Forme zaljubljivanja: Sedam novih pjesama Mehmeda Begića

Tragovi 

Na tvojoj usni je riječ

u mojim ustima je tvoj jezik

Dijelimo se i nestajemo 

Učimo se nositi sa smrću 

samoćom 

i tragedijom 

kao da postoje lekcije 

za takvo nešto 

Ti si napuštena 

i ja sam prevaziđen

Ujedinjeni smo 

samo u spoznaji 

i ovo je vrijeme praštanja 

Odaj mi riječ 

i tvom ću jeziku 

pokloniti slobodu 

Naše tragove će pronalaziti 

samo uporni ljubavnici 

na šetalištima

i obalama 

usred sopstvenih brodoloma

 

 

 

Raspolažeš mrakom 

Raspolažeš mrakom 

a tvoje blijedo lice 

ostaje nepromijenjeno 

od godina čipke i optimizma 

Nakon silnih ulica 

poput ilegalca 

udružuješ se u urotu protiv sebe 

vraćajući se nekadašnjem domu 

vraćaš i tuđe 

surovo i mršavo lice 

potrošene mladosti 

Govornica u tvoje ime izdiše

spisak stvari koje moraš opeglati 

a berberin oslobađa perut 

iz kose onoga koji je 

pokorio Kartagenu i Ande

i sada spokojno spava 

omamljen astrologijom

Jutro tvojih kasnih godina 

najavljuje prvi snijeg 

smrvljenih analgetika 

zavjeru pijanih činjenica 

desant na vjetru 

vjetar u centru praemocije 

Raspolažeš mrakom 

pa opet ništa od svega toga

nije dovoljno 

da bi se ispoštovao 

davni ugovor 

zapisan u pjesmi

 

Forme

Usavršio si određene forme zaljubljivanja

Kao kada ti nečije lice

uskomeša prve zrake sunca

i ne postoji način da ga se riješiš

Šta god da radiš to lice je pred tobom

praćeno istom sjenom koja te je tjerala

da zadrhtiš, udahneš

spustiš pogled i podigneš ruke

Ipak toliko puta si prošao

kroz istu torturu, identično umiranje

Broj lica jednog dana nisi u stanju zapamtiti

ali je jasno da si bezbjedan

u ovoj formi zaljubljivanja

Sve što trebaš jeste prepuštanje

i vrijeme koje teče

da ga prođe dovoljno

Nikada isto vrijeme i nikako na isti način

ali uvijek vrijeme sa ukusom vječnosti

meda i mučenja

I nikad da ne primjetiš  

onu sekundu kada sve prestane

Zaboravljaš sebe

u još jednom divnom licu

u uraganu sopstvene nemoći

I kada se napokon sjetiš ko si

(a uvijek se sjetiš) lica više nema

Ostaju sloboda – praznina - rana

prigušena truba i čežnja

u kojoj je tvoje zadnje obraćanje

Usavršio si određene forme zaljubljivanja

 

 

Život nakon pjesme

Tvoja čežnja je ptica

sluđena u kavezu 

a ti napokon 

raspolažeš mrakom 

koji su drugi hranili i čuvali

Zaboravimo istrošene pozive 

mjesečinu i zrikavce

Pjesma zbog koje te više nema

također je zaboravljena

Prošetaj do obližnjeg potoka 

napij se vode 

skvasi vrat i umij lice 

Ledenom se bistrinom 

pripremi

za tužnooku budućnost

 

 

Izdajnička pjesma

       za Stramera 

Moje mačke već neko vrijeme

žive svoje udobne živote 

bez mene. 

Morao sam napustiti Nikaragvu 

i ostaviti ih u udobnoj nemilosti 

propalog revolucionara Ortege. 

Ponekad mi se čini 

da je sve viđeno  

i da je u redu biti razočaran 

nakon suočavanjem sa 

naličjem borbe za slobodu.

Pa ipak se ponekad pitam 

da li moje mačke i dalje  

misle isto o blatu sandinizma. 

Siguran sam da su im misli 

najbliže istini dok lješkare 

u popodnevnom hladu terase 

na kojoj sam ih ostavio.

Dobra je to terasa –   

govorim sebi i tebi

kao da se pravdam. 

Osjećaj gorčine ne popušta. 

Ne pomažu ni godine. 

I dalje sam izdajnik 

koji pamti zadnje mačije riječi: 

Ortega je šupak, onakav

kakvima postane većina vladara

ako ne umru na vrijeme. 

Ernesto Cardenal 

ostaje najveći pjesnik.

Carlos Fonseca Amador 

je jedini znao tajnu snage 

koju ima žena -

Umro je za nju i za revoluciju. 

A ti, Begiću, odjebi, 

nismo više tvoje mačke.

 

 

Dogovor

U tvojim je rukama 

vječnost 

a u mojim moć 

da te tugom isječem 

na dva 

nejednaka dijela

Naumljeno ću ostvariti

brzo i precizno 

bez dvoumljenja 

ili grižnje savjesti 

Nastavit ćeš 

da živiš tako

dugo nakon vijesti 

da više nisam sa nama

 

 

U pokretu 

Posljednje stranice 

svoje crne bilježnice 

popunjavaš beznačajnostima

poput izvještaja 

o nijansama 

boje sinoćnjeg neba

Pjesnik nije gladan

i gard mu je spušten

Propušta let male ptice

čije je perje meko i šareno

do te mjere 

da sluđuje ljubavnike 

Pjesnik ima svoje teorije 

njegove filozofije  

ne poznaju kraj

Dan je na izdahu

i trag morske soli je sve slabiji

Umorna si od takvog života

Ostavljaš pjesnika 

za njegovim dragocjenim stolom

i spuštaš se niz ulicu

Pridružuješ se životu

koji sam ti 

prethodne noći

na brzinu obećao 

dopuštajući da 

ruku spustiš na moje 

savršeno dupe u pokretu

(zurnal.info)