Novogodišnja priča Marka Tomaša: Vampir

Kada sam posljednji put napuštao Mostar moja sjena je odlučila ostati. Umorila se, rekla je, od nepoznatih ulica i zidova, umorila se od susreta sa sjenama koje nikada ranije sretala. Osamostalit će se i živjeti moj život bez mene. Ionako ju je moje stalno prisustvo odavno počelo umarati i smetati joj da se emancipira. Zbog njezine odluke već dvije godine lutam po svijetu bez svoje sjene. Srećom ljudi odavno ne obraćaju pažnju na svijet oko sebe tako da nitko nije primijetio da hodam okolo bez sjene. Nikakav odraz ne ostaje za mojim osvijetljenim tijelom. 

Prošlo je sedam dana otkako sam stigao u Mostar kako bih proveo blagdane s obitelji. Svo to vrijeme muči me nesanica. Ispunjen sam prazninom zbog koje lebdim i nikako ne mogu leći na postelju. I sada jedva sjedim čvrsto zaglavljen između stolice i ploče radnog stola. Ne znam otkuda u meni toliko ničega da mi ne da spavati niti i dozvoljava ispuniti budne sate obavljanjem nekog posla. To je sigurno rezultat ovogodišnjeg nasilnog izostanka svakodnevnih životnih sadržaja. Iza ovogodišnjeg kalendara u meni se stvorio pust i jednoobrazan krajolik nalik nepreglednoj ravnici. Ta besplodna ravnica, nezasijana novim iskustvima, mučnija je svakim neprospavanim satom. Povrh nje ima mjesta tek za zametak straha jer po povratku kući nisam uspio pronaći ni vlastitu sjenu, onu koja je odlučila ostati iza mene u dobro joj poznatom okruženju. Zbog toga mi se po glavi neprekidno vrte ista pitanja na koja nikako ne uspijevam odgovoriti - jesam li ja taj koji je davao život sjeni ili je ona ta koja potvrđuje moje postojanje i što biva kada se razdvojimo?

Pokušavao sam se vratiti među žive gledajući stare, jako mi drage filmove ali nisu ništa uspijevali pobuditi u meni. Jednako je bilo s glazbom. Uspijevao sam u glavi prizvati neke slike, ljude i događaje uz koje su određene pjesme vezane ali ni to učinilo da se u meni probudi bilo što makar nalik osjećaju. U tom izostanku osjećaja bio sam nesposoban i nove informacije povezati u neku misao. Ženi svaki dan govori da je volim jer se sjećam da je tako bilo prije ove strašne transformacije koja je počela prije dvadesetak dana, kako se bližio moj 42. rođendan. Svaki bi se put nasmiješila na moje izjave ljubavi i to je rijetki pokazatelj da nisam umro. Ali, opet, što ako sam preselivši samo nastavio uobražavati svakodnevicu na kakvu sam naviknut? To pitanje se ne usudim postaviti ženi za koju sumnjam da često ima dileme vezane uz moje duševno zdravlje. Uostalom, i ljubav je duševni poremećaj ali od onih s kojima se da živjeti, pače, od onih koji su, po mnogima, neophodni za ispunjen život. 

Majka je pokušala par puta potaknuti neku uobičajenu svađu ali nisam reagirao pa su izostala žučna okrivljavanja i emotivne ucjene. Svaku večer odigramo partiju jamba bez uobičajene galame i provokacija. Sestrine priče zvuče neobično otvoreno i iskreno kao da mi se obraća bez bojazni da ću je olakim odbacivanjem njezinih emocija povrijediti. Zapitam se zato i obraća li se ona uopće meni ali to mi se učini besmislenim jer nikog drugog nema u prostoriji osim nas dvoje. Pas me svakog dana njuška kao potpuno nepoznatu stvar. Mačka prošeta preko mene i legne na drugi kraj kauča neprestano žmirkajući u budućnost o kojoj nam nikada ništa ne otkriva. Svi ti mali poremećaji svakodnevice posljednje ovogodišnje dane čine jezovitima. 

Tom osjećaju pridonosi i to što mi poznanici i prijatelji danima ne odgovaraju na besmislene poruke koje im pišem preko društvenih mreža i elektroničke pošte. Prijatelji koje sam prvi dan boravka sreo na mostarskim ulicama me ne zovu. Sada mi se čini da su naši kratki razgovori bili čudni. Pričali su kao da ih se moje neočekivano pojavljivanje ne tiče, bili su hladni i govorili automatizmom ljudi koji pričaju samo da im prođe vrijeme, uvijek iste sigurne priče s jasnom poantom koja naglašava tko su i kakvi su oni ljudi. Prvo sam mislio da je to zato što su odviknuti od mog prisustva a već dva, tri dana se plašim da je to zbog toga što zapravo i nisam došao u Mostar. U nekom sam plavom eteru gdje ostatak mog uma s ono malo preostale struje konstruira sliku svakodnevice. 

Iako je sve ovo donekle prihvatljiva verzija posmrtnog bivstvovanja ja se plašim. Nije to zapravo istinski strah već nešto što neobjašnjivo ali što bi preciznije bilo nazvati uznemirenošću. Na trenutke osjetim žal što se nisam uspio oprostiti od svih koje sam volio sretati za života. Muči me i to što se ne mogu sjetiti trenutka kada je sve ovo počelo. Sjećam se putovanja, autoceste između Zagreba i Mostara, prolaska kroz prazno Međugorje pa kroz pusti Čitluk i vijugavog auto spusta niz Hum do grada. Sjećam se jutra prije putovanja, doručka kojeg sam spremio prepekavši šnite kruha i posluživši uz njih džem od marelica, maslac, sir i nareske poslije čega sam smiksao sok od raznog korjenastog povrća i voća. Noć prije toga sam slabo spavao. Uvijek je tako prije puta, budem previše uzbuđen a tada sam bio posebno nemiran jer dugo nismo putovali nigdje. Tada je, zapravo, počela ova nesanica koja traje proteklih sedam dana. 

Tjedan prije puta obilježila je još jedna loša vijest kakvih je bila puna protekla godina. Ništa se nije događalo ali ono što se zbivalo događalo se jednom i zauvijek, fatalno i konačno, nepovratno. Noć prije nego smo čuli tu lošu vijest odlučili smo prošetati centrom Zagreba. Blagdanski duh kao da ove zime nije uspijevao doprijeti do našeg kvarta i ispuniti naš stan. Standardni blagdanski filmski, glazbeni i televizijski program nikako nije bio na mjestu. Kontekst je definitivno bio pogrešan ali vjerovali smo da je to možda i do nas čiji su dinamični životi ispunjeni stalnim putovanjima i susretima s ljudima protekle godine doživjeli prilično snažan šok. Zato smo odlučili otići do grada i prošetati centrom nadajući se naići na dobro nam poznatu atmosferu blagdana koja nas svake godine na svoj način vraća na dobro poznato toplo i udobno mjesto kako bismo se uvjerili da je sve na svijetu još uvijek na svom mjestu samo, eto, prolazi vrijeme i za blagdanskim stolom se mijenjaju lica. Neka iščezavaju a na njihovo mjesto sjedaju druga a ona koja su još uvijek tu se gužvaju i sve više sliče onim iščezlim licima tješeći nas tako obećanjem kakve takve vječnosti. 

Na Trgu su rijetki ljudi odsutnih pogleda čekali tramvaje. Ispred Name je mala skupina upadljivo pripitih studenata svirala gitaru, plesala i izvikivala refrene poznatih hitova domaće glazbe. Ilicom su užurbano hodali rijetki prolaznici. Malo tko je zastajao ispred okićenih izloga po kojima su izlijepljeni postotci blagdanskih popusta. Gotovo prazni plavi tramvaji miljeli su ka Trgu i Černomercu mimoilazeći se poput kakvih stranaca. Frankopanska ulica je bila potpuno pusta. Nikada je nisam vidio tako žutu od ulične rasvjete. U otvorenoj pekarni radnica je praznila police slažući neprodano pecivo u kartonske kutije. Iz pravca Savske nitko nije dolazio. Prema Savskoj i Kazalištu šetali smo samo nas dvoje. Ponedjeljak, negdje između 20 i 21 h, mogli smo čuti vlastite korake. Pokušavao sam se šaliti i komentirati stvari izložene iza staklenih stijenki trgovačkih radnji. Šale i komentari nailazili su na škrto odobravanje ili potpunu tišinu. Često u tim komentarima pretjerujem a šale mi nisu baš umjesne, češće njima izazivam sablazan ili nelagodu. Te sam večeri i brbljao iz nelagode koju je u meni izazivao prizor pustih ulica okićenih blagdanskim svjetlima i ukrasima. Od HNK kroz Masarykovu i Teslinu pa sve do Zrinjevca nismo nikoga sreli. Kod Blata su nam preko puta poput crnih mačaka prešli neki agresivni klinci koji su psovali tim ružnije što psovke nisu išle uz njihov uzrast. Hodali su bez straha, u čoporu pripadnost kojem im je ulijevala tu hrabrost da budu nepristojni i glasni. Nastavio sam ismijavati krojeve skupocjenih kaputa i dizajn obuće kakvu nikada ne bih obuo. Ona bi se škrto i podrugljivo nasmijala i ponekad okrenula očima. Bila je kao i ja razočarana što ni u centru nismo pronašli barem tračak poznatog nam predblagdanskog ushićenja. Ali svoje smo razočaranje drugačije manifestirali. Apsurd cijelog prizora okićene urbane pustinje meni je bio smiješan, a nju je činio deprimiranom. Preko Zrinjevca smo preko Zelenog vala otišli prema Branimirovoj tržnici i na autobusnom kolodvoru smo sjeli u tramvaj. Bio je gotovo prazan kao i svi drugi tramvaji koje smo vidjeli te večeri. Advent je kalendarski bio tu, ulice je okitio svjetlećim ukrasima ali pustinja nije pustinja zbog pijeska nego zbog izostanka ljudi pa je tako i grad izgledao kao neka mračna paralelna dimenzija. U tramvaju sam pod maskom konačno ušutio promatrajući prazne pločnike i rijetke automobile. 

Svaka smrt je tektonski poremećaj u našem životu. Vraća nas sablasnim, zastrašujućim mislima o privremenosti i prolaznosti. Na to se nikada ne naviknemo i umremo nenaviknuti na to jer nenavikavanje na smrt i čini razliku između bivanja mrtvim i živim. Bilo je ove godine previše vremena za razmišljanje o smrti, toj jedinoj konačnosti koja stoji spram nedovršivosti živog ljudskog svijeta. Život je čudo i kao takav neobjašnjiv, neopričljiv. Smrt je točka u priči o životu. Interpunkcijski znak iza kojeg stoji zasljepljujuća bjelina nakon koje se sklope korice. Onaj koji ostaje s tom knjigom u rukama neko vrijeme ostaje nepomičan i zapitan, nešto se u njemu zauvijek pomakne ali onda ustane i vrati se svakodnevici koja je se mijenja taman toliko koliko se čitatelj u sebi pomaknuo. 

Sjedim pun praznine kao balon. Predmeti između kojih sam se stisnuo drže me u mjestu inače bih sada lebdio priljubljen uz plafon. Žena bi tek grimasama, tiho negodovala što se glupiram a meni je nelagodno objašnjavati joj što se to sa mnom događa. Stidim se ovog stanja koje mi se sve više čini kao najveći životni sunovrat i neuspjeh. Pomalo mi smeta njezino prisustvo jer se inače ne bih osjećao ovako nelagodno. Sramota je neugodna samo kad netko drugi svjedoči istoj. A nas dvoje inače lijepo živimo. Moglo bi se reći da smo model ugodnog, prijatnog partnerstva i da smo svoje mjesto na svijetu pronašli baš jedno pored drugog. Ona je potvrda mojeg a ja njezinog postojanja. Ali ovo je sramota koje bih je poštedio jer bih najradije i sebe poštedio svega ovog. 

Popodne je išla u posjet svojoj obitelji i tada sam bio mirniji. Mogao sam u miru osjećati tihu jezu kako mi gmiže pod kožom, kao oštri vrhovi pipaka praznine koja pokušava probiti moju kožu. Napolju je puhao hladan sjeverni vjetar praćen rijetkom kišom krupnih kapi. Buljio sam kroz prozor i pokušao misliti izvan sebe, izvan praznine koja se igrala s mojim umornim tijelom. 

Drvo izraslo u zabačenom kutu Higijenskog zavoda natkrililo je sokak. U ljetnim mjesecima svojom krošnjom od njega pravi kratki tunel pun prijatne hladovine. U jesen njegovo odumrlo žuto lišće prekriva crne granitne kocke sokaka kao kakav porozan ćilim. Vjetar ga ponekad uskovitla i pospremi na gomilu koja se nasloni na zid moje kuće. Dijete u meni poželi se baciti u to naizgled mekano gnijezdo. Ali nikada to ne učinim. Uđem u avliju, uzmem u ruke metlu i skupljam i bacam lišće preko zida na korijenje drveta s kojeg je otpalo. Red je da strune uz stablo koje mu je kroz dva godišnja doba bilo dom. Sjena drveta o kojem pišem mijenja se kroz godišnja doba. Njezin oblik i punoća oviše ponajprije o svjetlu koje dopire do njega a tek onda i od njegove konstitucije. Drvo trenutno liči na golu krovnu konstrukciju. Na proljeće na njemu početi rasti šindra i već u rano ljeto krošnja će natkroviti sokak, kroz nje neće dopirati vrelina sunca a za vrijeme ljetnih pljuskova ispod nje će sokak najvećim dijelom ostajati suh. 

Žuti, usamljeni mokri list čitavo je popodne lupkao o prozor mog dnevnog boravka. Zbog tog sam lista odlučio. Čim sakupim malo hrabrosti i probudim se zagrlit ću svoju ženu i dugo je neću ispuštati iz ruku. Zatim ću joj ispričati sve o tome kako sam greškom pojeo vlastitu sjenu i toliko se napuhnuo da u meni nije bilo mjesta ni za nju. Na zidu će naše siluete drhturiti od smijeha. Pozdravit ćemo obitelji i prijatelje i vratiti se svakodnevnim nemogućnostima. 

U vrijeme novogodišnjih praznika, poklanjamo priče objavljene tokom 2020. godine. 

Pročitajte IZABRANE TEKSTOVE koje je Marko Tomaš pisao tokom 2020. godine.  

(zurnal.info)