Mogao bih napisati puno anegdota i događaja na kojima smo zajedno sudjelovali ali mi se to čini neprilično. Partija je naš Predrag Duje Lucić.
Svima nam je teško jer uz njega se sve činilo moguće.
Takav je sadržaj jednog intimnog sms – a koji sam danas dobio i koji sada dijelim sa vama jer upravo to najbolje govori o tome kakav je Duje bio.
Kakav je Duje bio drugar najbolje opisuje to što unatoč potpunom duševnom rasulu u kojem se nalazim ovo pišem zbog drugarstva. Onoga u čemu je Duje bio jedan od najboljih pored svih drugih stvari u kojima je bio najbolji. Radim jer me drug zamolio, zbog drugarstva kojemu nas je Duje, između ostalog, učio pišem ovih nekoliko redaka.
I osjećam da su ove riječi nedostojne nekoga tko je s riječima bio majstor bilo kao novinar, pjesnik ili utjeha.
Jebem ti život! Eto, to je ono što većina ljudi kaže kada im ode netko blizak. E, sad, zamislite nekoga tko je bio u stanju biti blizak s toliko ljudi da već dva dana plačem jer posvuda vidim njegovu sliku. Eto, koliko je prijatelja za života stekao Predrag. Ne samo nas koji smo ga imali privliegiju osobno znati i s njim provoditi vrijeme nego onih kojima je bio utjeha pišući u ime njih o nepravdi, slobodi i onom najbitnijem – o ljubavi.
Pišem ovo jer sam Damiru Šodanu mogao napisati samo da ga volim i da se trebamo ponekad raspilaviti i reći to jedni drugima ma kakve muškarce glumili. Pišem jer sam i Mehmedu samo to uspio napisati. A pišem jer nas je Duje tomu učio.
Jebem ti Balkan. Ovdje je sve usporeno samo se brzo umire. Prebrzo za nas kojima je Duje bio snaga kad smo mislili da je više nemamo.
Teško nam je jer se uz njega sve činilo moguće.
Duje je stvarao čuda.
Zapamtite to! Jer nas pokušavaju uvjeriti da čuda ne postoje.
Duje je imao dječački osmijeh.
Zapamtite i to! Jer nas uvjeravaju da ne možemo biti djeca i raditi velike stvari.
I, ne, nije u redu psovati život, treba psovati smrt, jer smo uz Duju i njegov osmijeh slavili upravo život naspram smrti!
(zurnal.info)