Autobusne bilješke: Tako mrtvi pronađu način da nas podsjete na sebe

 1

 “Da li ste vi onaj iz Srpskog idola?” - upitala me žena u nikabu. Njen bradati muž prijazno mi se nasmiješio. Nasmiješio sam se i ja njemu a naš mali autobus sa sićušnim kineskim sjedištima veselo je zavijao iznad Bulajićevog mosta na Neretvi.   

2

Zaboravio sam u autobusu knjigu “Satanin dnevnik” Leonida Andrejeva. Pitam vozača da je nije pronašao. Odmahuje glavom i telefonira kolegama: “Jesi li našao u vozilu Satanin dnevnik? Jeste. satanin, tako je...” Pa opet, viče, valjda slaba veza: “Ima li kod tebe Satanin dnevnik? Knjiga...” I opet: “Je li kod tebe ostao Satanin dnevnik?”  

Ne znam šta putnici rade za to vrijeme. Sklanjam pramen kose koji mi nije pao na čelo.  

3

Ustao je sa sjedišta i s raširenim nogama u savršeno čistim čizmama stao ispred vrata autobusa. Dlanovima je zategao kosu i pažljivo smjestio šešir na glavu. Stezao je nervozno dršku od torbe dok je vozilo usporavalo. Vrata su se otvorila, udahnuo je duboko zrak u nozdrve, nasmijao se, mahnuo mi rukom i zakoračio u noć. Za mene je to bio kraj putovanja, za njega tek početak. Revolveraš je stigao u grad.    

Godinama poslije, leukemija mu je svukla kosu. Kapa od sintetike bila je puna sitnih bijelih grudvica, meni sasvim nepoznatog porijekla. Pričao mi je da je arogantnim ljekarima postavio filozofski problem, zaboravio sam koji, sigurno neki o smrti. Ljekari su gospodstveno prečuli pitanje.

4

Najčešće sjedim u autobusu između Zenice i Sarajeva. Na istoj relaciji putovao je i Semezdin Mehmedinović kada je napisao ovu pjesmu:

Žena na sjedištu do tebe

razgovara sama sa sobom

U redu – kaže – u redu

samo bez dodira

Sve se oči okreću prema tebi,

ti se također okrećeš

tražeći krivca;

postiđen

gledaš u nazad,

ugrizeš svoje rame

5

Žena na balkonu lomi ruke smrznute košulje. Rukavi odskaču po betonu. Ne čujem, ali mora da zvone. Starac me gura laktom i kune: “Dabogda nemala”. Do kraja putovanja ne prestaje vrtit glavom.

6

- Noću ne otvaram prozor. Magla svijetli oko napuštenih kuća.

- Ne plaši se. To je samo fosfor iz kostiju bivših stanara.

7

U vrijeme praznika autobusi su puni bivših zemljaka. Lako ih je razlikovati, veseliji su od ostalih putnika i neprestano nekome nešto pokazuju kroz prozor. Smiju se na svako prepoznavanje. Uživam u njihovoj radosti.  

Očekuju da sve bude isto u gradovima koje su ostavili. Stare prijatelje doživljavaju kao čuvare muzeja koji se brinu o sjećanju i eksponate pažljivo pomjeraju samo kada brišu prašinu. Razočaraju se kada vide da ništa nije isto, da su sjećanja izblijedila, da su oštećena ili ukradena, da stari prijatelji stare, postaju zaboravni i mrzovoljni.

U povratku se ljute na vozače autobusa:

“Kakva je ovo seljačka muzika?”

8

Pušimo na benzinskoj pumpi. Hladno nam je, umorni smo, aparat za kafu ne radi. Muškarac, elegantan kao mladoženja, nudi mi da zagrizem njegovu čokoladu.

Radio emituje prognozu za pomorce - bura od šest do šesnaest čvorova, vidljivost od deset do dvadeset, zbog sumaglice mjestimično smanjena na četiri kilometra.  

9

“Dok god sanjamo naše mrtve, znači da smo u nedjeljivom svijetu” – napisao je Mirko Kovač Filipu Davidu.

Kada sam ga prvi put vidio bio je početak marta, kupovao je cvijeće. Lijep, kao i uvijek. Hladan vjetar širio mu je mantil, tanak kao košulja. Skupljao ga je oko tijela. Dok sam prešao ulicu on je već nestao. Od tada sam ga vidio još sedam puta. Najčešće je jako ličio na sebe, samo jednom tek neznatno. Ali, znam da je to bio on. 

Jer, tako mrtvi pronađu način da nas podsjete na sebe.

(zurnal.info)