Auto kino: Pojačaj do daske

Nevidljivi frontovi

Svjesnost o mikrofonu, kao i činjenica da me neko upravo sluša uvijek bez greške ubijaju spontanost. Zaustavljaju me umjesto da čine suprotno. Da budem precizniji, za neke od nas su jedini podnošljivi svjedoci – olovka i hartija. Treba nokautirati još jednu lošu postavku stvari i okove materijalizma u ime zagrljaja, ponavljaš. I ja te slušam. Ti i ja živimo za male pobjede u ratovima koje ne biramo ili ih izazivamo iz straha i dosade. 

„Vrijeme je. Stvar kreće s nama. Ne s političarima, stručnjacima i profesorima, već s nama. S tobom i sa mnom. S onima kojima je najviše potrebno. Moram u to vjerovati, svim što u sebi imam, cijeli svijet žudi za izlječenjem. Čak i drveće, u vapaju same planete. Na sve strane odjekuje. Očajnički mi je trebalo bilo kakvo izlječenje i napokon osjećam da sada počinje, tvojim prisustvom.“

Moji radijski dani su ostali uglavnom u glavi, do tančina isplanirani dobrim primjerima onih kojima sam se divio, dok su mikrofonom osvajali nepoznato. Pratio sam kako uz pomoć provokacije postaju tvoji najbolji prijatelji. Pokušao sam i nisam uspio. Tako rado bih ti pričao stvarima velikim kao sudbina i malim kao odustajanje. Imam film za nas. Ali čekaj, ovo je tako dobra pjesma, pojačaj ton. Nastavljamo gdje smo stali kada prođu filmovi i pjesme. 

Male pobjede 

Put uništenja je očigledna neminovnost. Postoji samo neizvjesnost onoga što će nam biti dodijeljeno od početka do kraja. I šta s tim nećemo znati da napravimo. Ništa se uglavnom ne desi kako planiramo. Planovi nisu tu da se ostvare, već da nas oblikuju, da nas upute, da nas pripreme na ono što se vjerovatno neće desiti. Jedine pobjede su sitne nježnosti koje jedni drugima možemo pružiti. I uporno ih uskraćujemo. 

„Sviđa mi se mogućnost da glas može jednostavno otići negdje, nepozvan, i zaustaviti se poput prljave misli u finom umu čistunaca. Možda je misao poput virusa, znate, može... može... ubiti sva zdrava promišljanja i preuzeti kontrolu. To je već ozbiljna stvar.“

Bilo je onih koji su vjerovali u mene. Jedna je stvar imati dobar ukus u muzici, sasvim druga je govoriti o tome u mikrofon, publici za koju neki od nas nikada neće biti spremni. Ti barem razmišljaš o tome kako pišeš i zašto te niko ne čuje. Mene je unutrašnji svjedok u potpunosti napustio i apsolutno nemam volje da se više borim. Kad su ljudi u pitanju, sve je već zapisano i uloge su davno podijeljene. Ovo govorim bez ikakve drame, žongliram činjenicama, razgovaram s prijateljem koji će me poslati u eter.  

Poput virusa

Samo mi je ponekad u potpunosti jasno zašto stvari nisu onakve kakve bi mogle da budu. Zamislimo na trenutak da je sve ipak drugačije, da si se usudio, da si prihvatio jedan od od mnogih poziva, da si vjerovao u sebe onoliko koliko su drugi vjerovali u tebe, da si imao samo dio moje snage i da si zgrabio mikrofon umjesto olovke, i držao ga se kao što olovku ne puštaš iz ruku. Gdje bi bio sada, i koliko bi sve ostalo isto? 

„Hoću da kažem, kad bih bilo šta znao o ljubavi, bio bih negdje na ulici, vodio ljubav, umjesto da sjedim ovdje i o tome razgovaram s vama...“

Otac je umro, pas mi je živ – pjesma nije potpuna, dovršava se sa svakom jutarnjom šetnjom i osvojenim mirom. Bilo čije životno djelo ili beskorisna akcija bi se mogli opravdati prethodnom rečenicom. Isto važi i za erekciju trenutka. Jer u njoj je sve od čega želiš pobjeći i sve što bi da zaboraviš. Svakom je sve jasno i ništa se ne može učiniti, ništa se neće promijeniti. Rađamo se da bismo umrli i živimo za milosrđe međuvremena. I zato ponavljam, jedine pobjede su nježnosti koje nam trebaju, i koje za druge imamo.

(zurnal.info)