Dijala Hasanbegović: Udruženje starih duša

„Ja samo trebam što prije da se pobrinem za unuku, da ona napravi te zube, riješi grijanje u stanu, ostavim joj dovoljno novaca, i odoh ja, idem...“
„Gdje ćeš? U Njemačku?“
„Na Ahiret, Ibro, idem na Ahiret. Čuj, u Njema... i baci više te cigarete, ubit će te!“
„A nešto mora da me ubije. A to se karte rezerviraju ranije za taj tvoj Ahiret ili...“
„Ma, ne znam zašto ja pričam s tobom uopće...“

To je ostala jedina Salemova želja. On nije imao više želja. Da se pobrine za unuku, koja je imala samo njega, i posao od kojeg je jedva preživljavala. To je, naravno, namjeravao učiniti što ekspresnije moguće – tako što će osvojiti jackpot na lotu. I revnosno je uplaćivao svake sedmice, i čekao. I dvadeset godina je tako čekao. Duša mu je ostarila čekajući. Ostarila je unukina duša. Starila je i duša njegovog najboljeg prijatelja Ibrahima, polako, dok je gledao kako mu se svake sedmice budi nada, a onda nestaje u bijesu, koji je istovremeno bio i bijes gubitka, i bijes umora. Ibrahim nikad nije mogao objasniti Salemu da ne može izgubiti nešto što nikad nije imao. Kako ćeš izgubiti jackpot?

Uostalom, kad bi Ibrahim pažljivo pogledao Salemovu garsonjeru, postalo bi mu skoro pa jasno kako je tu zasta moguće izgubiti jackpot. Stotine papira sa ispisanim brojevima, sistemima, šiframa, tabelama, stare novine sa izvađenim samo sportskim stranama. I uvijek, tu negdje, pepeljara za Ibrahima. Salem je mrzio cigarete, ali je znao da bi bez njih izgubio i jedinog prijatelja. Kao što stalno gubi taj  prokleti jackpot. 

„Planeta stari, Saleme moj, kao i mi što starimo, kažu, jezgra se hladi. Ploče se pomjeraju. Zemljotresi i vulkani gutaju znaš kolika prostranstva... Izgubit ćemo mi sebe prije nego što izgubimo ikakav jackpot. Nećemo moći pronaći mjesto na kojem smo živjeli...“

„Čuo si me. Ja idem, kad ovaj posao ovdje na toj tvojoj Zemlji završim. Onda idem odmah, i neću više sekunde da provedem ovdje. Ionako, ona je otišla prije mene, Munira. Nije više mogla da izdrži. I ne sanjam je više čak. Prije sam je često sanjao. Znala mi je objašnjavati koje brojeve ne trebam da igram.“

„Nije ti to objašnjavala, bolan. Objašnjavala ti je da prestaneš da bacaš novce i počneš da ideš doktoru, da se hraniš kao ljudsko biće. I na taj način svima nama pomogneš, koji smo živi. A Munira je dobro. Na dobrom je mjestu. Mislim ponekad, na boljem nego što ćeš ti ikada biti. Ali, dobro sad.“

Veze koje je Salem imao pucale su brzo kao bore što sad pucaju na njegovom licu, iz dana u dan. Ali ona koju je zadržao je bila Munira. Jer ona zapravo nije bila ničija, nikome nije htjela pripadati, i znala je da se ne može izgubiti ono što se nikad nije ni imalo. Niti se išta može pronaći. Može se samo dobiti ili zaslužiti. I radila je vrijedno cijeli svoj život do te spoznaje. Onda ju je nagla i zločudna bolest odnijela brzo, i Salemu se otada glava zagrijava kao što se planetina jezgra hladi. U grudima je osjećao kamen, koji samo zvuči kao srce. I igrao sve igre na sreću. Da svojoj unuci, svojoj jedinoj rodbini, pruži ono što joj je pružala Munira, najbliža žena koju je zvala bakom. I zakopao se u toj svojoj misiji, kao u grobnici. 

I dani su prolazili, svaki nalik na onaj prethodni. Osim što je Ibrahim znao donijeti poneku anegdotu  iz čaršije, trač  s pijace, i kesu nekog voća, svaki put drugog, da Salem „unese makar malo vitamina u sebe.“

„Samo ti meni o vitaminima. Tebi je, Ibro, najdraži C vitamin.“, odmahivao je tjerajući od sebe dim od Ibrine cigarete, koja mu je uvijek visila iz usta.

Prolazilo je vrijeme, došao bi kraj mjeseca, a Salem ostao bez novaca za uplatu. Ibrahim, s nešto malo većom penzijom, brojao je žute kovanice. Ali čuvao ih je u posebnom novčaniku. Nek se nađe, za njegovu uplatu. Ibro je često mislio da Salem ne bi preživio da jednu uplatu preskoči. A ne može otići, dok ne pronađe taj prokleti jackpot. 

Jednog je ledenog jutra, po običaju, Ibrahim došao kod Salema na doručak. Ovaj put zvonio je energično, čak i zalupao na vrata. Salem je otvorio i ugledao ga s novinama u rukama, kako pokazuje naslovnicu. 

„Vidi“, osmjehivao se Ibro. „Neko je našao tvoj jackpot! Dobitak više nije deset miliona, nego sto hiljada, al' nema veze. Znači, i mi ćemo ga naći.“ Ulazeći, Ibrahim je skoro srušio Salema, bacio na sto prvo kesu s mandarinama, zatim novine, a onda iz džepa izvadio maleni novčanik sa sitnišem, i bacio i njega na sto. Zazvečao je kao vasiona zvijezda. 

„Eto ti za uplatu. Ja skupio. Kad je ovaj nekakav kreten iz nekog mjesta kod Brčkog našao jackpot, možeš vala i ti. Hajd'. Za Muniru. I za malu.“

(zurnal.info)