledaju meni. Sve je izgrađeno od pretpostavki i niko ništa zaista ne zna. Ostavljamo mrvice da bismo od njih gradili ono čega nema. Oslikavamo na platnu ono što nam se čini da vidimo, ne sluteći koliko smo daleko od nutrine posmatranoga. Promatrač nije u pravu. Pravo je nezanimljivo onima koji će odstraniti tvoj osjećaj za pravdu. Nakon poraza pobjeđuješ sebe. Konstantan grč – predviđanje i dočekivanja loših scenarija, to nikada nije zabavno. Zaboravi se i zaboravi sve. Pređi sa mnom na drugu stranu slatke osvete. Život će nas svakako na kraju sjebati. Nema potrebe za iščekivanjem nesreće. Hajmo, radije, plesati. 

Do posljednjeg daha, mon'amie

Dovraga sa planovima koje je Jesse Lujack napravio za Monicu Poiccard ne pitajući je ništa. Monica, eh  Monica… Meksiko je odsanjana situacija. Takav Meksiko za nas ne postoji. Postoje uragani i zemljotresi i razne kolere i bjelosvjetski karteli. Jebi se, Jean-Paul Belmondo, i tvoj šarm i tvoja ružna njuška. Kroz vene mi struji Jerry Lee Lewis, i do kraja ću željeti da budem kao ti. 

Jesse Lujack: I say Monica, you ever been to Mexico, honey? I say Monica, darlin', you coming to Mexico with me? Monica, you coming to Mexico with me! Me and Monica! Cos I'm gonna tell you how it's gonna be! Mon-Monica and me! Me and Monica! Yeah, me and Monica go to Méjico!

Da li se prezime Lujack izgovara... luđak?! To bi bilo fenomenalno i itekako imalo smisla. Kao što su obrisi tebe zadnje što vidim. Činim to bez imalo nostalgije, vođen željom u kojoj izdišem. Neraspletivi čvor čistog i prljavog. Drhti ruka koja bi da ubije, mirna je ona koja umire. Dok nas stiže prokletstvo svih divnih filmova koje sam odgledao i napamet naučio, tvoje su vijesti posljednje. 

(zurnal.info)