VOŽNJA PANAMERICANOM: Čovjek od sebe ne može pobjeći

COSTA RICA

Čudno je to, čovjek se rodi na jednom kraju svijeta, u Čapljini, odraste u Mostaru, preživi taj rat, odraste još malo sanjajući daleka mjesta za koja nije ni siguran da postoje, pjevuši pjesme, živi filmove u kojima se na terasama nebodera među pokvarenim neonskim reklamama dešavaju čuda, korača ulicama kao da nisu stvarne, ne vidi ružno, tragajući za lijepim, uzvišenim, ne primjećuje godine jer ne broji dane.

Pokraj rijeke se osjeća spokojno, gledajući tu vodu zaustavlja vrijeme, čekajući ljubav idealizira je u nešto što ljubav sama nikada neće moći da bude. Pokraj rijeke trava bolje muti slike, a daljine se spajaju u masu koja ne opterećuje.

I onda u vremenskom rasponu od nekih petnaestak godina, dječak koji je pod hercegovačkim suncem pjevušio Rundekov jazz’n’blues (“It’s long ago since times of ease, now I need one way-out. You can call me a hero, if you please, but I m not, a kind of guy to fight... I'll settle down in Costa Rica with dancing girls and mango trees…”) ugleda sebe kao čovjeka koji se vozi cestom prema Panami, preko te iste Costa Rice kojoj je upravo pjesmu pjevao, mada nikada u bjegove i izlaze nije vjerovao. Čovjek od sebe ne može pobjeći. Sa sobom ponekad nauči da živi.

OD PANAME DO GRADOVA

Ciudad de Panama je grad u koji se uvijek rado vraćam. Možda zvuči predvidljivo, ali gradovi me uglavnom osvajaju svojim starim kvartovima, onim što je preživjelo vrijeme i ljude i ostalo da ispriča svoje onome ko zna slušati.

Ubijeđen sam da znam slušati. Osluškujem gradove u kojima sam ostavljao dijelove sebe.

Ostavljajući Peštu iza sebe slušao sam Budim kako mi priča, prelazeći mostove osjetio sam da prava stvar tek počinje, da me grad čeka, dok se penjem uz uske ulice i gubim na drugoj strani… gornji Edinburg je je grad muzej, kada otvoriš oči kao da si se u muzeju probudio, svaki njegov djelić je nerealan i vanvremenski… El Raval, ili  kako su ga ranije zvali Barrio Chino, u Barceloni je mjesto kojem se vraćam u dugim usamljeničkim šetnjama, u potragama za ritmom noći kakav odavno ne postoji, njemu pišem pjesme, među ostalim i ovu  

Nebo je bilo užareno i spokojno.
La Plaza de Cataluña
kao da je napravljena od svih glasova
koje sam nekada u životu čuo
neke od tih riječi razumio,
zapamtio njihove boje
jezike crne i žute i bijele i izmiješane.
Ispod nas Las Ramblas
i posljednja stanica je El Raval -
nekadašniji zlokobni Barrio Chino.
Tamo je luka, a mi nismo turisti.
Znamo koliko je ovaj grad lijep.
Osjetimo magiju koja nam veže tijela.
Možda zbog toga moramo naći ravnotežu
na mjestima sa kojih su 1900. godine
mladi muškarci poslani u ratove,
u Maroko, i dalje, po sopstvenu smrt.
Oni sretno obogaljeni
su se vraćali u Barrio Chino.
Pričaš mi kako su njihove sjene još tu,
osjetiš ih svakog puta,
navučene na alkohol, morfijum
i ulično sređivanje računa čakijama.
Traže bordele kojih odavno nema,
uvijek osjećajući ruke i noge,
suvenire nečijih velikih planova,
ostavljene u pijesku zemlje Berbera.
Vrijeme je da se vratimo,
signaliziraju mi tvoji bokovi.
Čeka nas zgrada sa prastarim liftom
koji vozi samo prema gore.
Prošle su skoro dvije decenije od tada.
Ali godine nisu nikakav izgovor.
Pokušavam se sjetiti tvog imena.


Poklanjam pjesmu ulici u kojoj me je stigla. Samo tako stižem da uhvatim novu. Putujem dalje. St.Pauli je moj Hamburg, stare mornarske balade i dalje žive tamo, okružujući Reeperbahn. Ponekad mi se čini da Tom Waits to najbolje zna.

SMIRAJ ZA NAŠIM STOLOM

Šta bi gradovi bili bez dragih ljudi?

Armando je moj čovjek u Panami. Kakvi god bili dani, noć nam donese smiraj uz razgovore o muzici, cigarama i alkoholu. Ponekad stignemo pričati i o književnosti. Često se sve pretvori u otkrivanje muzike koju smo pronalazili u međuvremenu. To bude više negó dovoljno.

Armando pušta pjesmu najavljujući je kao jedinu veselu stvar koju Tindersticksi imaju. Tu se automatski pobunim, mada sam skoro siguran da srljam u nešto unaprijed izgubljeno. Ne zato što Tinderstickse ne poznajem dovoljno, već upravo suprotno. Na prste ruke brojim one koje bi melodijom mogle proći kao vesele, ali tekstovi me izdaju. To su oni isti tekstovi uz koje sam se učio porazu i cinizmu i prepuštao  mrakovima dok više nisam bio u stanju da se prepoznam. Vrhunska poezija, uz koju sam uspijevao loviti crno pseto beznađa.

Ipak Armando nije pobijedio. Uz “Harmony Around My Table” koja je, po njemu, jedina Sticks veselica, za početak na naš stol vrele panamske noći bacam drugu pjesmu, a to je “Can We Start Again”. Uz nju veselo plešem. I nju ostavljam za poglavlje priče o Tindersticksima.

VOŽNJA

Vožnju Panamericanom uvijek doživljavam kao početak nove avanture. Sklopim oči vidim nove početke čak i kada mi nisu potrebni. Možda jer mi se pred očima odmah stvori ta slika ceste koja povezuje cijelu Ameriku, od Sjeverne do Južne.

Toliko toga je moguće jer cesta je obećanje, nada, zavaravanje, odgađanje… a čovjek sam koji voli takve stvari. Uglavnom putujem zbog putovanja, ali mi je jasna romantična ideja bijega. Osim toga, toliko za vidjeti, doživjeti, na toliko mjesta se zaustaviti.

Jednom sam pješačio cijeli dan prašnjavom rumunjskom cestom. Nas nekoliko smo se  vezali u zajedničku avanturu nesmotrenošću sopstvenih odluka, ili zavodljivošću izazova, kako se meni desilo. Nikada neću zaboraviti taj dan. Svaki kilometar, svako zaustavljanje, svaki razgovor i istraživanje, otkrića svijeta koja postoje samo na cesti i uz cestu. Gledaš to u filmovima, i ponekad stvarno imaš priliku da to i doživiš. To putovanje bilo je isprepleteno Cohenovom poezijom, Elvisovom “Can’t Help Falling in Love” i “Candy”, Iggy Pop i Kate Pierson, dobri stari B-52’s. Svaki detalj pamtim.

Vožnju Panamericanom u Panami obilježile su dvije pjesme – prva me je, bez iznenenađenja, uzela prvim taktovima, baš kao što bi se desilo da sam je čuo bilo gdje drugo, a ne u autu dok se vozim cestom koja spaja Srednju i Južnu Ameriku.

Pjesma je “Jubilee Street”... I kako to ide sa pravim momentima i još boljim pjesmama: kada naiđu nepozvane efekat je neopisiv, kao nikada prije, kao nikada poslije. Drugu nikada ranije nisam čuo, ali sam odmah znao da je Andaluzija našla svoj način da se provoza Panamericanom.

Kasnije ću saznati da se lik zove Vincente Soto Sordera,  i da je “Sale la luna” bulería flamenko koji slavi mjesec. I mrak se lagano spuštao dok smo vibrirali, dok smo se mijenjali… I automobil se propinjao kao da je će poletjeti.

POVRATAK

Ne znam zašto, ali nakon svakog putovanja mi prija isključivo jazz. Dođe kao neka magična formula adaptiranja. Što glasniji to bolji. Chet Baker je standardni izbor. On je svakako uvijek uz mene. I još nekoliko njih.

Ovog puta se desilo nešto bolje. Tom Barman kao da je napokon čuo sve one psovke koje upućujem onome što on i dalje uporno zove dEUS, mada je posljednje atome prave stvari pod tim imenom iscrpio “Ideal Crash” albumom, još 1999. godine. Nakon toga je, tu i tamo, bljesnuo ponekom pjesmom, ali to je zanemarivo.

I sada se napokon dešava prava stvar, novi bend. Barman ga može zvati usputnim projektom, ali ovo što radi sa saksofonistom Robinom Verheyenom je, napokon, prava stvar. Sudeći po prvom singlu zbog kojeg kao malo dijete čekam objavu albuma.

Takve pjesme znače pravi povratak kući. Makar snijega nisam vidio već pet godina. Barman u svom najboljem izdanju dok se prepuštamo svakodnevnici koja se i za sunčanih dana zna pretvoriti u smrtonosnu vožnju kroz mokri snijeg. Nema veze, spreman sam na sve!

(zurnal.info)