Raúl Zurita : Ne možete pobijediti diktaturu poezijom, ali bez nje čovječanstvo bi nestalo!

Mogla bih vam reći da je Raúl Zurita rođen u Santiagu, Čile, 1950. godine. Da je studirao strojarstvo, da bi zatim postao pjesnik. Da su njegova rana djela bila potresni odgovori na vojni puč generala Augusta Pinocheta iz 1973. Da je bio uhapšen u jutarnjim satima, 11. rujna 1973., i isprebijan. Da je jedan od osnivača radikalne umjetničke skupine CADA (Colectivo de acciones de arte). Da je objavio dvadesetak zbirki poezije, eseja i kritičkih djela; da su mu književni radovi uvršteni u nebrojene časopise i antologije; da su prevedeni na brojne druge jezike; da je osvojio neke od najprestižnijih svjetskih književnih nagrada, uključujući Premio Nacional de Literatura, Premio Pablo Neruda de Poesía, Premio Municipal de Literatura, Premio Pericles de Oro u Italiji, potporu zaklade John Simon Guggenheim i nedavno Premio de la Crítica za zbirku Zurita (2012). Naposljetku i to da je Raúl Zurita danas jedan od najvažnijih pjesničkih glasova Latinske Amerike.  

Ali ono što je zbilja važno kada je riječ o Zuriti jest način na koji on istražuje geografiju zemlje, tijela i duše. Njegove pjesme su sve od kostiju, rijeka, duha. Upleću se u pejzaž neba i pustinje. Njegove nam riječi daju oči da vidimo plavetnilo, bjelinu, beskrajne nijanse beža i okera, tih boja pustinje kojima se neprestano vraća. Ostavljajući nas sa dvadeset dvije poetske fraze uklesane u stijene sjeverne obale Čilea, koje se mogu iščitati samo s pučine. Njegove riječi pročišćuju daljine, baš kao i samo more. Njegova je revolucija revolucija jezika. Kako onog epskog, tako i lirskog. Mitskog i opčinjujućeg. Nije vidio „ništa od onog u što je vjerovao“, ali nas nadahnjuje da se stalno vraćamo onome što je sveto - našoj čovječnosti. Zurita nas podsjeća da je poezija rođena sa ljudskošću, da je starija od pisanja, starija od knjige, starija od Interneta, i da će i dalje uzimati tisuće novih oblika sve dok ne umre zajedno sa posljednjim čovjekom dok kontemplira posljednji suton. Zurita je njegova duga rečenica. 

Ako je Neruda velika rijeka koju Čile nikad nije imao, tada je Zurita njezin brzac. On je pjesma koju čovjek promišlja da samom rubu raja. 

BEZGRANIČNO NASILJE LJEPOTE

NATHALIE HANDAL: Počnimo od samog početka. Bili ste član CADA-e, zajedno sa spisateljicom Diamelom Eltit i vizualnim umjetnicima Lotty Rosenfeld i Juanom Castillom. Pokret je osnovan 1979., a okončan je 1983. CADA je bila smjela inicijativa: politički intonirana umjetnost na javnim mjestima usmjerena protiv diktature. Obuhvaćala je performanse i akcije poduzimane na ulicama, u crkvama, školama i na tajnim lokacijama. Bili su to rizični i opasni poduhvati. Možete li mi reći tko je bio Raúl Zurita iz tog vremena, i o čemu je mislio? 

RAÚL ZURITA: Sve što sam radio tih godina, poput umjetničkih akcija u sklopu CADA-e, radio sam zato što sam osjećao da se smrti i boli treba oduprijeti poezijom i umjetnošću koja bi bila obuhvatna i snažna poput nasilja kojemu smo bili izloženi. Valjalo je bezgraničnom zločinačkom nasilju suprotstaviti bezgranično nasilje ljepote, bezgraničnom nasilju moći bezgranično nasilje umjetnosti, bezgraničnom nasilju užasa još snažnije nasilje svih naših pjesama. Nikad nisam naučio bacati kamenje, ali to nije bila naša intifada. (1) Ne možete pobijediti diktaturu poezijom, ali bez poezije, - i ovo nije metafora - čovječanstvo bi bukvalno iščeznulo u narednih pet minuta. 

N.H.: Kako ste uspjeli uraditi sve to što ste uradili? Naprimjer, dovući deset kamiona iz Soprole (Sociedad de Productores de Leche, proizvođač mlijeka), kompletno ih prebojati, a da vas pritom ne uhvate? Je li to bila najodvažnija CADA-ina akcija? 

R.Z.: Samo vas strast može natjerati da uradite takve stvari. Nije nas uopće bilo strah. Nije bilo nikakvog načina da te kamione izvučemo iz mljekare,  kako bismo „replicirali“ program Salvadora Allendea za suzbijanje pothranjenosti kod dojenčadi, niti smo imali ikakvog načina da usred diktature dignemo šest aviona i iz njih izbacimo na tisuće letaka sa pjesmom o Santiagu, ali smo to svejedno uradili. Naša posljednja akcija bila je tajno prekrivanje cijelog Čilea riječima „No máis“ („Dosta više“), odnosno znakom + [na španjolskom se „+“ verbalizira kao riječ „više“], da vidimo kako će tisuće drugih ljudi sami dovršiti frazu dodavanjem riječi „dosta“, naprimjer: Dosta + diktature, Dosta + ubistava, Dosta + terora, i ti grafiti su ispisivani sve dok se diktatura nije završila. Međutim, akciju jedva da smo nastavili, jer su u međuvremenu počeli masovni prosvjedi. I kad sam vidio stotine i stotine svijeća uz cestu koja vodi prema crkvi u kojoj je vojska ubila svećenika koji je dijelo patnje najsiromašnijih, shvatio sam da je naš rad završen. Najsmjelije akcije, naime, nije izvršio Colectivo de acciones de arte, već stvarni kolektiv: čileanski narod. 

N.H.:  Uhapšeni ste u jutarnjim satima 11. rujna u Valparaísu, onog dana kad je počeo puč. Možete li nam nešto reći o tom danu: što vam je prolazilo kroz glavu? 

 R.Z: Bilo mi je dvadeset tri godine i bio sam odan socijalističkoj revoluciji Salvadora Allendea, no moj privatni život je bio u rasulu. Upravo sam se bio rastao od žene, imao sam dvoje male djece, i dosta sam propatio. Posljednjih pet dana i noći pred hapšenje nisam spavao, samo sam lutao tamo-amo, a često bih se priključivao prosvjednim marševima samo da me ne shrva san. (Mislio sam da ću ako zaspim umrijeti, a istodobno je jedino što sam želio bilo umrijeti). U šest sati ujutro, 11. rujna, uhapsili su me i odveli sa još tisuću drugih zatvorenika u potpalublje jednog od brodova koji su služili kao zatvori. Imao sam sa sobom bilježnicu sa pjesmama, a oni su mislili da su to šifrirani tekstovi, zbog čega sam dobio žestoke batine. Kad su se naposljetku uvjerili da je ipak riječ o pjesmama, pobacali su ih u more. Kasnije sam ih rekonstruirao po sjećanju. I uspio sam u svom tom paklu zapamtiti svako slovo. Kasnije su neke od tih pjesama završile u Čistilištu, ali tada nisam znao da ću napisati zbirku pjesama pod naslovom Čistilište. 

U KAZAMATIMA MAIPOA

N.H.: Uhapšeni ste i premlaćeni, pjesme su vam uništene, ali ste ih svejedno sve redom uspjeli memorirati. To je fascinantno. Međutim, svejedno godinama nakon toga niste pisali, zašto?  Iako su vaše dvije zbirke, Čistilište (Purgatorio, Eeditorial Universitaria, Santiago de Chile, 1979) i Predraj (Anteparaíso, Editores Asociados, Santiago de Chile, 1982), objavljene dok je CADA još uvijek bila „u akciji“.  

R.Z.: Počeo sam Čistilište godinu i pol nakon državnog udara. Neki vojnici ušli su u autobus u kojem sam se nalazio i izbacili me van zbog toga kako sam izgledao; mislili su da sam prosjak. Zatočen sam u kazamatima Maipoa, bio sam komunist, bilo mi je dvadeset pet godina, bio sam neobjavljivani pjesnik, i bio sam sâm. Primio sam svega nekoliko udaraca, i na tome je sve stalo, ali svejedno to nisam mogao podnijeti. Sjetio sam se one rečenice iz evanđelja o okretanju drugog obraza. Zatvorio sam  se u kupaonicu i spalio si obraz vrelim sječivom koje sam zagrijao do usijanja. Nekoliko sati poslije pjesme koje sam memorirao dok su me uhapsili su mi se „vratile“, i počeo sam pisati. Također, obznanile su mi se u mašti neke pjesme ispisane na nebu i u pijesku pustinje, kao i riječi da bi onaj koji je počeo u krajnjoj samoći trebao završiti u sjaju sretnih okolnosti. Pet godina kasnije osnovali smo CADA-u, i zahvaljujući njoj ispisao sam tu pjesmu na nebu. Fotografije te pjesme čine dio zbirke Predraj, koja je uslijedila nakon Čistilišta. Godine 1993. omogućeno mi je pisati nad pustinjom u sjevernom Čileu. Ti stihovi glase: „Ni bol ni strah“, a njihova fotografija zatvara krug onoga što sam zamislio osamnaest godina ranije. To je tiskano u knjizi La Vida Nueva (Novi život). CADA je tada bila već deset godina ugašena.  

N.H.: Anteparaíso je dobio odobrenje za tiskanje, ali nakladniku niste na uvid podnijeli verziju koju ste željeli objaviti. Jeste li se plašili da će biti cenzurirana? U čemu je razlika između cenzure tada i sada? 

R.Z.: Ruku na srce, bilo je to nešto krajnje jednostavno. Urednik, Mario Fonseca, podnio je primjerak s nekim drugim pjesmama, bezazlenim stvarima objavljivanim ovdje i ondje, ali objedinjenim pod naslovom Anteparaíso. I to je bez problema prošlo cenzuru, tako da smo poslije uz odobrenje objavili pravu verziju. Bili smo uvjereni da to nitko neće provjeravati. 

N.H.: Rekli ste da ste u zatvoru odležali „samo“ šest tjedana, ali to nikada niste zaboravili. Možete li opisati taj trenutak koji vas ne napušta?

R.Z.: Taj dan nikad nisam zaboravio i pretpostavljam da se provlači kroz sve što sam uradio. Ne samo zato što su nam se tada životi promijenili na tako brutalan način, već zato što taj dan stoji za nebrojene druge dane. Onaj koji je mučen, ili isprebijan, ili ubijen sjedinjen je sa svima drugima koji su prebijani, mučeni i ubijani; riječ je o vojnom udaru u Čileu, ali istodobno je riječ i o Auschwitzu, o bombi nad Hirošimom i Nagasakijem, o masakru u Sabri i Šatili. Svako nestalo, mučeno i masakrirano ljudsko biće predstavlja apsolutni promašaj cjelokupnog čovječanstva. 

N.H.: Canto a su amor desaparecido (Editorial Universitaria, Santiago de Chile), ili Pjesma o njegovoj nestaloj ljubavi, objavljena je 1985., na vrhuncu Pinochetove diktature. Što biste poručili tom mlađem sebi, danas, jeste li bili u potpunosti svjesni rizika koji je to za sobom povlačilo? Što biste poručili mladima danas u Čileu, i šire, kada je riječ o društvenopolitičkom angažmanu? Kako doživljavate Arapsko proljeće? 

R.Z.: Što se mene tiče, u tom sam trenutku naravno bio svjestan rizika. Ipak nisam rimski legionar. Bilo me je strah, ali naprosto nisam imao izbora. Mladi danas znaju beskrajno više od mene, i nadam se iz dubine duše da će osvojiti one sjajne Rimbaudove gradove, koji su bili uskraćeni meni i mojem naraštaju. To isto želim i Arapskom proljeću. Nisam vidio ništa od onoga u što sam vjerovao, ali ako Bog postoji, to je taj isti Bog kojeg dijelim sa palestinskim pjesnikom Nažuanom Darvišem (Najwan Darwish). Ono što želim reći jest to da i ja također nosim Palestinu i Jeruzalem u srcu. 

NIKAD PRIJE ISPISANA PJESMA

N.H.: Jeste li sa Canto a su amor desaparecido željeli izumiti ne samo novu formu, već i novi jezik, i transformirati osobno u kolektivno na neki način? 

R.Z.: Jedino remek-djelo, velika pjesma, bila bi ta nikad prije ispisana pjesma, zato jer se ono o čemu ona pripovijeda nikada nije desilo. Nisam posebno ponosan na Canto; niti na INRI. I često kad ih čitam, mrzim ih, pa moram prekinuti s čitanjem jer bih se uprotivnom rasplakao. Ali ipak stisnem zube i ne plačem. Čitam dalje. 

N.H.: Recite mi još nešto o ispisivanju Novog života (La Vida Nueva, Editorial Universitaria, Santiago de Chile) na nebu. 

R.Z.: Pjesma na nebu dogodila se u Queensu, u New Yorku 1982. Njene fotografije čine dio Anteparaísa, a njen naslov „La Vida Nueva“ najavljuje knjigu La Vida Nueva, objavljenu 1994., koja završava sa fotografijom fraze „ugravirane“ u pustinji. Mislio sam da je baš nebo to mjesto kamo svi upravljaju pogled, zato što vjeruju da tamo mogu vidjeti sve ono što im je pisano. Zamislio sam da je to lijepo, da je to isto nebo jedna velika stranica papira po kojoj ispisujemo svoj bol, ali vjerojatno i svoja nadanja. Moje najintimnije pjesme, one koje su najdublje usječene u mene, ispisane su na nebu i u pustinji. Začete su u najočajnijem vremenu moga života, kao i u najmračnijim vremenima čileanske diktature. Zamišljati te riječi ispisane na nebu, ili sintagmu „ni bol ni strah“, u trenucima kada je zemlja većim dijelom mogla osjećati samo bol i strah, bilo je vjerojatno baš ono što mi je pomoglo da se ne raspadnem. Nisu to bile estetičke operacije; bili su to čini preživljavanja. 

N.H.: Vaša posljednja zbirka, Zurita (Ediciones Universidad Diego Portales,  Chile, 2011; Editorial Delirio, Salamanca, España,  2012; Editorial Aldus, México DF,  2012), je poput spomenika. Zbirka koja sadrži više od 700 stranica koje obuhvaćaju vaše prethodno neobjavljene pjesme, naročito pjesme iz Canto a su amor desaparecido (1985), INRI (2004) i In Memoriam (2007). Pjesme iz tih triju knjiga čine se nekako središnjim, najintimnijim dijelom Zurite. Možete li nam približiti malo to putovanje, odiseju pisanja tog remek-djela? 

R.Z.: Rukopis je započet u Njemačkoj, 2002. godine. Sabrao sam činjenice svoga života: pedeset dvije godine, četvero djece. Pomislio sam kako te činjenice i ne mogu biti drukčije od činjenica nekih drugih života. Knjiga predstavlja putovanje kroz jednu noć, pravu noć, koja se dogodila sa 10. rujna 1973. na 11. rujan 1973., da bi od mraka do zore donijela vojni udar u Čileu; no to je takođe i putovanje jednog djeteta. Otac mi je umro kad su mi bile samo dvije godine, pa sam zamislio da je ta noć isto tako i noć u kojoj svako ljudsko biće prelazi svoj put ovom zemljom. Naposljetku, to su činjenice, a samo literatura tim faktima može pridati suosjećanje, onu dubinu koje one same po sebi nikada ne mogu imati. INRI i In Memoriam, kao i nekoliko drugih poput Snova za Kurosawu, koja je objavljena prije godinu dana na engleskom (Dreams of Kurosawa), dijelovi su koje sam uzeo sa stranica iz Zurite, ali struktura knjige je različita. 

N.H.: Zurita reflektira fizičku povijest zemlje, ali i osobnu povijest jednog pojedinca; tijelo je tu umiješano u pejzaž. Priroda je središnji element te knjige, način da se apostrofiraju neke ideje iz sfere politike, društva i kulture. Možete li nam to malo pojasniti? Uvijek ste govorili da ste urban čovjek, a priroda se neprestano vraća u vašim djelima. Možda je priroda način suočavanja s našom ljudskom prirodom, ili neka vrsta povratka korijenima, nešto što nije pod našom kontrolom?  

R.Z.: Ponekad sam mislio da su pjesme snovi koje zemlja sanja, i da su naša tijela prijenosnici tih snova. Pejzaž koji se stalno tamo pojavljuje je pustinja. U Zuriti je čak i ocean isušen, kao da su prošle tisuće, milijuni godina. Istodobno, ono što se prikazuje je neposredna sadašnjost, sve te nagomilane slike istrebljivačkih logora, državnih udara i holokausta, koji su proteklo stoljeće učinili najokrutnijim u povijesti. Ali ja se uvijek vraćam pustinji, možda zato što njene boje, za razliku od drugih pejzaža ovoga svijeta, u svojim beskrajnim nijansama okera, svijetlosmeđe ili smeđe jesu one iste boje koje rese ljudsku kožu.  

N.H.: Vi spajate svoj rad i život; Zurita je naslov vaše knjige koja odjekuje vašom osobnošću i karakterom. Istovremeno promovirate i odbacujete vlastito ime, pa tako ono što je neobično postaje običnim. Kako to objašnjavate? 

R.Z.: Naslov knjige glasi baš kao i moje prezime, ne zato jer vjerujem da postoji nešto posebno bitno u vezi s mojim imenom ili životom, već zato jer je to neka bazična činjenica, osnovni akt bivanja na životu. Ako se možete približiti jezgri te činjenice koja je vaš život, bez samosućuti ili lažne solidarnosti, vjerojatno time dodirujete našu zajedničku suštinu; ljudska bića nisu ništa bitno više doli različite metafore za istu stvar, a svi smo mi manje-više slični u našim tjeskobama i strahovima, u našoj potrebi za ljubavlju, u našoj smetenosti pred licem smrti. 

POEZIJA JE ROĐENA SA LJUDSKOŠĆU

N.H.: Možete li nam nešto reći u utjecaju crkve u Čileu? Nedavno je časopis Time objavio članak u vezi s latino reformacijom: „Latinosi“ u SAD potiskuju katoličku crkvu i postepeno se pridružuju protestanskim crkvama širom Sjedinjenih država postajući evangelisti. Ovo bi moglo promijeniti religiju i politiku u SAD-u. Što vi mislite o tome, i jeste li nešto slično zamijetili u Latinskoj Americi? 

R.Z.: Ne znam ništa o tome, a ne znam niti da li me to zanima. Ali postoji nešto izuzetno tužno. Naime, tijekom diktature čileanska katolička crkva štitila je proganjane i junački se odupirala Pinochetovoj diktaturi. Zbog toga su bili obožavani i poštovani, ali neki od prelata, i to oni najistaknutiji, optuživani su zbog zlostavljanja djece. 

N.H.: Što mislite kamo ide ovaj svijet? I književnost? 

R.Z.: Živimo u vremenu agonije jezikâ i apsolutnog trijumfa jezika reklamne propagande. Nalazimo se na kraju putovanja koje započinje obiljem velikih drevnih pjesama u kojima su riječ i ono imenovano bile jedno, da bismo danas spali na slogan „Nike; Just do it!“ (2), odnosno da bi se zatekli u situaciji gdje nijedna riječ ne stoji za ono što imenuje, gdje nijedna fraza ne kaže to što govori. Suočena s jednom takvom agonijom poezija se pokazuje kao najkrhkija umjetnost upravo zato jer ovisi u riječima koje umiru. Ali istovremeno, ona je i najsnažnija zato što je jedina koja može svjedočiti o tom strašnom gubitku iznjedrujući nova značenja. Pjesma koju smo znali još od Homera izumire, ali nadajmo se da to bar čini veličanstveno, još uvijek nas podarujući nekim lirskim pasažima koji nam nagone suze na oči. Ali premda riječi presušuju i mnoge od njih zamiru pod beskrajnim oceanima reklamnih slogana, poezija ipak neće umrijeti. Poezija je rođena sa ljudskošću, starija je od pisma, starija od knjige, starija od Interneta, i nastavit će govoriti milijunima u novim oblicima sve dok ne izdahne skupa s posljednjim čovjekom dok bude kontemplirao posljednji sumrak. 

N.H.: Bila sam u Čileu povodom proslave stogodišnjice rođenja Pabla Nerude, i bilo je impresivno, čak magično, vidjeti i čuti tolike ljude na ulicama, na plaži i drugdje, kako recitiraju Nerudinu poeziju. Zašto je po vašem mišljenju Neruda imao takav utjecaj na glazbu, književnost i politiku u Čileu, i širom Latinske Amerike uopće? 

R.Z.: Neruda je ona velika rijeka koja našoj uzanoj zemlji nedostaje. On je naš Mississippi. Ako se njegova poezija i dalje sluša, ako je čitaju tisuće i tisuće ljudi, ako je pjevaju, to je zato što je Neruda dublje nego bilo tko drugi interpretirao snove i nade vremena u kojem je živio, jer od žudnje za ljubavlju ljudi se često znaju zagušiti. 

N.H.: Možete li nam nešto reći o današnjoj mlađoj generaciji pisaca u Čileu. Jesu li oni društvenopolitički angažirani? Pišu li oni o vremenu diktature ili godinama poslije nje, ili možda o politici ili ekonomiji? Jesu li slobodniji? Kako je Internet utjecao na književnost u Čileu? Koliko su raznorodne njihove poetike? 

R.Z.: Najbolji mladi pjesnici iz Latinske Amerike i Čilea ulažu ogroman  napor da ponovno osmisle poeziju uz primjenu Interneta, videa i performansa, ali ne čine to na čisto formalan način. Ima tu nekoliko doista značajnih imena. U Čileu su pjesnici te nove poezije bili predšasnici današnje velike mobilizacije koja traje među studentskom populacijom koja se bori protiv hiperdiktature kapitalizma. Ali da navedem samo neka od najzanimljivijih imena: Čileanci Héctor Hérnandez Montecinos i Juan Soros; Meksikanci Valerie Mejer, Julián Herbert i María Rivera; i Argentinac Sergio Raimondi. 

N.H.: Pablo Neruda, Nicanor Parra, Enrique Lihn i Roberto Bolaño su globalne književne figure. Postoje li i drugi važni pisci koji nisu dovoljno poznati izvan Čilea? 

R.Z.: Naravno, tu su impresivni pjesnici kao što su Pablo de Rokha, Nerudin veliki neprijatelj, čije djelo je poput nepresušne fontane, a obuvaća neke od najdojmljivijih tragičnih pjesama dvadesetog stoljeća, kao što je Canto del macho anciano, a ne zaboravimo ni prvog latinoameričkog nobelovca, Gabrielu Mistral.  

N.H.: Na vas su utjecali francuski pisci, kao što su René Char i Raymond Queneau - tko još? Netko od američkih pisaca? 

R.Z.: Jest, Francuzi, Rimbaud i Mallarmé iz Coup de dés („Bacanje kocke“), ali tu se otprilike popis i završava. Marguerite Duras mi znači daleko više. Općenito uzevši, francuski pjesnici mi se čine odveć artificijelnima i odveć ponosnima na svoj jezik. Međutim, ipak postoji netko među njima tko me još uvijek itekako dotiče, a to je Robert Desnos. Njegova knjiga A la misteriuese sadrži pjesme poput naslovne, najsjanije ljubavne pjesme napisane još od Shakespeareovog Soneta 55. Daleko više sam se divio sjevernoameričkim pjesnicima Waltu Whitmanu i Ezri Poundu - jer što god mislili o njima njihov je utjecaj neporeciv - potom Williamu Carlosu Williamsu i naposljetku Charlesu Olsonu, odnosno njegovoj zbirci Maximus Poems, i Louisu Zukofskom i njegovom djelu A. Ima ih zapravo jako puno. 

N.H.: Da li je na pjesniku odgovornost da se bavi pitanjima poput rata i međuljudskih sukoba? Da li biste gledajući unazad nešto promijenili? 

R.Z..: Mislim da pjesnik ima tu odgovornost. Ali nitko osim pjesnika samog ne može odlučiti što će on smatrati vlastitom odgovornošću. 

N.H.: Čile je za vas...?

R.Z.: Moja zemlja.  

(Uskoro na Žurnalu čitajte pjesme Raula Zurite u izboru Damira Šodana i Mehmeda Begića.)

 

 

Nathalie Handal (1970) je nagrađivana američka pjesnikinja palestinsko-francuskih korijena, rođena na Haitiju, antologičarka i predavač na Sveučilištu Columbija, New York. Napisala je nekoliko zapaženih zbirki pjesama, među kojima se posebno ističu Ljubav i čudni konji (Love and Strange Horses) i Pjesnik u Andaluziji (Poet in Andalucía). Njena antologija Poezija arapskih žena (Poetry of Arab Women, Interlink Pub Group, USA, 2001) jedna je od najzapaženijih antologija objavljenih u SAD od početka stoljeća.  

 

2  Intifada ili intifadah, ar. odnosi se na palestinski ustanak protiv izraelske okupacije Zapadne obale i Gaze, koji je kao i svaki tradicionalni tamošnji čin protesta i građanskog neposluha počeo bacanjem kamenja, a trajao je od 1987. do Madridske konferencije 1991., odnosno potpisivanja Mirovnog sporazuma u Oslu 1993. S vremenom je termin postao sinoniman sa palestinskim pobunama u Svetoj zemlji.  

 

3  Nike, just do it!, ili u slobodnom  prijevodu: „Nike, samo gazi!“, je poznati slogan sportske tvrtke Nike, kreiran 1988., zahvaljujući kojemu je prodaja njihovih artikala tijekom samo jednog desetljeća (1988-1999) porasla sa osam milijuna na devet bilijuna dolara. 

 

Preneseno uz dozvolu autora iz američkog časopisa Prairie Schooner, University of Nebraska Press, SAD, zima 2013.   

 

Sa engleskoga preveo Damir Šodan (prijevod sa španjolskog David Shook).  

(zurnal.info)