SANEL MARIĆ MARA: Pjesme se prave kada one to žele

HOW MUCH DIFFERENCE DOES IT MAKE

Moje prvo sjećanje na Maru s gitarom je koncert u Starom gradu, Kujundžiluku, u Mostaru, na terasi restorana Labirint, kada je nastupao zajedno sa Točom, mitskim bićem tadašnje mostarske književne i muzičke scene. Mara kroz maglu, negdje sredinom devedesetih, jedva da je napunio dvadeset godina, u mom sjećanju imao je svijet na dlanu svoje pjesme, i bio fantastičan na maloj improvizovanoj bini ratom izrovanog Mostara.

Upoznali smo se u dvorištu srednje škole koju smo dijelili i postali prijatelji. Ponekad su nam se muzički ukusi preklapali, kao npr. kada je u pitanju Pearl Jam i njihov kultni album Ten. Zato me nije iznenadilo šta će odgovoriti kada sam ga upitao za koje dvije pjesme bi  mogao reći da su uticale na njega kao muzičara, svjestan koliko je moje  pitanje naivno, banalno, a samim tim nimalo lako za odgovoriti.

Iako jednako kao i on volim album 'Ten', umjesto očekivane i opčinjavajuće 'Black', odlučujem  da je prva, za Maru, bitna pjesma, ona koju je naveo kao rezervnu - Indifference, sa albuma VS . Neka ona bude Marin prvi izbor.

 

NOĆI SU DANI MOJI

Mara je kantautor, ali je i lider benda koji je dvadeset godina tražio. On može sam protiv svih, kada tako mora, naoružan samo gitarom i glasom. Isto tako zna sjediniti pet, šest ljudi u moćni zvuk koji uslovno možemo zvati rokenrolom. Govoreći ovo, na pamet mi padaju Bruce Springsteen i E Street Band.

Marin bend čine Marko Jakovljević na basu, Jasmir Slijepčević -Boske na bubnjevima, Dario Lukić na klaviru,  i Martin Hausler, virtuoz na klarinetu i saksofonu.

Sanel Marić Mara se rodio 1975. godine u Mostaru. Svirao je s mnogima i svirao je sam. To je rijetko uticalo na njegov muzički izražaj. Nikada nije snimio album za velikog izdavača, a snimio je nekoliko odličnih albuma skromne produkcije.

Najhvaljeniji je 'Vasduh', iz 2008., koji je Mara zamislio kao udisanje muzičko-vokalnog života poeziji starih i slavnih bosanskohercegovačkih pjesnika. Album se poigrava sa arhaičnom lirikom davnih vremena i melodijama koje se ne mogu lako svrstati u bilo koji žanr. Neki su to obilježili kao Marin bluz. I nisu pogriješili, ako mislimo na osjećaje koje te pjesme bude dok ih slušamo.

Uz dužno poštovanje prema etno muzici i cijelom svijetu, sevdahu i Maku, Aleksi, Đikiću i A.B. Šimiću, meni su ipak draže i bolje pjesme koje je sam Mara pisao i čiji je korijen u popularnoj muzici dvadesetog vijeka. Vasduh jeste dobar, ali Sanel Marić tek treba da snimi svoje najbolje, bilo da su to pjesme koje odavno ima u rukavu, ali nikada nisu stigle do pristojnog studija, ili neke sasvim nove koje tek treba da stvori. Tu razlike nema.

Vremena su kakva jesu, diskografski biznis je u zraku, negdje izmedju ploča za kolekcionare i download linkova za pirate poput mene. Mara i bend se nose s tim kako znaju, najviše singlovima i spotovima. Posljednja akcija tog tipa je pjesma 'Planine Paname'. Kadrovi za njen video snimani su na lokacijama Hercegovine i Paname, a sam spot je montiran i produciran u Panami.

POZOVI RIJEČI

Lista onih s kojima je Mara sarađivao je impresivna - od Dine Šukala, Atille Aksoja, Marka Tomaša i Damira Imamovića, do Arsena Dedića i njegovog sina Matije. Svaka od tih saradnji bila je na svoj način vrijedna, od pozvanih riječi do ukrštenih melodija...  Ideje sjedinjene u hitove koji do dana današnjeg, iz meni nepoznatih razloga, to nisu postali.

Ali ako bih od svih ostalih morao izdvojiti jednu saradnju onda je najplodnija i najbolja ona koju je imao sa Nedimom Ćišićem,  muzičarem i piscem iz Mostara, jednim od osnivača časopisa Kolaps, kao i sada već nepostojećeg i neprezaljenog benda Vuneny.   Zajedno su napisali fenomenalnu pjesmu 'Pozovi riječi' , kao i 'Budi kao nekad'  i 'Otvori se i diši' . 

Dok je Ćišić još bio član Marine grupe (koja je u tom periodu imala žestoki zvuk, baziran na gitarskim distorzijama i prodornom bubnju), započeli su stvarati novu pjesmu.  Bilo je to prije cijele decenije, a dovršili su je tek nedavno. Zove se 'S pričom u lišće i vjetar' i divan podsjetnik je kako su ta dva, u mnogome različita umjetnika, genijalna kombinacija.

DANCING IN THE DARK

Imao sam čast da sa Marom sarađujem više puta – kao vilenjak u jednom  spotu,  kamerman u drugom,  tekstopisac u trećem...  Našu pjesmu smo pokušavali napraviti dugo, predugo. Uglavnom  smo odustajali. Jer takve pjesme ne prave se kada mi hoćemo, već kada one to žele. Tako se desilo i ovog puta.

Morali smo otići daleko. Svaki na svoju stranu.  Morao sam se naći u El Valle de Anton u Panami, da bi kliknulo. Tamo sam našao riječi za Marinu pjesmu. Prave stvari ne priznaju ničije vrijeme osim svoga. Poezija to zna bolje od bilo koga drugoga. Marina opsjednutost prirodom i bijegom od betona, bliska mi je kao da je moja sopstvena. To je ona neprestana potraga za djelićem sebe, neiskvarenim svim onim stvarima koje u svakodnevnici moramo činiti i sa kojima se moramo suočavati.

I kako da se ne složim sa njegovim drugim izborom najdraže pjesme? Pozdravljamo vas uz Springsteenov 'Secret Garden'. A vi , kasnije, kao bonus, dok svi gledaju, otplešite svoje uz Dancing in the Dark.

(zurnal.info)