SJEĆANJE NA SANDMANA: Znate li kako se priziva kiša?

LIJEK ZA SVE

Jednom si mi rekla da izgledam kao kiša. U misli je ušetao Mark Sandman sa svojom bas gitarom i njene dvije žice. Dvije žice su nekada sve što nam treba. Sandman je, baš kao i ja, proveo neko vrijeme u Srednjoj Americi, a onda se spustio u Južnu. Moja Južna Amerika će da čeka neko vrijeme. Možda sam u Srednju stigao prekasno da bih nastavio to putovanje.

Ljeto i prašina bi, u nekoj drugoj priči, bili dobitna kombinacija. Muzika u nama živi natopljena sjećanjima koja smo ostavili davno iza sebe. Ona ne želi da ima bilo šta sa ostavljanjima. Morfej noćas nije na mojoj strani. Ali Morphine jeste.

Treću majicu sam promijenio. Nije prošlo ni sat vremena. Managva, u kojoj trenutno živim, uglavnom je takva. Ljeto nikada ne prestaje, a vlaga u zraku omogućava ribama da ulaze kroz prozore. Popucale su kore drveća i zemlje, i sve se pretvara u prašinu.

DVIJE ŽICE OD SNA

Od tuge ne vrijedi bježati. Kao ni od suočavanja. Samo tako bolje dolazi, samo tako bol nestaje. Morfijumski prolazi kroz mrak se otvaraju. Treba znati čekati i gledati. Treba znati slušati. Muzika je sveta. Muzika je taj tajni prolaz od nepodnošljivosti do plavog neba koje će nam pokazati da postoji i drugačije.

Razmišljam o kiši i o onome šta si rekla. Razmišljam o Sandmanu. Kakav način da se ode sa scene. Srčani udar na pola pjesme, bez patnje, bez razmišljanja i planiranja. Jedan trenutak si na sceni antičkog grada Palestrina, u Italiji, cijeli svoj život si prosuo pred strancima, da bi im do noći dao i svoju smrt. Kakav pravi način da se ode, nasmiješio bi se Joe Strummer.

Dok svira 'Supersex' tvoja koljena klecaju i rušiš se na leđa, ni tada se ne odvajajući od dvije žice svoje bas gitare. Queens of The Stone Age  te ispraćaju u nebesa svojim rifovima. Teško da bi moglo prikladnije.

NA DRUGU STRANU

Ispred vrata kuće u kojoj već predugo živim vise amajlije koje je napravila moja kćerka. Više se ne plašim proganjanja u snovima. Vjetar ljulja te čuvare snova i provlači se kroz mreže prozora. U vrtu ispred su palme, a ispod palme su busenja aloa vere. Ništa od ovoga možda ne znači ništa, ali me smiruje u vremenima kada nema kiše koja se čeka.  

Na drugoj strani, u drugom vremenu, u nekoj Evropi pred kraj prošlog vijeka, Mark Sandman je osvajao Evropu, prepoznat kao vođa nečega što ujedinjuje Ginsberga, Ferlinghettija i Kerouaca. Zvuk koji je stvarao Morphine mnogima je postajao još veća fascinacija nakon što bi ih vidjeli uživo. Sandman je prije toga odradio svoj dio života na cesti, od Aljaske gdje se profesionalno bavio ribolovom, preko Srednje i Južne Amerike, života uz tamošnje gljive i marihuanu, izgubio je dva brata u međuvremenu i uspio da bude zboden nožem dok je vozio taksi...

Pa ipak je uspio da ostane misteriozni čovjek sopstvene privatnosti kojeg je ambicija prisilila da postane glas sasvim drugačijeg zvuka. Onog koji u isto vrijeme dolazi iz budućnosti, ali i prošlosti, kao ritam lutanja Kerouacovih potrošenih cipela u dvadeset i sedmom vijeku.

Nego, reci mi, znaš li kako se priziva kiša? Koliko strpljenja treba da se dočeka oblak bez dozivanja? Prizivanje kiše u kišnoj sezoni je poseban ritual. Totemi i amajlije tu uglavnom ne pomažu. Ostavljanje određenih snova iza sebe pomaže. Bol je nepodnošljiva dok ne prođe. Riječi pomažu. I snovi, ako se ne pretvore u noćne more.

ONO ŠTO NE VIDIMO

Da su italijanske milosrdne kapi okupale drevnu Palestrinu, i da nije bilo onako vruće, možda Sandmana srce ne bi prekinulo, možda bi ga decenijama poslije u bolničkom krevetu ubijao neki od sveprisutnih kancera. Ali bi dočekao da vidi koliko volimo album 'The Night' i mi bismo imali albume koje bi sa Morphine snimio u međuvremenu. Ne usuđujem se da razmišljam o tim nemogućnostima.

Iz ličnog iskustva znam da su tri čovjeka sasvim dovoljna za magiju. Vraćam se muzici. Bariton saksofon, bubnjevi i slajd bas sa dvije žice stvaraju tugu uz koju se pleše. Tamo gdje blues zavodi jazz nastaje Low Rock. Ili Fuck Rock, kako bi to Sandman nekada zvao.

I noć više nije mračna, niti satkana od strahova. Ispunjava je potraga, čežnja, plesni koraci na neočekivanim mjestima. Poezija, svemoćna poezija. Nazovimo je imenom Lilah. Svako od nas ima nešto za čim je tragao, izgubljeni u bajkama i šumama neočekivanog. Svako za sebe i svakom njegova Lilah. Biram da moj mrak bude baš takva noć.

(zurnal.info)