Ovaj put šef diplomacije David Miliband održao je u parlamentu govor bez presedana, u kojem je praktički optužio izraelsku vladu da je sudionik u protuzakonitoj, terorističkoj zavjeri. Guardian tim povodom ocjenjuje u srijedu da se Izrael ponaša arogantno i sebi previše dopušta.
Krivotvorenje britanskih putovnica je djelo zemlje koja vjeruje da može raditi što hoće kada progoni svoje neprijatelje, a istovremeno tvrditi da pripada demokratskim zemljama u kojima se poštuju zakoni, naglašava Guardian.
No sukob s Londonom je trenutno najmanji problem s kojim se Izrael suočava, konstatira The Times. Ako je izraelskom premijeru Benjaminu Netanyahua ikada bila potrebna vještina političkog Hudinija, onda je to bilo u utorak na sastanku sa američkim predsjednikom Barackom Obamom.
Svjestan činjenice da ne može politički preživjeti otvoreni rat s Washingtonom, ključnim saveznikom u neprijateljski nastrojenom svijetu, premijer Netanyahu nije se smio upuštati u otvoreni prkos predsjedniku Obami u pogledu izgradnje židovskih naselja na okupiranoj palestinskoj zemlji.
Pokušao je to učiniti s Billom Clintonom prije više od deset godina i vrlo brzo je ostao bez posla, podsjeća Times.
Istovremeno, nije smio baš tek tako popustiti pred američkim zahtjevima da obustavi gradnju, jer se njegova vlast temelji na podršci koalicije ultranacionalističkih i ortodoksnih stranaka koje su sumnjičave u pogledu namjera Obamine administracije.
Obje strane su se sada dovele u neugodan položaj, ali vjerojatno će Izrael morati naći rješenje za najgori diplomatski sukob s Washingtonom u posljednjih nekoliko desetljeća, smatra Times.

Privedeni su direktor banjalučke “Medicinske elektronike” Željko Katalin, radnici tog preduzeća Dragan Cerovac i Nikica Bajić, te VD direktora IRB RS Bojan Golić i jedan od suvlasnika “ME” Mile Radišić

Pripadnici Odjeljenja za istrage Specijalnog tužilaštva RS priveli su jutros na saslušanje direktora banjalučke “Medicinske elektronike” Željka Katalinu i radnike tog preduzeća Dragana Cerovca i Nikicu Bajića.

Prema informacijama iz Specijalnog tužilaštva, priveden je i vršilac dužnosti direktora IRB RS Bojan Golić, kao i jedan od suvlasnika “Medicinske elektronike” Mile Radišić.Uhapšeni su osumnjičeni za krivično djelo organizovanog kriminala u vezi sa privatizacijom “Medicinske elektronike”.

Propadanje “Medicinske elektronike” traje već godinama, a jedan od razloga je što se objekti ovog preduzeća nalaze na atraktivnoj lokaciji u centru grada, na koju su oko bacili lokalni tajkuni. Pod pritiskom radnika, u oktobru 2008. godine Vlada RS je najavila kupovinu Medicinske elektronika kojoj su, grcajući u milionskim dugovima, bili blokirani svi računi. Radnici su se tada umireni najavom da je RS zainteresovana za ulaganje, a Poreska uprava RS je povukla zahtjev za stečaj zbog neizmirenih poreskih obaveza.

IRB RS, iznenada, sredinom jula prošle godine, odlučuje sav državni kapital prodati banjalučkom biznismenu Mili Radišiću.

Komisija za hartije od vrijednosti RS podnijela u septembru prošle godine Osnovnom sudu u Banjoj Luci zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka protiv Nikice Bajića i Dragana Cerovca zbog „snižavanja cijene akcija Medicinske elektronike“.Njih dvojica osumnjičeni su za manipulaciju na tržištu i snižavanje cijene Medicinske elektronike, nakon čega je IRB RS banjalučkom biznismenu Mili Radišiću, inače bliskom prijatelju premijera RS Milorada Dodika, prodala 35 posto državnog kapitala u Medicinskoj elektronici za 183 hiljade KM. Riječ je o ukupnom državnom kapitalu u ovom preduzeću, odnosno o akcijama Akcijskog fonda i Fonda za restituciju RS.

Inače, Bajić je bio šef Odjeljenja za plasmane pravnim licima u Investiciono-razvojnoj banci RS, dok je Cerovac bio šef Odjeljenja za upravljanje hartijama od vrijednosti u IRB RS. Nakon suspenzije u IRB RS, obojica su ekspresno zaposlena u “Medicinskoj elektronici”.

Osnovni sud u Banjoj Luci donio je u februaru ove godine rješenje o otvaranju prethodnog stečajnog postupka u ovom preduzeću po zahtjevu grupe radnika “Medicinske elektronike”, kojima je, po Radišićevom nalogu, bilo zabranjeno da dolaze na svoja radna mjesta.

(zurnal.info)

Predloženim zakonom predviđeno je da državni praznici BiH, osim Nove godine i Prvog maja, kao međunarodnih praznika, budu: 1. mart - Dan nezavisnosti BiH; 9. maj - Dan pobjede nad fašizmom i Dan Evrope; 22. maj - Dan pristupanja BiH u članstvo Organizacije ujedinjenih naroda; 11. juli - Dan sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici i svih ratova; 27. juli - Dan ustanka protiv fašizma u BiH i 25. novembar - Dan državnosti BiH.

Predloženi zakon o praznicima BiH definira i neradne dane u BiH za vrijeme vjerskih praznika.

Za poslanike stranaka iz Republike Srpske predloženi zakon je neprihvatljiv, a posebno su sporna tri datuma: 1. mart - Dan nezavisnosti BiH, 25. novembar - Dan državnosti BiH i 11. juli - Dan sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici i svih ratova.

Poslanik SNSD-a Slavko Jovičić Slavuj je kazao da je 1. mart dan najveće nesreće za srpski narod.

Poslanik PDP-a Branko Dokić smatra da predlagač ovaj zakon nije predložio s namjerom da on „prođe“, nego s nekom drugom namjerom.

I za njega je 1. mart kao dan nezavisnosti BiH neprihvatljiv, jer je, kako je kazao, to dan „koji nas je definitivno uveo u rat“. Naveo je da u predloženom zakonu nema 21. novembra koji je „donio mir“.

Poslanik HDZ-a 1990. Vinko Zorić je kazao da će poslanici te stranke podržati zakon u prvom čitanju, ali je najavio da će imati puno amandmana.

Poslanik SDS-a Mirko Okolić je, ističući da predloženi zakon vjerovatno neće dobiti prolaznost jer ga neće podržati poslanici stranaka iz RS-a, predložio zaključak da Predstavnički dom formira komisiju za izradu zakona o praznicima BiH u kojoj bi sudjelovali predstavnici svih političkih stranaka.

(Fena) 

Poznata među kolegama po izuzetnom i specifičnom smislu za humor, govorila je kako se nakon ranjavanja i operacije osjeća opijeno, te da se u Sarajevo vraća potražiti svoje rasute zube

Margaret Moth, CNN-ova snimateljka i novinarka, preminula je u 59. godini života u Rochesteru, Minnesota.

Margaret Moth izvještavala je i iz Sarajeva tokom ratnog perioda, a 1992. snajperska vatra teško je ranila nju i šefa CNN-a Marka Dulmagea. Nakon šestomjesečnog oporavka i rekonstrukcije lica jer joj je metak raznio obraz i pola jezika, vratila se u Bosnu. Poznata među kolegama po izuzetnom i specifičnom smislu za humor, govorila je kako se nakon ranjavanja i operacije osjeća opijeno, te da u Sarajevo odlazi potražiti svoje rasute zube.

Metak ju je pogodio u “aleji snajpera” a prijatelji su svjedočili kako je tada rekla da za to što joj se dogodilo ne krivi nikoga već samu sebe jer je stala između zaraćenih strana. Prijatelji svjedoče da ni kasnije nije osjećala gnijev zbog ranjavanja. David Allbritton, fotoreporter CNN-a, koji je također ranjen u Sarajevu 1995. prisjetio se kako mu je upravo Margareth snagom svog duha i vlastitim primjerom pomogla da prevaziđe težak period koji je uslijedio:

Nisam siguran da bih i danas radio ovo što radim da nije bilo Margaret.

Rak debelog crijeva dijagnosticiran joj je 2007. Podlegla je 21. marta ove godine. U dokumentarcu o njoj koji je emitovan na CNN-u jasno je da je svjesna težine bolesti:

Važno je znati da ste živjeli svoj život u potpunosti ... Možete biti milijarder, ali ne možete platiti da radite stvari koje smo mi radili, rekla je u dokumentarcu Fearless: the Margaret Moth Story.

Mislim da se Margaret ne bi mogla osvrnuti na svoj život i reći: Što ako?, naći nešto što je propustila. Sve je radila do maksimuma i radila je to briljantno. I sve je radila po svojim uvjetima - rekla je Christianne Amanpour.

Rođena je na Novom Zelandu kao Margaret Wilson, a kasnije je sama odabrala prezime Gipsy Moth. Snimala je neke od najbitnijih događaja devedesetih – zaljevski rat, nemire u Indiji nakon ubojstva Indire Gandhi, izraelsku okupaciju Zapadne obale i građanski rat u Gruziji.

(zurnal.info)

Ukoliko smo nekoga izostavili, možete dopuniti tekst u rubrici komentari

Kada na ulazu u zgradu Fakulteta političkih nauka ne bi bilo table s natpisom “Univerzitet Sarajevo...”, neupućeni posjetilac bi mogao pomisliti kako se tu radi o razgranatom porodičnom biznisu, vrlo unosnom, gdje su rodbinske veze gušće nego grane na porodičnom stablu kraljevskih porodica. Možda bi za čitaoce ovog teksta bilo lakše da nabrojimo profesore i asistente koji tamo nemaju “nekog svog”, ali bi to onda bilo očito amnestiranje masovnog nepotizma. A Fakultet političkih nauka u Sarajevu je možda i najbolji primjer familijarno-jaranskog zbrinjavanja kadrova i njihovih familija; preko leđa poreskih obveznika.

PORODIČNO PRAVO

Kako svi smradovi dolaze iz, kako se to kaže, “predjela glave”, tako je i Ismet Grbo, bivši dekan ovog fakulteta, inače angažiran kao profesor na predmetu Opća sociologija, na vrhu ove familijarno-kadrovske piramide nepotizma i samovlašća. Za vrijeme svoje vladavine, Grbo se, bez posebnih provjera, vrlo brzo nakon što je svojoj studentici Amili Šljivo dodao časno prezime Grbo, potrudio da ispred njenog imena stoji titula mr., a ubrzo i dr., pa u skladu s tim i adekvatno mjesto na fakultetu gdje je on šef.

Inače, uspjeh u karijeri, Grbo najmanje može zahvaliti svom naučno istraživačkom radu. Grbin odlučujući kvalitet je bila činjenica da je devedesetih godina (onih “deset najtežih s njima”) bio portparol Stranke demokratske akcije. A kako iza svakog uspješnog muškarca stoji još uspješnija žena, tako je i Grbo odlučio da njegov uspjeh u karijeri adekvatno prate i ljubavni uspjesi. U skladu s tom maksimom, dekan je svoju studenticu Amilu pretvorio u svoju bolju polovinu, a odmah potom i zaposlio je kao asistenticu kod profesorice Emine Kečo na predmetu Opća komunikologija. Nedugo nakon toga, gospođa Grbo je i doktorirala, a sada je već i profesor Novinarske deontologije na FPN.

Da moć i uticaj profesora Grbe ne završava na kapiji Fakulteta političkih nauka u Sarajevu, dokazao je kada je svoju kćerku (iz prvog braka-da ne bude zabune) Zinku Grbo zaposlio na Pravnom fakultetu, gdje trenutno radi kao docent na predmetu Privredno pravo.

Pored očitog nepotizma u svom mandatu dekana FPN-a, Grbo je ostao upamćen i po tome što je kao dekan ovog fakulteta, sa grupom studenata iz Ministarstva odbrane sklopio ugovor o “studiranju pod posebnim režimom”. Poseban režim je podrazumijevao da se vojni kursevi za oficire Vojske Federacije priznaju kao dvije godine fakulteta, dok su preostale dvije godine studija na Odsjeku za sigurnost, “budući oficiri studenti” završavali, u prosjeku, za osam mjeseci. Cijena “ubrzanog studiranja” na Grbinom fakultetu koštala je oko 5.000 KM. Povodom ovog slučaja formirana je komisija koja nikada nije dala konkretne rezultate, što i ne treba mnogo da čudi jer većina kadrova u vladajućim strankama je po sličnom principu završavala turbo-fakultete.

Za vremena svoga dekanovanja Grbo, nekadašnji glasnogovornik Stranke demokratske akcije, zaposlio je i Fahiru Fejzić-Čengić, suprugu stranačkog kolege Hasana Čengića, bivšeg prvog logističara Armije BiH. Zatvorski suužnik Alije Izetbegovića, ratni nabavljač oružja za Armiju RBiH tokom rata, bivši potpredsjednik federalne Vlade i ministar odbrane, i također bivši, član glavnog odbora Stranke demokratske akcije, sigurno nije morao da moli svog portparola da mu uhljebi suprugu. Supruga političara sa crne liste SAD-a, na Fakultetu političkih nauka bez problema je dobila priliku da predaje studentima žurnalistike, gdje je i dan danas, i predaje Teoriju informacija.

I DESNI I LIJEVI

Ne bi bilo dobro da se pomisli kako na Fakultetu političkih nauka zapošljavaju ljude bez ikakvih pravila. Da bi neko postao asistent na FPN-u on zaista mora zadovoljiti najstrožije kriterije. Naravno, najvažniji preduslov je da imate nekog od familije među profesorima – po mogućnosti oca ili majku, ili da ste, u najgorem slučaju, udati za dekana. No, to nije ni blizu dovoljno. To najbolje pokazuje primjer nekadašnjeg dekana Fakulteta kriminalističkih nauka u Sarajevu Hidajeta Repovca, inače redovnog profesora na FPN-u, na predmetu Sociologija kulture. Sama činjenica da profesor Repovac prima platu i na Fakultetu političkih nauka, nije bila dovoljan preduslov njegovoj kćerki Validi Repovac da se zaposli kod pomenutog profesora Ismeta Grbe. Da ne bude zabune Valida Repovac nije primljena na FPN kao viši asistent, zbog Grbine kolegijalnosti ili njene stručnosti. Ona je na putu do nazahvalne pozicije asistenta morala da zadovolji nekoliko, vrlo strogih kriterija i zbog toga zauvijek mora biti zahvalna svom ocu što je profesor na istom tom fakultetu i svojoj majci što ju je rodila u Sarajevu, mada ne smije ostati dužna ni svom dedi... Jasno je zbog čega treba biti zahvalna svom ocu, ali zašto majci i šta ima dedo s tim? Pa, zato što je, kako to prije nekoliko godina tata Hidajet objasni novinarima Dana, njegova kćerka Valida ”jedina Sarajka koja je uspjela da dođe na poziciju asistenta na Sarajevskom univerzitetu.” Što je, mora se priznati, vrlo teško postići jer su, kako kaže profesor Repovac “sva ostala mjesta zauzeli ljudi koji su došli bogzna otkud”.

No, ni to što je rođena u Sarajevu, što joj je otac profesor i bivši dekan, nije garantovalo kćerki Validi da će “nastaviti akademsku tradiciju svoje porodice”, jer kako rekosmo strogi kriteriji tamo vladaju. Pa je nesretna Valida Repovac, pored toga što joj je otac profesor na istom tom fakultetu i što je sama među asistentima pridošlicama, morala dokumentovati svoje porijeklo i dokazivati ko joj je dedo, nana, tetka... Ali na njenu sreću i po tim kriterijima je Valida bila podobna, što je tata Repovac priznao kada je kolegama iz Dana prijetećim tonom naglasio da je “Validin deda bio reis!”, pa je potom dodao: “Je l' vi znate ko je bio moj pradjeda, kakva smo mi porodica...” Zaista, ko ima pravo postavljati pitanja o stručnosti i kvalitetu kadrova na ovom fakultetu pored ovakvog porodičnog backgrounda?!

Prilikom zapošljavanja na ovom fakultetu očito je najvažniji kriterij želja tamošnjih profesora da im se ne osuši akademska porodična loza. A da ljubav prema porodičnoj lozi nema politički predznak pokazao je i profesor Nijaz Duraković. Veliki ljubitelj porodične loze, nekadašnji član Predsjedništva R BiH, pa predsjednik SDP-a, a potom član raznih stranaka, kako lijeve tako i desne profilacije, vrlo je gorljiv kada treba prozivati političare za korupciju i nepotizam. Ali mu to ne smeta da na odsjeku žurnalistike, na fakultetu gdje predaje “Uporedne političke sisteme” i “Međunarodne odnose”, zaposli svoju kćerku Jasnu Duraković kao višeg asistenta.

Sličnih moralnih dilema nema ni nekadašnji Durakovićev partijski kolega iz SDP-a Ferid Buljubašić. Istina, Ferid Buljubašić, nekadašnji ministar odbrane FBiH, a sada predstavnik opozicije u Skupštini Sarajevskog kantona, nije direktno zaposlen na FPN-u, ali njegova supruga Suada Buljubašić jeste i predaje na Odsjeku za socijalni rad. A na tom istom fakultetu je odnedavno zaposlena i Belma Buljubašić koja asistira profesoru Stjepanu Šimiću na predmetu Novinarstvo u mass-medijima. I kako sada očekivati da će opozicija mijenjati nešto kada preuzme vlast u ovoj državi, ako u svojoj kući podržavaju nepotizam.

(zurnal.info)

Ovo je nova rubrika u kojoj ćemo objavljivati zajedničke fotografije političara i građana

Iz godine u godinu sve više se povećava jaz između naroda i njegovih političara. Taj ponor uzrokovan je ogromnom materijalnom razlikom gdje jedan političar zarađuje koliko 10 njegovih glasača, ali ne treba biti materijalista pa sve nesporazume tumačiti na taj način. Nešto je i do nas... Zar je moguće da nemamo bar malo vremena da ga posvetimo našim političarima, da ih pozovemo u naše domove, ugostimo, porazgovaramo s njima i shvatimo da su i oni ljudi od krvi i mesa, a ne samo bezobzirni neradnici i sitni spletkaroši.

Kako bismo promijenili tu nepodnošljivu situaciju i olabavili zategnute odnose, odlučili smo da uvedemo rubriku Zgotivite me sa... (naslov je inspiriran urnebesnom rubrikom iz časopisa Itd koji je nekada uveseljavao radnu omladinu bivše Jugoslavije), u kojoj ćemo objavljivate zajedničke fotografije političara i njihovih birača.

Dakle, ukoliko u svojim privatnim albumima neopravdano od očiju javnosti skrivate fotografski ovjekovječene susrete sa omiljenim političarima, pošaljite ih na naš mail. Mi ćemo im posvetiti dužnu pažnju, kako bi i ostatak populacije uživao u dirljivoj atmosferi tih intimnih trenutaka.

Našu rubriku otvara fotografija ministra vanjskih poslova Svena Alkalaja i njegovog fana Tufe Veletanlića, harmonikaša glasovitog po vrsnim interpretacijama hitova Bore Spužića Kvake.

(zurnal.info)

U romskom naselju Ciljuge u Živinicama unazad nekoliko mjeseci izgorjelo je devet kuća. U posljednjem požaru izgorjela je starica, pa u naselju vlada opsadno stanje: djeca ne idu u školu, odrasli na posao, a ni noć ne donosi smiraj jer mještani dežuraju u strahu od novih požara

U romskom naselju Ciljuge u Živinicama u proteklih nekoliko mjeseci izgorjelo je čak devet kuća. Posljednja od njih zapalila se noć prije naše posjete, pa se u vazduhu još uvijek osjećao snažan miris paljevine. Mještani, već navikli na požare, više i ne obraćaju pažnju na taj miris: Nama je to sad sasvim normalno, kaže jedan od njih.

Iz kuće u kojoj je noć ranije izbio požar još uvijek se dimi. Pocrnjele grede i pepeo svuda su unaokolo, a petogodišnjak iz susjedne kuće, na nagovor komšinice objašnjava mi:
- Fadila je izgorila! Na banderi je bila vatra a ja sam bjež'o u brda.

BOJIM SE SVOJE SJENKE

Fadila je starica koja je izgorjela u kući, prva ljudska žrtva u seriji požara koji su zahvatili romske kuće u Ciljugama. U policiji kažu kako je Fadilin suprug najvjerovatnije iz nehata izazvao požar. Mještani Ciljuga to jutro do u detalje su analizirali dešavanja tokom prethodnih mjeseci. U zraku se jasno osjećaju strah i panika.
- Moja kuća nije zapaljena ali očekujem svaku noć. Svako se sebi plaši da neće njegova kuća krenut', ne spavamo cijelu noć, a i kad legnem, legnem obučena. Mi stanovnici smo više poludjeli ovdje, ne znamo šta da radimo, ne znamo ni šta je ozbiljno a šta cirkus. Uđemo u kuću da jedemo i odmah skačemo, ko u ratu - kad sirena zasvira bježi gdje znaš - ne znam više ni kako iz kuće izlijećem. A znaš li kako se ponašamo? Svi uzdignute glave hodamo da vidimo čija će kuća sad planut', ne smijemo više glave oboriti, u panici je mještanka Medina Čobić.

Osjećaj straha s njom dijeli većina mještana. Ispred jedne kuće za okruglim stolom razgovaraju nekolicina odraslih muškaraca. Niko nije otišao na posao, djecu nisu poslali u školu, vlada vanredno stanje:
- Bojim se svoje sjenke, strah me je nje, a kamoli čega drugog, počinje priču Asim Mehić, tumačeći kako je, prema njegovoj procjeni, izgorjelo čak 11 kuća:
- Po svim pravilima ta životinja bi se trebala uhvatiti, bez obzira koje je nacionalnosti. Za nas je to čudovište. Ljudi su cijeli život radili u rudnicima i napravili kuću i onda za dva sata sve izgubiš: ujutro ustaneš i nemaš ništa. Žene se zavuku u kuću i stalno plaču, svaka i jedna žena je ne uplašena nego preplašena. Po cijelu noć dežuramo, ovo nije normalno. Taj čovjek je psihopata, ama to i nije čovjek, to je neka vrsta životinje. Treba ga strpati u zatvor ili u ludnicu, gdje mu je već i mjesto.

I Asim i Hajrudin Beganović, koji također sjedi za stolom, misle kako nema sumnje da su požari podmetnuti. Ne vjeruju u tvrdnje kako su se kuće zapalile zbog neispravnih električnih instalacija:
- Ama, ako je od struje, što ne gori muslimanska kuća, nemoj me džaba živcirat'!, ljut je Hajrudin:

Svi prema nama imaju neko zastarjelo mišljenje, a da uđu u naše kuće vidjeli bi da smo 200, 500 godina ispred njih, ko Njemačka i Bosna! Neki kažu da su Romi sami sebi palili kuće, a gdje bi to bilo da sam sebi palim!?

Mještani tvrde kako nakon poziva zna proći i po pola sata prije nego što vatrogasci stignu. Nekoliko dana prije naše posjete gorjela je jedna od kuća, a stanari su sa komšijama sami pokušavali ugasiti vatru. Vatrogasci su stigli nakon 35 minuta, ali je bilo prekasno - kuća je izgorjela. Zbog zastarjele opreme vodu prevoze u kombijima a mlaz najčešće nije dovoljno jak da ugasi vatru.

KADIJA TE TUŽI KADIJA TI SUDI

Ono što posebno ljuti stanovnike Ciljuga sveprisutna je diskriminacija. Smatraju da zbog njihove pripadnosti ni policija ni nadležni ne shvataju ozbiljno ono što se dešava u naselju. Pomoći nemaju, o obnovi kuća i donacijama za njih nema ni govora:
- Kad se zapalila jedna od kuća zvao sam našu lokalnu televiziju da dođu, a oni mi kažu: Manite se svega, vi to sami sebi palite. Molim te, ko je radio 40 godina da bi sam sebi zapalio kuću?, pita se Muradif Biberović iz udruženja Roma Romano Drom iz Živinica. Muradif kaže da je prisustvovao i sceni kada je gorjela jedna od kuća, a kada je policajac na uviđaju pokušao lomiti ruku jednom od prisutnih Roma iako je bio udaljen 30 metara od mjesta požara:
- Prišao sam i rekao: Gospodine, nemoj ga lomiti, nije ti ništa uradio, samo je dobacio, i to ne vama. Ali, ne možeš ti - kadija te tuži, kadija ti sudi, još nam dođe da platimo mi kaznu. Zakona ima samo za nas, i to 200 posto, za ostale nema, oni mogu raditi šta hoće. Poslije pritužbi, Rome se samo još više kažnjava, slijede sankcije, policiji se daju odriješene ruke i slijedi osveta.

I ostali mještani često odnos policije i, generalno, vlasti u živiničkoj općini prema njima, sažimaju u narodne mudrosti. Tako će Hajrudin i Asim, ogorčeni i bijesni, govoreći o svojim pravima i tretmanu lokalnih vlasti i policije, slikovito objasniti:

Policija nas da čuva? Gdje ćeš se ti s rogatim bosti? Vrana vrani oko ne vadi. Prijavi i pojeo vuk magarca, ovdje ti je ko dobije - dobije, ko izgubi - izgubi. Mi kad zovemo vatrogasce, oni na nas galame: Nemojte nas zvati svaku veče!

Tvrde kako policija milion posto zna uzroke i one koji su požar podmetnuli, ali da često znaju reći: De vi između sebe raspravite ko je koga uvrijedio i ko je kome šta dužan, pa kad se sjetite dođite da date izjavu. Uopšte nije ineteresantno kome si i šta dužan, ali ne možeš ti nekome paliti kuću, ti njega tako ubijaš iz temelja, kaže Asim.

Dok razgovaramo, u posjetu Ciljugama stižu dva predstavnika OSCE-a. Nakon razgovora sa mještanima, obećavaju da će učiniti sve što mogu kako bi pomogli, ali naši sagovornici, gledajući ih dok odlaze, rezignirano kažu:
- Vidi ovih! Dođu, nešto pitaju, slikaju se s nama i onda to odnesu u inostranstvo i pokazuju pa na osnovu nas dobiju velike novce. Daju djeci koju čokoladu i onda u Švedskoj i Norveškoj kažu kako kobajagi pružaju pomoć bosanskim Romima, kažu i izvode i precizniju računicu:
- Ako dobiju deset miliona na račun nas, oni slatkiši ih ne koštaju ni hiljadu eura, i tako na osnovu nas zarade.

Romi čije su kuće izgorjele sada borave kod komšija i rodbine u naselju. Izvještaje o rješenju slučajeva nikada nisu dobili, a od Općine su dobili tek jednokratnu pomoć od 20 KM, što je za porodice sa po šest, sedam ili više članova, skoro pa beskorisna suma. Diskriminaciju ovi ljudi osjete svaki dan, čim kroče izvan naselja:
- Borimo se na razne načine iako smo maltretirani na svakom koraku. To je borba za život ako neko iznese robu na pijacu da proda, ali maltretiran je, ne može ostati živ. Građani ne daju pijaci a policija ne da na ulicu. Bolje za nas da nas nema, da nas pobiju, ali nikada se nijedan narod neće moći istrijebiti, pa neće ni Romi, kaže Muradif Biberović. Pita se zar u svim akcionim planovima i Dekadi Roma nema praktične pomoći za njih:
- Kad bi se samo vidjelo koliko se novca na račun Roma pere po BiH... kad Evropska komisija odobri 50 miliona za te namjene zar tu nema nas Roma? Nigdje? Pa mi smo građani ove zemlje, nismo sa Marsa pali!

KO JE SLJEDEĆI

Iz Policijske uprave Živinice kažu kako je za jedan od požara utvrđeno da su ga uzrokovale neispravne elektroinstalacije. Među mještanima Ciljuga mišljenja su podijeljena. Ima onih koji tvrde kako su svi požari uzrokovani takvim kvarovima, ali se, smatraju, to krije kako odgovorni ne bi morali platiti odštetu. Drugi tvrde kako je ipak u pitanju ljudski faktor. Jedan od onih koji su uvjereni da su neispravne instalacije uzrok požara je i Miralem Biberović. Dok nas vodi do svoje kuće objašnjava kako je još prije godinu dana Elektrodistribuciji u Živinicama prijavio kvar na strujomjeru. Radnici su stigli, zamotali dva kabla crnom plastičnom trakom i - naplatili 500 KM:
- Evo pogledaj ti šta su oni uradili! A kad je za marku da naplate silom kapije otvaraju i ulaze.

Uvodi nas u kuću i pokazuje mjesto na kojem je večer prije pukla sijalica. Zbog toga su i on i njegovi ukućani u strahu da bi baš oni mogli biti nove žrtve požara:
- Kad sam zvao elektrodistribuciju da javim šta se dogodilo, da je sijalica eksplodirala i po nama su iskrice počele padati, rekli su mi: Što ste tražili, to ste i dobili. A znam ja šta je: elektroinstalacije su postavljene za monofaznu struju, a prije mjesec dana u rad je pušten trafo koji ih opskrbljuje trofaznom strujom. Mi svi sumnjamo da je to uzrok nesreće jer su požari u kućama i započeli kad je u rad pušten novi trafo.

Mještani koji se priklanjaju teoriji da su instalacije uzrok kvara, kažu kako policija ne želi napraviti takav izvještaj kako bi zaštitili svoje kolege u elektru da ne plaćaju odštetu za izgorjele kuće.

Miralem je također bijesan i na odnos policije. Kaže kako je tog jutra njegova supruga upitala inspektora kud će sada ljudi kojima su kuće zapaljene, a on joj je odgovorio da će ih povesti kod sebe na imanje:
- On joj je rekao da se ne boji i da će je povesti kod sebe. A što on nije svoju suprugu doveo da ja nju povedem kod sebe? Odakle njemu takav izraz, samo vas pitam, kao policajcu?

Do objavljivanja ovog teksta u policijskoj upravi u Živinicama nije bilo novih informacija od toga da je jedna kuća izgorjela zbog kvara na instalacija a da su u dvije požari podmetnuti. Nije bilo ni istraga u vezi s ponašanjem policajaca na terenu jer nije podnesena zvanična prijava:
- Nakon intervencije na jednom od požara došlo je do negodovanja od strane građana, na šta ih je policija upozorila da se zbog njihove sigurnosti udalje od objekta. Došlo je do verbalnog delikta između policije i jednog dijela građana. Znamo mi za to njihovo obavještenje koje su oni negdje na internetu objavili, ali oni mogu unutrašnjoj kontroli uputiti sve pritužbe, zaključuje Bego Gutić, komandir PU Živinice.

Za to vrijeme u naselju prava pobuna. Ljudi su bijesni i uplašeni, a policijska patrola zaustavila se na ulazu u ulicu. Čuje se galama, a jedna od žena čija je kuća izgorjela viče i kune. Pitamo je da li zna uzrok požara:
- Ja da znam ko je, ne bi mi policija trebala, ja bih njemu pleme zapalila. Iš'o je taj na sve moje, da zapali i mene i moju djecu, sad nemam krpice, nemam gdje leći, prosim, prolama se Ciljugama. Stanje je opsadno, mještani kažu kako se boje naredne noći jer više nije pitanje da li će požara biti. Uznemireno upozoravaju: Pitanje je samo ko je na redu.

Zapaljena još jedna kuća

Samo nekoliko trenutaka prije objavljivanja teksta primili smo informaciju da je u Ciljugama zapaljena još jedna romska kuća. Informajicu iz Udruženja Romano Drom prenosimo u cjelosti::

Sinoć je izgorjela još jedna porodična kuća Hasnije Hrustić. Ne znamo u koje vrijeme, kako i šta je uzrok požara ali, počelo je počelo!

Ovaj požar je izbio malo dalje od ovih požara u Ulici Stara Pruga a ova kuća se nalazi nekih 300 metara udaljena od ovih požara. Nasreću, Romkinja koja zivi sa sinom i kćerkom nisu imali nikakvih posljedica osim što je načinjena materijalna šteta na porodičnoj kući.

Nisam siguran da li se ta porodica nalazila u kući, ali po riječima njenog brata oni su se nalazili u Sarajevu. Sve ove informacije nisu provjerene, tako da ne znamo u koje vrijeme je izgorjela kuća ni da li su vlasnici bili u njoj.

Srdačan pozdrav iz piromanskog naselja Ciljuge -Živinice,

Muradif Biberović.

{slimbox images/Galerije/zivinice/1.jpg,images/Galerije/zivinice/1.jpg;images/Galerije/zivinice/2.jpg,images/Galerije/zivinice/2.jpg;images/Galerije/zivinice//3.jpg,images/Galerije/zivinice/3.jpg;images/Galerije/zivinice/4.jpg,images/Galerije/zivinice/4.jpg;images/Galerije/zivinice/5.jpg,images/Galerije/zivinice/5.jpg;images/Galerije/zivinice/6.jpg,images/Galerije/zivinice/6.jpg;images/Galerije/zivinice/7.jpg,images/Galerije/zivinice/7.jpg;images/Galerije/zivinice/8.jpg,images/Galerije/zivinice/8.jpg;images/Galerije/zivinice/9.jpg,images/Galerije/zivinice/9.jpg} 

(zurnal.info)

Učenici romske nacionalnosti izdvajani su u posebne razrede jer im se htjelo pomoći da lakše usvoje nastavni program, opravdavaju se učitelji u međimurskim školama

ZAGREB, ČAKOVEC - Da je Vlada prije deset godina ozbiljno shvatila tadašnji izvještaj Ureda pučkog pravobranitelja o segregaciji Roma u Međimurju, koji se poklapa s presudom Europskog suda za ljudska prava, postupak bi bio brži, bezbolniji i jeftiniji - rekla je jučer odvjetnica Lovorka Kušan komentirajući presudu suda u Strasbourgu koji je zaključio da je Hrvatska prekršila prava 15 romskih mališana na školovanje.

Romska djeca smještana su u odvojene razrede, čime su diskriminirani i zbog toga država mora isplatiti više od 560.000 kuna odštete. Kušan je zajedno s Europskim centrom za prava Roma iz Budimpešte zastupala Rome u tužbi protiv Hrvatske.

Danas zajedno u razredu

U Osnovnoj školi Podturen u Međimurskoj županiji, danas romska djeca idu zajedno u razred sa svom ostalom djecom. No, 2002. godine nije bilo tako. Učenici romske nacionalne manjine bili su izdvojeni u posebne razrede i rijetko su se ili gotovo nikada družili s ostalim učenicima.

Marijan Kalanjoš iz romskog naselja Lončarevo kraj Podturena prisjetio se da su učenici romske nacionalne manjine odvojeno od ostalih učenika učili, hranili se i bavili se sportom.
- Nismo znali hrvatski jezik jer nas nitko nije mogao naučiti. Teško je naučiti jezik koji ti nije urođen kad cijeli dan provodiš s ljudima i djecom koja također ne barataju hrvatskim jezikom. Na kraju je većina nas zbog toga morala napustiti školu - kaže Kalanjoš.

Bez radnih navika

Današnja ravnateljica OŠ Podturen Marijana Cerovec, koja je 2002. bila učiteljica u toj školi, ističe da ta presuda baca loše svjetlo i na školu i na Podturen i na Županiju.
- Učenici romske nacionalne manjine dolazili su u školu bez znanja hrvatskog jezika i bez higijenskih i radnih navika, a od njih se očekivalo da prate nastavu kao i ostali učenici - kaže ravnateljica Cerovec, dodavši da su se stvari u potpunosti preokrenule kad su u romskom naselju Lončarevo osnovani vrtić i predškola.

U tužbi romskih učenika protiv Hrvatske spominje se i Osnovna škola Macinec, u kojoj su učenici romske nacionalne manjine također bili izdvojeni u posebne razrede. Ravnateljica Božena Dagša ističe, međutim, da je to i moralo biti tako. - Ako je netko u ovoj školi diskriminiran, a odlučno demantiram da je diskriminacije ikad bilo, onda su to učenici koji nisu romske nacionalnosti - kaže Dagša.

Gordan Oršuš: Završio sam drugu školu i sad sam kuhar
Europski sud za ljudska prava odlučio je da su odvajanjem od ostalih učenika učenici romske nacionalne manjine 2002. u međimurskim školama bili diskriminirani i da su im time prekršena ljudska prava. Hrvatska će svakom od njih morati platiti po 4500 eura odštete.
Vlada sada ima i obvezu uvesti mjere koje će spriječiti daljnju segregaciju Roma, a sve će nadgledati Odbor ministara Vijeća Europe - istaknula je odvjetnica Lovorka Kušan na jučerašnjoj konferenciji za novinare. Iz presude je jasno, objasnila je, da treba uvesti predškolsku pripremu romske djece, dodatnu nastavu hrvatskog jezika te spriječiti da puno romske djece napušta školu.
U školama međimurske županije danas je situacija puno drugačija jer su škole organizirale tromjesečnu predškolu za učenike romske nacionalne manjine pa oni u osnovnu školu ipak kreću s nekim pred znanjem i lakše se mogu uklopiti.

Gordan Oršuš (21) jedan je od djece romske nacionalnosti koji je izborio odštetu na sudu.
- Drago mi je što je sud priznao da sam bio u pravu. Bilo mi je teško u školi samo s romskom djecom. Učiteljica je rekla da su tako odlučili. Nisam to mogao trpjeti. Otišao sam u drugu školu. Završio sam za kuhara. Namjeravam raditi u struci - rekao nam je Oršuš.
Bivši pučki pravobranitelj Ante Klarić, koji se 2002. na Općinskom sudu u Čakovcu svrstao na stranu države ogravši se od izvještaja vlastitog ureda o segregaciji Roma, jučer nije bio dostupan za komentar. ( V. Rešković)

Autor: Veronika Rešković, Luka Špac/EPEHA

Tekst preuzet iz Jutarnjeg lista

U priopćenju za javnost putem odvjetničkog društva kojim je reagirala hrvatska premijerka Jadranka Kosor na emisiju HTV-a "Nedjeljom u dva" ocjenjeno je da je novinar Aleksandar Stanković iznoseći neistinite tvrdnje uvredljivog i klevetničkog sadržaja, koje su višekratno argumentirano demantirane, imao namjeru isključivo naškoditi njezinoj časti i ugledu.

O tom će slučaju biti informirano Vijeće časti Hrvatskog novinarskog društva i Programsko vijeće HRT-a, najavljeno je iz odvjetničkog društva "Šeparović, Špehar i Gavranić", pravnog zastupnika gospođe Kosor.

U priopćenju navode kako je Aleksandar Stanković u toj emisiji, u kojoj je gostovao novinar Drago Pilsel, prikazao nedavno emitiran prilog emisije "Hrvatska uživo", te je "sudbinu jedne nesretne obitelji povezao izravno s gospođom Kosor, konstruirajući tezu da je obitelji Drobac izbačena iz stana u Zagrebu, kako bi gospođa Kosor uselila u taj stan".

Nadalje, stoji u priopćenju, "novinar Stanković je iznio neistinitu tvrdnju da je gospođa Kosor taj stan stekla i otkupila nezakonito. I naposlijetku, Stanković je, zajedno sa svojim gostom, vodio fiktivan razgovor u kojemu je Drago Pilsel 'glumio' gospođu Kosor", odgovarajući na njegova pitanja.

"Svi navodi izneseni u emisiji u cijelosti su neistiniti, krajnje zlonamjerni i izraz su dosad nezabilježenog neprofesionalizma, jer nikada u praksi nije viđeno da se jedna emisija, u formatu urednik - gost, vodi samo radi blaćenja treće osobe, u ovom slučaju gospođe Jadranke Kosor", navodi odvjetničko društvo i napominje kako gospođu Kosor nitko prije emisije nije kontaktirao, niti tražio komentar na temu koja se pripremala.

Podsjećaju da je Jadranka Kosor višekratno demantirala takve i slične navode, no budući da su opetovano iznesene iste neistinite informacije ističu kako je gospođa Kosor stekla stanarsko pravo na stanu u Zagrebu, Šeferova 4, sukladno tada važećem Zakonu o stambenim odnosima i stan otkupila u cijelosti zakonito. Sve navedeno nedavno je u svom očitovanju potvrdilo i Državno odvjetništvo RH, ističe se u priopćenju.

"Osim, što se bez ikakvih argumenata osporava zakonitost prodaje stana, iznose se i grube neistine i klevete, s obzirom na to da je gospođa Jadranka Kosor uselila u prazan stan pa je krajnje neprofesionalno i neprihvatljivo povezivanje nje, na bilo koji način, sa sudbinom obitelji Drobac, s čime ona nema nikakve veze", stoji u priopćenju za javnost.

Odvjetničko društvo navodi da je "novinar Aleksandar Stanković svojim postupanjem ostvario sva bitna obilježja kaznenog djela klevete jer je iznio neistinite tvrdnje uvredljivog i klevetničkog sadržaja, koje su višekratno argumentirano demantirane, što je njemu bilo poznato, a namjera mu je bila isključivo naškoditi časti i ugledu gospođe Jadranke Kosor".

"Hrvatska televizija, zbog postupanja svog novinara, odgovorna je temeljem Zakona o medijima, za štetu prouzročenu gospođi Kosor zbog povrede prava osobnosti s obzirom na to da joj je povrijeđeno dostojanstvo, čast i ugled", stoji u priopćenju za javnost pravnog zastupnika gospođe Kosor.

(Fena) 

Amerikanci također vide više negativnih nego pozitivnih učinaka zakona na sve ostale društvene skupine.

Na ukupnom uzorku, 39 posto Amerikanaca je kazalo da će zakon donijeti pozitivne promjene, 13 posto da neće ništa promijeniti, a 44 posto smatra da će pogoršati stvari.

Rezultati koji pokazuju da više Amerikanaca vjeruje da će zakon u cjelini pogoršati stvari, a na poboljšati, za sve građane i njih osobno, u skladu je s ranijim Gallupovim ispitivanjima, koja su pokazivala negativan stav većine prema reformi zdravstva.

Rezultati ankete su od 17. marta, prije glasanja u Kongresu.

(Fena)

Posljednja kolumna gospođe Vlaisavljević u Dnevnom Avazu klasičan je primjer bosanskog humora, tradicionalne vrckavosti (da prostite na izrazu) uz pomoć koje je ovdašnji narod oduvijek uspijevao na pravu mjeru svesti silnike koji su pokušavali da ga pokore

Taman kada čovjek pomisli da više nema pravog bosanskohercegovačkog humora, da je utučeni narod izgubio tu rijetku esenciju, posljednji tekst briljantne kolumnistice Dnevnog Avaza i Glasa Srpske Sanje Vlaisavljević sa naslovom Ali, ipak, zašto Avaz?, vrati nadu u opstojnost nepokorenog duha.

Dugo smo se pitali kako i zašto tako sofisticirana osoba trpi okruženje u kojem se našla. Sada je sasvim jasno. Čekala je pravi trenutak u kojem će načiniti veličanstven prevrat! 

Ta, iz više razloga senzacionalna, kolumna u Sedmici, revijalnom dodatku Dnevnog Avaza, klasičan je primjer bosanskog humora, tradicionalne vrckavosti (da prostite na izrazu) uz pomoć koje je ovdašnji narod oduvijek uspijevao na pravu mjeru svesti sve silnike koji su pokušavali da ga pokore. Svojim poslodavcima napokon je rekla šta zaista misli o njima, ali tako da oni ostanu ubijeđeni da govori o drugima! Kako šokantan twist! Na kako profinjen način! To je demonstracija najviših stadija humora dostupnih samo istinskim intelektualcima, posvećenicima koji poznaju moć riječi i razumiju značaj kulture dijaloga. 

Evo samo nekoliko ilustracija tog školskog korištenja ironije. Zamislite samo, gospođa Vlaisavljević naoko nevino piše kako Radončić opasno zna voditi svoje poslove ili pravi dvostruki aksl (kada žrtva, u ovom slučaju nesretni Fahrudin Radončić, prepoznaje ironiju, ali misli da je korištena u njegovu korist) s tvrdnjom da je on potkupio cijelu, cjelcatu državu, a na sličan način zavodi i Mandala kada pita neidentificiranog sagovornika pa što radi taj Mandal kada krši kodekse profesije.

Naprosto genijalan primjer satire, za koju smo mislili da je protjerana tokom ovih preozbiljnih vremena, je pasus u kojem naša junakinja opisuje Dnevni Avaz, pa im podmeće krhko kukavičje jaje koje nesretnici ne primjećuju i piše: Dnevna novina je “Avaz”, ali takva novina koja ne pretendira da bude u dnevne nastavke pretočeno tjedno glasilo političkih istomišljenika. Briljantno!

Posebna poslastica je sam naslov kolumne: Ali, ipak, zašto Avaz? Uvedite, molimo vas, u svijest sliku Radončića i njegovog uredništva kako razmišljaju šta je pravi odgovor na to pitanje i našu majstoricu kako uz tajanstveni osmijeh na licu prolazi mordorskim hodnicima. Kada ste već to zamislili onda, neka vam ne bude teško, zamislite i zasluženi aplauz sručen iz nebeskih visina na našu heroinu. Filmska je to scena, istovremeno veličanstveno epska i dirljivo lirska, kakva trijumfu pravde i dolikuje.

Šta reći sem - bravo, bravo, bravo, na ovaj biser pisane riječi, na ovaj trijumfalni povratak satire u naše printane medije. Postoji samo jedna stvar koja je bolja od ovog teksta, a to je najava njegovog drugog dijela. Željno ga očekujemo, a do tada: Gospođo Vlaisavljević, nismo vas dostojni! S najvećim poštovanjem prenosimo Vaš tekst.

(Ne)rješiva velika sumnja

Ali, ipak, zašto Avaz? (prvi dio)

Piše: Sanja Vlaisavljević

Prije nekoliko dana upoznah veoma obrazovanog mladog čovjeka, već afirmiranog pisca, koji me nakon dvadesetak minuta razgovora ne odoli upitati nekoliko veoma zanimljivih stvari. Kao da mu je na srcu ležala velika sumnja koje je htio da se riješi. Istina, odgovori na ova pitanja su već dati. Dali su ih razni moralni čistunci koji su kritizirali moju suradnju sa “Avazom” i brojni anonimni kritičari na forumima. Dakle, dali su ih oni pravi ljudi: ljevičari, nepotkupljivci, neoportunisti, oni što nisu “unov(a)čeni”, pošteni, nacionalno neopterećeni, slobodno misleći intelektualci...

OPASNI RADONČIĆ

Nakon što sam dugo razmišljala da li da taj kraći razgovor pretočim u tekst kolumne, odlučila sam da to i uradim. Naprosto zato što smatram da čitaoci(ali i kritičari “Avaza”) treba da vide i drugu stranu medalje od one koja se kontinuirano plasira u pravim, ljevičarskim i jedinim slobodnim medijima. Oslobođenih od svake slobode, dodala bih.

Dakle, pita mene čovjek, a ja odgovaram.

Šta vi mislite kakva je “Avaz” novina?

Dnevna novina je “Avaz”, ali takva novina koja ne pretendira da bude u dnevne nastavke pretočeno tjedno glasilo političkih istomišljenika. Novina u kojoj svaki dan možete pročitati stotine informacija iz najrazličitijih oblasti. Nije mi bilo teško prije nekoliko dana izbrojati sve članke u ovoj novini i, zaista, bilo ih je više od stotinu. Novina koja ima tjedni dodatak u kojem objavljuju priloge ljudi iz cijele zemlje i dijaspore – i uglavnom su to politički neistomišljenici.

Znate li vi da je Radončić opasan čovjek?

Kada me ovo pitao sjetila sam se razgovora koji sam vodila prošlog ljeta. Sjedila sam u privatnoj bašti s prijateljima. Jedan od njih, ugledni sarajevski liječnik je s nesmiljenom pažnjom čitao “Avaz” i znajući da ja već izvjesno vrijeme pišem kolumne za tu novinu, veoma ozbiljnim tonom mi reče: “Opasan je ovaj Radončić. Treba se kloniti njega i svih ljudi koji surađuju s njim”.

“Ohoho, odgovorila sam, pa što čekaš? Hoćeš li ti ili ću ja prijeći za drugi stol?”

Nije mi odgovorio, nastavio je i dalje s punom pažnjom čtati novinu “od korica do korica”.

Isitna, nakon toga je naše prijateljstvo iščezlo, a vlasnik bašte je ponovo postao slobodan čovjek nakon što sam prestala dolaziti s obitelji. Dakle, Radončić je veoma opasan čovjek, samo desetine godina nitko još da ga uhapsi i strpa u zatvor. Prosto nevjerovatno kako sve nadležne institucije padaju na ispitu “Radončić”. Ili Radončić ipak opasno zna raditi svoje poslove? Ili je potkupio cijelu, cjelcatu državu pa može raditi što hoće? Ili su svi oni međunarodni dužnosnici koji dolaze u njegove tornjeve toliki licemjeri pa mu se dolaze dodvoravati? A možda ga se i boje? A možda je zaista toliko opasan pa uposlenici “Avaza” neće da stupe ni u jednosatni štrajk? Ili možda dobivaju redovito plaće? Eh, moglo bi se svašta ovim povodom pitati i o koječemu promišljati, ali, eto, nikako i nitko da mu stane ukraj. Još otkako je otišao u političare!

A onaj Mandal, piše zastrašujuće tekstove?

Jeste tačno, što onaj Mandal zna napisati tekstove, pa to se ne može naći ni u jednoj novini. Psuje, vrijeđa, izmišlja, ponižava sve koji mu se nađu na putu. On je “kreten”. Ali, ne treba zaboraviti da su svi oni koji prestanu surađivati s ljevičarima, posebno kotlinskim ljevičarima: kreteni, šizofreničari, ontološki lažovi, hotelske spremačice, sa WC papirom, imbecili, moralni odroni, imaju najmanje po dva-tri nervna sloma, plaćenici, beštije, bitange... Svi su oni toliko moralno posrnuli da tu “povratka više nikada neće biti”, kako reče o jednom od njih ugledni koji koketira istovremeno i s radikalno desnom, crkvi bliskom strujom, i s ljevičarima antiklerikalcima. Pa kad treba, ovim prvima dubokom vjerom nadahnute hvalospjeve i žestoko brani “nacionalnu stvar”, a ovim drugima šalje svoje borbene priloge u slavu kozmopolitskog građanstva.

DOKAZI U TEKSTU

Ali to nije ono “moralno prostituiranje”, ako ste na to pomislili, jer toga nema kod ljevičara. To je rezervisano samo za one iz “Avaza” i “Globala”. I, konačno, pitam ja moga ispitivača, pa što radi taj Mandal pa narušava kodekse profesije. Kao i u prethodno opisanom događaju iz bašte, ne dobih odgovor.

Dobro, a šta mislite, kako bi se odvijala vaša suradnja da napišete u “Avazu” neki tekst protiv “Avaza”?

A zašto bi pisala tekst protiv “Avaza”? Kada je neko imao priliku pročitati u ljevičarskim novinama tekst protiv te novine? Što bi trebalo dokazivati takvim tekstovima i to baš u “Avazu”? Koji kolumnist – mislim na one ugledne s kojima treba pažljivo postupati jer, ukoliko im nešto prigovorite, vi ste unaprijed protiv multikulturne i građanske BiH – je napisao nešto što se oštro kosi s uređivačkom politikom novine za koju radi? Ama niti jedan. Ne što možda nemaju što napisati, nego nemaju ni u snu takvu priliku, jer to bi odmah značilo prekid suradnje. U tim slobodnim medijima “nema mjesta za političke neistomišljenike”, kako mi nedavno napisa hrabri urednik tjednih novina kojem su puna usta slobode i pravde. No, evo i sve kada pomislim da napišem neki vatreni tekst protiv “Avaza” u “Avazu”, ne pada mi napamet ništa što bi moglo biti ekskluzivno vezano samo za “Avaz”. Ako u ovoj novini doista ima sadržaja koje ne možete naći u drugim lokalnim novinama, onda će to biti sadržaji koji govore u prilog njenom kvalitetu.

(zurnal.info)

Premijer Rusije Vladimir Putin rekao je američkoj državnoj tajnici Hillary Clinton da bi Rusija mogla podržati donošenje rezolucije o uvođenju sankcija Iranu, izjavio je u petak navečer viši savjetnik premijera Rusije Juri Ušakov.

"Vladimir Putin dao je svoju procjenu situacije u Iranu i naglasio da je takav slučaj (ruska podrška rezoluciji o sankcijama) moguć", rekao je Ušakov.

Kako prenosi Reuters, Putin je, prema riječima Ušakova, upozorio Clintonovu da sankcije "ne rješavaju uvijek takvu vrstu problema i da ponekada mogu imati kontraproduktivne efekte".

Premijer Rusije je rekao i da bi novi Sporazum o smanjenju strateškog naoružanja (START) mogao da bude potpisan u aprilu u Evropi, kao i da je potrebno riješiti pitanje odgađanja ulaska Rusije u Svjetsku trgovinsku organizaciju (STO) prije uspostavljanja pune saradnje dvije zemlje.

(Fena)

Sa smanjenim očekivanjima zbog "okrnjenog sastava" u odnosu na prvotna očekivanja, odnosno zbog izostanka srbijanskog predsjednika Borisa Tadića, u subotu prije podne na Brdu kod Kranja započela je konferencija o zapadnom Balkanu u zajedničkoj slovensko-hrvatskoj organizaciji.

Uz domaćine, slovenskog premijera Boruta Pahora i hrvatsku premijerku Jadranku Kosor, na njoj sudjeluju predsjednici vlada Albanije, Makedonije, Crne Gore i Kosova - Sali Berisha, Nikola Gruevski, Milo Đukanović i Hashim Thaci, te predsjedavajući Vijeća ministara BiH Nikola Špirić, javila je Hina.

Europski povjerenik za proširenje Štefan Fuele rekao je dolazeći na konferenciju kako se nada da će cijela regija jednog dana biti u EU. "Ova konferencija je pravi korak u tom smjeru", rekao je u kratkoj izjavi novinarima.

Konferencija, koja se odvija iza zatvorenih vrata, posvećena je jačanju suradnje zemalja u regiji na njihovu putu prema Europskoj uniji.

Predsjedavajući Vijeća ministara BiH Nikola Špirić izjavio je da neće sudjelovati u dijelu konferencije na Brdu kod Kranja dok bude izlagao predstavnik Kosova, objavili su u petak mediji u Banjoj Luci.

Predsjedavajući Špirić je objasnio da će se odazvati pozivu i sudjelovati na regionalnoj konferenciji o zapadnom Balkanu, ali da će napustiti dvoranu u trenutku obraćanja predstavnika Kosova, jer BiH nije priznala nezavisnost te zemlje.

Iako se slovenski premijer do zadnjega trenutka trudio osigurati sudjelovanje Borisa Tadića, dan prije konferencije postalo je jasno da srbijanski predsjednik ostaje odlučan u svom stajalištu da neće nazočiti međunarodnim skupovima na kojima nastupaju predstavnici Kosova.

Borut Pahor u petak je, priznajući neuspjeh svojih nastojanja da osigura Tadićevu nazočnost, rekao da je zajedno s hrvatskom premijerkom Jadrankom Kosor, unatoč tome, odlučio da se konferencija održi.

Slovenski ministar vanjskih poslova Samuel Žbogar rekao je da je odluka o nedolasku na konferenciju i za Srbiju bila teška, no istaknuo je da je riječ o procesu jačanja suradnje i ponovnog povezivanja zemalja u regiji kojemu će se i Srbija prije ili kasnije pridružiti.

Slovenski mediji u svojim današnjim izdanjima priznaju da su Pahorova nastojanja da konferenciji osigura širu europsku dimenziju snižena nakon što je postalo jasno da na konferenciju ne dolaze niti predsjednik Europskog vijeća Herman Van Rompuy ni šef španjolske diplomacije Miguel Angel Moratinos, čija zemlja kao predsjedavajuća EU-om za nekoliko mjeseci i sama organizira sličan skup u Sarajevu, ali na razini ministara vanjskih poslova zemalja u regiji. Od europskih predstavnika tako konferenciji prisustvuje povjerenik za proširenje Štefan Fuele.

Ljubljanski list "Dnevnik", spominjući probleme koje su imali organizatori konferencije, navodi da je Pahor možda u situaciji kad se susreće s nizom teškoća na domaćoj političkoj pozornici "pomalo naivno" očekivao da će se dogoditi "čudo" i da će Tadić ipak doći u Sloveniju, ali je, navodi komentator, time možda i "precijenio trenutačnu slovensku specifičnu političku težinu".

Slovenski mediji posebno ističu kako konferencija dokazuje da sada Slovenija i Hrvatska, koje su u prošlosti imale probleme i otvorena pitanja, mogu zajednički djelovati na europskoj sceni i tako cijeloj regiji dati pozitivan primjer, te da premijerka Kosor na konferenciju dolazi s prijevodom pravne stečevine EU-a, kako bi pokazala svoju potporu nastojanjima svih zemalja u regiji da se reformama i prilagodbama svog zakonodavstva što prije kvalificiraju za početak pregovora o članstvu.

Konferencija se odvija iza zatvorenih vrata, a poslijepodne oko 15 sati o njezinim će rezultatima novinare obavijestiti premijerka Kosor i premijer Pahor na tiskovnoj konferenciji. Kasnije će, po najavama, doći će i do više bilateralnih susreta čelnika koji sudjeluju na konferenciji.

Ured hrvatskog predsjednika u subotu je priopćio da nije niti bilo planirano da predsjednik Ivo Josipović sudjeluje na konferenciji o zapadnom Balkanu na Brdu kod Kranja te da se stoga ne može govoriti o njegovu otkazivanju dolaska na skup.

"S obzirom na informacije koje se pojavljuju u medijima da je predsjednik Republike Ivo Josipović otkazao sudjelovanje na regionalnom summitu na Brdu kod Kranja, Ured Predsjednika RH želi obavijestiti javnost i medije da nije ni bilo planirano da Predsjednik sudjeluje na tom skupu jer se on organizirao na razini vlada", navodi se u priopćenju s Pantovčaka.

Uz organizatore konferencije, slovenskog premijera Boruta Pahora i hrvatsku premijerku Jadranku Kosor, na skupu će sudjelovati predsjednici vlada BiH, Albanije, Makedonije, Crne Gore i Kosova - Nikola Špirić, Sali Berisha, Nikola Gruevski, Milo Đukanović i Hashim Thaci. Zbog dolaska kosovskog izaslanstva na skupu neće biti predstavnika Srbije.

(Fena)

Nastavnica Emica Cvjetković ne može biti direktorica osnovne škole u Brezi jer nije Bošnjakinja niti članica vladajuće stranke! To je jedino logično objašnjenje jer nikome od članova školskog odbora brezanske Osnovne škole Safvet-beg Bašagić nije jasno šta se desilo i zašto nisu mogli izabrati niti jednog od dva kandidata pa su na kraju poništili cijeli konkurs. Logičan je trebao biti i izbor između kandidata koji otvoreno prijeti svojim kolegama, ima neuporedivo manje nastavnog iskustva i za kojeg nije bilo jasno ima li uopšte pravo učestvovati na konkursu te nastavnice sa 20 godina radnog staža, najvišim ocjenama za svoj rad, čistim papirima i intervjuom zbog kojeg su je svi pohvalili.
- Samo mi je trebalo drugo ime – kaže Cvjetković kojoj ovo nije prvi susret sa netrpeljivošću većinskih Bošnjaka prema brezanskim Hrvatima: Kada sam konkurisala za mjesto direktora u svojoj školi prije šest godina, nekako su uspjeli izgubiti dokumente.

Neki od njenih kolega, sa kojima je do sada bila u prijateljskim odnosima, počeli su da je izbjegavaju zbog njene želje da postane direktor lokalne škole. Među njima je i sadašnji direktor škole u kojoj je održan sporni konkurs Fehim Čengić, koji je vodio otvorenu kampanju da Cvjetković ne bude izabrana. Jedan od načina bio je osporavanje prava kandidovanja bilo kome van škole Safvet-beg Bašagić.
- Bila je nakaradna kampanja da direktor bude radnik naše škole. Ako je tako zašto je konkurs objavljen javno, mogli smo ga samo staviti na oglasnu tablu. Mi treba da tražimo kvalitet – kaže Alma Frljak, profesorica razredne nastave i članica školskog odbora.

Čengićev komentar nismo mogli dobiti jer je na dan dogovorenog razgovora iznenada morao otići iz škole, kao i sutradan kada je otišao na džumu i poslije toga se nije vraćao na posao.

Nije bitno ko je bolji

Kada je školski odbor prije mjesec dana raspisao konkurs za novog direktora, jer sadašnji ide u penziju, očekivali su samo još jedan brzo završen konkurs. Sve do posljednjeg dana roka za prijavu postojao je samo jedan kandidat, Emica Cvjetković, nastavnica iz druge brezanske osnovne škole Enver Čolaković. Nekoliko sati prije isteka roka, na konkurs se prijavio i nastavnik informatike škole u kojoj se bira direktor Ahmed Karamut.

Otvaranje prijava zbunilo je pet članova školskog odbora koji bira direktora. Uslov za učešće na konkursu je između ostalih bio da kandidat ima pet godina neprekidnog zaposlenja. Karamut je nastavnik ove škole osam godina ali je tek 2007. godine, pet godina nakon što je počeo raditi, položio stručni ispit. Članovima odbora nije bilo jasno kako on nije položio ovaj ispit već u drugoj godini svog nastavničkog staža što je obaveza i običaj kod svih ostalih nastavnika. Mada od polaganja ispita nije prošlo pet godina članovi odbora su dopustili Karamutu učestvovanje na konkursu jer Zakon o osnovnom obrazovanju nije dovoljno jasan o ovom uslovu biranja direktora.

On za Žurnal nije želio govoriti, jer kakko kaže ne vjeruje novinarima, pa je tražio da mu pitanja uputimo pismeno nakon čega će se odlučiti da li da odgovori. Ne znamo šta je Karamut odlučio ali mi nikada nismo dobili odgovore. Od jednog člana školskog odbora nezvanično smo saznali da on i sa svojim kolegama najčešće komunicira prepiskama.

Prije konačnog glasanja svaki je kandidat predstavio svoj plan razvoja škole i uradio intervju sa školskim odborom. Mišljenja oko kvaliteta planova bila su podijeljena ali su se svi složili da je na intervjuu bolji kandidat bila Cvjetković.
- Što se tiče komunikacije ona mi se više svidjela. Rekao sam joj svaka čast – kaže Almir Salkić, predstavnik roditelja u školskom odboru koji je ipak glasao za Karamuta jer su “roditelji jednoglasno glasali za njega”.

Na sastanku na kojem je trebalo izabrati novog direktora, pojavilo se samo četvero članova odbora i uz dva glasa za jednog i dva za drugog, pobjednika nije bilo. Na sljedećem sastanku svi su ponovili svoje glasove ali je Nermina Mamela glasala protiv oba kandidata pa je uz sugestiju direktora, koji inače ne bi trebao biti na sastancima školskog odbora, cijeli konkurs poništen i raspisan novi.

Mamela nije željela govoriti o tome zbog čega je bila protiv oba kandidata ali je i prije nego smo uspjeli nešto pitati rekla da je “sve bilo po zakonu”.
- To je moje lično mišljenje i neću ga komentarisati za novine – kaže Mamela, predstavnica lokalne zajednice u školskom odboru.

Bilo nam je malo čudno da predstavnika lokalne zajednice konkursom bira Ministarstvo obrazovanja Zeničko-dobojskog kantona pa smo željeli pitati Mamulu da li joj je sugerisano da ne glasa.

Velida Zaimović-Džafić, pedagogica i predsjednica školskog odbora nakon svega smatra da se namjerno išlo na poništenje konkursa.
- Mislim, nisam sigurna, da se išlo da na to da se drugi put ne donese odluka. Moglo se primijetiti da direktor ide na poništenje konkursa – kaže ona i dodaje da joj je žao oba kandidata jer “su morali proći kroz cijeli proces izbora”.

Njima na kraju nije ostavljeno ni pravo žalbe na poništenje konkursa pa jedino što mogu uraditi jeste da se prijave na novi konkurs čije su objavljivanje, zbog različitih interesa i nesuglasica, poreski obveznici morali platiti dva puta.
- Konsultovala sam se sa sekretarom škole koji je pravnik i on je rekao da na poništenje konkursa ne postoji pravo žalbe. Vjerujem čovjeku sa kojim radim – objašnjava Džafić i dodaje da joj nije jasno šta je pozadina poništenja konkursa: Ne znam ima li politike u tome ali ako ima onda je to žalosno. Žalosno je da je interes učenika u drugom planu.

Za nju je jako bitno ko će biti direktor: sposobna i fleksibilna osoba koja će moći da kordinira zaposlenima. Upravo takvo mišljenje o Emici Cvjetković smo mogli čuti od većine članova školskog odbora dok smo o Karamutu čuli dosta podijeljena mišljenja.

Salkić smatra da je Karamut, uprkos svojoj nefleksibilnosti i slabijim komunikacijskim sposobnostima od Cvjetkovićeve, uradio puno toga za školu.

Alma Frljak nije željela govoriti o prijetnjama koje je dobijala od svog kolege.
- Mislim da taj čovjek ne može biti direktor. Nema kvalitete vođe da bude na čelu jedne škole. Mislim da je Cvjetković osoba koja bi to mogla – kaže Frljak i objašnjava da je postala član školskog odbora da bi pomogla školi ali da nije znala kolika je to trauma i koliko oprezna mora biti nikada na to ne bi pristala.

Previše Hrvata

Cvjetković kaže da vjerovatno ne bi sumnjala da se radi o nacionalnoj netrpeljivosti da ovo nije samo jedan od mnogih sputavanja njene porodice jer su u Brezi nacionalna manjina. Brezani su njihovu ulicu u kojoj žive većinom Hrvati prozvali Široki Brijeg.
- Komšije iz ulice se osjećaju tako da samo još trebaju staviti žute trake na ruke i napisati Hrvat.

Na jedno putovanje u Švedsku prije nekoliko godina nije mogla ići jer joj je rečeno kako u grupi za put “ima previše Hrvata”.
- Nikada u životu mi nije bilo teže. Ušla sam u razred i nisam mogla predavati. Nisam mogla vjerovati da to postoji kod nas – kaže Cvjetković i dodaje da se vremenom nakupi takvih stvari: Do kada više?

Kada su čuli za to i drugi nastavnici iz grupe su odustali od putovanja. Zbog svega toga ona kaže da neće odustati od pokušaja, posebno zbog svoje djece koja nisu bila pošteđena kritika na račun svoje nacionalne pripadnosti: od izričitog traženja da pišu slovo h gdje po pravopisu nisu obavezni, čuđenja kako njena kćerka Hrvatica pohađa turski jezik, pa do ismijavanja pozdrava poput jednostavnog “dobar dan”. Objašnjeno im je da se tim pozdravom koriste samo “magarčine”. Emica Cvjetković, čiji su preci u Brezu došli još prije stotinu godina kada je naseljavano ovo rudarsko mjesto, smatra da ona i njena porodica nisu zaslužili da se ljudi tako odnose prema njima. Također dodaje da to nije pravilo za sve njene sugrađane.
- Mnogo ljudi iz Breze me zvalo i dalo mi podršku – kaže Cvjetković, ujedno i predsjednica školskog sindikata i bivša opštinska vijećnica.

Popravni

Baš kao što svoje učenike šalju na popravne ispite, kandidati za direktora škole imat će priliku ponovo se kandidirati na konkurs koji je još uvijek otvoren. Salkić kaže da će ovog puta biti više kandidata.
- Mislim da je bolje što smo poništili konkurs jer ćemo sada imati više kandidata i veći izbor – smatra Salkić i dodaje da će ovog puta od kandidata tražiti da se sami predstave roditeljima.

On tvrdi da na njega niko nije ni pokušao utjecati, ali vjeruje da politika može utjecati na lokalnu zajednicu, nastavnike i direktora škole te da će ponovo glasati kako odluče roditelji. Ipak, ne vjeruje da je nacionalnost razlog roditeljske podrške Karamutu.
- Čisto sumnjam da je to bio razlog. Ima roditelja, istina manje, drugih nacionalnosti koji su glasali za njega – kaže on.

Cvjetković kaže da će se ponovo kandidirati i otvoreno pitati sve koji učestvuju u izboru može li kao Hrvatica biti direktorica.
- Hoću da vidim šta će se desiti – objašnjava Cvjetković.

(zurnal.info)

Album I'm New Here Gila Scotta - Herona traje samo 28 minuta, ali one spadaju među najdojmljivije u istoriji popularne muzike. Nekadašnji revolucionar pjeva o jeseni svog života, snage za parole više nema

Album I'm New Here Gila Scotta - Herona traje samo 28 minuta, što je u vrijeme gigabajta, mp3 plejlista i produženih remiksa skandalozno kratko vrijeme. Ali, sadržaj je toliko bogat kao da je čitava jedna diskografija kondenzirana u njemu. Tih 28 minuta moraćemo svrstati među najdojmljivije u istoriji popularne muzike. Brzo prođu, ali ostavljaju žestoke posljedice. Heron ih je pripremao šesnaest godina, na nekim od najružnijih mjesta na planeti - zatvorima, ludnicama i centrima za odvikavanje. Za to vrijeme, na ovom svijetu o njemu se pleo mit, nazivali su ga kumom rapa i crnim Dylanom i štampali mu lik na majicama. Ali, niko, ama baš niko, nije se sjetio da mu odnese kilu narandži u posjetu. Jer, kako pjeva u New York Is Killing Me: Osam miliona ljudi / al’ nijednog prijatelja.

- Ljudi su mislili da sam nestao. Da li ste ikada vidjeli nekoga ko je nestao? To je dar za koji nisam znao da ga posjedujem. Tako nešto me čini super herojem, zar ne? - gorko se šalio u jednom intervjuu.

Ipak, bilo je neke koristi. Političkim angažirani raperi vole začiniti svoje pjesme Gilovim samplevima. Isplaćena autorska prava pomagala su mu da lakše prebrodi suha finansijska razdoblja.

...

Rođen je u Chicagu 1949. godine. Majka mu je bila bibliotekarka, a otac sportista s nadimkom Crna Strijela koji je igrao za Celtic FC. Gil je rastao s bakom u Tennesseeju, a u New York je preselio nakon njene smrti, kada je imao 13 godina.

U školi su uočili da ima dar za pisanje, pa je osvojio stipendiju za Lincoln University. Tamo je sreo Briana Jacksona, s kojim će godinama sarađivati. Zajedno su stvorili karakterističan spoj soul i jazz tradicije, bluesa i govorne poezije.

Prije 40 godina, Gil Scott - Heron govorio je i pjevao zaneseno kao propovjednik, s tim što je on bio usmjeren na ovozemaljske probleme, na crnu svakodnevnicu afroameričke populacije. Bio je mlad, lijep, glasan i bijesan. Vrhunac njegovog repertoara svakako je pjesma The Revolution Will Not Be Televised, koju ozbiljni kritičari smještaju u sam vrh savremene američke poezije.

...

Vremenom, čovjek koji je tako dobro secirao stvarnost oko sebe, više nije bio u stanju da je podnosi. Problemi sa alkoholom i drogom postajali su sve teži, nastupi su otkazivani, termini za snimanja prolongirani. Sve dok, konačno, više niko živ nije ozbiljno računao na njega. Uslijedila su hapšenja...

U oktobru 2001. godine bio je osuđen na godinu dana zatvora zbog posjedovanja kokaina. Odbio je rahabilitacijski program i prihvatio zatvorsku kaznu. Dvije godine poslije, detektivi William Velasquez i Michael Pardo, uočili su kako ulicom mili zeleni Ford. Iz njega je izašao neugledno obučen crni muškarac, sijede kose i brade, koji je prišao lokalnom dileru i karakteristično se rukovao s njim. Detektivi su pretresli starca i pronašli nešto više od grama kokaina i dvije lule za crack. Zbog kršenja uslovne kazne sudija je Herona odmah uputio na dvogodišnju kaznu zatvora. Advokati su tvrdilio da neobično rukovanje ne može biti razlog za pretres i da se radi o rasističkim predrasudama policije. Novinari su u zatvoru pitali Gila da li smatra da su mu prilikom hapšenja povrijeđena ljudska prava.

- Cijeli život osjećam da su povrijeđena moja ljudska prava – odgovorio je pjesnik.

...

Mit o razočaranom kumu rapa, zainteresirao je Richarda Russella, DJ-a i vlasnika etikete XL Recordings, za koju snimaju White Stripes i Radiohead. U junu 2006. posjetio je Herona u zatvoru. U dnevniku je zapisao da ga je fascinirao kontrast između živopisnog Gila i ispranog zatvorskog okruženja.

Nakon 16 godina diskografske neaktivnosti Gilu se dopala ponuda energičnog producenta. Znao je da nema snage sam učiniti veliku promjenu u karijeri. Nije se prevario. I producent je bio oduševljen radom sa legendarnim pjesnikom, mada nisu svi momenti bili ugodni.

- Gil ignoriše poslovno poimanje vremena. Ništa mu ne znače planirani termini. Na snimanja je kasnio satima, ponekad se nije pojavljivao danima, ali kada se konačno pojavi sve smo mu opraštali.

Svaki dan proveden s Heronom, Russell naziva jedinstvenim, skoro natprirodnim, iskustvom.

...

Rezultat njihove saradnje je izvanredan. Album je toliko jednostavan da se na momente učini da svako može isto uraditi u kućnom studiju, ali već naredne sekunde postidite se zbog te pomisli. I'm New Here nije ploča (ovakvim dokumentima ne priliči naziv CD) koja će oduševiti ljubitelje raskošnih produkcija, studijskih trikova i lebdećih zvučnika. Ovo je album koji bi mogao savršeno funkcionirati i na tranzistorima s jednom slušalicom.

Uočljivo je da nisu razmišljali o uspjehu na prvu loptu. Russellovi aranžmani su minimalistički, a Heron je u svojim ispovjestima sasvim direktan. Nema tu nerazmrsivih metafora, rafalne paljbe - sve je kristalno jasno, jednostavno, precizno i na neki način podsjeća na Sabatova pisma iz knjige Otpor. Ima tu još čudnih stvari. Prilikom preslušavanja čini se da je nemoguće cijepati album na singlove, da 28 minuta traži punu posvećenost. A onda pogledate na You tube spot Me and the Devil i shvatite da pjesma dostojanstveno funkcionira i sama. Inače, ova pjesma je klasik bluesera Roberta Johnsona, koja kao da je napisana za našeg povratnika: You may bury my body /Down by the highway side/So my old evil spirit/Can greyhound/ Bus that ride.

Pjesma New York Is Killing Me, podsjeća na napjev sa folk igranke, a Russell je ispod njega podvukao samo ritam dlanova. Blues I’ll Take Care Of You, nekada je pjevao Bobby Bland i nakon ove izvedbe potrudiću se da pronađem originalnu.

U govornim dijelovima jako je ubjedljiv, uspijeva iznijeti priču poput vrhunskog glumca. U On Coming From A Broken Home prisjeća se djetinjstva s bakom, a u Running objašnjava zašto je oduvijek imao osjećaj da ga neko progoni.

Godine su izmijenile Gilov glas, taman koliko i njegov lik. Istrošen je, umoran, često blizu pucanja. Ali, taman takav odgovara albumu. Gil Scott pjeva o jeseni svog života (Žikica Simić), snage za revolucionarne parole više nema.

...

Kada sam čuo da je Gil Scott - Heron objavio novi album imao sam isti osjećaj kao kada mi se nedavno javio drug iz JNA, kojeg nisam vidio decenijama, još od kako sam razdužio uniformu. Nisam se sreo s njim jer se nisam pretjerano trudio da nam uskladim obaveze, kako se to već kaže. Sad kada razmišljam o tome, vjerujem da sam se plašio šta ću zateći, da će me uplašiti šta je vrijeme učinilo od mog nekadašnjeg druga. Gdje je bio, šta je radio tokom ovih crnih godina, jel mu obraz ostao čist, kako sada razmišlja, imamo li više zajedničkih tema? Mislio sam kako će za sada biti bolje da ga ostavim tamo gdje jeste, u sjećanjima, gdje je bezgrešan i perfektan. Plašio sam se razočarenja.

Kod Gil Scotta - Herona bio sam mnogo hrabriji, valjda sam manje riskirao. Već po fotografiji sa omota albuma naslućivao sam šta me čeka. Ni traga od ciničnog mladića sa afro frizurom, bio je to umorni starac koncentriran na Marlboro u ustima. Odmah se vidi da mu nije do zajebancije. Susret je, kao što svjedočite, bio iznimno prijatan. Vrijeme jeste učinilo svoje, stariji smo i depresivniji, ali bar imamo o čemu da razgovaramo.

...

The Revolution Will Not Be Televised -- Gil Scott Heron (1975)

You will not be able to stay home brother
you will not be able to plug in, turn on and drop out
you will not be able to lose yourself on skag and skip
skip out for beer during commercials
Because the revolution will not be televised
The revolution will not be televised
the revolution will not be brought to you by xerox
in 4 parts without commercial interruption
The revolution will not show you pictures of Nixon
blowing a bugle and leading a charge by John
Mitchell, General Abrams and Spiro Agnew to eat
hog moss confiscated from a Harlem sanctuary
The revolution will not be televised
The revolution will not be brought to you by the
Schaefer Award Theatre and will not star Natalie
Wood and Steve McQueen or Bullwinkle and Julia
The revolution will not give your mouth sex appeal
The revolution will not get rid of the nubs
The revolution will not make you look five pounds
thinner because The revolution will not be televised brother
There will be no pictures of you and Willie Mays
pushing that cart down the block on the
dead run
or trying to slide that color television into a stolen
ambulance
NBC will not be able to predict the winner at 8:32
or the count from 29 districts
The revolution will not be televised
There will be no pictures of pigs shooting down
brothers in the instant replay
There will be no pictures of young being
run out of Harlem a rail with a brand new process
There will be no slow motion or still life of Roy
Wilkens strolling through Watts in a red, black and
green liberation jumpsuit that he had been saving
for just the right occasion
Green Acres, The Beverly Hillbillies and Hooterville
Junction will no longer be so damned relevant and
women will not care of Dick finally gets down with
Jane on Search for Tomorrow because black people
will be in the street looking for a brighter day
The revolution will not be televised
there will be no highlights on the eleven o'clock
news and no pictures of hairy armed women
liberationists and Jackie Onassis blowing her nose
The theme song will not be written by Jim Webb,
Francis Scott Key nor sung by Glen Campbell, Tom
Jones, Johnny Cash, Engelbert Humperdinck of The
Rare Earth
The revolution will not be televised
The revolution will not be right back after a message
about a white tornado, white lightning, or white people
You will not have to worry about a germ in your
bedroom, the tiger in your tank, or the giant in you
toilet bowl
The revolution will not go better with Coke
The revolution will not fight germs that can cause
bad breath
The revolution WILL put you in the driver's
seat
The revolution will not be televised, will no be televised
will not be televised
The revolution will be no re-run brothers
The revolution will be live