Analiza
KOJE IZMJENE ZAKONA TREBAJU ŽRTVAMA: Uslovne kazne ne utiču na nasilnike
Da li je za i dalje prisutno nasilje i slučajeve femicida odgovornost na pravosuđu, društvu, ili u nedostatku prevencije? Ili u svemu zajedno?
U decembru prošle godine Vlada Federacije BiH je, na prijedlog Federalnog ministarstva pravde, utvrdila Prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine koji je upućen u parlamentarnu proceduru. Ovim zakonom se u zakonodavstvu Federacije BiH djelimično preuzima Direktiva (EU) 2024/1385 Evropskog parlamenta i Vijeća od 14. maja 2024. godine o suzbijanju nasilja prema ženama i nasilja u porodici (SL L2024/1385).
Tokom ranije organizovane rasprave “Novi zakonodavni okvir protiv rodno zasnovanog nasilja u Federaciji BiH: Izmjene i dopune Krivičnog zakona i Zakon o zaštiti od nasilja u porodici i nasilja prema ženama”, ministar pravde Vedran Škobić rekao je da je fokus na pooštravanju kazni, uvođenju novih krivičnih djela poput uhođenja, sakaćenja spolnih ženskih organa, zloupotreba snimaka spolno eksplicitnog sadržaja, odnos s djetetom mlađim od 15 godina. U izmjenama Krivičnog zakona nema odredbi u vezi sa kriminalizacijom femicida, jer u Federalnom ministarstvu pravde smatraju da postojeći zakonski okvir pruža dobru zaštitu žena kada je u pitanju femicid:
-Pitanje femicida kao pojma je ubistvo žene zbog mržnje, što već imamo u zakonu – rekao je ministar Škobić.
Izmjenama ovih zakona se implementiraju Istanbulska i Lanzarote konvencija, koje je BiH ratifikovala još ranije, a koje se odnose na zaštitu žena i djece od svih vrsta nasilja, s posebnim fokusom na zaštitu od nasilja u porodici, kao i zabranu seksualnog iskorištavanja i seksualne zloupotrebe djece (Lanzarote konvencija). Prijedlogom zakona se pooštravaju kazne za počinioce, onemogućava otkup kazne za krivična djela protiv slobode i spolnog morala, krivična djela spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta, krivična djela protiv braka i porodice, na štetu djeteta. Uvode se i nova krivična djela - spolno uznemiravanje, zloupotreba snimke spolno eksplicitnog sadržaja, uhođenje, odnosno i drugih djela koja se mogu zloupotrijebiti protiv djece, te izvršenje djela putem informacijsko-komunikacijskih tehnologija. Podignuta je i dobna granica ispod koje se osoba smatra djetetom sa 14 na 18 godina, a mlađa punoljetna osoba od 18 do 21 godine. Zakonskim izmjenama se predviđa i uvođenje elektronske narukvice nasilniku, pomoću koje bi se pratilo da li poštuje izrečene mjere zabrane prilaska, čime se sprečava ponavljanje krivičnog djela.
Centar ženskih prava 12 godina je radio monitoring pravosuđa i analize iz oblasti rodno zasnovanog nasilja. Iz inicijative Centra ženskih prava usvojeno je 70 posto materijala. U Centru su zadovoljni usvojenim ali upozoravaju da nakon parlamentarne procedure i stupanja zakona na snagu treba pratiti primjenu u praksi:
-Trebamo pratiti gdje su prepreke i propusti, koji član treba dopuniti, šta nije adekvatno. Tada možemo govoriti da li je nešto bilo efektno. Radimo analizu pravosuđa vezano za rodno zasnovano nasilje, radimo i sa ženama – sa više od hiljadu klijentica, dakle, radimo u praksi i tačno znamo šta koju promjenu proizvodi. Utvrdit ćemo stanje kada zakon stupi na snagu. Ne možemo unaprijed govoriti ni da je loše ni dobro. I onaj zakon prije je mogao da se implementira, ali kazne su bile ispod minimuma i kazna je bila blaga. Promjena zakona ne rješava sve jer nismo riješili ono osnovno – nismo riješili institucije gdje se žena prvi put obraća, nismo podigli svijest. Svi moramo preuzeti odgovornost – kaže za Žurnal Meliha Sendić iz Centra ženskih prava.
Primjena zakona zavisi od pojedinaca u institucijama, smatra ona:
- Nemamo sistem koji funkcioniše, svi u lancu sistema zaštite nisu povezani na adekvatan način, multisektoralna saradnja je na vrlo niskom nivou, i nekako smo oslonjeni na senzibilitet pojedinaca unutar institucija, a njih ima. I zavisno od institucije do institucije - od osobe koja je void - bude i reakcija na određeni događaj vezano za nasilje nad ženama.
Poseban napredak u usvojenoj zakonskoj regulative je, smatra Meliha Sendić, to što se sada može sankcionisati i krivično djelo počinjeno putem informacionih tehnologija. Za uhođenje, psihičko nasilje, neovlašteno objavljivanje, spolno uznemiravanje, počinjeno putem ovih tehnologija kazne su od nekoliko mjeseci do pet godina. Do sada je ovaj način uhođenja i maltretiranja bila veliki problem za žrtve jer nije bilo prepoznato u krivičnom zakonu. Sada se i prijetnje počinjene putem društvenih mreža i drugih kanala, naprimjer vibera, mogu tretirati kao krivično djelo i može biti pokrenuta krivična prijava:
- Do sada su nasilnici te vrste prolazili ispod radara – kaže Meliha Sendić.
Ovaj zakon se usklađivao istovremeno sa Zakonom o zaštiti od nasilja u porodici, ali ovo nije završetak već početak brige o žrtvama nasilja:
- Ne možemo reći – imamo sad zakon i sad se priča završava. Priča tek počinje, a mi ćemo od početka stupanja zakona na snagu raditi monitoring rada institucija i praćenja.
Iako u krivični zakon nije uvedena odrednica femicida, naša sagovornica kaže da je ovaj termin već prepoznat te da se zna o kakvom se djelu radi.
- Sada u ovoj konstelaciji kako sistem funkcioniše, ne vidim, a ni stručnjaci koji će primjenjivati taj zakon, da bi uvođenje termina u zakon nešto poboljšao. Možda ćemo u budućnosti doći do toga, bilo bi dobro. Ono što mi želimo je pooštravanje kaznene politike, a sada član koji govori o kvalifikovanom obliku krivičnog djela daje mogućnosti da kazna bude maksimalna, odnosno da se kazna može pooštriti.
Ubistvo žene od strane bračnog ili intimnog partnera je rodno motivisano, i zbog toga je važno da u krivičnim zakonima ono bude sankcionisano kao takvo. Analize presuda pokazuju da su počinioci smatrali da su žene njihovo vlasništvo te da su im počinioci presudili jer su “njihove žene” a nisu željele biti više u vezi sa njima, najčešće nakon dugogodišnjeg zlostavljanja.
Ove zaključke analiza za Žurnal objašnjava Zlatan Hrnčić, stručni savjetnik u Gender centru Vlade Federacije BiH, doktor socioloških nauka sa iskustvom u oblasti strateške prevencije nasilja u porodici i zaštite ljudskih prava.
Objašnjava kako taj motiv nije vidljiv kod ubistava u kojima su muškarci žrtve.
- Ova ubistva su se mogla spriječiti adekvatnijim sankcijama i zaštitim mjerama za prve prijave nasilja u porodici. Evaluacija zaštitnih mjera je pokazala da nema recidiva u činjenju nasilja ukoliko se kod prijave nasilja realizuje kombinacija tri radnje i to privremeno lišenje slobode na 24 sata čime se prekida nasilje, uz izricanje zaštitne mjere zabrane uznemiravanja čime se daje prostor za djelovanje i uz zaštitnu mjeru psihosocijalnog tretmana kroz koji počinilac nasilja tokom šest mjeseci uči nove obrasce ponašanja. Upravo se kroz realizaciju ove tri radnje kroz Zakon o zaštiti od nasilja u porodici, uz adekvatnu sankciju kroz Krivični zakon prevenira buduće činjenje nasilja, kao i najozbiljniji slučajevi koji završe smrtnim ishodom. U tim slučajevim, međutim potrebno je kroz postojanje pravne norme, bilo da je riječ o femicidu kao posebnom krivičnom djelu, ili kao kvalifikaciji u okviru postojećeg člana ubistva ili nekom drugom formulacijom učiniti vidljivim ovo rodno motivisano ubistvo žena – objašnjava Hrnčić za Žurnal.
U kontekstu koliko su potrebne izmjene i dopune postojećih zakona (Krivičnog zakona i Zakona o zaštiti od nasilja u porodici), dovoljno je analizirati i posljednju presudu koja se odnosi na nasilje koje je vlasnik hotela u Jablanici Amir Džafić počinio nad svojom nekadašnjom radnicom Enisom Klepo. U prvostepenom postupku u decembru 2023., nakon što je pretukao Enisu Klepo jer je tražila zarađenu platu, osuđen je na 10 mjeseci zatvora. Nakon što je Tužilaštvo HNK uložilo žalbu, Kantonalni sud u Mostaru je vratio predmet na ponovno suđenje Općinskom sudu u Konjicu. Džafić je ponovo osuđen na 10 mjeseci, a prema još uvijek važećem zakonodavstvu kaznu do godinu dana zatvora može zamijeniti novčanom.
Od januara 2023. do juna ove godine tužilaštva u Bosni i Hercegovini zaprimila su 1.298 prijava za nasilje u porodici, a podignuto je tek 145 optužnica. Najveći broj prijava je u Zeničko-dobojskom i Tuzlanskom kantonu. Prema nezvaničnim statističkim podacima, u oko 70 posto osuđujućih presuda za nasilje u porodici izrečena je uslovna kazna. Počinioci su najčešće višestruki povratnici u činjenju ovog krivičnog djela. Stoga bi adekvatnom kaznom zatvora, već kod najranijih oblika zlostavljanja bilo moguće prevenirati ponavljanje ovog krivičnog djela, te na kraju prevenirati i najteže oblike nasilja koja završe ubistvom.
Advokatica iz Sarajeva dr. sci. Amila Mujčinović za Žurnal kaže da sama uslovna osuda, kao i kazna zatvora rijetko djeluje resocijalizirajuće na nasilnika ako se on vrati u zajedničko domaćinstvo sa žrtvom:
- Svakako da kazna zatvora ima veću preodgojnu ulogu nego uslovna osuda- kao blaža kazna.
SUDSKA PRAKSA
U dokumentu Sudski odgovor na femicid na Zapadnom Balkanu (The AIRE Centre) predmet istraživanja je bila praksa sudova u procesuiranju femicida i pokušaja femicida. Budući da femicid nije inkriminisan kao posebno krivično delo u Bosni i Hercegovini, uzorak istraživanja je obuhvatao predmete pravosnažno okončane u periodu od 1. januara 2017. do 30. juna 2021. godine koji se odnose na procesuirana krivična dela u kojima su izvršioci muškarci a žrtve žene. Analizom je obuhvaćeno ukupno 34 predmeta (26 o kojima su odlučili sudovi FBiH, sedam o kojima su odlučili sudovi Republike Srpske i jedan o kojem su odlučili sudovi Brčko Distrikta BiH).
- Najveći broj svih krivičnih dela je izvršen u stanu/kući/dvorištu žrtve (35,3%), što potvrđuje rezultate prethodnih istraživanja o nasilju prema ženama, koja pokazuju da je za ženu najmanje sigurno mjesto upravo njen dom. Interesantan je podatak da je čak 20,6% krivičnih djela izvršeno na radnom mjestu žrtve, što ukazuje na veliku drskost i bezobzirnost učinioca, kao i povećanu društvenu opasnost izvršenih krivičnih djela. Veliki je broj djela izvršenih u zajedničkom stanu/kući/dvorištu učinioca i žrtve (17,6%), što se moglo i očekivati s obzirom na prirodu odnosa između žrtve i učinioca (bračni, vanbračni, emotivni odnos, odnos srodstva) i njihov život u zajedničkom domaćinstvu. Učinioci su prilikom izvršenja krivičnih djela u većoj mjeri koristili vatreno oružje (ručna bomba, pištolj, automatska puška – 35,3%) nego hladno oružje (nož/čakija, skalpel, čekić, metalna šipka, tup predmet – 29,3%) i fizičku snagu (8,8%), što se može objasniti nedozvoljenim posjedovanjem vatrenog oružja koje uglavnom potiče iz ratnog perioda. Najveći procenat krivičnih djela, njih 23,5%, izvršen je korištenjem više sredstava izvršenja da bi se lakše savladao otpor žrtve, što je manifestacija posebne brutalnosti i surovosti učinioca prema žrtvi – navodi se u analizi.
U ispitivanom uzorku bilo je ukupno 35 učinilaca. Većina njih su bili između 33 i 40 i između 49 i 59 godina stari (po 20%); najmlađi učinilac je bio 18 godina star a najstariji 72 godine star. Kada je reč o osuđivanosti, većina učinilaca – njih 21 (60%) – nije ranije bilo osuđena dok je njih 14 (40%) ranije izvršilo krivično djelo. Iz ispitivanog uzorka sudskih presuda može se zaključiti da su sudovi u obrazloženjima svojih odluka uglavnom navodili olakšavajuće i otežavajuće okolnosti koje su, samo primjera radi, navedene u zakonu, bez podrobnije analize njihovog značaja. - Sudovi su, naprimjer, u obzir uzeli sljedeće olakšavajuće okolnosti: priznanje krivičnog dela; izraženo kajanje; porodične prilike (oženjen, porodični čovjek, broj djece: otac dvoje ili više (osmoro) djece; porodične prilike vezane za primarnu porodicu (odrastanje bez majke i roditeljske ljubavi, nježnosti i brige); imovinske prilike, nezaposlenost; starosno doba učinioca (mlad, star); zdravstveno stanje (narušeno zdravlje, psihički problemi i liječenje na psihijatrijskoj klinici u više navrata s utvrđenom dijagnozom, invalidnost, operativni zahvat); smanjena uračunljivost, ali ne bitno; korektno vladanje pred sudom tokom postupka; ranija neosuđivanost; radnje su bile posledica afektivnog impulsivnog momenta uzrokovane alkoholom a ne planiranja; psihička nezrelost, nedovoljno razvijena svijest o djelu i posljedicama; psihičke posljedice usled ratne traume; oštećena se ne pridružuje krivičnom gonjenju.
Kako priznavanje olakšavajućih okolnosti izgleda u praksi pisali smo u prethodnom tekstu, kada je višestruko osuđivanom nasilniku sud opetovano priznavao olakšavajuće okolnosti kao što je kajanje i “kritičan životni period” kroz koji je prolazio.
Nedodirljivi generalov sinPolicija, tužioci i advokati godinama štite brutalnog nasilnika
U periodu od 2019. do 2021. N.N. (identitet poznat redakciji) i njena okolina bili su žrtve nasilja i teroriziranja A.H. iz Sarajeva. Žrtva je prvi put nadležnim organima prijavila nasilje koje prolazi 2020 godine.
- Prošla sam birokratsku torturu i organiziranu zaštitu koju nasilniku do danas pružaju MUP KS, Kantonalno tužilaštvo Kantona Sarajevo, i to konkretno Sabina Sarajlija, Meliha Dugalija, saradnica Edina Pirija i drugi u saradnji sa uglednom advokaticom Edinom Rešidović, te drugim advokatima iz advokature Rešidović Sabrihafizović, koja imenovanog nasilnika zastupa u svim predmetima pred sudom i koja je i njegovog oca, generala Armije RBIH zastupala pred Haškim tribunalom. Neke od osoba bliskih ovom slučaju je zastupao i advokat Nermin Mulalić, koji je i Sabinu Sarajlija zastupao u njenom disciplinskom postupku zbog neregularnosti u njenom radu kao glavne kantonalne tužiteljice – ispričala je za Žurnal N.N.
A.H. je priznao krivnju, a Općinski sud u Sarajevu u septembru 2021. osudio ga je za nanošenje lakih tjelesnih povreda na uslovnu osudu od godinu dana. Odlučujući o visini kazne, Sud je kao olakšavajuće okolnosti za optuženog cijenio priznanje djela u ranoj fazi postupka, “izraženo kajanje”, te raniju neosuđivanost. Nije bilo otežavajućih okolnosti.
U novoj presudi za novo djelo nasilja ponovo ista – uslovna osuda. Odluka o uslovnoj osudi i u ovom slučaju temelji se na okolnosti da je optuženi priznao izvršenje krivičnog djela, te iako je ranije osuđivan za istovrsno krivično djelo, sud utvrđuje da optuženi nakon prve uslovne osude iz 2021. “nije imao više sukoba sa zakonom”, da je bio u “kritičnom životnom periodu”, da je prihvatio “odgovornost za svoje ponašanje”, te da će tako ubuduće poštovati pravni sistem i neće činiti slična krivična djela:
- … u ovom trenutku nije opravdano izvršenje kazne zatvora, već da je opravdano optuženom dati priliku da dokaže da je ovakvo ponašanje zaista prošlost u njegovom životu i rezultat kritičnog životnog perioda – stoji u presudi.
Da li je za i dalje prisutno nasilje i slučajeve femicida odgovornost na pravosuđu, društvu, ili u nedostatku prevencije? Ili u svemu zajedno? Zlatan Hrnčić za Žurnal kaže da se u slučaju prijave krivičnog djela nasilja u porodici uključuju aktivnosti velikog broja profesionalaca u ovom multisektorskom lancu djelovanja:
- Ukoliko to svedemo na brojeve, onda vidimo da je to godišnje u Bosni i Hercegovini 7.000 policijski službenik/ca intervencija s obzirom da na svaku prijavu na lice mjesta izlaze najmanje dva policijska službenika (godišnje u Bosni i Hercegovini imamo oko 3.500 prijava nasilja u porodici), zatim tužioci, sudije, zdravstveni radnici, socijalni radnici koji prate sve zaštitne mjere, kojih je u protekloj godini bilo oko 3.000, a u 10% najtežih slučajeva nasilja se realizuje i smještaj u sigurne kuće. U ovom lancu djelovanja, ukoliko samo jedna karika nedostaje ostavlja se prostor za nepotpunu reakciju. Imajući vidu navedeno, bitno je napraviti cjelokupan obuhvat multisektorskih edukacija, kao i posebnih stručnih edukacija, kako bi svi akteri u ovom lancu djelovanja imali potrebnu senzibilnost i razumijevanje postupaka svih profesionalaca u ovom lancu djelovanja. Naime, ovdje nije dovoljno da svako uradi svoj dio posla, nego je potrebno da su svi uradili svoj dio posla.
Strateško i sveobuhvatno djelovanje je garantovano Zakonom o zaštiti od nasilja u porodici i u tom zakonu je definisan mehanizam koji se veže kako za Strategiju za prevenciju i borbu protiv nasilja na federalnom nivou organizacije vlasti, tako i strateške dokumente na kantonalnom i lokalnom nivou, upozorava. Ovaj strateški pristup se također direktno veže i za realizaciju međunarodno definisanih standarda i obaveza, odnosno u ovom slučaju standarda Istanbulske konvencije. Potpuna realizacija i podrška ovim oficijelno donesenim dokumentima u definisanim vremenskim okvirima može dovesti do društva sa nultom tolerancijom na nasilje u porodici i pravovremenoj i adekvatnoj reakciji institucija:
- S obzirom da osobe na mjestima odlučivanja donose odluke koje se vežu za različite oblasti društvenog života, ponekad mislim da se realizacija obaveza prema ovim dokumentima ne uzima dovoljno ozbiljno, a u slučajevima kada se dese određeni propusti, onda se vežu za neka usputna rješenja, umjesto da se fokus stavi na ozbiljniju podršku ka uspostavi održivih sistemskih rješenja.
U novemrbu 2023. pisali smo o tome da je revizija utvrdila brojne propuste u sistemu zaštite žrtava. Zakonodavstvo iz oblasti socijalne politike ne prepoznaje žrtve nasilja kao kategoriju korisnika socijalne zaštite u svim kantonima. U izvještaju Rodna ravnopravnost i sprečavanje nasilja nad ženama, koji je u oktobru objavio Ured za reviziju institucija u Federaciji BiH, upozorava se da su u periodu od 2019. do 2022. samo jednom nasilniku sudovi su izrekli mjeru privremenog lišavanja slobode, iako su, primjera radi, samo u 2022. za 278 osoba izrečene mjere zabrane približavanja žrtvi.
Nijednu sigurnu kuću u FBiH nisu osnovale nadležne institucije, već nevladine organizacije: Žene sa Une Bihać, Vive žene Tuzla, Medica Zenica, Žena BiH Mostar, Fondacija lokalne demokratije Sarajevo:
- Iako je to obaveza propisana zakonom, u FBiH još uvijek nisu uspostavljeni minimalni standardi koje trebaju ispunjavati sigurne kuće, uključujući i one u pogledu prostorija, opreme, osoblja itd. Standard koji je preporučilo Vijeće Evrope je jedno mjesto u sigurnoj kući na 10 hiljada stanovnika. Raspoloživi kapacitet mjesta u FBiH je 126, što je za 57% manje od potrebnog broja predviđenog standardom Vijeća Evrope – navedeno je u izvještaju.
Zakonom je predviđeno da se sigurne kuće finansiraju 70 posto iz federalnog budžeta, a 30 posto iz kantonalnih budžeta. Za četiri godine, od 2019. do 2022. sigurnim kućama dodijeljeno je ukupno 3,1 miliona KM i to iz budžeta FBiH 37% a ostatak iz kantonalnih budžeta. Podaci revizije pokazuju da dodijeljena sredstva ne pokrivaju ukupne troškove stručnih lica koja rade u sigurnim kućama i ostale troškove.
Uspostavljanje sigurnih kuća se pokazalo kao odličan model koji je funkcionalan u ovom sistemu i tu nezamjenjivu ulogu imaju Centri za socijalni rad koji upućuju žrtvu u sigurnu kuću, kao i policija koja je educirana i zna uputiti žrtvu u sigurnu kuću i kontaktirati Centar za sigurnu kuću i slično, kaže za Žurnal advokatica dr. sci. Amila Mujčinović:
- U konkretnom želim reći i da i nakon zatvorske kazne za nasilu osobu, mi smo imali situaciju u predmetu Maslan konkretno, gdje je nasilna osoba poslije izdržavanja kazne zatvora ubila žrtvu. Mislim da je osnovni problem u praćenju nasilnika tj. kada je već osuđen, bar u onom kritičnom periodu, a da bi se to osigurilo mora se mijenjati zakonska norma. S druge strane, slaba karika u cijelom sistemu su i žrtve kojima sistem ne pruža adekvatnu psihosocijalnu pomoć i mogućnost oporavka ili promjene sredine, tako da žrtva često mijenja svoj stav i mišljenje što otežava pravosudnim organima da postupak dovedu do kraja.
Prema prijedlogu zakona kojim se sada tretiraju i sigurne kuće, a koje će se djelimično institucionalizirati, na način da će dobijati sredstva iz budžeta, te da sredine koje su u potrebi mogu tražiti osnivanje novih sigurnih kuća.
O sudskoj praksi, propustima i administrativnim zamkama, svjedoči i slučaj ubistva Alme Kadić iz Sarajeva. Vrhovni sud Federacije BiH osudio je Eldina Hodžića na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 20 godina za ubistvo supruge Alme Kadić u julu 2021. i neovlašteno držanje oružja, te kršenje uslovne kazne za jednu od ranijih presuda. To je čak 15 godina manje u odnosu na kaznu od 35 godina zatvora koju mu je izrekao Kantonalni sud u Sarajevu, a na koju je optuženi uložio žalbu. U obrazloženju presude navedeno je da je prvostepena kazna koju je izrekao Kantonalni sud u Sarajevu "ne postoji i nije predviđena Krivičnim zakonom FBiH". Sud je cijenio i olakšavajuće okolnosti za svako krivično djelo posebno za koje je izrečena kazna zatvora (nasilje u porodici i neovlašteno posjedovanje oružja).
ŠOKANTNA ODLUKA VRHOVNOG SUDA FBIHUbici Alme Kadić kazna smanjena sa 35 na 20 godina zatvora!
Iz Vrhovnog suda obrazložili su da je do ovakve odluke došlo nakon propusta Kantonalnog suda u Sarajevu da ispravi grešku koju su napravili u prvostepenoj presudi. Prvu presudu su poništili i pojasnili im da ne postoji kazna zatvora od 35 godina, nego samo dugotrajna kazna zatvora od 35 godina, što je Kantonalni sud propustio ispraviti prilikom ponovnog donošenja prvostepene presude. Pritužbu u vezi sa navode o postupanju pravosudnih institucija u predmetu je po službenoj dužnosti registrovao Ured disciplinskog tužioca (VSTV).
(zurnal.info)
