Psihopata u Parlamentu

Stajao je pognut pored prozora. Sjenka na zidu prikazivala ga je kao raskuhan makaron. Škiljio je kroz zavjese na plato koji je okruživao lanac mladića i djevojaka. Gledao ih je kako se smiju, razgovaraju, pište, ciče, viču, zapjevaju... Škrgutao je zubima od bijesa toliko jako da su plombe varničile u tami poslaničke kancelarije. Sa stisnutih pesnica kapao je znoj na itison.

Poželio je da ima velike, dugačke, nevidljive ruke. Zamišljao je kako ih, skriven iza zavjese, pruža kroz prozor i zaustavlja na grlu mladića u bijeloj majici koji ga je posebno nervirao zbog škripavog smijeha. Mali pritisak palčeva i “puc”, jabučica na grlu puca kao kokica. Odmah bi dohvatio i njegovu djevojku, “puc”, pa onog do njih, “puc”, pa redom, “puc”, “puc”, “puc”... A onda je zamislio kako ruke uzimaju čitav snop vratova, kako ih polako stežu sve do... “PUC”!!!

Odjednom je osjetio pritisak u preponama. Dobio je erekciju, ali ne običnu, nego mramornu, grandioznu. Učinilo mu se da se sva krv iz glave slila prema pojasu. Tkanina na pantalonama se zategla, a njemu je to izgledalo kao da u hlačama ima piramidu sunca ili Avazov toranj. Takvu erekciju nije imao još od mladosti kada je večeri provodio zureći kroz pukotinu u svlačionicu tekstilnih radnica i zamišljao da im zubima kida bijelu dugmad na narandžastim mantilima.

Sjećanja na mladost ili dirljivi spektakl u hlačama, ko može tačno znati, izazvali su mu suze u očima. U poređenju s takvim uzvišenim emocijama, bundžije ispod prozora bile su još beznačajnije. Oni su bili skakutave siluete, a on moćni, stameni mužjak, rogati minotaur, gospodar svih birokratskih labirinta na svijetu. Poželio je da skine odjeću, otvori prozor i svima pokaže svoj Sojuz s kojim može napasti najbližu galaksiju.

“Kuc”, “Kuc” - začuo je na vratima i šator u hlačama je ispuhao. Krv je šiknula nazad u glavu i bubnjala u ritmu skandiranja protestanata. Čuo je glasove - evakuacija iz zgrade parlamenta. Otvorio je vrata, na nekoliko sekundi bio zaslijepljen neonkama, a onda ga je rijeka ljudi još uvijek ošamućenog povela ka izlazu. Prolazio je kroz policijski kordon, svježina noći ga je osvijestila. Vidio je novinare, kamere, bliceve. Podigao je opasač na pantalonama i torbicu stegnuo miškom. Okrenuo se, i preko štitova specijalnih policajaca dobacio protestantima: “Treba ih podavit tamo, mamu im jebem!” Najbliži kamerman mu je mirno odgovorio: “Jebem i ja tebi”.

U automobilu je zapalio cigaretu i navukao rukavice za vožnju. Nikada nije volio noćnu vožnju, ali ovaj put mu je prijala. Nije morao gledati lica drugih vozača, farovi su samo klizili pored njega. Parkirao je u dvorištu kuće i usput zakačio šapu gipsanog lava, najljepšeg iz krda figura kojima je ukrasio vrt. U osvijetljenom prozoru vidio je ženu kako sjedi ispred ekrana. Gledala je novu epizodu “Sulejmana Veličanstvenog” i uzbudljiv, presudan dijalog potpuno ju je okupirao. Ona voli sve televizijske sapunice, meksičke, kolumbijske, turske, hrvatske, bilo koje, samo je njegove drame ne zanimaju.
“Ne interesuje je politika, ali joj prijaju pare, djojmjkubžju” - mrsio je u bradu.  

Nije podigla glavu kada je ušao. Samo je palcem, preko ramena, pokazala hladan ručak na stolu. Sjeo je i zurio u paradajz sos u kojem je plivala pljeskavica. Duboko je disao, zrak iz nozdrva pravio je male valove u tanjiru.

Udario je pesnicom po tanjiru i dreknuo:

“Ipak sam ja vlast, kruh vam jebem!”

Kap crvenog sosa poletjela je u zrak, preskočila ženino iznenađeno lice i zaustavila se na bradi Sulejmana Veličanstvenog koji je poniženje dostojanstveno podnio.

...

Soundtrack za priču sviraće nam Trobecove krušne peći, jedan od najradikalnijih sastava osamdesetih godina.  Ime su dobili po Metodu Trobecu, slovenskom psihopatskom ubici koji je u krušnoj peći spalio tijela najmanje šest nesretnih žena.

(zurnal.info)