Auto kino: Srce je usamljeni lovac

Pjesma za umiranja 

Dva čovjeka mogu podijeliti tragediju jednoga. Jedan od te dvojice na kraju mora ispričati ono što ih je spojilo. Drugom je samo preostalo da umre i da opravda romansu njihove uzaludnosti. Nekoliko godina je dovoljno da se priča zaokruži i patnja utopi u mamurluku pogrešne odluke. Prošlost je možda jednom bila vrijedna avanture, a njeni protagonisti dostojni poštovanja koje se u međuvremenu pretvorilo u alkoholna isparenja i hemijske kombinacije. 

Jesen u New Orleans stiže lagano. Trava ostaje tvrdoglavo zelena, ali se vrelina transformiše u nježnu toplinu. Zima je stigla prije nego smo shvatili da su sunčani sati ljeta stvar prošlosti. Sada vino počinje da traje duže od dana i to je više nego što je iko od nas stigao da traži od života. 

Ljubav te orobi lako. Slično je i sa požudom. Zaboraviš svoje mjesto, poželiš ono što nisi, pomisliš da možeš drugačije i zamisliš da si nešto treće. Tada prestaješ čuvati one koji te čuvaju, one zbog kojih smo to što jesmo, posebno kad težimo onome što nismo. Usamljeni lovac našeg postojanja oživi kao nikada prije. Samosažaljenje i okrivljavanja drugih teško da ikada ima smisla. Sve se to, prije li kasnije, spoji u jednu nepodnošljivu tačku i izdahne.

Ujedinjeni u osjećaju 

Ujediniti se u osjećaju krivice, uvijek je bila laka stvar. Zavaditi smisao i odgovornost, još je lakše. Slično strategije upotrebljavaju oni koji vladaju. Zima je naročito nemilosrdna na mjestima koja su poznata po naklonom proljeću i onome što slijedi nakon što se cvijet otvori suncu. Na takvim mjestima, niko i nikada nije spreman za vladaricu zimu. 

Zima se nikada u potpunosti ne primi u New Orleansu. Nepozvani je gost koji ostane dovoljno dugo da nas podsjeća šta sve propuštamo, i onda nas ostavlja taman na vrijeme da sve opet zaboravimo. 

Osjećaj krivice na takvim mjestima veže nesretnike na sasvim specifičan način. Sve što trebaš je scenario za romantiku koja je u stvarnosti korak od očaja koji nudi beskućništvo. Smrad se na prepad useli u svaku poru sna. Led i glad postanu sustanari. Krv je u mokraći. Očaj čovjeka pretvori u ono najružnije, kao da nikada nije postojao. A postoji kao nikad prije. Osuđeni smo na smrt, a samoća i melanholija su izvršitelji. 

Cvijet tvoje mladosti 

Djeca u nama nestaju u odbljesku prazničnih lampica. Proljeće nas može oživjeti tek nekoliko puta. I svaki put je zadnji. Pronalazim tratinčice u vremenu kad ih ne bi smjelo biti. Znak je to kojeg se pomalo plašim. Ulice su prazne i scene koje se nude uznemiravaju svojom ljepotom. Po prvi put nisam siguran šta da očekujem od tišine. Zapisao sam sve faze istorije razočarenja. Njen glavni protagonist više nije s nama i mir se naselio u predgrađa. 

Ljeto u New Orleansu se utapa u gustoj vlažnoj nepokretnosti. Naša se kuća smanjivala sa svakim danom koji prolazi, privlačeći mučne zidove sve bliže. New Orleans je grad koji pripada sirenama. Mjesto bajki i iluzija. I svakom je jasno da su knjige bolje od života. Zato jesu knjige!

Opijati i supstance su za većinu usputne stanice. Ponekad zabava, nekad kraj puta, nikada potpuno prosvjetljenje. Trajni su hram funkcionalnog spasa samo rijetkima, a takvi su odseljeni u legende. Svjetla u ovoj priči su s vremenom sve slabija. Djeca koja su trebala zaštitu, ostala su zaslijepljena farovima i prepuštena sebi. Preživjeli su ožiljci i mogućnost budućnosti. Proljeće će biti nemilosrdno, poput cvijeća koje ne zaslužujemo. 

(zurnal.info)