PREPISKA S NINOM: Uđi kad poželiš, vrata su otključana

VJETAR JE DIVLJI

Nina Simone, znam da je prekasno i ne postoji način da me čuješ, ali to više nije ni važno. Noćas, Doktorice Simone, shvatam, više nego ikada, mrak prokletstva kože svakog od nas i pomjerena djetinjstva što čovjeka obilježe kao ništa kasnije.  

Jasno mi je da smo figure u velikim partijama i da su naše male pobune sve što nam preostaje.  One velike nas u pravilu iznevjere.  

Jasan je tvoj bijes, Nina, i iznova me opija tvoje potpuno predavanje pjesmi, naivnost i posvećenost, tvoja nesposobnost da budeš majka djetetu koje te i dalje obožava i razumije sve to kroz šta si morala proći da bi došla do kraja, preživjela prevare, padove i uspone, i ostala na prijestolju, gore gdje je vjetar i dalje divlji, i usamljen kao nigdje. U njemu je ostala naša mladost, taj vjetar vraća davnu prvu ljubav, spaja kraj sa početkom.

REINKARNACIJA EGIPATSKE KRALJICE

U redu je, možeš me zvati Nina. Roditelji su mi dali ime Eunice... Eunice Kathleen Waymon. Rodila sam 21. februara, 1933. godine, u Tryonu, malom gradu u Sjevernoj Carolini. Zemlja Čirokija. Prije nego što su bijeli đavoli došli i obojili je u crveno. Na mjestu Tryona tada je bilo indijansko naselje koje se zvalo Xuala. Prvi su stigli conquistidori, a onda i Francuzi i Englezi, pa pruga i gradovi... za sve su im trebali robovi.

Nina, tako nekako me je zvao on, moja prva prava ljubav, od španskog 'niña', curica. Samo zbog njega to je postalo moje ime, i ostalo do kraja života.  Bilo je to početkom pedesetih. Već pedeset i četvrte sam svirala u Atlantic Cityju. Malo ranije sam vidjela taj francuski film... kako li se ono zvao, da... Casque d'or, i ona je bila u njemu, divna Simone Signoret. Njoj u čast je moje drugo ime, Simone. Tako nekako sam postala Nina Simone, sama protiv svih, sa svojim prvim svirkama u Midtown Bar & Grillu, na Pacific Aveniji, u Atlantic Cityju.

I taj posao sam uzela da bih mogla platiti satove klavira. Sve što sam htjela bilo je studirati klavir. Svirati Bacha. I koliko god da sam bila dobra, nisu me primili na Institut Curtis. Mogu oni koliko god hoće tvrditi da to nije zbog moje boje kože, ali ja znam da jeste. Znam kako su se ponašali, vidjela sam sve. Neke stvari se ne uspjevaju prikriti.

Roditelji su mi bili sveštenici. Ono što sam ja svirala nazvali su đavoljom muzikom. Otišla sam od kuće. Moj rad su kao nazivali džezom. Ali to nije džez. Džezom uglavnom bijeli ljudi označavaju muziku crnih omalovažavajući ih. Ne pristajem na to! Moja muzika je crna klasika. Johan Sebastian Bach me dovde doveo. Nemilosrdan je to bio put, od potomka robova u Tyronu, egzila u Liberiji, do reinkarnacije egipatske kraljice u Francuskoj. Madame Nina, Doktorka Simone, zovi me tako!

DVIJE PJESME

Dva čovjeka su pisala pjesme za Ninu Simone. Bilo je to u različitim noćima koje su do nepodnošljivosti nalikovale jedna na drugu. Zrak natopljen mukom i muzika u svakom atomu. Pisanje kao jedini izlaz i put do jutra. Poezija kao neutralizator bola.

Prvi čovjek se ne sjeća detalja. Zna da je sebe doveo do ruba. I da je rakija pokraj pisaće mašine bila neumoljiva. Ne zna kada se onesvijestio, ali zna da je pisao i da su ga ujutro dočekali dovršena pjesma, prazna flaša i zaslužena glavobolja. Cijena je plaćena. Vjetar je divlji. Sve što smo željeli bili su dodiri.

Drugi čovjek se zvao Isakovski. Razmjenjivao je elektronska pisma sa prvim čovjekom u noći koju je jedva mogao da podnese. Ipak su se stigli i nasmijati. U jednom trenutku je rekao da Nina ulazi na vrata. Bilo je četiri ujutro, pio je viski.

Onaj prvi je tukao rum iz Nikaragve. Znali su oni tako piti, razgovarati, praviti knjige, pisati pjesme. U ludim vremenima koja uglavnom preziru, ovo je bila jedna od prednosti, mogao si biti u Skopju, Njujorku, Managvi, Barceloni, ipak nazdraviti, podijeliti džoint, dovršiti pjesmu... Sve to uz ubitačni klavir i glas madam Nine Simone.

Te noći Isakovski je skoro dovršio pjesmu i ekran kompjutera se zaledio. Ništa nije mogao da uradi. Pjesma je izgubljena. Jedino da zapamti i pokuša je opet napisati. Sjećam se da je početak ostao isti:

„Dođi Nina, dođi u sred noći, ili pred zoru, kada ti se dolazi, kad god hoćeš, vrata su mi otključana, prozori otvoreni, uđi kad god poželiš.“

Ostatak je mijenjao. Ili nije. Pisao je po sjećanju, ostavljajući da zaključimo da li je prva verzija bila samo priprema za pjesmu koja tek treba da se napiše.

A onda, u sličnoj noći, nedugo poslije, opet su se dva drugara pozdravila i ne sluteći da Isakovski uskoro odlazi u neki nebeski bar gdje za klavirom razjarena Nina flašama gađa publiku prije nego što ih očara svojom pjesmom.

 

DON'T LET ME BE MISUNDERSTOOD

Tvoj glas Nina, način na koji izgovaraš i prelamaš riječi, način na koji se pretvaraš u pjesmu i nesebično je puštaš svijetu, daje mi snagu, ali me vraća i u lance čije ključeve i dan danas imaju visoko pozicionirani funkcioneri Ku Klux Klana.

Govorim sve ovo zbog sebe, govorim zbog Boga u kojeg apsolutno sumnjam, zbog godina koje su mi oduzete, i ne postoji način da se to ikada ispravi, govorim zbog onih koji nisu odustali od štrajka i vjeruju da nešto mogu promijeniti, iako znaju da je svijet jedna velika laž i nema zastave ispod koje mogu stati.

Usamljeni sam Kinez pred tenkovima, Nina, ljudsko linčovano voće američkog juga, pod vratom su mi britve raznih luđaka, što bi da nas pokopaju svojim ideologijama i sumanutim idejama novih svjetskih poredaka. Umoran sam od svakog novog Vijetnama, klasista rasista, religiozinih fanatika. Ostajem bez misli o izlazu, beznadežan, ali sa tvojim divnim pjesmama. Ipak ostajem.

...

P.S.

Ovako je Cabu, ubijeni francuski karikaturista, crtao Ninu Simone.

(zurnal.info)