POHVALA PODSTANARIMA: Život u kući koju su mrzili njeni vlasnici

Vjerujem da je pitanje morala i dobrog vaspitanja ne uklapati se u današnje društvo. Podstanari fizički ispunjavaju tu obavezu.

...

Bili smo podstanari u kući koju su mrzili njeni vlasnici. Svaki dan su govorili da su u svom gradu, odakle su prognani tokom rata, ostavili mnogo ljepšu. Nama su iznajmili prizemlje koje su smatrali najružnijim dijelom rugobe.

Jednom je njihova kćerka ušla bez pozdrava i dok smo je zbunjeno posmatrali fotografirala vlažne mrlje na zidovima koje smo mi skrivali posterima. Mrzovoljno nam je objasnila da skuplja dokaze koliko je “ovo mjesto” ružnije od kuće u kojoj je odrasla. Konačno su preselili u Švedsku. Izgleda da im je tamo sve bilo lijepo izuzev ljeta. Tada su se vraćali, sjedili u dvorištu ispod vinove loze i pričali o hladnoći Šveđana. Ostatak godine bilo smo sami u kući. 

Izvana je kuća izgledala sasvim obično -  kocka s krovom na četiri vode. Ali strop u nekim prostorijama se naglo spuštao prema ćoškovima, kao da pravi prostor za skrivene prostorije. Hodnici su se bez razloga širili ili sužavali na određenim dijelovima, a stepenice su bile neobično strme ili besmisleno ravne. Izgrađena je iznad starih rudarskih tunela i govorilo se da je dovoljan sasvim mali zemljotres pa da čitavo naselje propadne u zemlju.

Naš stan bio je ukopan u prizemlje kuće, imao je niske stropove i vlažne ćoškove na koje i danas mirišu knjige i ploče. U dvije sobe, velike kao putnički kupei lokalnog voza, s povelikim društvom proslavili smo dolazak 2000. godine pa čak i plesali uz izbor drevnih punk rock hitova.

Drvo višnje raslo je pored prozora, a preko puta stanovao komšija koji je burno reagirao na promjene vremena. Stajao je u dvorištu, izvikivao govore sačinjene od političkih fraza, narodnih poslovica i filozofskih dosjetki, pesnicama prijetio nebu, pušio joint za jointom, kašljao i naizmjenično puštao ilahije i Rolling Stonese.

Jedan mačak nas je usvojio čim smo uselili. Tri puta dnevno grebao je po prozoru i tražio hranu. Svake večeri u dvorištu tukao se s ogromnim, sivim mačkom. Jedan očnjak te životinje virio je iz njuške i zajedno s očima svijetlio iz mraka. Nije se plašio ljudi. Kada sam jednom pokušao odbraniti našeg mačka, kojem je odgrizao pola uha, mirno me posmatrao i polako uzmicao samo za dužinu moje ruke. Učinilo mi se da me pokušava privući u tamu zadnjeg dvorišta.

...

Podstanari i prognanici život dijele od selidbe do selidbe. Tuđe kuće poznaju bolje nego njihovi vlasnici, u njima pronalaze prednosti ili mane koje običan posmatrač ne uočava. Kao fotografi: dok pažljivo gledaju, bilježe i pamte, ništa zaista ne posjeduju i niučemu sasvim ne učestvuju.

Jeftiniji stan od prizemlja te kuće na brdu nismo mogli pronaći, ali nama ni taj nije bio ružan. Sviđali su nam se niski prozori uz koje smo pili kafu, gledali smo kako višnja doživljava smjene godišnjih doba, volio sam potkresivati živu ogradu, čistiti snijeg, biti koristan na tako konkretan način. Bilo je i toplo u njoj.

...

Već dugo se spremamo da obiđemo tu staru kuću, naš prvi podstanarski dom. Prošlo je dovoljno vremena, možemo je gledati kao da je prvi put vidimo. Možda bismo sada mogli, smireno, izvana, procijeniti da li je ružna ili lijepa.

Dugo se spremamo za posjetu, ali je neprestano odlažemo. Možda zbog toga što ne znamo šta da učinimo s tom konačnom ocjenom.

(zurnal.info)