Milorad Dodik nezaustavljiv je u svojim kriminalnim pohodima na javna dobra ove zemlje. Raskrčmio je impulse, odlično prošao na asfaltnim bazama i nepostojećim putevima, milionski zaradio na virtuelnim termoelektranama, momački profitirao na zgradama Administrativnog centra i RTV doma..., ali malo mu je. Uvijek se može više ukrasti, opljačkati, oteti..., matrica je lažnog cara, čija je posljednja žrtva Javno preduzeće Šume Srpske, koje su do sada on i njegov gang sporadično perušali, te je u gubitku «svega» pedeset miliona maraka.

SLOBODNI STIL

Dodik u svojim pljačkaškim potezima uopšte nije suptilan, dapače. Njegovi zahvati su hrvački (slobodni stil), a na grčko - rimski prelazi tek kada novac treba skloniti na Kipar. Ta destinacija mu je veoma bitna, jer tamo već desetak godina posjeduje vilu, a i brojne bankarske račune, na kojima se nalaze desetine miliona evra. Stoga mu je najmilije poslovati sa kiparskim firmama, a sve u cilju «unapređivanja» privrede u Republici Srpskoj. Posljednji u nizu grčko-laktaških zahvata je osnivanje društva sa ograničenom odgovornošću „Forest bio-energy“ d.o.o. Banjaluka sa „Balkan Investment and Development“ sa Kipra, čiji je vlasnik Aleksandar Denda iz Beograda. Suština ovog nevjerovatnog ugovora, odobrenog Zaključkom Vlade RS, donesenim 9. novembra prošle godine, je predaja Šuma Srpske u ralje kiparske firme za svega 4.000 (četiri hiljade) maraka. Zvuči nevjerovatno, ali je apsolutno istinito da kiparska firma ima pravo raspolaganja resursima Šuma Srpske za svega četiri hiljade maraka.

JAVNO PREDUZEĆE BEZ PRAVA GLASA

Prva stvar koja ukazuje na katastrofalno štetan i kriminalan ugovor javnog preduzeća i privatnog preduzeća je nedefinisanje jasnog odnosa dva pravna lica. Tako je ukupni osnivački ulog nove firme („Forest bio-energy“ d.o.o. Banjaluka) 5.000 maraka. Nakon toga slijedi nevjerovatan red stvari, jer se na osnovu prvobitnog depozita od svega 4.000 KM, koje je položila kiparska firma, potpuno isključuje upravljačka funkcija JPŠ. Šume su u firmu uložile hiljadu maraka, što je otvorilo kriminalnu mogućnost da kiparskoj firmi ide četiri petine dobiti, a JPŠ ostatak. Druga indikativna stvar je da kiparska firma nema ništa od imovine, niti ima dokaza da se bavi navedenom djelatnošću, što upućuje na zaključak da se radi o pripremi pranja novca, tako što će se ostvarena dobit prenositi na Kipar. Suštinski, Šume Srpske će značajan dio poslovanja preusmjeriti preko firme kćerke („Forest bio-energy“ d.o.o. Banjaluka), i na taj način otvoriti mogućnost izvlačenja kapitala u inostranstvo, a matično Javno preduzeće svjesno gurati u gubitke.

REZANJE GRAĐE, A NE PRIKUPLJANJE OTPADA

Na to upućuje i činjenica da firma koju osnivaju u Banja Luci ima dozvolu za rezanje građe, iako je deklarativno navedeno da joj je primarni posao prerada ogrevnog drveta. Čak se u odluci Vlade RS navode „trupci lošije kvaliteta“, što govori da se ova firma neće baviti granjem i panjevima, te proizvodnjom eteričnih ulja, kako je najavljeno, već izvozom i rezanjem trupaca. Postoje tri klase bilo lišćara ili četinara, a cijena im je od 70 – 120 KM po kubiku, dok je cijena ogrevnog drveta 35-45 maraka. Ovim pristupom jasno je otvorena mogućnost teške pljačke Javnog preduzeća deklasiranjem. Obrazac je jednostavan - drvo prve i druge klase se knjiži kao ogrevno, a razlika u cijeni (od 35-85 KM) odlazi u džepove Dodika i njegovih jarana sa Kipra. Kako se u ugovoru pominje 20.000 m3 trupaca godišnje, deklasiranjem se može oštetiti JPŠ „Šume RS“ za iznos i do 1.000.000 KM, za početak. Suština cijele priče je da se novoj firmi omogući pristup proizvodima JPŠ bez tendera, što otvara nevjerovatne mogućnosti za tešku pljačku ovog preduzeća, mnogo težu nego što je bila i do sada.

SKUPŠTINA I UPRAVNI ODBOR

Interesantno je da se skupština novog preduzeća sastoji od pet članova, od čega su trojica iz kiparske firme, a dvojica iz JPŠ, čime je Dodikovom prijatelju Aleksandru Dendi omogućeno da suvereno vlada zajedničkim preduzećem. Potvrđeno je to i sastavom Upravnog odbora, koji broji tri člana, od čega su Dendina dva, a iz JP jedan. Kako se odluke donose većinom glasova, potpuno je jasno ko će ubuduće gospodariti šumama. Da je riječ o teškom kriminalnom poslu i pripremi nove velike pljačke, u koju je uključena bezmalo cijela Vlada RS, svjedoče i sljedeći podaci: JPŠ uopšte nije saopštila niti zna sa kojim količinima šumskog otpada, čija prodaja i prerada bi navodno trebala biti osnovna djelatnost nove firme, raspolaže, niti na kojim se područjima taj otpad nalazi. Uz sve to ne postoji ni jedna jedina riječ o ulaganjima JPŠ u ovaj posao, a nepoznat je zbog čega u realizaciju cijelog ovog projekta nisu bili uključeni lokalne zajendice i nadležne Agencije, a morali su biti.

HRONOLOGIJA PLJAČKE

09.11.2009.: Vlada Republike Srpske na sjednici donosi zaključak da je upoznata sa namjerom „Balkan Investment and Development L.t.d.“ sa sjedištem na Kipru za razvoj izvora energije u RS i cjeni da postoji potreba iskorištenja šumskog otpada. Vlada se saglasila da JPŠ „Šume RS“ mogu da potpišu okvirni sporazum o dugoročnoj saradnji, te zadužuje Ministrastvo poljoprivrede da pruži podršku.

21.01.2010.: Uprava JPŠ „Šume RS“ na sjednici donosi zaključak kojim je upoznata sa inicijativom reduzeća „Balkan Investment and Development“ sa Kipra, za osnivanje društva sa ograničenom odgovornošću „Forest bio-energy“ d.o.o. Banja Luka i donosi odluku da osnuje privredno društvo.

09.11.2009.: Ministar Radivoje Bratić daje obrazloženje da je Vlada RS prihvatila inicijativu za razvoj obnovljivih izvora energije, i da postoji potreba za korištenje šumskog otpada.

24.11.2009.: Na osnovu navedenog, JPŠ „Šume RS“ zaključuje okvirni sporazum o poslovno-tehničkoj saradnji i obavezama ugovornih strana i to kroz osnivanje zajedničkog preduzeća međusobni i sa terćim licima i da treba saglasnost Vlade RS.

03.02.2010.: Nadzorni odbor donosi zaključak kojim uslovljava da Ministarstvo podrži projekat. Ministar ovim obrazloženjem podržava osnivanje, a osnivački ulog od 5.000 KM ulažu „Balkan Investment“ 4.000 KM i JPŠ „Šume RS“ 1.000 KM.

03.02.2010.: Nadzorni odbor prihvata zaključak i odluku Neđe Ilića o osnivanju „Forest Bio-energy“, te da se oba zaključka proslijede ministru Bratiću. Donosi i odluku da se briše član ugovora o izgradnji fabrike peleta u Han Pijesku.

19.02. 2010.: Vlada RS daje konačnu saglasnost, što je i objavljeno u Službenom listu br. 17 od 05.03.2010.

MILOŠEVIĆEV ČOVJEK

Aleksandar Denda samo je još jedan u nizu ljudi Slobodana Miloševića sa kojima Dodik ima odlične «poslovne» veze. Denda je godinama imao značajnu ulogu u Miloševićevom establišmentu. Bio je od 1998. do 2000. godine podsekretar savezne Vlade i sekretar Agencije za mala i srednja preduzeća.

U izdanju VBZ Zagreb, 2004. godine objavljena je Politička biografija Stipe Mesića: Domovinski obrat, Ivice Đikića. U recenziji ove knjige Viktor Ivančić je napisao: “Ako Stipe Mesić uistinu predstavlja obrat u odnosu na autokratske navade svojega prethodnika, njegova politička biografija iz pera Ivice Đikića to je isto na planu ove vrste literature, trijumf poštenoga kritičkog žurnalizma nad tradicionalno hrvatskim mitološkim bljuzgama”.

Uz dozvolu autora “Žurnal” će u nastavcima objaviti najzanimljivije dijelove ove knjige

Prva životna slika koje se Stipe Mesić sjeća vodi nas u godinu 1939. Njegov ujak Ivan Pernar, brat njegove pokojne majke Magdalene, te godine odlučio se vratiti iz Francuske i trajno se nastaniti u rodnoj Orahovici: zaradio je nešto novca u Francuskoj, pa je kupio zemlju i stoku i postao prilično ozbiljan gazda za to vrijeme. Drugi Mesićev ujak Toma Pernar u Francuskoj je, pak, posjedovao hotel i nije imao namjeru vraćati se u zavičaj, pa je po bratu Ivanu poslao darove za petogodišnjeg Stipu, a među tim darovima najviše je bilo odjeće. «Prva slika koje se do danas živo sjećam jest isprobavanje tih odijela što su stigla iz Francuske: oblače mi jedno odijelo, pa ga skidaju, pa onda drugo, pa cipele jedne, druge, treće, veste, čarape... Znam da sam stajao na krevetu pored nekog velikog ormara i strpljivo podnosio to dugotrajno skidanje i oblačenje», priča Mesić koji se, međutim, ne sjeća svoje majke koja je umrla 1936. godine, kad je njemu bilo šesnaest mjeseci, niti pamti odlazak svoje sestre Marije u Francusku 1937.: nakon majčine smrti, ona je, naime, poslana ujaku Tomi i Stipe ju je upoznao tek 1953. godine kad je boravio u Francuskoj. «Moja majka Magdalena umrla je prilikom abortusa kad je imala dvadeset i četiri godine. Abortus je obavljala jedna orahovička babica i očito je to rađeno nestručno, pa je došlo do sepse i ona je preminula. Moja je sestra tada imala tri i pol godine, ja sam imao šesnaest mjeseci i roditelji su valjda mislili da će im biti preteško podizati još jedno malo dijete, pa su se odlučili za pobačaj. Tako su mene, zapravo, odgojile baka Marija i pomajka Mileva Jović kojom se moj otac oženio dvije godine po maminoj smrti. Ona danas ima osamdeset i osam godina, ali je zbog izljeva krvi u mozak već nekoliko godina u komi i ne budi se. Nalazi se u jednom privatnom smještaju.»

ORAHOVIČKA SIJELA

Stipe Mesić živo se sjeća čestih predratnih okupljanja koja su se događala u njihovu orahovičkom domu, a centralni lik tih sijela – na kojima se vatreno pričalo o politici i gdje se zaneseno besjedilo o novom i boljem svijetu što ga donosi komunizam – bio je njegov stric Ivica Mesić zvani Tovariš koji je prije Drugog svjetskog rata bio glavni komunistički aktivist u Orahovici. Premda je radio kao brijač u Zagrebu, u Orahovicu je dolazio svakog vikenda i onda su započinjale duge noćne sesije koje su nejakome Stipi ostale u sjećanju po oblacima dima što su ispunjavali prostoriju i po žučnim raspravama u kojima su često sudjelovali kasniji narodni heroji Josip Kraš i Vaclav Vostrel Vaso. Ideje komunizma i socijalizma u kuću Mesićevih donio je Ivan Mesić, Stipin djed po očevoj strani, koji je tokom Prvog svjetskog rata kao austrougarski vojnik dospio u zarobljeništvo u Rusiji: zarobila ga je ruska carska vojska, a onda su se pojavili boljševici koji su sve zarobljenike pustili kućama. «Djed je tada prigrlio ideje o bratstvu među ljudima, ravnopravnosti, pravdi... O tome je često razgovarao sa svojim sinovima, a stric Ivica najsnažnije je prihvatio te zavodljive i nove ideje, pa je već 1937. bio primljen u Komunističku partiju i postao je sekretarom orahovičkog partijskog komiteta. Ivica je puno čitao, donosio je kući sve moguće knjige i novine, knjige su se posuđivale i razmjenjivale, razglabalo se o komunističkim tezama i metodama djelovanja, pa o događajima što su bili i što će biti... Stric je, jednostavno, bio uvjereni i žestoki marksist, te je i svoju braću – dakle, i moga oca – usmjerio prema komunizmu. I premda je djed Ivan donio u kuću ideju komunizma, on je do kraja života u suštini bio i ostao pravi i uvjereni HSS-ovac.»

Unatoč djedovoj odanosti Hrvatskoj seljačkoj stranci, kuća Mesićevih nije bila osobito vjernička. Svećenik je u tu kuću svraćao jedino onih dana po Novoj godini kad su se blagoslovili katolički domovi, a Mesićevi su u crkvu odlazili samo kad je bilo nečije vjenčanje ili krštenje ili kakav značajniji blagdan. «Jedini jako religiozan čovjek u našoj kući bio je pradjed Josip. On je umro 1940., u devedeset i prvoj godini života, i bio je istinski vjernik: stalno je išao u crkvu i kad god bi zazvonila zvona redovito se križao i govorio 'slava tebi sveti glasu'. Toga se dobro sjećam. Što se mene tiče, nikad nisam bio praktični vjernik i nikad nisam razmišljao o tome da negdje postoji svemogući bog s bradom i namrgođenim licem, ali vjerujem da postoji neka viša sila koju čovjek još nije dosegnuo i koja je izvan naših mogućnosti spoznaje. Kršten sam u Katoličkoj crkvi i naravno da prihvaćam tu činjenicu, ali zaista do toga ne držim puno. Općenito, ne držim previše do onih stvari na koje nisam mogao utjecati: nisam mogao utjecati na svoju vjeroispovijest, ni na to hoću li ili neću biti kršten, pa mi to i ne znači puno; također, nisam mogao utjecati hoću li se roditi kao Hrvat ili kao nešto drugo, pa ni ta činjenica nije naročito presudna za moje poimanje samoga sebe. Obje sam kćeri dao krstiti, ali više zbog tradicije, nego iz uvjerenja.»

USTAŠKE OFANZIVE

Kad je na ovim prostorima počeo Drugi svjetski rat, Mesić je imao šest i pol godina, pa su mu ratne slike ostale duboko urezane u pamćenje. Dobro se sjeća prvih ratnih dana kad su ustaše preuzele vlast i odmah pohapsile i odvele u smrt sve viđenije Orahovičane, mahom članove Hrvatske seljačke stranke, među kojima je bio i Stipin šezdeset dvogodišnji djed Ivan; pamti neprijateljske ofenzive i odlaske u zbjegove na Papuku; sjeća se partizanskih oslobodilačkih ulazaka u Orahovicu i vlastite zadivljenosti tenkovima, puškama, čahurama i vojskom što je defilirala kroz mjesto... «Kad bi naišla neprijateljska ofenziva, prekidala se nastava u partizanskoj školi koju sam pohađao i odlazili smo u zbjegove. Ti su prekidi znali trajati i po par mjeseci. Zbjegovi su, inače, bili jako dobro organizirani: na Papuku su postojale drvene barake, unutra su bili kreveti ili slamarice... Nije me bilo strah. Išao sam u te zbjegove s maćehom, rođacima, prijateljima... Znali smo pješačiti po dan-dva, pa bismo stali i osluškivali informacije o ofenzivi, onda bismo opet nastavili pješačiti, sve dok ne bi došla vijest da je opasnost prošla i da se vraćamo. Tokom zadnje ofenzive 1945. godine otišli smo u Mađarsku, gdje su nas primili Rusi. Bilo nas je desetak hiljada. U Pečuhu sam malo išao i u školu. Tokom tog putovanja vidio sam mnogo razbacanih leševa njemačkih vojnika. Vratili smo se preko Dunava, preko Batinske skele. Najveća rijeka koju sam dotad bio vidio bila je Drava, a kad sam vidio Dunav, pomislio sam da nijedno more ne može biti veće od Dunava.» Najimpresivnije slike iz rata nisu mu, kaže, bili ni leševi razbacani po blatnim poljima, ni topovska grmljavina što je dopirala iz daljine, ni noćni izbjeglički marševi po Papuku: najimpresivniji su mu bili dolasci velikih partizanskih brigada, pa su onda orahovička djeca brojala mitraljeze i minobacače, a glavni događaj djetinjstva bilo je okupljanje partizanskih trupa u Orahovici prije napada na Našice. «Partizani su tada došli s pet tenkova i mi ih se nismo mogli nagledati. Kad bi završile borbe, skupljali smo rasutu municiju i čahure i govorili smo starijima gdje ima mrtvih. Nisam se ničega bojao, osim što nas je tokom rata sve bilo strah odvođenja od logor», kaže Mesić, pa zatim priča pripovijest o tome kako je njegova obitelj igrom slučaja izbjegla Jasenovac: «Jednom su ustaše bile došle da nas sve vode u Jasenovac. Pred našom kućom već su brujali kamioni koji su nas trebali odvesti. U kući je bio moj najmlađi stric koji je tada imao sedamnaest godina i koji je kasnije, također, poginuo u ratu, te moja baka Marija. Skupili su sve nas i čekali smo da nas pokupe i odvedu. No, bratić moga oca Ivica Mesić koji je bio pilot i poručnik starojugoslavenske vojske, a kad je počeo Drugi svjetski rat, prešao je u domobranstvo, pa ga je čak i poglavnik Pavelić bio odlikovao kao zaslužnog pilota, iznenada se ukazao dok smo čekali da nas ukrcaju u kamione: on je, zapravo, došao da prijeđe u partizane, jer se sve to događalo prije oslobađanja Orahovice 1942. godine, ali tada nismo znali zašto je došao. Ustašama je rekao da smo njegova rodbina i da nas ne smiju nikud voditi. To nas je spasilo od Jasenovca. Poslije nas nisu mogli odvesti, jer bismo uvijek prije ustaškoga dolaska pravovremeno zbrisali na Papuk. Kad je otišao u partizane, Ivica je meni ostavio to Pavelićevo odlikovanje».

Stipin otac Josip rat je, uglavnom, proveo s partizanima na Papuku, a jedno je vrijeme bio i predsjednik Narodnooslobodilačkog odbora u Osijeku. Za razliku od svoje braće i roditelja, živ je dočekao kraj rata. Njegova majka Marija, koja je odgojila Stipu, ubijena je pri samom kraju rata, godine 1945., a njezinu ubojici ime je Jozo Vulić i pripadao je jednoj od rijetkih ustaških obitelji u Orahovici. Vulići su, kao i Mesići, u Orahovicu doselili između dva svjetska rata, ali ih je – za razliku od Mesićevih – morilo teško siromaštvo, pa je čitava familija – na čelu s Paškom Vulićem – odmah prigrlila ustaški pokret i odmah se odala zločinu. Paško Vulić bio je strah i trepet orahovičkog kraja i ubijao je sve koji mu se zbog nečega nisu sviđali, a njegov brat Jozo – koji je na početku rata bio maloljetan – bio mu je vjerni asistent u zločinu. Kad je Orahovica 1942. godine prvi put oslobođena, u mjesto su došla dvojica partizana iz požeškoga kraja i raspitivali su se za kuću Vulićevih. Našli su kuću i onda je jedan od partizana rekao Paškovu ocu da zna kako je Paško ubio njegove roditelje i naredio mu je da pođe s njime u partizanski štab na Papuku. «Ti, sinko, napravi ono što moraš», rekao mu je stari Vulić i počeo je uprezati konje. No, njegova je žena shvatila o čemu se radi, pa je uhvatila muža za noge ne dozvoljavajući mu da s partizanima ode na Papuk. Onda je Vulić rekao: «Ako je moj sin ubio tvog oca i mater, ubij i ti mene»! «Mi smo bili djeca i bili smo na ulici, te smo vidjeli da je onaj partizan zaista uzeo pušku i ubio i starog Vulića i njegovu ženu. Kasnije su u Orahovicu došli Paško i mlađi mu brat Jozo, pa su išli od kapije do kapije i dozivali ljude da iziđu, a tko god bi izišao oni su ga ubili: likvidirali su tako petnaestak muškaraca i žena. Većinu je pobio Paško koji je poginuo pred kraj rata, ali neke je smaknuo i Jozo koji je 1945. ubio i moju baku: došao je po nju, odveo ju negdje izvan mjesta i zaklao ju. Jozo Vulić deset se godina poslije rata sakrivao kod svoje sestre u Feričancima: u staji je bila iskopana jedna rupa u kojoj je provodio dane, a izlazio bi tek navečer da joj pomogne u kućnim poslovima. Netko je to, međutim, otkrio i prijavio, pa je on uhvaćen i osuđen na smrt. Utvrdili su mu, mislim, sedamnaest ubojstava, s tim da je najveći broj tih ljudi pobio kao maloljetnik, no kad je ubio moju baku i još neke ljude bio je punoljetan. Smrtnu kaznu potvrdio mu je i drugostupanjski sud. Kad je on uhapšen, moj otac tražio je da ga vidi, te da ga pita zna li gdje je sahranjen moj djed Ivan. Rekao je da ne zna, a da zna – rekao bi. Jozu Vulića, međutim, pomilovao je Tito, jer je neka Vulićeva bliska rođakinja bila velika organizatorica pomoći NOB-u u Americi: ona je napisala pismo Titu i priložila je potpise mnogih ljudi koji su potvrdili da je zaista bila velika pobornica Titovog pokreta. Pomilovan je na dvadeset godina robije.»

Josip Mesić – koji je nakon smrti brata Ivice preuzeo njegov nadimak Tovariš – oduvijek je bio vrlo ozbiljan, a tome je zacijelo pridonijela rana smrt supruge, pa rat i činjenica da je u tom ratu ostao bez roditelja, braće i brojnih rođaka. «Sve je to ostavilo velikog traga na njemu, ali je znao biti duhovit i bio je jako dobar govornik», kaže Mesić. Kad je rat završen, Mesićevi su se iz kratkotrajnog izbjeglištva u Mađarskoj doselili u Našice, jer je Josip Mesić dobio funkciju predsjednika našičkog Okružnog odbora.

ĐAČKI INTERNAT

Nakon ukidanja našičkog okruga, obitelj se preselila u Osijek, pošto je Stipin otac imenovan predsjednikom Okruga Osijek. Stipe Mesić u tom je gradu završio četvrti razred osnovne škole i potom se upisao u prvi razred gimnazije koja je tada trajala osam godina: tamo je završio drugi razred, ali onda je rasformiran osječki Okrug i ustrojena je Oblast Osijek za čijeg je predsjednika postavljen kasniji narodni heroj Slavko Komar. Josip Mesić vraćen je u rodno mjesto na položaj predsjednika Kotara Orahovica, pa se obitelj opet našla u staroj roditeljskoj kući. Godine 1949. mladi je Mesić otišao na nastavak školovanja u Požegu: pohađao je tamošnju gimnaziju i živio u đačkom internatu. «Tamo su se našli mladi ljudi iz svih društvenih kategorija: bilo je onih čiji su roditelji bili u partizanima, pa onih čiji su roditelji bili u ustašama ili u drugim vojskama, bilo nas je svih nacionalnosti, no nikad nitko nikome nije predbacio nešto zbog nacionalnosti ili zbog toga što mu je otac bio u ovoj ili onoj vojsci. Nitko nije imao nikakve privilegije zato što mu je otac, recimo, bio u partizanima», priča Mesić i potom se prebacuje u blisku prošlost: «Zato me je zgrozilo ono što se prije koju godinu dogodilo u Vukovaru, kad je organiziran nogometni turnir na kojemu su smjela igrati samo djeca hrvatskih branitelja. Grozno je to što sad postoje hrvatski i srpski vrtić, hrvatska i srpska škola... U ono vrijeme nikom nije palo na pamet da napravi posebnu školu za djecu partizana, a posebnu za djecu ustaša ili nekih drugih. To nikome nije palo na pamet! To je bilo nezamislivo! Znalo se tko je Hrvat, tko je Srbin, tko je Nijemac, ali se tome nije pridavala pažnja. I mislim da bismo iz toga trebali izvući pouku: ne bismo djecu trebali dijeliti po tim stupidnim nacionalnim kriterijima, nego bismo ih trebali spajati i učiti ih da se druže i vole bez obzira na rasu, vjeru, naciju i ostale nebitnosti».

Josip Mesić – koji je, među ostalim, bio i poslanik u Saveznoj skupštini i zastupnik u Hrvatskom saboru – na prijelazu iz 1954. na 1955. godinu obolio je od raka na želucu, a smrt je nastupila nakon tri i pol mjeseca. «Preminuo je 17. ožujka 1955., u četrdeset i devetoj godini života. Pamtim ga kao vrlo društvenog čovjeka koji je volio pomagati ljudima i koji je ljude uvijek savjetovao kako da prežive onodobno utjerivanje u zadruge i druge režimske pritiske. Uživao je povjerenje naroda i premda je bio vlast, ljudi ga se nisu bojali i nisu strahovali da će im nauditi. Osim toga, nije bio rigidni komunist. Nikad mi, recimo, nije sugerirao da se učlanim u partiju: premda je bio savezni poslanik i predsjednik kotara, govorio mi je da se upišem kad osjetim potrebu ili da se nikad ne učlanim ako mislim da je tako ispravno. Članom Komunističke partije postao sam, inače, tek poslije očeve smrti, na samom završetku gimnazije u Požegi. Prije nego što smo otišli na fakultet, razrednica nas je pokupila i jednostavno nam podijelila partijske knjižice. Knjižice nije dala samo onima za koje se znalo da idu u crkvu. U jesen 1955. upisao sam se na Pravni fakultet u Zagrebu i postao sam aktivan u fakultetskoj partijskoj organizaciji.» Na prvoj godini studija Stipi Mesiću počelo se polako topiti dotadašnje slijepo vjerovanje u komunizam i u sve one ideale što ih je komunizam zastupao i promovirao. «Na studiju sam došao do nešto ozbiljnije literature, a dobio sam i profesore koji su mi pomogli da analitičnije promatram stvari: bili su to profesor Bićanić, profesor Lang, profesor Bastaić, profesor Horvat... Oni su me naveli da razmišljam o svijetu i da ne prihvaćam stvari samo zato što ih iznosi netko tko autoritet gradi na svojoj funkciji ili količini društvene moći koju posjeduje. Čitav je studij, zapravo, bilo jedno veliko otkrivanje...», veli Mesić i onda objašnjava svoju današnju ideološku poziciju: «U suštini sam uvijek ostao ljevičar, ali ne radikalni ljevičar, nego umjereni i realni ljevičar koji se ne zanosi nekim neostvarivim idejama o spasu čovječanstva. Ono što je bilo u komunizmu bilo je, ustvari, jurišanje na nebo. Bila je to euforija za koju je prilično zaslužna bila i neinformiranost ili manjkava informiranost. Pa, mi smo bili uvjereni da je Sovjetski Savez zemlja najveće demokracije na svijetu i tek smo kasnije saznali za sva ona zlodjela i za poimanje svijeta u kojemu je masa sve, a čovjek nije ništa. To nisam mogao prihvatiti, jer za mene je čovjek sve i ako nema slobodnog pojedinca, nema ni slobodnog naroda. Pojedinac je najvažniji i to je moje najdublje životno uvjerenje».

Unatoč sudaru sa stvarnošću u kojoj su kojekakvi sekretari općinskih komiteta uživali očigledne privilegije na račun svojeg partijskog statusa i koji su uživanjem tih povlastica itekako rušili proklamiranu jednakost, Mesić je svejedno zdušno sudjelovao u doslovnoj izgradnji socijalističke zajednice bratskih naroda i narodnosti koja je tih godina naveliko gradila pruge i ceste, nasipe i mostove. «Bio sam sa Stipom Mesićem na nekoliko radnih akcija», prisjećao se Stipe Šuvar, Mesićev fakultetski kolega, koncem lipnja 2004., nekoliko dana prije svoje smrti, «i pritom su ga puno više zanimale djevojke nego lopate i posao, ali je i radio i trudio se. Doduše, uvijek mi je bio zavidan, jer sam ja bio u rukovodstvu akcija, a on je morao kopati.» «Stipe Šuvar bio je u našoj fakultetskoj organizaciji i ubrzo po dolasku na fakultet imao je problema zbog optužbi da je hrvatski nacionalist, a optužbe su stigle od partijske organizacije u Zagvozdu. Naša organizacija zaštitila ga je od tih optužbi i kasnije je, kao što je poznato, postao predsjednikom Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije», kaže Mesić i dodaje: «Bio sam relativno dobar student: prvu, drugu i treću godinu dao sam u roku, a četvrtu sam malo odužio. Šuvar je, međutim, bio genijalac. Dok smo svi mi učili iz nekih skripta, on je čitao Marxa, Engelsa, Lenjina... No, meni se nije baš žurilo s fakultetom, jer sam imao stipendiju i mogao sam sebi dopustiti da mi se ne žuri».

NE OKREĆI SE SINE

Izuzev stipendije, Mesić je svoj džeparac dopunjavao i statiranjem u filmskim projektima od kojih je najpoznatiji onaj Branka Bauera Ne okreći se sine iz 1956. godine. Bio je na drugoj godini fakulteta kad je u Savez studenata došla obavijest da se traže statisti za Bauerov film. «Prijavio sam se i odmah su me izabrali za ustašu. Valjda sam im izgledao krvoločno.» Snimanje je trajalo nekoliko dana, a Mesiću su u sjećanju ostale dvije anegdote. Prva. «Jedan Hercegovac – također, statist – bio je obučen u gestapovsku uniformu i imao je jaku bradu, nije bio obrijan možda dva dana. Kako smo se slikali u tim uniformama, netko je napravio vic i poslao je tu fotografiju u njegovu općinu s porukom – pogledajte koga vi stipendirate! Čovjeku su smjesta ukinuli stipendiju i potrošio je puno dana i živaca dok je dokazao da je on bio dijete za vrijeme rata i da se radilo o snimanju filma.» Druga. «Na zagrebačkom Dolcu snimali smo raciju u kojoj policajci NDH skupljaju Židove i komuniste. Trpali su ih u kamione, a mi ustaše smo, kao, osiguravali prostor. Branko Lustig, koji je bio producent filma, dao nam je pauzu od nekih pola sata da se postavi scena, pa smo otišli u jedan kafić lijevo od Dolca. Nagurali smo se tamo, ustaše i domobrani, s odlikovanjima obješenima po uniformama, s činovima... I dolazi jedan čovjek koji je bio obučen u nešto nalik lovačkoj odori, a na leđima je imao poveći ruksak. Valjda je bio nekakav trgovac. Naručivao je piće sebi i neprestano je piljio u nas i u naše uniforme. Onda više nije mogao izdržati, pa je prišao i upitao: 'Vas su pustili'? Mi mislimo – pustili nas sa snimanja i kažemo mu da nas jesu pustili. 'Pustili su vas tako u uniformama?' Mi opet potvrdimo. 'I činove ste mogli zadržati?', pita on dalje. Opet kažemo da jesmo. 'I ordene?' Da, i ordene. 'I svi su pušteni?' Da, baš svi. Zatim je povikao: 'Tko šta pije!?' Bilo nas je unutra dvadesetak, sve sami kvislinzi, i pijemo to piće koje nam je on naručio, kad ulazi Božo Čimbur, moj kolega s fakulteta, inače Kninjanin, i viče s vrata: 'Šta se zajebavate, Lustig zove da se vratite na snimanje'! Tek je tad ovaj shvatio da mi snimamo film i da nismo pravi domaći izdajnici.» Statirao je kasnije u još nekoliko filmova i kaže da se za dva dana statiranja mogla zaraditi cjelokupna mjesečna stipendija. «Mogao sam nakon toga otići u Pulu, u Teslinoj ulici, na bakalar.»

Mesić je u početku stanovao u Studentskom domu Moša Pijade na Trgu žrtava fašizma. Odatle je preselio u dom na Lašćini, a potom u studentski dom na Savi. Izlazio je subotom na studentske «plesnjake» koji su se održavali u domovima koji su bili namijenjeni stanovanju studenata, ali i u Domu grafičara, Radničkome domu... Stipe nije bio osobit plesač, ali je odlazio na te plesne večeri subotom, pošto je to bio najlakši način da upozna djevojke. «Jako sam se trudio da što više budem u društvu djevojaka i jako sam volio žene. One su, naravno, nešto manje bile sklone meni i druženju sa mnom.» Premda je, dakle, bio «očajan plesač», Mesić se na kraju oženio zahvaljujući plesu. Bila je godina 1960. i otišao je na plesnu večer na kojoj je pjevao Zvonko Špišić i na kojoj se birao najbolji plesni par.

MALA S LIJEPIM GRUDIMA

Milka Dudunić, studentica psihologije iz Hrvatske Kostajnice koja se bavila i baletom, bila je u žiriju, a Mesića je više od natjecanja zanimala lijepa članica žirija. «Kazao sam prijatelju Tomici Rukavini: 'Kako bih se mogao upoznati s onom malom s lijepim grudima'? On mi je odgovorio da je ona, Milka, cimerica s njegovom curom i da će me bez problema upoznati. Kad smo se upoznali, ona me je počela podučavati plesu, a ja sam se pravio neukim i više nego što sam bio da bi to obrazovanje što duže trajalo. Upoznali smo se, dakle, 1960., a već smo se slijedeće godine oženili i dobili kćer Sašu. Milka je tada bila na trećoj godini studija, ali kad se rodilo dijete i kad sam ja diplomirao, preselili smo se u Orahovicu, pa ona nikad nije završila fakultet.» Prema mnogim prijateljima obitelji Mesić s kojima je razgovarao ovaj autor, gospođa Milka samozatajna je žena koja je oduvijek predstavljala čvrstu vezu svoga supruga sa stvarnošću, pošto je dotični nerijetko bio u prilici da tu vezu izgubi: u životu je dala svega jedan ili dva intervjua i tokom svih ovih godina uspjela je sačuvati svoj život od snažnijeg upliva javnosti. «Ona, jednostavno, ne voli razgovarati s novinarima i ne voli se javno eksponirati. Ona želi živjeti svoj život. Puno sam je puta nagovarao da ide sa mnom u službene državne posjete, ali ona neće i neće. Išla je svega nekoliko puta kad ju je privatno zanimala neka zemlja ili kad je htjela upoznati nekog državnika s kojim sam se susretao», veli njezin suprug.

Po povratku u Orahovicu, Stipe Mesić zaposlio se na pripravničkom mjestu u Kotarskom javnom pravobranilaštvu u Našicama i svaki je dan prevaljivao tridesetak kilometara do posla. Iste te 1961. godine otišao je na odsluženje vojnoga roka: prvih šest mjeseci proveo je u Školi rezervnih vojnih starješina u Bileći, u istočnoj Hercegovini, dok je drugu polovicu vojnoga roka odradio u Nišu. Boravak u vojsci nije mu teško pao, pošto je bio sklon disciplini i redu: iz vojske je izišao kao potporučnik, a nakon jedne vježbe dobio je čin poručnika, no onda je došla 1971., osuđen je zbog neprijateljske propagande, pa mu je vojni sud oduzeo čin. «Kad sam došao u Niš, to je već bilo elegantno služenje vojnog roka», priča Mesić, «jer sam kao vodnik stažist imao i nešto više novaca, a i žena – koja se bila zaposlila u dječjem vrtiću u Orahovici – također mi je slala novce, pa sam mogao više izlaziti po restoranima, kavanama, u Dom armije... Bio je, inače, među nama jedan liječnik iz Beograda koji mi se posebno urezao u sjećanje zbog događaja koji se zbio tokom vojne vježbe što se održavala između Niša i Aleksinca. Vježba je trajala tri dana, ali mi smo tamo bili nekoliko dana na pripremama. Dok smo čekali početak vježbe, dosađivali smo se i odlučili smo otići u obližnje selo kupiti malo rakije. Pitali smo nekog čovjeka ima li tu negdje kupiti alkohola i on nas je uputio na jednu staru udovicu iz sela koja uvijek ima rakije. Došli smo kod nje i ona nas je lijepo primila. Vidjeli smo na zidu fotografiju srpskog vojnika iz Prvog svjetskog rata i pored fotografije svijeću koja, doduše, nije bila upaljena, ali se vidjelo da se ponekad pali. Jedan od nas pitao ju je tko je taj čovjek. Kazala je da je to njezin muž koji je poginuo u ratu dan nakon što su se vjenčali i još je dodala: 'Njega su ubili Hrvati i moram vam reći da, ako među vama ima neki Hrvat, mora izići, jer sam se zarekla da Hrvat nikad neće prijeći prag moje kuće'. Nas nekoliko tada je krenulo prema izlazu, no onda je taj liječnik iz Beograda rekao da mi, nas nekoliko Hrvata, nismo krivi za smrt njezina muža i da nećemo kupiti njezinu rakiju ako inzistira na tome da Hrvat ne može prijeći prag kuće. 'Sada smo svi mi ovdje Hrvati', rekao je on i svi smo izišli iz kuće. Bez rakije.»

(nastaviće se)

(zurnal.info)

Riječ je o videoklipu "Vidimo se u Bileći" (emitiran 8. i 9. februara ove godine), serijskom programu "Lud, zbunjen normalan" (emitiran 24. i 31. januara ove godine), te programu "Nekad bilo" (emitiran 19. januara ove godine) u kojem je gostovala Biljana Plavšić, saopćeno je iz RAK-a.

Agencija navodi da je za spomenute slučajeve karakteristično da su izazvali mnogobrojne reakcije udruženja, političara i političkih stranaka, koji su javno zahtijevali od RAK-a da najstrožije sankcionira navedene stanice.

RAK je ujedno skrenuo pažnju na rastući broj prigovora koje upućuju javni zvaničnici i političke stranke, koji se sa stanovišta regulatora graniče ili direktno predstavljaju pokušaje cenzure, a tiču se određenih programskih sadržaja RTV stanica, u prvom redu javnih RTV servisa.

Iz Agencije podsjećaju na Deklaraciju Vijeća Evrope o slobodi političke debate u medijima koja navodi da "javni službenici moraju prihvatiti da će biti predmet javnog nadzora i kritike, posebno putem medija, zbog načina na koji su obavljali ili obavljaju svoje funkcije, jer je to neophodno za osiguravanje transparentnosti i odgovornog obavljanja funkcija".

Podvlači se da terminologija koja bi eventualno mogla biti posmatrana kao kleveta, svakako ne spada u nadležnost regulatora, već sudova.

"S obzirom na to da je BiH u izbornoj godini, jasno je da zvaničnici i političke stranke koriste sve mehanizme da bi propagirali svoje djelovanje. Agencija ovim putem apeluje na njih da medije ne koriste kao sredstvo za međusobne obračune ili pak kao sredstvo pritiska na Agenciju te na same medije", navodi se u saopćenju.

Ocjenjuje se da politički subjekti time direktno zadiru u osnovne postulate zaštite prava na slobodu izražavanja, koje uključuje pravo na pružanje, ali i primanje informacija, čime indirektno pokušavaju osporiti legitimno pravo medijske zajednice, ali i svih građana u BiH.

Agencija naglašava da političke stranke i ostali politički subjekti trebaju ostvarivati svoje poene i ciljeve u političkoj areni, a ne zahtijevajući od Agencije da a priori izrekne sankcije protiv RTV stanica u slučajevima emitiranja programskih sadržaja koji očigledno ne spadaju u mandat regulatora.

U RAK-u takvu praksu nazivaju direktnim uplitanjem u rad Agencije, što je u potpunosti neprihvatljivo.

(Fena)

Svaki državni ministar vrijedi kao osam drugih “prosječnih” radnika u Bosni i Hercegovini iako su u prošloj godini uradili samo polovinu onoga za što su plaćeni i što su obećali, rezultati su godišnjih izvještaja Centara civilnih inicijativa o radu Vijeća ministara i državnog Parlament

Nikola Špirić i ministri kojima predsjedava u Vijeću ministara Bosne i Hercegovine plaćeni su kao osam prosječnih bh. radnika iako bi im trebao još jedan mandat da svojim tempom ispune sve ono što su nam prije četiri godine obećali. Godišnje na zasjedanju provedu tek nešto više od jedne radne sedmice iako u ladicama imaju zakone koji čekaju skoro pet godina da budu usvojeni. Ovo su rezultati godišnje analize rada Vijeća ministara i Parlamenta BiH koju redovno pripremaju Centri civilnih inicijativa.

Sjednice bez zakona

Vijeće ministara je je prošle godine održalo 37 redovnih sjednica na što su potrošli čak osam i po osmosatnih radnih dana. Za to smo im dali više od 600.000 maraka ali ipak nismo mogli dobiti informaciju šta se dešavalo na jednoj tajnoj prošlogodišnjoj sjednici. CCI-ju u tome nije pomogao niti Zakon o slobodi pristupa informacijama. Obilje informacija koju su analizirali kažu da su za tri godine svog mandata državni ministri na zasjedanjima bili tek 30 osmosatnih radnih dana od više od 900 koliko su imali na raspolaganju.

Čak i kada su uspijevali da se sastanu, na 16 sjednica nije utvrđen niti jedan jedini zakon, a na 14 njih tek po jedan.

Naravno, za ove tri godine mandata, visina primanja članova Vijeća ministara nikada nije zavisila od ostvarenja zacrtanih rezultata kroz planove rada. Iako je ispunjenje godišnjih planova bilo katastrofalno, i, u zakonodavnom dijelu, recimo, jedva dostizalo dvocifreni postotak, plate su povecavane i po sto posto i to u vrijeme prijeteće krize i imperativa drastičnog smanjenja javne potrošnje, piše u izvještaju CCI-ja.

Samo su se ministri Sredoje Nović i Selmo Cikotić barem donekle držali svojih obećanja i ispunili dvije trećine obećanog. Safet Halilović, ministar za ljudska prava i izbjeglice jedva je uspio uraditi trećinu onoga što je bio dužan učiniti.

Vijeće ministara je samo u trećem kvartalu 2009., dostiglo broj planiranih zakona, od početka mandata, a i to prvenstveno zahvaljujući pritisku međunarodne zajednice i domaće javnosti. Radi se o  ispunjavanju uslova iz Mape puta, stoji u izvještaju CCI-ja i dodaje se da ni državne agencije koje prate rad ministarstava nisu bili puno uspješniji: Kao najneefikasniji pokazali su se Agencija za osiguranje BiH, Ured koordinatora za refomu javne uprave BiH, te Arhiv BiH. Svaka od ovih institucija su u svom planu predvidjele realizaciju samo po jednog zakona, ali za godinu dana ni to nisu realizovale.

Samo obećaj, ne moraš uraditi

Ministar vanjske trgovine i ekonomskih odnosa Mladen Zirojević, čini se u skladu sa politkom svoje stranke SNSD-a, nije štedio obećanja na početku svog mandata ali se na kraju ispostavilo da je on napravio najveću razliku u obećanim i realizovanim zakonima od svih ministara. Inače, državni ministri najviše rade u junu i decembru, pokazuju analize.

Samo tri posto onoga čime su se ministri bavili prošle godine ima veze sa poboljšanjem životnog standarda Bosanaca i Hercegovaca.

Ili, drugačije rečeno, 72 posto mjera koje je realizovalo Vijeće ministara nema nikakvu dodirnu tačku sa povećanjem zapošljavanja, smanjenjem korupcije, osiguranjem pristupa osnovnoj i zdravstvenoj zaštiti, obezbjeđivanjem dostojanstvenog životnog standarda na selu, smanjenju troškova administracije, efikasnijem privlačenju stranih investicija, unapređenju položaja mladih u BiH, kao i drugih mjera iz Građanske platforme a kojima su, kao predizbornim obećanjem, izabrani predstavnici zadobili povjerenje gradana, navodi se u izvještaju i upozorava da jako zaostajemo za zemljama regije: Također, i dalje vrlo osjetljivo pitanje za BiH je nepostojanje Strategije i Nacionalnog akcionog plana zapošljavanja u BiH. Bosna i Hercegovina i dalje ostaje jedina zemlja u okruženju koja nema državne strategije zapošljavanja, što je povezano s jednim od ključnih ciljeva Gradanske platforme, u vezi sa sistemskim otvaranjem radnih mjesta.

Parlamentarci ne vole Svena Alakalaja

Državni Parlament usvojio je tek petinu zakona predloženih od Vijeća ministara.
Moramo naglasiti kako je u posljednjem kvartalu bar spriječena totalna katastrofa, jer je ovaj rezultat čak tri puta poboljšan u odnosu na onaj krajem septemba mjeseca. Tada je samo šest zakona bilo usvojeno u PS BiH iz Programa rada Vijeća ministara, kažu iz CCI-ja i objašnjavaju da je kod parlamentaraca najviše uspjeha imao Bariša Čolak: Naravno, ovdje se ne radi o nikakvom posebnom uspjehu Ministarstva pravde, nego o evidentnom neuspjehu svih ministara kada je u pitanju finalizacija usvajanja zakona koji se nalaze u njihovim godišnjim planovima. Koliko je sve to loše govori i cinjenica da su najboljem po ovom pitanju, ministru Colaku, u isto vrijeme i oborena tri zakona iz plana rada u PS BiH. Ovi zakoni su oboreni negativnim entitetskim glasanje poslanika iz RS.

Parlamentarci, čini se, uopšte ne vole Svena Alkalaja, ministra vanjskih poslova. Za protekle tri godine nije usvojen niti jedan njegov prijedlog zakona iako se on potrudio da za njih obezbijedi bezvizno putovanje u deset država. Za sve nas, obične srmtnike, “sredio” je da bez viza možemo u Argentinu i “djelimično” u Brazil. Samo se još moramo strpiti da nam se smiluju poslanici i delegati i usvoje ove sporazume. Nema sumnje da Bosanci i Hercegovci čekaju ove odluke spakovanih kofera i punih štednih računa od 13. plate, regresa i “viškova” od plata.

U svoj diplomatski “score”, kako to visokopozicionirani službenici ovog ministarstva vole reći, Alkalaj je u prošloj godini upisao ulazak BiH u Vijeće sigurnosti UN-a kao nestalne članice. Tek kad je ispijen slavljenički šampanjac i ubrani politički poeni, ovo ministarstvo je shvatilo da ne zna šta da radi sa novom pozicijom, da nema dovoljno kadra niti vremena da se pripremi za počasnu misiju. Još gore od toga je što o većini tema Vijeća sigurnosti BiH nema usaglašen stav pa će naši predstavnici na većini sjednica samo statisti.

Efikasnosti VM i državnog Parlamenta najbolje ilustruje najava Centralne izborne komisije da bi zbog njihove sporosti u promjenama Izbornog zakona i poštovanja odluke o ravnopravnosti pripadnika manjina u izborima, oktobarski izbori mogli biti odgođeni za novembar.

Umjesto poražavajućih brojki o radnim satima parlamentaraca najbolje je reći da hrvatski Sabor usvaja tri i po puta više zakona godišnje a srbijanska Skupština čak četiri puta više. Našim izabranim zakonodavnim predstavnicima treba u prosjeku tri i po mjeseca da usvoje jedan zakon!
Od usvojenih 62 zakona u prošloj, 2009. godini, neslavni ''rekorder'' po dužini trajanja poslovničke procedure je Prijedlog zakona o zaštiti domaće proizvodnje unutar Sporazuma CEFTA, predlagatelja zastupnika Jerke Ivankovića-Lijanovića, koji je u proceduri PSBiH bio ukupno 414 dana dok je najbrže usvojen Prijedlog zakona o izmjeni i dopuni Okvirnog zakona o visokom obrazovanju BiH koji je u parlamentarnoj proceduri bio svega 3 dana, piše u CCI-jevom izvještaju uz dodataka da dopune Zakona o odbrani u proceduri čekaju više od četiri godine.

Umjesto obećanja državni funkcioneri bi glasače ovo ljeto mogli jednostavno zamoliti za još jedan mandat da stignu uraditi ono što su obećali na prošlim izborima.

Šta je Špirić obećavao na početku mandata

- Savjet ministara ce stimulisati entitetske vlade da hrabrije uđu u reformu socijalno-bezbjednosnog sistema, zato što cijenimo da dosadašnji sistemi penzionog i socijalnog osiguranja stvaraju osjećanje različitih „nepravdi“;
- Uspostavljanje Ministarstva poljoprivrede na državnom nivou;
- Donošenje zakona o oduzimanju nezakonito stečene imovine, jer kako je isticao to ne smije da bude tabu tema. To je pitanje s kojim se treba najzad suočiti i zapravo uslov za povratak povjerenja u vlasti u Bosni i Hercegovini;
- Donošenje zakona o restituciji, odnosno o povratu imovine i obeštečenju fizickih i pravnih lica čija je imovina podržavljena primjenom propisa o agrarnoj reformi, konfiskaciji, sekvestraciji, nacionalizaciji i eksproprijaciji i drugih propisa koji su doneseni i primijenjivani nakon 1945. godine;
- Funkcionisanje Vijeća ministara BiH na bazi iskrenosti, odlučnosti, te potpune i iskrene solidarnosti, jedan jedini interes - zajednički, jedna jedina želja – napredak“
- BiH će biti bolja, bogatija i sretnija.

Šta CCI očekuje od državne vlasti u 2010. godini

· da se otvori 150.000 radnih mjesta u BiH;
· da se iskorijeni ekstremno siromaštvo u BiH;
· da minimalna penzija u BiH bude 250 KM;
· da svaki gradanin u BiH ima pristup osnovnoj zdravstvenoj i socijalnoj zaštiti;
· da se obezbijedi dostojanstven standard života na selu;
· da BiH bude zemlja jednakih mogućnosti za mlade ljude;
· da se smanje troškovi administracije;
· da se okonča reforma sistema obrazovanja u BiH;
· da se smanji nivo korupcija u BiH;
· da BiH ispuni uvjete za sticanje statusa kandidata za članstvo u EU;
· da javna preduzeća budu bolje regulisana i efikasnija u pružanju usluga;
· da se udvostruče direktna strana ulaganja.

(zurnal.info)

Protesti vojnika Oružanih snaga Bosne i Hercegovine koji su otpušteni iz profesionalne službe jer su im prema važećem zakonu istekli ugovori, nastavljeni su i danas ispred zgrade zajedničkih institucija u Sarajevu. Skupina od oko 50 vojnika koja se danas okupila želi iskazati nezadovoljstvo, ističući da su otpušteni bezrazložno i traže da im se produži rad u vojsci do stjecanja penzije.

“Mi tražimo da se zakon izmjeni, jer prema važećem ja ne mogu biti u službi jer imam više od 35 godina. Mi ovdje tražimo da se ta granica pomjeri za deset godina. Ja se osjećam sposobim za rad u službi- kaže jedan od prisutnih na skupu.

Protestanti očekuju da će Predstavnički dom Parlamentarne skupštine, koji zasjeda, izglasati zakon koji će im omogućiti da zadrže status zaposlenih u državnim institucijama.

U ovoj godini predviđeno je otpuštanje 2.750 pripadnika OS BiH, a u prvoj grupi je otpušteno 300 vojnika, po stotinu iz svakog konstitutivnog naroda.

U junu je najavljeno otpuštanje druge grupe od 600 vojnika, kojima ističe ugovor.

(zurnal.info)

Nezvanično se saznaje da je među uhapšenim i imam Mirsad Huseinović iz bratunačkog sela Hranča.

Cijeli slučaj pokrenut je nakon što je maloljetna Romkinja M.M. iz bratunačkog naselja Rakovac, otkrivena predozirana, nakon čega je smještena u "Sigurnu kuću".

Ona je navela spisak osoba koje su je iskorištavale, u čemu je posredovala njena nana Mevla.

MUP RS-a potvrdio je i hapšenje Nevle Mavlić koja je prijavila nestanak svoje unuke još 9. februara. Ona je prije sedam dana za Denvni avaz izjavila da se njena unuka 3. februara jednostavno nije vratila kući.

Nije se nikad dogodilo da od kuće bude ovoliko dugo odsutna. Različite priče dolaze do mene. Ja ne želim ništa da potvrdim, samo hoću da znam da li je živa. Zadnji sam je put vidjetla 3. februara ove godine. Došla je iz škole i veli mi da ide u Dom zdravlja da primi injekciju, jer je bila prehlađena. Poslije 9. februara je nedostupna, izjavila je tada Manjićeva.

M. M. od 3. februara nije dolazila ni u školu. Avaz je objavio i informaciju da M.M. živi sa nenom Nevlom Mavlić, te da su joj roditelji rastavljeni i da majka živi u Rakovci kod Bratunca a otac u Srbiji.

Tri dana nakon ovog teksta objavljeno je da je nestala djevojka pronađena i iz privatnih razloga se ne želi vratiti kući, potvrđeno je iz Centra javne bezbjednosti Bijeljina. M.M. je, prema nezvaničnim informacijama, u trenutku pronalaska bila predozirana. U međuvremenu je smještena u sigurnu kuću gdje se, prema nezvaničnim informacijama, nalazi i danas.

Zbog sumnje da je djevojka bila zlostavljana MUP RS-a pretresao je danas 13 lokacija u Srebrenici i Bratuncu, između ostalih i porodičnu kuću Sadika Ahmetovića u selu Podgaj. Jutros je potvrđeno i hapšenje Ćamila Durakovića, zamjenika načelnika Općine Srebrenica, te pretresanje njegove kancelarije i automobila. MUP RS-a potvrdio je da akcija još uvijek traje, a portal RTRS-a prenosi izjavu Drage Kalabića, šefa Kluba poslanika SNSD u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH, da u kuloarima državnog Parlamenta kruži priča da će u zgradi Zajedničkih institucija također biti hapšenja. On je zatražio da se u tom slučaju organizuje vanredna sjednica Predstavničkog doma, prenosi RTRS.

Ahmetović je prije davanja zvanične izjave inspektorima, objasnio novinarima da daje izjavu o slučaju mlade Romkinje, a koja je, po nekim informacijama seksualno zlostavljana od dvadesetak osoba, a koje su predmet današnjih hapšenja u Srebrenici i Bratuncu.

"Riječ je o djevojčici kojoj sam dao stipendiju za školovanje isto kao što sam dao stipendije za još mnogo djece", kazao je Ahmetović.

Istakao je da je zgrožen ovim insinuacijama te da će nedvojbeno on i njegova porodica proći kroz vrlo težak period.

"Suočavao sam se i s još gorim problemima u životu, ali ne mogu da shvatim da neko može izmisliti ovako nešto", kazao je i dodao kako vjeruje u Boga i da nije uradio ništa za što je prozvan.

M.M.: Želim postati neko

Manje problem a više izazov, bio je za udruženje Roma „ROMSKU SUZU“ kada je njihova članica iz lokalne zajednice Rakovac, opština Bratunac, M.M. zatražila pomoć za nabavku knjiga, jer djevojčica i njena nena žive od mjesečnih 120,00 maraka. Uprkos jako teškm uslovima života ova djevojčica ima jaku želju da se obrazuje i da završi školu.

M.M. se izuzetno motivisala na okruglom stolu koji je održalo udruženje Roma „ROMSKA SUZA“ pod nazivom „Važnost izjašnjavanja romske populacije-romskoj pripadnosti“. Naime, izlaganje dr. Medina Vantić kao vrlo uspješne žene koja se sa ponosom izjašnjava kao Romkinja, inspirisalo je djevojčicu da i ona ne odustane od svog cilja. Pričom o svom životu tokom redovnog školovanja i studentskih dana, Medina je probudila u M.M. buntovnički duh na vrlo pozitivan način. Nakon iscrpnog izlaganja Medine Vantić, M.M. je digla ruku za riječ i rekla nešto što nijedno romsko dijete ne smije zaboraviti: „Divim Vam se i svaka Vam čast kad ste to sve prošli i kad ste dostigli sve ovo što sada imate. I ja ću biti neko i nešto, zato što to želim da budem i zato što ste mi Vi sada ulili još više nade i moram da idem ka svom cilju. Završit ću i srednju, a onda i fakultet, jer ne želim da živim u neznanju i siromaštvu u kakvom sam sada. Mislim da se meni ta mogućnost pruža i ja je želim iskoristiti.“

Brzi pronalazak donatora koji je obezbijedio da se M.M. nabave knjige, bila je jedna od aktivnosti nekih od članova udruženja. Isto tako, udruženje je pronašlo donatora koji će Mersihu stipendirati tokom cijele godine a nadamo se i tokom čitavog školovanja.

( Jasmina Hakić, oktobar 2008. Media plan Institut)

(zurnal.info/Fena)

Ahmetović je novinarima obrazložio da je pozvan od MUPRS-a da da izjavu o slučaju mlade Romkinje, a koja je, po nekim informacijama seksualno zlostavljana od dvadesetak osoba, a koje su predmet današnjih hapšenja u Srebrenici i Bratuncu.

"Riječ je o djevojčici kojoj sam dao stipendiju za školovanje isto kao što sam dao stipendije za još mnogo djece", kazao je Ahmetović.

Istakao je da je zgrožen ovim insinuacijama te da će nedvojbeno on i njegova porodica proći kroz vrlo težak period.

"Suočavao sam se i s još gorim problemima u životu, ali ne mogu da shvatim da neko može izmisliti ovako nešto", kazao je.

Ne precizirajući ko bi mogao biti odgovoran za njegovo dovođenje u vezu s ovim slučajem, Ahmetović je kazao da će to kad-tad isplivati na površinu.

"Vjerujem u Boga i znam da nisam uradio ništa od toga za što me prozivaju", istakao je.

On nije mogao potvrditi informaciju da je u toku pretres njegove porodične kuće u srebreničkoj općini.

(Fena) 

Među osobama koje su obuhvaćene akcijom su pripadnici policije, prosvjetni radnici i uposlenici u Općini Srebrenica.
Po naredbi Suda i Okružnog tužilaštva Bijeljina, pripadnici specijalne policije priveli su Ćamila Durakovića, zamjenika načelnika Općine Srebrenica. Prethodno je obavljen pretres njegove kancelarije i automobila.
Prema nezvaničnim informacijama, više osoba iz Srebrenice i Bratunca seksualno je zlostavljalo maloljetnicu M. M. iz Bratunca, koja je prije nekoliko dana u okolini Bratunca pronađena predozirana, a nakon toga smještena u „Sigurnu kuću“.

"Neka istražni organi profesionalno i pošteno rade svoj posao. Za Stranku demokratske akcije (SDA) svi građani Bosne i Hercegovine su jednaki pred zakonom. O konkretnom događaju u Bratuncu i Srebrenici nemamo podrobnijih informacija i u ovom trenutku ne možemo ništa opširnije kazati".
To je Agenciji Fena izjavio glasnogovornik SDA Salmir Kaplan zamoljen da prokomentira informaciju koju su prenijeli mediji da je u Bratuncu i Srebrenici danas došlo do policijske akcije protiv više osoba među kojima su profesori te drugi ugledni građani.

Prema nezvaničnim informacijama, više osoba iz Srebrenice i Bratunca seksualno je zlostavljalo maloljetnicu M. M. iz Bratunca.
U Sarajevu, pak, gdje je za danas najavljen nastavak sjednice Predstavničkog doma u Parlamentarnoj skupštini, poslanik Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) Drago Kalabić zatražio je od Kolegija informaciju u vezi s hapšenjima u Bratuncu i Srebrenici.

(Fena)

Naš nobelovac nikad nije zaboravio da je počeo kao „siromah, Bosanac i dijete“. Do kraja života je prisluškivao kako govore umorni ljudi po pijacama. „Teško je,a još kad ti ovo vreme legne na trepavice“,čuo je kako se žali žena u posleratnom Beogradu. „Drijemovna ova bjelina“,izvinio nam se u njegovom zapisu čovek koji je pridremao na pijaci u januarskom Sarajevu

Ivo Andrić je osećao odgovornost prema čitaocu, koja u naše vreme nema paralele. Verovao da je književnost pružena prijateljska ruka, koja možda može da rastuži čoveka,ali ne sme da ga uvredi ili obeshrabri. Pretpostavljao je da on kao književnik može privremeno biti nečiji jedini prijatelj i savetodavac i da ne sme da izneveri tu ulogu. Verovao je da pisac priprema čitaoca za život, masažom suncem i senkom. U podsmešljivoj kulturi upozoravao je da su „podsmevači retko u pravu“.

Nastojao je da ljude vidi iznutra, kao što oni vide sebe. Nije se libio da teši svog čitaoca, ponavljajući mu da ni u čemu nije ni sam ni prvi ni jedini.   

Naš nobelovac nikad nije zaboravio da je počeo kao „siromah, Bosanac i dijete“. Do kraja života je prisluškivao kako govore umorni ljudi po pijacama. „Teško je,a još kad ti ovo vreme legne na trepavice“,čuo je kako se žali žena u posleratnom Beogradu. „Drijemovna ova bjelina“ izvinio nam se u njegovom zapisu čovek koji je pridremao na pijaci u januarskom Sarajevu.

Formiran na ranoj lektiri Ničea i kasnijim ispisima Gvičardinija, Andrić je odlučio da, uprkos okolnostima – uspe. Sklonost i ustremljenost uspehu nije smatrao dobrim receptom samo za sebe već i za svoju sredinu. Uvek je „našim mladim i talentovanim ljudima“ savetovao da svoj cilj postave visoko. Život će se već sam postarati da strela padne niže. Ali cilj – visoko. 

Živeći u čaršijama nije bio čaršilija. Verovao je da, sem odslikavanja besmislenog dinamizma života, pisac o njemu može nešto i da zaključi. Nastojao je da razume razloge pojavama čak i u javnom životu koji se sastoji skoro od samih reakcija čije su akcije zaboravljene. Tom filozofskom piscu naše prilično nefilozofske sredine zamerale su i samu ideju da se o ljudima mogu doneti nekakvi opšti zaključci. („Za seljaka je misao kao razvratna žena, majstorije zna a dušu ne miluje“,pisao je Maksim Gorki.) Tačno je da je Andrić umeo da bude sentenciozan poput La Rošfukoa. Istovremeno, poštovalac Bore Stankovića u njemu je verovao da ljudima vladaju slepe i bezimene sile.

Ovako je Andrića opisao naš poznati vizuelni umetnik:

Najtemeljniji, najozbiljniji naš pisac. Najviše pažnje od svih je posvećivao jeziku. Rečenici ne možeš da nađeš manu. On je ona stena koju ne možeš da pomeriš.

A šta se sve o njemu govorilo?

Andrić je bio veoma lukav. Hm. Sa stanovišta budale pamet mora izgledati kao nadnaravna lukavost ili gotovo magija. I ko može da kaže da u tom kontekstu nije magija?

Bio je previše suzdržan. Andrić je znao da se „sa mukom i tugom blago teče“. Znao je da se čitav nesigurni svet menja kao oblak. Jedne stvari njegovom životu su bile planirane onoliko koliko se to može. Druge su se dešavale kao ljetnji pljusak...

Suviše suzdržan... Taj „sud koji već prelazi u legendu“ pisac je ponekad osuđivao kao netačan i svirep. „Suviše se držite na odstojanju“ – zapisao je – „kaže mi neko od njih i pritom se sve više udaljuje od mene.“ Za sopstvenu uzdržanost je podozrevao da ne dolazi toliko od straha od drugih već straha od svojih postupaka i nepoznavanja sebe. Ako je „tome tako“ onda se radi o nekoj vrsti čojstva kao čuvanja drugog od sebe „jer ko zna šta bi taj govorio da nije ćutljiv i šta bi sve radio da nije uzdržljiv“.Andrić je bio mračan. Čudan je mračnjak koji nastoji da, za razliku od kasnijih „prljavih realista“, čoveka i život u njemu nikad ne uvredi i ne obeshrabri.

Nijedan pisac nijednom čitaocu, pa ni Andrić svojim kritičarima, ne može dati ono što makar i nesvesno nije deo njih. Ipak, razumno je upitati postoji li među primedbama koje mu se upućuju neki zajednički imenitelj? U „Znakovima kraj puta” čitamo kako se jedan građanin poredio sa slavnim vajarom N. Sa vajarom je išao u školu i ovaj je tada bio gori đak od njega. – Gde je sad on,a gde sam ja? – žalio se u neverici građanin. – Da, reći ćete talenat. Ma pustimo sad talenat, gde je on a gde sam ja. Na tom principu funkcionišu i mnoge primedbe o Andriću.

„Pustimo sad talenat.“

A to je jedino što ne možemo pustiti.

Šta se još govorilo?

Andrić je bio suvi realista... Da? Iako je dosledno insistirao na ulozi koju empatija i mašta igraju u njegovom životu. U savetima mladom piscu Andrić je zapisao: po živu glavu ne dižite se nad stvari o kojima govorite. Dosledno tome, Andrić se i nije dizao nad kurve, ludake ili ubice, pedofile i silovatelje poput Mustafe Madžara. On je bio Mustafa Madžar, čovek čije su se oči pretvorile u krv i koji gleda kroz neku vrstu durbina od mraka. I kako izgleda biti Mustafa Madžar? 

U mraku zaboravi sve što je ikad bilo, i svoje rođeno ime... otpočnu brzi mravci niz noge i strepnja... Premire od mraka u sobi, ali ne pali svjetla, nego nastavlja da hoda iako je vas u jezi kao u oklopu i ne osjeća nogu pod sobom...

Kao što se ne podsmeva, Andrić i ne mrzi. Vođen njegovom rukom, čitalac nikad ne mrzi Madžara već možda razume, ako se u tom mraku ima šta razumeti, i oseća nešto nalik sažaljenju. Pred njim je ljudsko biće gonjeno strašnim nagonima koje se ne boji ubistva i pogibije u boju,ali se boji čitavog sveta i sebe. On mrzi hrišćane i prezire hodže. Komentar na sopstvenu pobedu za Mustafu je „Svijet je pun gada“. Okrenuti se posle rata protiv ljudi iz svoje sredine, to smo gledali i posle vijetnamskog i posle naših ratova. Zlo je univerzalno. Za to nije potrebno biti Turčin. Uostalom,Mustafa je Madžar.

Konačno, čulo se i da je Andrić suvi prozaist kome nedostaje poezije. Pogledajmo! Poentilističko titranje sledećeg pasusa trebalo bi da bude „Crnjanski“. A nije.   

Kupač leži u senci drveta:

Po pesku i po njemu prostrt ćilim, sav satkan od senki i od sunčeve svetlosti. I kako na jutarnjem vetriću podrhtava svaki list na rakiti, tako i taj ćilim sav trepti od igre svetlih i tamnih tačaka na sivom tlu i na kupačevoj koži.

To je kao neka vrsta masaže suncem i senkom.

(preneseno iz Politike)

Shinawatra, koga u Crnoj Gori nazivaju "najbogatiji Crnogorac", posjeduje crnogorski pasoš.

Televizija "Vijesti", pozivajući se na očevice, tvrdi da je Shinawatra navodno u Budvu stigao u nedjelju kasno poslije podne s još nekoliko osoba. Oni su se, prema svjedočenju očevidaca, automobilima marke "mercedes" i "BMW" dovezli do samih zidina starog grada.

Shinawatra je prije nekoliko dana napustio Dubai i, navodno, otputovao u Švicarsku, gdje mu živi ćerka.

Prema informacijama tajlandskih vlasti, zvaničnici u Arapskim emiratima su zabranili Shinawatri da njihovu zemlju koristi kao bazu za napade na tajlandsku vladu.

Pristalice bivšeg tajlandskog premijera protestuju u Bangkoku. Oni su vlastima dali 24 sata da raspuste parlament i raspišu izbore.

Shinawatra je 2006. godine svrgnut s vlasti i osuđen u odsustvu na dvogodišnju robiju zbog korupcije.

(Fena)

Po prvim procjenama TNS Sofres instituta opozicioni socijalisti osvojili su 30 posto glasova a Sarkozyjev UMP 26,7 posto. Zeleni iz stranke Europe Ecologie osvojili su 13,3 posto glasova dok je protuuseljenički Nacionalni front Jean-Marie Le Pena po procjenama dobio 12 posto. Ono što je važnije za drugi krug izbora iduće nedjelje je što su razne stranke francuske ljevice zajedno osvojile oko 50,5 posto glasova te su u nedjelju popodne odmah započeli i pregovori o izbornim listama.

Ako se prve procjene potvrde, izbori će predstavljati trijumf za čelnicu socijalističke stranke Martine Aubry koja je uspjela kod glasača vratiti vjeru u njenu stranku otkako joj je stala na čelo u novembru 2008. godine. Izlazak birača procjenjuje se na rekordno malih 48 posto.

Ako nijedna lista ne osvoji više od 50 posto glasova, u drugi krug 21. marta mogu ući dvije vodeće liste i svaka lista koja je osvojila više od deset posto glasova, prenosi u ponedjeljak Hina.

(Fena) 

„Ne mislimo da iz zajedničkih organa treba bježati i mi nećemo slušati takve odluke koje se donose u svrhu izborne kampanje“, rekao je Čavić danas u izjavi novinarima u Banjoj Luci.
Osvrćući se na nalog premijera RS-a Milorada Dodika članovima Vlade da ne komuniciraju s Federalnom televizijom, on je rekao da je ta odluka kontradiktorna i u suprotnosti sa Zakonom o dostupnosti javnih informacija.
„Inače su ti ljudi poznati po ličnoj uvredljivosti kad ih neko negdje prozove. Ali problem je što ih niko ne proziva u javnim medijima RS-a“, ocijenio je Čavić.
On je saopćio i da DP prihvata ujedinjenje opozicije u RS-u, uključujući i zajedničke kandidate za člana Predsjedništva BiH i predsjednika RS-a na predstojećim oktobarskim izborima, ali samo ako bude ravnopravan partner u toj koaliciji.
Na današnjoj sjednici Glavnog odbora DP-a donesena je odluka i oko hitnog pokretanja incijative za opoziv izmjena i dopuna Zakona o penzijsko-invalidskom osguranja RS-a, kojim su umanjene penzije za oko 40.000 penzionera iz reda boračkih kategorija.
Zadužena su dva poslanika DP-a u Narodnoj skupštini RS-a da prikupe 30 potpisa kako bi se hitno sazvala posebna sjednica parlamenta na kojoj bi se poništio ovaj zakon i navedenoj populaciji vratili dosadašanji iznosi penzija, čijim umanjenjem bi trebalo uštedjeti oko 30 miliona KM godišnje u budžetu RS.
„Tih 30 miliona KM uštede u Fondu PIORS-a, koji je Vlada RS obećala MMF-u radi realizacije neophodnog kredita podrške budžetu, mogu se nadoknaditi odustajanjem od kupovine luksuznih ureda za institucije RS-a“, istakao je potpredsjednik DP-a Vojislav Gligić.

U SDP-u smatraju da je ta instrukcija ujedno udar na slobodu medija, državu Bosnu i Hercegovinu i  svakog čovjeka koji živi u njoj, saopćeno je iz te stranke. 
SDP: POČETAK KRAJA APSOLUTISTIČKE VLADAVINE

- Nakon što je zaveo potpuni informativni mrak u RS-u, te nakon što nije uspio staviti pod svoju kontrolu Federalnu televiziju kao najjaču tv kuću u našoj zemlji, bojkotom FTV-a pokušava narušiti ugled najgledanijeg programa u cijeloj BiH - navodi se u saopćenju. 
SDP je stava da Dodikovi posljednji potezi samo pokazuju očaj i bezizlaznu situaciju u kojoj se našao, kao i sve izvjesniji kraj njegove apsolutističke vladavine u RS-u. 
Dodaje se da u isto vrijeme SNSD-ov odani kadar i aktualni član Predsjedništva BiH Nebojša Radmanović iz Banje Luke poziva tzv. srpske predstavnike u institucijama BiH da razmisle o sudjelovanju u radu institucija BiH. 
- Ove inicijative čelnika SNSD-a samo pokazuju u kakvom apsolutističkom režimu danas žive građani u dijelu BiH koji se zove Republika Srpska, isključivo zahvaljujući neodgovornoj vlasti. Neprihvatljivo je da član Predsjedništva bilo koje države poziva na bojkot državnih institucija u kojima sjedi i redovno prima basnoslovne iznose novca na ime plata i naknada - navodi se u saopćenju. 
U SDP-u smatraju očiglednim da čelnici SNSD-a u izbornoj godini opet planiraju prevariti svoje birače skrećući im pažnju sa stvarnih životnih problema. 
Ocjenjuje se da im je opet meta država BiH, njene institucije i ustanove, urušavanje pravnog poretka i ustavnog uređenja, zbog čega bi se u skladu sa važećim zakonima našli pred licem pravde u svakoj demokratskoj zemlji. 
SDPBiH je siguran da će oni koji se pokušavaju na takav način dodvoravati biračima biti kažnjeni na izborima u oktobru. 
Naglašava se da građani od vlasti očekuju odgovore zašto se nalaze u očajnoj ekonomskoj situaciji i zašto nisu ispunili svoja predizborna obećanja.
"Nikakav bojkot medija neće ih spasiti od davanja odgovora na takva pitanja", zaključuje se u saopćenju SDP-a BiH.

SDU: KRIMINAL SE NE MOŽE SAKRITI CENZUROM

Iz Socijaldemokratske unije (SDU) BiH upozoravaju da je sloboda javne riječi i izražavanja u BiH stalno na meti političkih partija koje se kriju iza paravana socijaldemokratske političke orijentacije u kojoj je sloboda kao osnovni princip političkog djelovanja na prvom mjestu. 
Rukovodstvo SDU BiH najoštrije je osudilo takvo ponašanje premijera RS-a, koji službenim putem nastoji onemogućiti Federalnu televiziju da kao dio Javnog RTV servisa BiH da profesionalno i u skladu s nezavisnom uređivačkom politikom obavlja svoj posao. 
U ovoj stranci smatraju da svi politički subjekti, koji se istinski pridržavaju osnovnih principa socijaldemokratske političke orijentacije ne bi trebali biti isključivi prema medijima, niti skloni njihovoj zloupotrebi u ostvarivanju dnevnopolitičkih ciljeva, zanemarujući ili degradirajući pritom osnovne političke postulate socijaldemokratije. 
SDU BiH smatra da se istina o kriminalnim radnjama ne može sakriti odbijanjem saradnje s određenim elektronskim ili printanim medijima, jer opstanak i razvoj socijaldemokratije u BiH mora biti baziran na visokim moralnim vrijednostima, poštenju i otvorenoj borbi protiv organiziranog kriminala i korupcije. 
"Jedino se na taj način može stvoriti povoljan ambijent kako bi se u djelo mogla provesti socijaldemokratska politička platforma koja razmatra slobodu, jednakost, solidarnost i socijalnu pravdu, što bi bilo skoro nemoguće bez slobodnih medija", navodi se u saopćenju SDU-a BiH. 

AlternativnI klub Trebinje: Podsjetnik na Staljinovo doba

Dame i gospodo novinari,

Dodik je rekao davno svoje. Vi radite VaŠ posao slobodno, koristeći sva ljudska prava i slobode, te novinarsku etiku i kodekse.

U vremenima, kada je sve javno, te kada nema tajni niti opravdanosti da ih bude prema bilo kome, a naročito prema medijima, bespredmetno je raspravljati, koliku štetu sebi lično i sebi kao premijeru, ali i narodu čini Milorad Dodik sa dekretima, koji neodoljivo podsjećaju na dekrete Staljinove tajne policije.

Alternativni klub se solidariše sa Federalnom televizijom.

Dok europske reakcije ukazuju da ozbiljnije političke posljedice atentata ne treba očekivati, unatoč tome što on predstavlja ozbiljan udarac međunarodnom pravu, njegove posljedice na Bliskom istoku mogle bi biti fatalne

Ukupno 26 osoba sudjelovalo je u atentatu na Mahmouda al-Mabhouha, vođu palestinske militantne političke organizacije Hamas, koji se dogodio 20. siječnja u Dubaiju. Policija Dubaija izjavila je kako je 99 posto sigurna da je ubojstvo djelo izraelske tajne službe Mossad. Ubrzo su izraelski i strani mediji te političari o upletenosti Mossada stali govoriti kao da je to nešto što se podrazumijeva. Ipak, izraelska izvansudska egzekucija nije naišla na službenu osudu Zapada, već su se vlade ograničile na formalne prigovore, ne zbog samog atentata, već zbog određenih Mossadovih postupaka tijekom njegove pripreme.

Operacija je, tvrde stručnjaci, izvedena tipičnim Mossadovim rukopisom, a na to upućuju i detalji samog događaja. Iako je poznato da izraelska tajna služba političke atentate rutinski koristi, posebnost ovog ubojstva činjenica je da su počinitelje snimile nadzorne kamere tijekom svih 19 sati koliko su bili u Dubaiju, osim onih 20-ak minuta u al-Mabhouhovoj hotelskoj sobi, gdje su mu prvo otrovom paralizirali mišiće, a potom ga ugušili jastukom.

Američke novine hvalile “vrhunski profesionalizam”

Prerušene agente kamere su snimile na aerodromu, na taksi stajalištima, u hotelskom lobiju i u liftovima, pa su vlasti Dubaija, koji godinama gradi imidž poslovne, turističke i svake druge sigurnosti, požurile objaviti njihove fotografije. Iste fotografije osvanule su i u izraelskim novinama i neugodno iznenadile šest izraelskih građana čiji su identiteti korišteni i u ime čije se sigurnosti takve akcije poduzimaju. Osim Dubaiju i vlastitim građanima, Mossad je tim činom opalio pljusku i Europskoj uniji, s kojom Izrael njeguje bliske odnose, jer su agenti koristili krivotvorene putovnice Velike Britanije, Francuske, Irske i Njemačke. Državno odvjetništvo Dubaija stoga je zatražilo pomoć Interpola, a šest izraelskih građana istragu. Spomenute europske države također su zatražile istrage zbog falsificiranja pasoša, a samo je Njemačka pokrenula istragu o ubojstvu. Naime, ta je zemlja posebno zainteresirana jer je jedan od sudionika ubojstva njemački državljanin. Izvjesni Michael Bodenheimer prošlog je ljeta od Njemačke zatražio i dobio državljanstvo, predočivši tamošnjim vlastima dokument koji je trebao dokazati da su mu roditelji pred nacistima pobjegli u Izrael, pa je prema njemačkom zakonu imao pravo na državljanstvo.

Nedoumice stručnjaka izazvala je i činjenica da je Mossad očigledno bio spreman ne samo razotkriti identitet agenata, nakon ovoga praktički “potrošenih” jer su morali biti svjesni nadzornih kamera, već i ugroziti vlastite građane, koji bi mogli postati mete palestinske osvete. Jedan bivši mossadovac rekao je BBC-ju da su vođe agencije vjerojatno mislili kako policija Dubaija neće istraživati atentat iz bojazni da ne naruši odnose sa Zapadom. To bi, čini se, imalo značiti da zapadne zemlje prešutno odobravaju takvo ponašanje izraelske tajne službe. Da ovo posljednje nije daleko od istine pokazuju reakcije tih zemalja, koje se uglavnom svode na formalne prigovore zbog krivotvorenja dokumenata, ali ne i zbog same izvansudske egzekucije, metode koja je zabranjena međunarodnim pravom i koja se ne očekuje od država vladavine prava.

Bez eksplicitnog spominjanja Izraela, Europska unija objavila je zajedničku izjavu kojom osuđuje “upotrebu krivotvorenih putovnica i krađu identiteta građana EU”, dok su Švedska i Španjolska izrazile zabrinutost. Jedino je luksemburški ministar vanjskih poslova Jean Asselborn rekao da “u 21. stoljeću nema mjesta političkim ubojstvima”.

Britanski i irski dužnosnici na razgovor iza zatvorenih vrata pozvali su izraelskog ministra vanjskih poslova Avigdora Liebermana. No, engleski dnevnik “Daily Mail” tvrdi da je tamošnja tajna služba MI6 bila unaprijed obaviještena o atentatu i da je “samorazumljivo da će Britanci Izraelcima malo dati po prstima”.

Slično su reagirali i mediji. Izraelske i američke novine uglavnom su hvalile “vrhunski profesionalizam” Mossada, a neki članovi izraelskog parlamenta čin su okarakterizirali kao “vjersku obavezu”. Sam Lieberman u početku je negirao umiješanost Mossada, a kasnije je rekao da Izrael “nikada ne potvrđuje niti negira” takve događaje, pa nema razloga da mijenja tu svoju “politiku dvosmislenosti”.

Upropašteno primirje

Ostalim okolnostima ovoga ubojstva javnost se praktički nije bavila, očigledno kao posljedica činjenice da su se međunarodne norme srozale u okolnostima globalnog “rata protiv terorizma”. Amerika, primjerice, izvansudske egzekucije rutinski koristi u Iraku, Afganistanu, Pakistanu i Jemenu, pa stoga ne čudi da ubojstvo u Dubaiju njezine vlasti nisu ni komentirale. Jedino je Gideon Levy, kolumnist izraelskog dnevnika “Haaretz”, napisao kako su Izraelci “davno zaboravili da države temeljene na vladavini prava na koriste odrede smrti”. Neki su promatrači zaključili kako bi u slučaju da je nešto slično učinio Iran hitno bilo sazvano Vijeće sigurnosti UN-a i Iranu uvedene sankcije.

I dok europske reakcije ukazuju da ozbiljnije političke posljedice ovoga događaja ne treba očekivati, unatoč tome što on predstavlja još jedan ozbiljan udarac međunarodnom pravu, njegove posljedice na Bliskom istoku mogle bi biti fatalne. Za početak, sigurno je da su upropašteni pokušaji Ernsta Uhrlaua, šefa njemačke tajne službe BND, koji još od prošlog ljeta posreduje između Jeruzalema i Hamasa tražeći oslobađanje gotovo tisuću Palestinaca, a s druge strane izraelskog vojnika Gilada Shalita kojega je Hamas oteo 2006. Štoviše, njemački je obavještajac tim poslom pohodio Izrael i nekoliko dana prije i nekoliko dana nakon ubojstva, no o atentatu ga nitko nije obavijestio. Isto tako, Hamas bi na ovaj atentat mogao odlučiti odgovoriti na isti način i tako dovesti do daljnjeg nasilja, možda također u nekoj trećoj zemlji čiji bi građani također bili ugroženi.

Takva reakcija upropastila bi krhko primirje koje više od godinu dana postoji između Izraela i Hamasa, ali i Hamasa i suprotstavljene mu palestinske stranke Fatah. Ta primirja su donekle olakšavala patnje stanovnika pojasa Gaze i otvarala mogućnost za nastavak izraelsko-palestinskih pregovora.

Ubijeni imao avionsku kartu za Kinu

Ubijeni Mahmoud al-Mabhouh bio je jedan od osnivača Hamasovog vojnog krila i smatra se ključnim u poslovima krijumčarenja oružja iz Irana u pojas Gaze, a Izrael ga traži i zbog ubojstva dvojice izraelskih vojnika 1989. No, kako je rekao šef policije Dubaija Daki Kalfan Tamim, malo je vjerojatno da je ovaj put išao u Iran zbog kupovine oružja, budući da je imao avionsku kartu za Kinu. Osim toga, Palestinci za putovanje u Iran obično odabiru jedan od tri dnevna leta iz Damaska.

(preneseno sa www.novossti.com)

Kad te „zaprime“ kao pacijenta, ti prestaneš da postojiš kao osoba. Predaš zdravstvenu knjižicu i sa njom ono malo dostojanstva s kojim si se ogrnuo tog jutra

Juče sam shvatila jednu činjenicu – ostalo mi je još mjesec dana do poroda!!! Avaj!

Moj dragi čitalac obrazovanje gradi BiH će sigurno jedva dočekati termin, ali moram priznati ja ne.

Jednostavno, umirem od straha.

Da me mama nije fino vaspitala ne bih rekla umirem, već jedan drugi glagol, onako životniji, počinje sa usr..... sam se.

Sat iz krokodila

Neopisiv je osjećaj kad se svakog jutra budiš sa danom manje. Kao da je u meni sat iz krokodila Kapetana Kuke koji mi otkucava sudbinu. Možete vi smatrati da sam patetična i sklona dramatizaciji, ali poslije poroda nema više Dženane. Samo Majka Dženana u funkciji drugog bića koje u potpunosti, ali bukvalno, zavisi od nje. Haos. Kako to podnijeti? A kad mi kažu kao odgovor na moj vapaj hajde bogati milion žena se porodilo prije tebe i sve su preživjele dođe mi da izvršim masovno ubistvo i to sve golim rukama...

Kao da mi to šta pomaže. Milijarde ih se porodilo u polju, samo zadiglo suknju, oslonilo na motiku i plop. Pa nešto ne vidim da iko trči da se porađa u polju danas.

S obzirom da ne mogu da prljam ruke krvlju, strah me je da šta ne prenesem bebi, izabrala sam drugi ventil. Razgoropadila sam se u posljednje vrijeme, to je čudo jedno. Inače sam sklona da prešutim svakome i svašta radi mira u kući. Nisam u životu dva put povisila ton ili se borila za svoja i tuđa ljudska prava. Nego šta ću, skukam se ko sirotica, pustim da me gazi ko stigne sve kontam ima neko ko bilježi, zakon karme je jači od mene. Ali sad...

Nedavno sam bila na dvodnevnom ispitivanju u bolnici, srećom samo preko dana. Novo jutro ne bi dočekale ni ja niti bar dvije sestre. Imam i potvrdu. Odmah sam prvi dan zaratila sa dvije mlade sestre.

Priznajem malo mi je pomutio rasuđivanje smrtni znoj koji me je oblio odmah kod ulaza. Nije mene oblio zato što me bolnica podsjeća na kadrove iz filmova o Drugom svjetskom ratu. Niti zato što čistačice čiste samo stepenice, što metlom, što rukom. Ili što svaka druga pacijentica ima oči velike kao da su sad utekle sa Šindlerove liste.

Nego pristup. Pristup prema osobi sa imenom i prezimenom, koja u sebi ima kosti, tetive, moždane vijuge, srce, i ostalo što je čini ljudskim bićem. Kad te „zaprime“ kao pacijenta, ti jednostavno prestaneš da postojiš kao osoba. Tek tako. Predaš zdravstvenu knjižicu i sa njom ono malo dostojanstva s kojim si se ogrnuo tog jutra da ga preživiš.

Šaka jada

I tako sjedim ja na nekoj stoličici u sobi 2 sa 2 sa još nekih pacijentica i dvije sestre od kojih mi je jedna gurnula stražnjicu u lice. Doslovno. Pošto u posljednje vrijeme teže shvatam, trebalo mi je malo vremena da uočim da je moj nos zaboden u njenu knjigu.

I umjesto da je ugrizem i prenesem bar bjesnilo, ja sam se sa trbuhom velikim kao kaca kupusa izvukla iz njenog gluteusa i stisla uza zid na šaku jada, kunem vam se preneražena kao nikad u svojih 35 godina. Razlog tog njenog postupka bio je da drugoj pacijentici ustupim mjesto. Još nisam došla sebi kad sam ja došla na red. Druga sestra mi je uzela knjižicu i počela obraćati u eter: Kako je pacijentici ime? Koja je adresa stanovanja? Koliko pacijentica ima godina? I sve to frekvencijom na kojoj bi joj svaki željeznički najavljivač pozavidio. Ja opet nisam odmah shvatila da to govori meni i o meni jer ne mogu da vjerujem. Sjedimo blizu, takoreći intimno jer nam se koljena dodiruju, a zna se kakve se sve intimne zone kriju na i oko koljena, i ona viče u zrak. Poslije par minuta pogledala me vidno uznemirena zašto ne odgovaram. Jao kad sam shvatila da se to meni obraća u trećem licu i to tom frekvencijom. Odmah sam joj sasula sve majke u lice i pitala ima li to neka škola za bezobrazluk koju ona i njena kolegica pohađaju da se odmah i ja upišem? I kako je nije stid da mi se obraća u mojim godinama u trećem licu kao da ne postojim...I koji je to način da se tako ponaša prema pacijentici? Te....

Uglavnom poslije toga mi se dva dana obraćala sa gospođo. Prvi put u životu mi je ta riječ prijala pošto sam svjesno zanemarila Vatre Pakla u njenim šarenicama.

A, vi ste trudni

Potom mi je sestra na EKG-u začinila sedmicu do kraja:

A vi ste trudni? Ja vas viđam svako jutro i mislila sam da šepate, a ono vi trudni!Znate ne vidi vam se od jakne stomak i baš sam govorila mužu evo one sa televizije, je l ono šepa?

Još se nisam oporavila od te konstatacije, stiže druga salva – a koliko dugo ste vi u braku? Na moj odgovor sto godina i zašto je to relevantno, ona me je pogledala sa aureolom Mojsija koji je upravo donio par ploča te rekla - pa šta ste čekali na dijete toliko, vidite koliko vam je godina? Valjda sve žene imaju samo jednu misao u glavi otkad se zakote, a to je da postanu majka čim im prva mjesečnica potekne, a mi koje to nismo baš tako zamislile zaslužujemo samo prijekor. Zanimljivo, to zna pitati a ne zna zaključati sobu u kojoj ležim razgolićena i ranjiva, gola do pasa, sa sisama koje vise sa svake strane stola, već u tu sobu ulaze slobodno neki mladići sa kesama, gledaju mene, moje sise gledaju u njih...

Potom sam naletila na naku papanku u DM-u jer nije htjela pola sata da makne svoje kese sa kase. Dobro dobro nije baš pola sata ali jeste 5 minuta zauzela komplet traku i kasu. I kad sam je zamolila veoma uljudno da skloni svoje kese rekla je baš ono što nije trebala Gospođo ako ste trudni to ne znači da mi ostali trebamo trpiti. Uglavnom rasprava je bila mučna, brutalna i kratka. Otišla je sa sve kesama na drugu traku nakon što sam joj povukla distinkciju između ponašanja u gradu i selu. Nešto što nikad ali baš nikad ne potežem kao argument, jer sam puno pismenijih ljudi upoznala na selu nego u gradu (evo na primjer koliko ima pismenih ljudi u Zgradi zajedničkih institucija u srcu Sarajeva?)

Nego sam vidjela po njenom govoru, oblačenju i karminisanju prednjih zuba da je strašno osjetljiva na urban štih...pa nisam odolila.

I nije mi dosta. Samo vrebam ko će šta pogrešno reći. Kao da sam postala svjetski križar u borbi protiv korupcije. Sve to iz straha. Šta me čeka? Bože, kako?

(zurnal.info)

ŽIVOT OBIČNOG TEMPA

Pisalo se već o tome na Žurnalu, kako država Bosna i Hercegovina osamnaest posljednjih godina nije imala hrabrosti i volje da procesuira te zakonski kazni ubice i nalogodavce zločina nad petoricom oficira JNA u Dobrovoljačkoj koloni 3. maja 1992. Pisalo se i o tome kako su zločinci Mušana Topalovića Cace umjesto na izdržavanju dugotrajnih zatvorskih kazni zbog ubistava nevinih civila u prvoj godini sarajevske opsade, završili na dugotrajnoj slobodi koja je i danas na snazi. Pisalo se i o zločinima vojnika Armije BiH u Trusini, Grabovici, Uzdolu, na Vozući... I naravno da se o tome nije pisalo samo na ovim stranicama. I zato je, između svega ostalog, profesionalna privilegija biti novinar u Sarajevu. U komotnoj si poziciji jer najčešće nisi sam sa svojoj temom bez obzira na sve tradicionalne rizike. Mnogo ranije, u godinama kad Žurnal nije ni postojao, čak i usred rata kada interneta nije bilo na bh. mapi, brojne zločine vojske koja je tri i po godine branila Bosnu i Hercegovinu dokumentirali su prije svih novinari magazina „Dani“, a kasnije i „Oslobođenje“, „Slobodna Bosna“, „60 minuta“, "San"... Sačuvan je profesionalni obraz ali, da se ne lažemo, bilo je i javnih batina i najpogrdnijih uvreda od „bošnjačkih čuvara revolucije“.

RS JE BOLJI DIO BIH, TAMO NIJE BILO RATNIH ZLOČINA. AHA...

I sa druge strane entitetske crte postoje televizije, dnevne novine, neki periodični magazini. I te medije neko gleda i čita, i tamo rade osobe koji sebe zovu novinarima. U arhivima medija u Republici Srpskoj pronaći ćete tekstove o Dobrovoljačkoj, Kazanima, Trusini, Grabovici, Uzdolu, Vozući... Najčešće se radi o prepisanim pričama iz (kako nas danas nazivaju RS analitičari) „baščaršijskih novinarskih krugova u kotlini“. Ali nema problema. Kako ono kažu-važno je da istina stigne do što više ljudi pa je u tom smislu i copy-paste novinarstvo poželjno i potrebno. No, ostanimo još malo u arhivima medija kojim u posljednje tri i po godine suvereno upravljaju Milorad Dodik i Željko Kopanja. (Btw, Kopanja je u privatizacijskom tsunamiju postao vlasnikom većine printanih medija, a Dragan Davidović se samo na direktorskoj poziciji u PTPC zadržao duže nego u ministarskoj fotelji ratnih vlada Radovana Karadžića.) U arhivima dakle (izuzev nekoliko tekstova o zločinima četničke formacije „Miće“ objavljenih u Nezavisnim novinama prije više od deset godina) nećemo pronaći istraživačke tekstove i tv-priloge o brojnim stratištima na kojim su zločinci u ime Velike Srbije u smrt poslali desetine hiljada ljudi. Naprotiv, svako negiranje zločina i vrijeđanje žrtava (muslimanske podmentute bombe na Markalama 1, Markalama 2, tuzlanskoj Kapiji...) u medijima pod kontrolom režima u Republici Srpskoj dobivaju karakter tek otkrivene, da ne kažemo, ekskluzivne priče. O svakoj se Dodikovoj uvredi na račun žrtava palih u ime Velike Srbije naknadno organiziraju tv i novinske debate u kojim se stručnjacima za sve i svašta omogućava da gladnom narodu ispred PTPC ekrana i sa „Glasom Srpske“ u rukama istresu nove doze mržnje, fašizma i „ustaško-džihadske zavjere“. Siguran sam da nigdje na planeti nije proizvedeno više „političko-medijskih analitičara“ nego što ih je u ove dvije-tri godine naštancao Dodikov kriminalizirani režim. Uz „analitičare“, u javnom obračunu sa „neprijateljima svega srpskog“ jurišaju i najgrlatiji predstavnici vladajućeg SNSD-a. Ovih dana, nakon hapšenja Ejupa Ganića u Londonu, mogli smo se uvjeriti da sve ono što izgovori ( i ostane živ!) Rajko Vasić na volej dočeka Dušanka Majkić, što promakne Majkićki, podeblja Drago Kalabić a zakucava Slavko Jovičić Slavuj... I sve se to kroz autorske tekstove, intevjue i izjave, normalno, prenese u režimskim medijima. O temeljnoj neobrazovanosti i moralnoj zapuštenosti Dodikovih glasnogovornika suvišno je i gadljivo govoriti. Sjetimo se samo Majkićkinih strahova „da bi aktivniji angažman Republike Turske u BiH od naše zemlje mogao stvoriti islamsku državu zasnovanu na šerijatu“ !? Al' ni to nije problem! Šta se, naime, desi kada Dodikovim poslanicima, delegatima, analitičarima, novinarima ponestane „javnog kapaciteta“ za odbranu vožda od sve izvjesnijeg procesuiranja na Sudu BiH? Tada po naredbi centrale na scenu stupa „pravosudni jurišni vod“ predvođen sudijom Ustavnog suda BiH Krstanom Simićem (jedan od osnivača SNSD-a) i državnim sudijom Brankom Perićem. O Simićevoj sudskoj nezavisnosti i njegovom neskrivenom šovinzmu dosta toga su kazali sudije Ustavnog suda pa se s razlogom očekuje da „Šef“ već na narednim izborima ovog važnog igrača u najvišoj sudskoj instituciji Bosne i Hercegovine vrati u SNSD-ove poslaničke klupe.

IGRAČ ZA VELIKE UTAKMICE

S druge strane, Perić je opak i opasan. On je Dodikov igrač za velike utakmice! Radi se o osobi koja se svojevremeno strancima po Sarajevu, navodno, predstavljala kao autor svih tekstova o zločinima „Mića“ objavljenih u „Nezavisnim novinama“. Tako je Perić ušao u međunarodne krugove koji će ga za lojalnost nagraditi prvo predsjedničkom pozicijom u tek formiranom Visokom sudskom i tužiteljskom vijeću, a potom i sudijskom togom u Sudu BiH. Na krilima tekstova u „Nezavisnim novinama“, nakon čestih druženja sa novinarima i diplomatskim korom u Sarajevu, niko više nije postavljao pitanje utemeljenosti Perićevih objašnjenja zbog čega, kao nadležni tužitelj u Tesliću, nije pohapsio i kaznio zločince iz „Mića“. Došao čovjek iz Teslića u Sarajevo, fino govori i piše, vjeruje u BiH, počela je međuentitetska saradnja... Nije loše, bilo pa prošlo, idemo dalje sa pravosudnom reformom. Ipak, u današnjem izdanju novine kojoj duguje nezasluženi uspon u karijeri, Perić sa pozicije sudije Suda BiH piše da je „nezavisnost pravosuđa u BiH opasno ugrožena destruktivnim politikama“ pozivajući se na ponašanje bošnjačkih političara u slučaju Ganić te provalom u sarajevski stan glavnog državnog tužitelja Milorada Barašina. Ne bi u Perićevim „nezavisnim“ komentarima bilo ničeg spornog samo da se ne radi o čovjeku koji je ne tako davno dosljedno ćutao nakon Dodikovog javno demonstriranog fašizma sa „sudijama muslimanima“. A, to znamo, radi se o Perićevim kolegama s kojim dijeli iste kancelarije i sudnice, govorimo o saradnicima teslićkog djelatnika u oblasti pravosuđa koji su imali ludu sreću da prežive „muslimanske postavljene bombe na Markalama 1, Markalama 2, Kapiji, "genocid lokalnog karaktera u Srebrenici...“ (Copyright by M. Dodik). O Perićevim profesionalnim zaslugama da se ni nakon osamnaest godina ne procesuiraju zločinci iz „Mića“ nećemo ovoga puta jer je besmisleno ponavljati da su moral i profesionalizam jedino što nedostaje u, inače, savršeno kreiranoj mafijaškoj hobotnici u Republici Srpskoj. U kojoj je sve filigranski podređeno zaštiti režima i brutalnog kriminala- od političara, građevinara, novinara, analitičara, pa sve do sudija imenovanih u međunarodno honoriranoj reformi domaćeg pravosuđa.