Kijametski dani Andreja Nikolaidisa: Nekome ideali i vrijednosti, nekome novac

 

 

Ponedjeljak, 21.3.2022.

Malo je poznato – i malo ko mari – no u najveće žrtve pandemije korona virusa spadaju pacovi što nekoć su spokojno živjeli u podzemnim kanalima Njujorka.

Te su se životinje gostile enormnim količinama hrane koju su bacali njujorški restorani. Da ovo nije najbolji od svih mogućih svjetova, ta bi hrana stigla do gladnih u Aziji, Africi, Južnoj Americi... Ovako, budući da je svijet Božije remek-djelo, toliko savršen da mu popravke nema, ostatke večera ždrali su pacovi koji bi se, potom, spustili u udobnost svog podzemnog doma i tu se nastavili razmnožavati.

Korona je, međutim, zatvorila njujorške restorane. Pacovi su ostali bez hrane. Blagostanje nikada ne traje dugo: ono je tek intermezzo između dva doba kada vlada nevolja. Glad i bolest su u pacovskom svijetu zaveli strahovladu. Glodari su se okrenuli kanibalizmu: žvaći bližnjeg svog. Virus je idilu pacovskoga carstva očas pretvorio u klanicu nalik na ljudsko društvo: survival of the fittest, baby.

 

Utorak, 22.3.2022.

Razumijem da ste šokirani otkrićem da su bankarstvo i politika eufemizmi za krađu. Razumijem: čitali smo različite knjige. U vašim knjigama demokratija je opisana kao najbolji (ili najmanje loš, kao da je to isto, kao da je to uopšte jedno drugom nalik) politički sistem, koji je čovječanstvu omogućio neviđen progres.

Ja sam se načitao mislilaca koji su prezirali demokratiju i negirali progres. (Kako je to formulisao Giorgio Agamben: „Meni nije poznat nijedan filozof što bi ga trebalo uzeti zaozbiljno, koji bi se nazivao progresivnim, naprednim”).

 Vi ste čitali hvalospjeve slobodnom tržištu, privatnoj inicijativi i stabilnom bankarskom sistemu, koji su omogućili neviđeni progres čovječanstva. Ja sam čitao Brechta, koji kaže da pravi lopov nije onaj ko pljačka, nego onaj ko osniva banku.

Ne znam koje bajke (ili basne?) ste čitali pa ste povjerovali da politička elita ima neke programe i zastupa neke ideje, osim onih koji služe njihovima i interesima onih koji vladaju, a ne kandiduju se na izborima.  Ja sam čitao Camusa, koji kaže: „Vladati znači krasti i to svako zna“.

„Knjige, braćo moja, knjige, a ne zvona i praporce“, govorio je Dositej Obradović. Sumnja, braćo moja, sumnja, a ne parole i fraze.

Kad već niste sumnjali onda, kada su vam uveli slobodno tržište, posumnjajte sada: saberite i oduzmite šta ste slobodom tržišta dobili a šta izgubili.

Znam da nemate kad od silnih skandaloznih otkrića koja pratite – baš zato ću vam skrenuti pažnju na jednu vijest koja je nekoć objavljena na dnu stranica naših novina, onako kako se objavljuju komunalne informacije.

Njemačka država, pisalo je, planira preuzeti vlasničke udjele u kompanijama kako bi spriječila inostrano preuzimanje u ključnim tehnološkim oblastima.

Peter Almaier, tadašnji njemački ministar privrede, rekao je kako to ne znači nacionalizaciju. Znači baš to. Država, rekao je Altmaier, nema namjeru da (ne)nacionalizovanim kompanijama upravlja na dugi rok, nego da „spriječi da ključne tehnologije budu rasprodate i da napuste zemlju“. Među firmama koje država ne da on je nabrojio proizvođače automobila, Siemens i Deutsche Banku.

Ali, čekajte: nije li ta odluka suprotna principima slobodnog tržišta? Zašto bi njemačke kompanije mogle kupovati tuđu tehnologiju, dok tuđe ne mogu njemačku? Zašto Nijemci ne bi prodali Deutsche banku? Evo, mi smo prodali sve svoje banke, pa šta nam fali, nije li tako?

Odgovor je jasan: zato što je Njemačka ozbiljna država ozbiljnih građana.  I ozbiljnog kapitala.

Dakle ono što Crna Gora, Bosna i Hercegovina, ovdašnji građani i ovdašnji kapital nisu.

 

Srijeda, 23.3.2022.

Svega nekoliko dana nakon što su naši mediji objavili da će Njemačka zaštititi ono što su njeni najvažniji resursi, u istim tim medijima čitamo da crnogorska vlada nastavlja sa rasprodajom obale, najvažnijeg ovdašnjeg resursa. Vlada će „uglednom investitoru“ sada dati Adu Bojanu. Za razliku od njemačke, naša vlast se doslovno drži principa slobodnog tržišta.

Znam da to vrijeđa vaše patriotske osjećaje, znam i da to po Ustavu nije moguće, ali ipak želim pitati: a zar, očito, ne bi bilo najbolje da crnogorske i bosanskohercegovačke vlasti, umjesto što rasprodaju dio po dio zemlje, čitavu državu da na upravljanje na, recimo, 99 godina, recimo Njemačkoj?

Jeste, to bi značilo da smo kolonija. Ali kako biste, ako ne kolonijom, nazvali zemlju koja je strancima već prodala obalu, telekomunikacije, banke, a sutra će i aerodrome, puteve, luke...

Slobodno tržište znači baš to: ideološku konstrukciju pod kojom se sprovodi savremeni kolonijalizam.

Dozvolite da, kako bi rekao Bojan Tončić, u nedostatku boljih izvora citiram sam sebe:

“Moderni kolonijalizam, u poređenu sa onim klasičnim, ima bezbroj mana i niti jednu vrlinu. Jer nekada bi, kada bi te okupirali, nešto u okupiranoj zemlji morali napraviti: na primjer željeznicu, kao Englezi u Indiji, ili tramvaj, Vijećnicu i do danas najljepši gradski kvart, kao Austrijanci u Sarajevu. Onda, kad im imperija propadne, tebi barem nešto ostane. Danas, kada kolonizatori nisu države, nego kompanije: ni to. Danas otvore staklenu kancelariju, zaposle 10 slabo plaćenih primjeraka lokalnog stanovništva i samo muzu pare iz države – čiji je zadatak da ih neprekidno oslobađa takozvanih “biznis barijera”, pod koje spada sve što njima smanjuje profit”.

Ne manji problem od kolonizacije izvana je ono što možemo nazvati unutrašnja kolonizacija: činjenica da zemlju kolonizuje njena takozvana “elita”.

Ta dva procesa – kolonizacija izvana i iznutra – nisu u suprotnosti, nego u sinergiji. Kolonizatori, niti jedni niti drugi, ne mogu biti vaši prijatelji i saveznici – ne više nego što u savezništvu i prijateljstvu mogu biti eksploatator i resurs. 

 

Četvrtak, 24.3.2022.

Ima ljudi koji ostanu bez svoje biblioteke – hoće to u ratu. Ali rijetki su, pretpostavljam, oni poput mene, koji biblioteku izgube dva puta.

 

Petak, 25.3.2022.

U lijepom hotelu okružen sam političarima. Oni govore o idejama i vrijednostima. Čini se kako sam ja, jedini koji pišem, ujedno i jedini u sali koji misli da svijet ne pokreću ideje i ideali, nego novac i pohlepa.

Ovo su moje vrijednosti, kaže Groucho Marx i lupi šakom o sto. Pa doda: naravno, ako vam se te vrijednosti ne dopadaju, imam ja i druge.

Na to pomislim svaki put kada čujem “odbrana evropskih vrijednosti”.

 

Subota, 26.3.2022.

Prije više od osam godina u The Guardianu sam objavio kolumnu pod naslovom “Ukrajinci, učite od Bosanaca: zastava EU je tek krpa na vjetru”.

Šta da vam kažem: bio sam u pravu.

Mi iz Bosne i Hercegovine možemo vam reći ponešto o tome šta znači biti gubitnik. Bio je april, godina 1992, prvi dani opsade Sarajeva. Bio sam dugokosi tinejdžer, odjeven u pohabane farmerice i „Joy Division: Unknown Pleasures“ majicu. Sa prozora svog prigradskog stana gledao sam kako topovi JNA ispaljuju projektile na Sarajevo. Ta armija bila je pod kontrolom Slobodana Miloševića, predsjednika Srbije.

Radio je prenosio raspravu bosanskog predsjednika Alije Izetbegovića i JNA generala Milutina Kukanjca. Izetbegović je tražio da armija prekine bombardovanje. Kukanjac je tvrdio da sa pozicija njegove vojske niti jedan projektil nije ispaljen. Sjećam se čaše sa mlijekom - kako je u ritmu projektila koji „nisu ispaljeni“ skakutala po stolu.

Kada se obični ljudi nađu u središtu geopolitičke oluje – kao građani Ukrajine danas, ili moja porodica onda – dilema „je li ova čaša dopola prazna ili dopola puna“ je irelevantna: čaša će uskoro biti slomljena.

Za nas Bosance, zbivanja Ukrajini su užasavajući Déjà vu. Paralele između Ukrajine danas i Bosne 1992. su očite. Ruska je armija agresivno krenula na Ukrajinu, kao što je i Miloševićeva učinila u Bosni. Putin ima snažnu podršku u djelovima Ukrajine, kao što je i Milošević imao u velikom dijelu Bosne i Hercegovine. Sada Kijev ima podršku EU i SAD, kao što je Sarajevo onda imalo. Mi smo čak imali i Bona i Pavarottija, koji su pjevali o Miss Sarajevo. Pa ipak, svi muzički telegrami podrške iz slobodnog svijeta nisu zaustavili etničko čišćenje u istočnoj Bosni, blizu granice sa Srbijom.

Iza krvave zavjese bosanskog i ostalih nedavnih ratova na Balkanu, odvijala se tranzicija iz jugoslovenske verzije socijalizma u kapitalizam, kojom je dirigovala Trojka (Evropska komisija, MMF i ECB). Iza baleta masa na kijevskim trgovima i ruskih vojnih manevara stoji jasna ekonomska logika. Brisel je od Kijeva tražio da sa EU potpiše pakt o slobodnoj trgovini. Taj je sporazum bio dobar za EU, ali očito ne i za Ukrajinu. Tada, Moskva nudi pomoć koja bi Ukrajinu nevidljivim nitima primakla Rusiji: 9 milijardi funti pomoći, smanjenje cijene plina do 30 posto i poslove za ukrajinsku industriju. Viktor Yanukovych odbija evropsku ponudu. Euro-Maidan pokret počinje...

Kako piše ekonomista Michael Roberts, “narod Ukrajine nalazi se pred Hobsonovim izborom: hoće li prihvatiti KGB-ovski crony kapitalizam Rusije ili će prihvatiti ponudu jednako korumpiranih pro-evropskih “demokrata””.

Roberts predviđa da će spoljni dug Ukrajine uskoro biti udvostručen, “zbog novih zajmova od MMF-a, te zbog rasta cijene duga u dolarima i eurima, usljed pada ukrajinske hryvnie”. Nas iz bivše Jugoslavije to ne iznenađuje. Na početku raspada zemlje, jugoslovenski spoljni dug iznosio je 9,5 milijardi funti. Danas (napominjem, citiram svoj test star 8 godina: danas je taj dug daleko veći), nakon sve ekspertske pomoći koju smo dobili od Troike, države nastale raspadom Jugoslavije duguju više od 107 milijardi funti.

Dok se narod Ukrajine bori da prevaziđe rusku okupaciju i preživi sve Trojanske konje koje mu šalju institucije globalnog kapitalizma, treba vjerovati da su Ukrajinci neučili lekciju iz rata u Bosni – deus ex machina sa zapada neće sletjeti, riješiti sve probleme i odvesti ih u obećanu zemlju, Evropsku uniju.

Dok Putin u nemoći i bijesu kasapi Ukrajinu i naređuje ratne zločine a Ukrajinci herojski krvare i brane svoju zemlju, obratite pažnju na vijesti iz ekonomije. Na primjer na one koje kažu da će SAD i Katar potpisati vrlo unosne “energetske” ugovore sa EU.

Šta ćete: nekome ideali i vrijednosti, nekome novac.

 

(zurnal.info)