Nakon Šarene revolucije: Pogrešno, sumanuto i jednostavno ružno!

Baš lijepo da ste došli sad kad je stvarno sranje!

Tim nas je riječima pozdravila naša domaćica i prijateljica, makedonska spisateljica i aktivistica Rumena Bužarovska.

Vjerujem da je većina ljudi koja čita ovo upoznata s političkom krizom, koja je, zapravo, nalik na bosanskohercegovačku po jednoj svojoj osobini, naime, permanentna je, traje već godinama. Posljednjih nekoliko mjeseci ipak se čini da eskalira. I to se osjeti na svakom koraku, vidi se u govoru tijela ljudi koji hodaju ulicama Skopja, visi u zraku i moguće ju je udahnuti.

Imam svojih 39 godina a eto prvi put sam u najjužnijoj jugoslavenskoj republici bio prošli tjedan. To je pravi Balkan. Imaju dobru hranu. Jako su dobri domaćini. To su sve stvari koje sam slušao o Makedoniji od prijatelja koji su već bili tamo. Prije nego sam išao u Skopje u nekakvoj sam tiskovini pročitao i da makedonski jezik spada među 10 najstarijih jezika koji su još uvijek u uporabi.

Jezik je razumljiv, gotovo u potpunosti, meni možda pomalo pomaže i činjenica da sam u školi učio ruski. Hrana je stvarno izvrsna. Skopje jeste pravi stereotipni Balkan u kojem se na asfalt nastavlja kaldrma, a na kaldmru blatnjava i izrovana uska cesta. I, istina je, Makedonci su sjajni ljudi i izvrsni domaćini pa čak i do granice kada pristojnom gostu postane malo nelagodno od svog tog tetošenja.

KRIVO, POGREŠNO, RUŽNO

Trojku, koja je iz Beograda krenula na jug na autobusnom je kolodvoru dočekao taksist. Bila je skoro ponoć i taksi nas je odvezao do naše urednice i nakladnice Kaline Bunevske Isakovske. Kalina je obrazovanjem povjesničarka umjetnosti. Dočekala nas je večerom i neizbježnim vinom. Razgovarali smo o trenutnoj situaciji u Makedoniji.

Osim političke krize na koju su se skoro svi naviknuli ključna stvar u svim razgovorima bio je famozni projekt (koji smo jedva čekali vidjeti) Skopje 2014. To je posebna vrsta nasilja kojoj svjedočimo svi mi koji živimo u tranzicijskim zemljama (makar se tranzicija baš kao i politička kriza čini kao dugotrajno i permanentno stanje u kojem imamo živjeti). Radi se, naravno, o nasilju nad jedinim resursom koji posjedujemo, nasilju nad prostorom, pogotovu onim javnim.

I tu se možda i najbolje očitava odnos politike spram tzv. običnog čovjeka. Skopje 2014 je projekt koji ima izmisliti makedonsku povijest, graditi makedonski nacionalizam i nacionalni ponos kroz izgradnju nekakvih suludih antičkih i parabaroknih građevina.

Sukus onogoa što nam je o tome imala reći Kalina je:

„To je sve pogrešno, krivo, nema povijesnog utemeljenja, a osim toga jednostavno je ružno.“

Bilo kako bilo, Skopje 2014. na neki je način postalo turistička atrakcija. Svi jedva čekaju vidjeti što se toliko suludo događa u ovom šarmantnom gradu. Očekivali smo par spomenika, par novih građevina, ali istina je bitno drugačija. Cijeli je centar Skopja, pogotovu dio uz sami Vardar pretvoren u neku vrst arhitektonskog Disneylanda. Stvar izgleda puno sumanutije nego to uopće možete zamisliti.

Ključna stvar je što dobar dio građevina ima služiti kao neka kulisa, fasada, koja će odsjeći pogled na staru skopsku čaršiju koju pretežito naseljavaju Albanci. Posvuda su makedonske zastave i spomenici povijesnim osobama.

Posebno zanimljivo je to što sve te građevine izgledaju kao nešto privremeno, doslovno kao kulisa, gotovo kao nacrtane. Imate dojam da bi svaku od tih impozantnih građevina čovjek mogao srušiti običnim stolarskim čekićem. Ono što ima biti imapozantno i biti dokaz snage zapravo djeluje šuplje i slabo, svoja je vlastita suprotnost.

Isprva cijela ta arhitektonska karakondžula djeluje zabavno, ali što se dulje čovjek kreće po centru Skopja u njega se počinje uvlačiti nekakav tmurni osjećaj, koji je rezultat tog nasilja koje vidi pred sobom.

Vjerojatno najpoznatije makedonsko vino zove se T'ga za Jug. Već prvog dana boravka u Skopju, nakon što smo s Rumenom obišli centar grada u mene se počela uvlačiti tuga. Teška, tamna stvar. Karasevdah. Tuga je rasla je što sam više ljudi upoznavao. Uvijek se pitam, zapravo, ono što me najviše razara jeste – zašto toliko dobrih, finih, pametnih ljudi moraju živjeti kao taoci takvog nasilja?

NAKON ŠARENE REVOLUCIJE

A tih su se dana u Skopju odvijali provladini prosvjedi. Pod tim suludim kulisama marširali su ljudi s crnim beretkama. Vidjela žaba da se konji potkivaju pa i ona digla nogu. Slične su se stvari u zadnje vrijeme događale diljem Europe. Ali ta Makedonija, opjevana, u našem kolektivnom sjećanju upamćena kao zemlja dobrih, srdačnih i raspjevanih ljudi, pluta sama u prilično neprijateljskom okruženju i u cijeloj toj situaciji jasno je, kao i svugdje drugo, najviše pate oni najbolji. Najgori su, dakako, već odavno na vrhu.

Naše je književno veče prošlo prilično dobro. Ali ja sam u mislima bio izvan stvarnosti. Tonuo sam u sebe, osjećao se razorenim i to je nešto što sve manje podnosim kod sebe samog. Tim depresivnim meditacijama ne pomažu ni moje životne navike, ali bez njih bi bio potpuno lud, čini mi se.

Ono što ne volim je što suosjećam. Ne mogu ostati hladan. Katkad suosjećam zbog smrti. Katkad zbog bijede. Nije to žaljenje. To je bol koja se aktivira kada skužim kontekst u kojem žive ljudi. A u Makedoniji sigurno nije jednostavno.

Primanja su čak i za balkanske prilike niska. A nas je iznenadilo koliko je Skopje zapravo skupo. Uvijek se zapitam kako se ljudi uopće dovijaju samo da prežive. Ali, svejedno, Balkanci smo, nekako se nađe načina živjeti preko vlastitih mogućnosti ili u nekom magnovenju poslati sve do vraga i naručiti, recimo, Žoltu lozu.

Prije nego smo se zaputili natrag za Beograd s Rumenom smo išli na izlet u kanjon Matka. Prošli smo skopska predgrađa, blatnjave ulice. Ljudi kraj kojih smo prolazili bili su nasmijani, ali nisu to bili osmijesi radosti i lakoće, nekako su više ličili na osmijeh jurodivih, na cerenje, pomalo divlje. A u toj klisuri u koju smo zašli dočekao nas je sklad onoga na što bismo se trebali ugledati. Sklad prirode, nekakav mir, paralelna stvarnost u kojoj mi se učinilo da nalazim tračak nade da se sve može promjeniti na bolje.

Prošle se godine u Makedoniji odvijala Šarena revolucija. Tragovi tog sjajnog, gotovo umjetničkog prosvjeda, odavno su izbrisani, ali mi smo htjeli dati svoj kasni obol cijeloj stvari. Prolazeći preko jednog od novih mostova M. i ja smo na kandelabr naljepili naljepnicu koju smo ponijeli iz Beograda. Na naljepnici je tagiran KIČ.  Ali fašizam nikada ne spava. Prošli smo pored istog mjesta nakon svega par minuta. Naše naljepnice već nije bilo na mostu.

(zurnal.info)