PJESME IZGUBLJENIH KANAĐANA: A ti budi faca, pa ne zaplači

BARD MONTREALA

Lutajući bespućima interneta naišao sam na odličan tribute album - mlada kanadska poetsko-muzička scena na originalne načine odaje počast bardu.

Cijelu priču otvara Mark Berube oslovljavajući Cohena da uputi još jedan oproštaj Lhasi, kao da oproštaja ikada može biti dovoljno. No, samo takav jedan poziv meni je više nego dovoljan, da odlutam na put snijega i suza. Nije kraj decembra, snijeg nisam vidio već više od tri godine, a ipak se osjećam kao stih one zimske pjesme.

NAJSLAĐA OD SESTRI MILOSRDNICA: Lhasa de Sela

Bio je prvi januar kada je Lhasa otišla. Dugo se borila s bolešću. Snimila je album za vrijeme te borbe. Turneja je trajala, ništa nije pokazivalo kako će se stvari okončati. Uveliko je kružila priča o novom albumu koji sprema snimiti, o njenim verzijama pjesama koje je pisao Victor Jara. Kako sam se samo radovao tome. Heroina pjeva heroja, kako li ce samo to fantastično biti...

Kada bi samo bilo. Bio je prvi januar 2010. godine, kada je umrla. Imala je 37 godina, baš kao ja dok ispisujem ove redove. Pokušavam se sjetiti kada sam je prvi put čuo. Da li je tada pjevala na francuskom, engleskom ili španskom? Uzalud sve riječi, ne uspijevam prizvati rješenje. Ali znam po čemu je najviše pamtim, šta mi prvo srce potraži da čuje...

Ta savršena oproštajna tačka, virtuozni prelazak preko konopa, od jedne obale do druge, od života do smrti, od svega do ničega, od onoga što više ne možemo podnijeti do novog početka koji nas odsanjan mami, taj duet opraštanja izveden sa Stuartom iz Tindersticksa, taj osjećaj napuštanja...

That Leaving Feeling - to je to, to je moja Lhasa. Kakav samo klimaks pjesma ostvaruje kada ona otpjeva: „...so go and pat your kids and kiss your dog goodbye...“. Ili je do prokletih truba.

A ti budi faca i ne zaplači.

MORA DA JE MOJ DVOJNIK: Tim Gibbons

Da je ikada čuo Shylingo, siguran sam da bi naš bard, onako u svom stilu, recitujući vlastitu pjesmu, u ovom slučaju bila bi to 'I Can't Forget', zaključio: „...this must be my double..“.

Album Shylingo, Tim Gibbonsa, u Mostar je iz Pariza donio Feđa, i sve nas, Cohenove izgubljene klince, heroje trave smotane u čvrste magične džointe, djecu jutra koje po pravilu donosi zablude, oduševio.

Marko i ja smo dugo bili ubjeđeni da Gibbons jeste Cohen. Da je to njegovo tajno ime, koje je luđak, iz samo njemu znanog razloga, izmislio samo za Shylingo. A istina je još romantičnija.

Priča Gibbonsovog prvog solo abuma započinje negdje 1996. godine. U napuštenim ruševinama starog meksičkog porno kina, u Los Angelesu, Mark Howard i Daniel Lanois smontirali su muzički studio. Gibbons im se pridružio. Radili su album Bob Dylana, Time Out Of Mind, i uveče kada bi Lanois premoren odlazio na odmor, Howard bi tjerao Gibbonsa da mu svira materijal koji ima. U noćnim satima, koristeći svu tu moćnu muzičku opremu, montiranu za potrebe Dylana i benda, Gibbons je uz Howardovu pomoć snimio Shylingo. Kasnije su producirali muziku za fantastični film Billy Bob Thortona, Sling Blade, a sa Timovog  upravo snimljenog albuma, za tu priliku uzeta je 'Lonely One', pjesma u koju se Thorton zaljubio.

Gibbons, lutalica i stari bluzer, uskoro se otisnuo dalje.  Trebalo mi je mnogo da shvatim da je to čovjek mnogo kompleksniji od onog kakvim sam ga na prvu zamislio - da iznova stvara albume kao što je ovaj koji me je opčinio. Kao da ne znam da je Shylingo neponovljiv. Baš kao što je cesta beskrajna.  

BURNING UP THE ROAD: Twilight Hotel

Brandy Zdan i Dave Quanbury na albumu ‘When the Wolves go Blind’ cestu troše kao da im se i samima žuri da što prije stignu do Phoenixa.

Ujedinjeni pod imenom Twilight Hotel, objavili su četiri albuma, a posljednji, ‘When The Wolves Go Blind’ je apsolutno remek djelo. Dave je gitarista i vokal, dok Brandy svira sve instrumente i pjeva. Od prve do posljednje pjesme, osjećaćete se kao taj lik iz Cohenove pjesme, što se probudio i shvatio da mu je jedini spas da sjedne u auto i vozi, sve dok traje Panamericana, sve dok ljeto ne odustane i prizove novu zimu, varajući jesen, a on se i dalje pita čega se ne može sjetiti i šta ne smije zaboraviti…

Od prve do posljednje pjesme dvojac Twilight Hotela nas čvrsto drži u šaci, kroz pustinju i ledene gradove, vozimo se ne razmišljajući ni o čemu osim o filmovima i putovanjima, prašnjavi i umorni, s ukusom slobode na usnama. Tako  je to kada vukovi vid izgube.

WE GATHER UP OUR HEARTS AND GO

I padao je snijeg bez prestanka, dva cijela dana i dvije noći, kada je otišla Lhasa. Prvog i drugog januara. Imala je trideset i sedam godina. S bardom Montreala u duetu nije pjevala.

On i dalje bdije nad nama, sluđenima i prevarenima, što smo se nadali da će karte biti zajebanije i pravila igre jasnija, dok smo sanjali neka nova jutra koja će nas ostvariti i napraviti ljudima kakvi nismo, kakvi ne postoje van pjesama i iluzija, van bajki smišljanih u ta ispucala praskozorja. Nikada ujedinjeni, a opet, kao da smo svi istim božanstvom poezije stvoreni, neko vatrom, neko vodom, neko drogama i alkoholom, neki od nas glađu i nepravdom…

Tribute album The Bard of Montreal možete besplatno preuzeti na ovom linku

 (zurnal.info)