Rujanske bure: Preživljavanje crnog mjeseca

Iza nas je jedan prilično buran mjesec. S obzirom na vječito turbulentnu bosanskohercegovačku stvarnost teško da možemo biti sretni što se jedan mjesec uspio istaknuti kao posebno buran. Ljuljao se bosanskohercegovački brod kao lud i gotovo da nema niti jednog segmenta društva kojeg nisu potresle rane jesenje oluje u Bosni i Hercegovini. 

Prošlo je skoro godinu dana od općih izbora, a uspostava vlasti nije ni na pomolu. Kontinuirano bezvlašće je, zapravo, ključni razlog našim rujanskim burama. To što se niti jedan političarski obraz nije niti zacrvenio pred bujajućim problemima samo je još jednom pokazalo ono što svi odavno znamo – u Bosni i Hercegovini ne postoji niti jedna odgovorna politička snaga. Psi su to koji, kao u poslovici, laju zbog sebe, a za selo ne mare niti najmanje. Kaos koji se opetovano producira u našim političkim kuhinjama kulminirao je navijačkim terorističkim atakom na redakciju radio Sarajeva. Čin je to koji nam zorno pokazuje što su plodovi politike čiji smo taoci već par decenija. Jer takve stvari su ono što nas čeka ukoliko se ne dogodi radikalan zaokret u vođenju politike u Bosni i Hercegovini. Dakle, za produbljenje naših strahova imamo sve snažnije i jasnije argumente. Kaos na vrhu društva producira stanje anarhije u kojemu svatko na svoj način istjeruje vlastitu pravdu. Sukobi se produblju, a virtualne prijetnje, kako vidimo, dobijaju svoj vrlo tjelesan oblik. Nepovjerenje među ljudima raste i svatko je svakome kriv za neku od nedaća koje su nas zadesile. 

MALO VJERE

Već smo, zatrpani visokom produkcijom povijesnih događanja u ovoj zemlji, pomalo i zaboravili da su se u rujnu dogodile u neke stvari koje su nam pokazale da sve može biti drugačije ukoliko postoji minimum političke volje. Prvi bosanskohercegovački Pride protekao je bez ijednog incidenta. Na to svi možemo biti ponosni, ali način na koji se sve odigralo nije razlog za neko veliko slavlje. Benefiti tog događaja ogledaju se, po meni, u nekim rubnim stvarima koje je malo tko primjetio. Ruku na srce, da je Kennedy imao onakvo osiguranje kakvo je osiguravalo sarajevski pride, čovjek bi doživio duboku starost, a danas u povijesti ne bi bio upisan čuveni dalaski studeni u kojemu je JFK ubijen. 

Pride je bio događaj, koji je morao biti vrhunski osiguran s obzirom na sve što mu je prethodilo i na kakve je reakcije u javnosti taj događaj naišao odmah po njegovoj najavi. Tako da ne treba biti zloban upirući prstom u činjenicu da onakvo osiguranje nije odavno viđeno nigdje. Država, naprosto, mora osiguravati ostvarivanje prava svojih građana. U ovom slučaju to je napravila vrhunski. Svojim smo očima mogli vidjeti da bosanskohercegovačka država nije nesposobna funkcionirati kada za to postoji politička volja nego upravo obratno. Sve se može srediti doslovno za pet minuta. Žalosno je to što bez međunarodnog političkog pritiska se naši vlastodršci jednostavno ne žele mijšati u vlastiti posao. Bilo kako bilo, način na koji je održavanje Pridea osigurano bio je jedan od benefita cijelog događaja. Sve se može kad se hoće. A zasluge za to svakako velikim dijelom pripadaju organizatorima cijelog događaja. Sve su najavili na vrijeme upravo kako bi postupno, vrijednim radom uspjeli iznijeti organiziranje jednog takvog događaja u jednom, budimo iskreni, zatucanom i otupjelom društvu. Osim što su nam svima pokazali da naše društvo može i drugačije svim su nevjernim Tomama pokazali i kakva je prava uloga NVO sektora u jednom demokratskom društvu. 

Ništa se suštinski nakon Pridea nije promjenilo, ali malo vjere je povraćeno u institucije naše države,  ali i u nevladin sektor koji je sjajno odigrao svoju ulogu. Utoliko je možda i mučnije i teže bilo nastaviti pratiti sapunicu zvanu uspostava vlasti u Bosni i Hercegovini. Otvoreno laganje i povlačenje za nos kao produkt licemjerja ostavlja sve gorči okus u ustima. Mala škola demokracije koju nam je priuštio Pride tek je mali, sitni korak u, bojim se, dugačkom i jako napornom putu koji je pred Bosnom i Hercegovinom. Ali lijepo je barem ponekad svjedočiti pozitivnim događanjima. 

MOSTAR & BANJA LUKA

Prošli tjedan je bio posebno uzbudljiv za sve ljude koji se u Mostaru i Banja Luci bave kulturom. U političkom ludilu kandidature Mostara i Banja Luke za Europsku prijestolnicu kulture ostale su na marginama zanimanja javnosti. A te su kandidature, iako neuspješne, bile stvar koja nam je svima mogla donijeti malo nade u bolje sutra. 

Suradnja je moguća. Suradnja je nužna kako bismo napravili bilo kakav pozitivan pomak kao društvo. A obje ove kandidature ujedinile su kulturne radnike u ovim gradovima. U par godina studioznog rada i pripremanja aplikacija stvoreni su dokumenti koji mogu poslužiti kao razvojne strategije ovih gradova. Ne samo na području kulture, jer održivi razvoj, koji ove strategije podrazumijevaju, nešto su što može podići kvalitetu i uvjete života u oba grada. 

Iako je titulu Europske prijestolnice kulture na koncu ponio norveški Bodo, već sama činjenica da su Mostar i Banja Luka uspjele predati iznimno zahtjevne aplikacije veliki je uspjeh. Dokumenti za dalji razvoj su tu, a uspostavljena suradnja između različitih institucija nešto je što samo po sebi obećava dalji razvoj i napredak kulture u ovim gradovima. Aplikacije su podrazumijevale i bespogovornu političku potporu pa se i time pokazalo da je, da parafraziram mostarski slogan za EPK, sve premostivo i moguće kada surađujemo i zajednički planiramo poboljšanje uvjeta u kojima živimo. 

Naravno, mostarska kandidatura od samih početaka nije mogla bez politikanstva i duboko provincijalne zlobe, ali i to je prevaziđeno i s razlogom se u Mostaru protekli tjedan slavilo iako, kako rekosmo, titula EPK nije završila u Mostaru. Oni koji su blatili cijeli proces kandidature samo su pokazali svoju kratkovidost. Žalosno je da političkog optičara trebaju posjetiti stranke koje se inače zalažu za pozitivne promjene. To što je Mostar zatrpan smećem i u svakojakoj blokadi ne bi smjelo biti nikakva prepreka kandidiranju za EPK. Jer ta kandidatura je nešto što kao posljedicu može imati i napredak u svakom pa i komunalnom segmentu. Ali ne može se to objasniti nekom kratkovidom tko je očito zakinut za maštu, a kad si zakinut za maštu obično si zakinut za bilo kakvu viziju razvoja pa se ne bi trebao ni baviti politikom ili kakvim drugim javnim poslom. 

Crni je rujan iza nas, malo mračniji od ostalih mjeseci. Valjda neće cijela jesen proteći u istom ozračju iako nam evo već dugo životi prolaze u tmini. Nadati se tome možemo upravo zbog dvije žarulje koje su za sve nas upalili organizatori prvog BH Pridea i ljudi koji su u Brisel predali aplikacije za EPK. U općem političkom, nogometnom i svakom drugom mraku i te dvije žarulje mogu biti ono što će nam osvijetliti put u neku moguću bolju budućnost u kojoj neće biti napada na novinske redakcije, na ljude drugačijeg svjetonazora, seksualnog i rodnog opredjeljenja. Sve je uistinu premostivo. Ako to istinski želimo i ako na tome radimo.  

(zurnal.info)