Nabavljanjem opreme i robe na tenderima skuplje i po nekoliko desetina hiljada maraka od realne cijene u Bosni i Hercegovini se godišnje izgubi 300 miliona maraka. Iz rezultata opsežnog istraživanja nevladine orgainzacije Tender može se izvuči zaključak da nabavljači na svaki mogući način pokušavaju favorizirati određene dobavljače svjesno kršeći zakon. U drugom dijelu priče donosimo primjere kako se na tenderima biraju lijekovi opasni po zdravlje, negira postojanje zakona i ne poštuju odluke žalbenih institucija

Direktori zdravstvenih institucija u Bosni i Hercegovini najviše vole kupovati od “svojih” dobavljača, bez objave i često po nekoliko puta većim cijenama od tržišnih. Ako već moraju objaviti javni poziv za nabavke onda su ti tenderi napravljeni tako da “samo nedostaje slika ili ime” kompanije koja će biti izabrana. Zbog toga je moguće da zaštita pacijenata košta više nego njihovo liječenje a da se odvoz ljudskih organa povjeri firmi koja za takav posao ima izričitu zabranu.

U prvom dijelu priče pisali smo o tome kako se više od 300 miliona maraka bespotrebno potroši na nabavku medicinske opreme i materijala u Bosni i Hercegovini i može se smatrati čistom korupcijom, prema rezultatima istraživanja banjalučke nevladine organizacije Tender. Oni su analizirali javne nabavke na godišnjem medicinskom tržištu vrijednom više od milijarde maraka. Biranjem favorizirane kompanije umjesto najpovoljnije ponude odgovorni troše javni novac bez ikakvog srama. Državni Ured za razmatranje žalbi zbog toga dobije oko 1.600 žalbi godišnje samo na ponašanje zdravstvenih institucija.

Tako je Klinički centar Univerziteta Sarajevo prošle godine dodijelio tender za odvoz i uništavanje patološkog odpada firmi Pokop iz Visokog iako su ovi imali izričitu zabranu obavljanja poslova za koje su dobili tender! Istina, imali su dozvolu mjesne zajednice!? Da stvar bude gora, prema pravilima raspisanog tendera nisu morali imati nikakvu dozvolu a jedini kriterij za izbor je bila najjeftinija ponuda.

Spomenuti tender KCUS-a možda najbolje pokazuje kako se samim kriterijima tendera unaprijed određuje ko će biti njegov pobjednik. Oni su u kriterijima tendera izostavili navesti najvažnije: da način uništavanja fetusa i dijelova ljudskog tijela ne smije biti štetno za ljude i okolinu! Uz silan trud, teško je povjerovati da ovakva “sitnica” može promaći vlasnicima najprestižnijih medicinskih titula. Tender je tada dodijeljen kompaniji koja za to nije imala potrebno uslove niti dozvolu da se bavi takvim poslom, što je potvrđeno poništavanjem tendera Ureda za razmatranje žalbi. U rješenju Ureda negativno je ocjenjen način na koji je KCUS pripremio tender i izabrao najboljeg ponuđača, ne mareći za zdravlje ljudi i zaštitu okoline.

JOŠ SAMO FALI SLIKA

KCUS u prosjeku dodjeljuje polovinu svojih godišnjih tendera putem konkurentskog zahtjeva bez ikakve objave, četvrtinu putem pregovaračkog postupka i desetak godišnje ubrzanim ograničenim postupkom.

Navedeni postupci vršenja nabavki, koji su provođeni bez predhodne objave omogućili su potpisivanje ugovora u kojima je objektivno postojala prevelika mogućnost utvrđivanja dogovorenih cijena, koje su u pravilu znatno više od cijena koje bi ponuđači ponudili da su nabavke provođene otvorenim postupkom ili konkurentskim zahtjevom sa predhodnom objavom. Kod ovog Ugovornog organa posebno je indikativno da je proveo čak 281 direktni sporazum za nabavku roba i usluga, piše u izvještaju organizacije Tender i dodaje kako je povećanje sume na šest hiljada maraka koju direktor može iskoristiti bez raspisivanja tendera omogućila da se ova mogućnost prečesto koristi.

Drugom prilikom, kada je KCUS želio fizički zaštititi svoje radnike i pacijente, to je skupo koštalo sve poreske obveznike. Na javnom tenderu izabrana je ponuda zaštitarske agencije Alarm West iz Mostara koja je bila marku po satu skuplja od druge ponude ili ukupno 17.000 maraka više. U žalbi zaštitarske agencije Sword Security, čija tadašnja ponuda je bila povoljnija, navodi se da od KCUS-a nikada nisu dobili bodovnu listu tendera te da se u njemu tražilo fizičko obezbjeđenje pa je tako nejasno kako postavljanje videonadzora može biti ključni kriterij iako to uopšte nije bilo u kriterijima. Da je u ovom tenderu bilo tendencioznosti govori i njegovo poništenje koje je došlo od Ureda za razmatranje žalbi koji je poništio postupak i potvrdio da se radilo o favoriziranju. Posao je na kraju dobio jeftiniji Sword Security ali samo nekoliko mjeseci poslije KCUS bez najave raskida ovaj ugovor.

O ovom slučaju menadžment KCUS-a je pristao govoriti isključivo pismenim putem. U odgovoru direktora KCUS-a Farisa Gavrankapetanovića piše da je ugovor sa Sword Securityem raskinut iz razloga brojnih propusta na obezbjeđenju i neprofesionalnog ponašanja zaposlenika ove agencije. Sword Security odgovorio je tužbom ali prije nego je počelo suđenje posao je ponovo dodijeljen Alarm Westu uz objašnjenje da je zaštita bila hitno potrebna zbog učestalih incidenata na Klinici urgentne medicine.

Pa dobro, vjerovatno će naredni put, prilikom prvog kašnjenja sanitetskog ili kog drugog bolničkog vozila na intervenciju (a ima ih nebrojano svaki dan, o čemu je javnost upoznata, štaviše osjeti na svojoj koži... nažalost), biti razlog da se nabavi 50-ak vozila bez provođenja zakonom predviđenih postupaka, transparentnih, javnih pa da jednom narod zna gdje se troši državni novac. A ne dao Bog da fasada otpadne sa ionako ruševnih zgrada... eto ti razloga da ti građevinska firma osvane ujutro i za tričavih par miliona KM obnovi kakvu zgradu, treba li reći, bez poštovanja zakonske procedure samo zato što je javnost o tome upoznata, piše u žalbi Sword Securityja.

Zakon zaista pruža mogućnost rješavanja hitnih slučajeva bez javne objave ali njihova vrijednost nije smjela prelaziti 3.000 maraka ili deset posto godišnjih troškova. Ta cifra je pomjerena na 6.000 maraka, što se nekako podudara sa cijenom mjesečnog osiguranja Kliničkog centra.

Pouzdano znamo da iznos fakture za tu vrstu usluga i ispod zagarantovane cijene rada iznosi minimalno 6.000 maraka mjesečno, evidentna je gruba povreda odredaba Zakona o javnim nabavkama BiH, piše u žalbi Sword Securityja i optužuje KCUS za fovoriziranje Alarm Westa: nedostajala je samo fotografija osobe kojoj žele dodijeliti ugovor.

Identičnu rečenicu u svojoj žalbi na tender KCUS-a ima sarajevska firma Eko-medic. Oni su se prijavili da urade zakonom obaveznu dezinfekciju, dezinsekciju i deratizaciju ali im je tražena dozvola za koju kažu da je bespotrebna i koju imaju samo dvije firme u Federaciji. Radi se o dozvoli za prvu grupu otrova, koja se prema riječima Sadete Džeko, menadžera Eko-medica, čak i ne smije koristiti u zdravstvenim institucijama. Bez obzira na to što su imali najpovoljniju ponudu odbijeni su na tenderu jer u propisima Federalnog ministarstva zdravstva samo firma sa ovom dozvolom može dobiti takav tender.
- Dva puta smo se žalili i nisu prihvatili našu ponudu, a treći put nas nisu niti uzeli u razmatranje. Oni se stavljaju iznad zakona a problem je što Ured za razmatranje žalbi nema nikakvu izvršnu vlast. Njihove preporuke mogu ali i ne moraju poslušati i uvijek imaju načina da ih izbjegnu – kaže Džeko i sumnja da je razlika u cijeni “data nekome”.

Uz sve prednosti i transparentnost Zakona o javnim nabavkama on ima i drugu stranu medalje. Svi sagovornici sa kojima smo razgovarali, i ponuđači i zdravstvene ustanove, nezadovoljni su ovim zakonom koji sa jedne strane dopušta favoriziranje kompanija dok sa druge obavezuje javne institucije da biraju najpovoljniju i ne nužno najkvalitetniju ponudu. Tako je KCUS prije nekoliko godina bio prinuđen izabrati najpovoljnijeg ponuđača za nabavku gipsa koji je sa beba, na koje je bio stavljen, jednostavno otpao!

SAMO DIREKTNO, NIŠTA JAVNO

Iako se sve firme imaju pravo prijaviti na tendere u oba entiteta, ovo istraživanje je pokazalo da je BiH podijeljena zemlja čak i u ovom slučaju. Nevidljive entitetske birokratske granice se uglavnom ne prelaze mada postoje velike razlike u cijeni istih lijekova ili opreme kod firmi iz “drugog” entiteta.

Ovakvo, ekonomski štetno ponašanje „federalnog lobija“, po procjeni upućenih medicinskih radnika omogućilo je prelijevanje u privatne dţepove više desetina miliona KM i učinilo da referalne cijene lijekova sa istim generičkim nazivom, oblikom, pakovanjem i jačinom (dozom), budu drastično skuplje, čak od četiri do 450 posto u odnosu na veleprodajne cijene iz proizvodnog programa proizvođača ljekova iz RS, piše u izjveštaju Tendera.

Oni su analizirali 77 javnih nabavki ove institucije i došli do podataka da je većina njih bila bez objavljivanja tendera i u direktnom dogovoru sa trgovcima i proizvođačima.

KCUS je najčešće sarađivao sa Medicalom iz Mostara, Siemensom čak sedam puta bez objave i Medlineom iz Sarajeva.

Neposrednijim uvidom u samu strukturu nabavljenih roba, primijećeno je prečesta kupovina roba koje su već obuhvaćene redovnim nabavkama u sklopu otvorenih postupaka, npr. nabavka roba iz domena kancelarijskog materijala, sredstava higijene i sl., ali po znatno višim cijenama. Kao značajan argument da tenderska dokumentacija nije dovoljno jasno sačinjavana u mnogome potvrđuje i neprimjereno visoke razlike i do 85 posto u visinama ponuda ponuđača za pojedine nabavke.

Zavod zdravstvenog osiguranja i reosiguranja FBiH imao je jako malo javnih nabavki u toku prošle godine ali je zanimljivo da je od analiziranih sedam čak pet bilo poništeno, što u značajnoj mjeri govori o propustima u pripremi tenderske dokumentacije ili u samom postupku provođenja.

Analizirajući desetine žalbi nailazili smo i na primjere tendera u kojima uopšte nije navedena količina potrebne robe pa je ponuđačima bilo nemoguće odrediti cijenu odnosno popuste za veće količine. Bilo je i primjera promjene ponude i to nakon otvaranja koverti, nakon što su se mogle vidjeti i ponude ostalih ponuđača, primjera u kojima se negiraju državni zakoni, odluke drugostepenih organa i sama država BiH. Na dan kada čitate ovaj tekst u BiH je objavljen ili izabran najmanje jedan tender u zdravstvenim institucijama. I na njega je uložena najmanje jedna žalba.

(zurnal.info)

Kada je 2006. oboljelog Fidela zamijenio brat Raul Castro, postavši predsjednik Kube, pobudio je nade u zemlji i inozemstvu obećanjem strukturnih reformi.

Podijelio je parcele neiskorištenog poljoprivrednog zemljišta farmerima, potakao mlade da se uključe u otvorenu raspravu o problemima političkog sustava, odobrio Kubancima kupnju mobitela i računala, otvorio im turističke hotele u koje prije nisu imali pristupa.

Govoreći o odnosu sa SAD-om, u aprilu 2009. je rekao da je kubanska vlada spremna razgovarati o svemu, uključivo "ljudska prava, slobode medija i političke zatvorenike".

No, neki ugledni analitičari za Kubu kažu kako je u proteklih godinu dana Fidel postupno ponovo utvrdio svoj autoritet i zakočio te napore.

Usprkos izbivanja iz javnosti, Fidel je ponovo arbitar u svim ključnim pitanjima u državi, kazao je Brian Latell, bivši analitičar CIA-e, a sada viši znanstveni suradnik na Sveučilištu Miami. "Mislim da je Fidel odlučio kako Raul ide predaleko, da se Raul igra s vatrom", kazao je Latell.

Kao dokaz Latell ukazuje na nedavne smjene u kubanskom vodstvu za koje smatra da su uvreda za Raula, te na Fidelove komentare u više od 100 "Razmišljanja" koje je objavio u kubanskom tisku protekle godine.

Latell je ocijenio kako ne vidi nikakav mogući napredak u odnosima Kube s SAD-om u dogledno vrijeme.

Fidel Castro je bio "teško bolestan" prije tri i po godine, nakon operacije na crijevima, i činilo se da je prepustio uzde Raulu, kazao je Andy Gomez sa Sveučilišta Miami. No u prošloj godini njegovo se stanje nesumnjivo popravilo, kazao je Gomez, ističući da je brazilski predsjednik Luiz Inacio Lula da Silva prošloga mjeseca rekao da je Fidel "izuzetno dobro", nakon što ga je posjetio u Havani.

Na domaćem planu, promatrači kažu kako je Fidel blokirao temeljne gospodarske reforme nužne za izvlačenje zemlje iz najgore gospodarske krize od raspada Sovjetskog saveza.

"Prilično je jasno da je Raul Castro puno više otvoren za ekonomsku liberalizaciju od Fidela Castra", kazao je Filip Peters, specijalist za Kubu u Lexington institutu u Arlingtonu, kraj Washingtona.

Kako Latell opisuje u svojoj knjizi "Nakon Fidela", Raul se zauzimao za tržišne reforme 1990-ih godina i bio je nadahnut kineskim ekonomskim modelom.

Sada, kada je navodno na vlasti, on nije mogao provesti te promjene, dati više prilike privatnom poduzetništvu, ukinuti dvostruki valutni sustav (koji uključuje redovite pesose za rutinsku kupnju i za dolar vezani "konvertibilni pesos" za uvezenu robu, čemu su se mnogi Kubanci nadali, navodi Newsweek.

Nedavni režimski udar na disidente, aktiviste i blogere također nosi Fidelove otiske prstiju, kazao je Latell.

Fidel je također osigurao da napetost u odnosima sa SAD-om ostane visoka. Raulovu spremnost da sa SAD-om razgovara o svemu Fidel je u svojoj kolumni opisao kao "pogrešno tumačenje" riječi njegovog brata odanog tekovinama revolucije.

U decembru 2009., kubanske vlasti su uhitile američkog poduzetnika Alana Grossa koji je isporučio komunikacijske opremu za židovsku zajednicu na otoku. Gross se nalazi u zatvoru u Havani bez optužnice, a Raul Castro je rekao da se radi o američkom špijunu.

"Mi smo to vidjeli mnogo puta. Kada SAD omekšava, Kuba zaoštrava. Kao da je ponovljeno iz Fidelovog priručnika", kazao je Carlos Saladrigas, čelnik udruge Kuba Study Group, koja zagovara veći angažman SAD-a prema otoku.

Fidel, koji je napustio dužnost predsjednika Državnog vijeća i Vijeća ministara, ali je i dalje čelnik Komunističke partije, nije preuzeo nikakve dodatne dužnosti otkako se oporavio.

No, poduzeo je kadrovske promjene u čelništvu za koje neki analitičari smatraju su usmjerene na očuvanje njegove vizija revolucije. Ključna među njima je promaknuće Ramira Valdesa, bivšeg ministra unutarnjih poslova kojeg se smatra tvrdim Fidelovom privrženikom i okrutnim provoditeljem državne prisile.

Usprkos povijesti napetih odnosa s Raulom, Valdes je sada praktično treći čovjek režima u Havani, nakon braće Castro. "To je bilo Fidelovo imenovanje", rekao je Andy Gomez. Valdes će biti "Fidelove oči i uši na dnevnoj osnovi unutar užeg kruga", dodao je.

Sve dok Fidel ima zadnju riječ, kubansko gospodarstvo će ostati neproduktivno a odnosi sa SAD-om neće izaći iz slijepe ulice, smatra Gomez.

"Ništa se neće dogoditi dok je Fidel živ. Što ostavlja svakoga, na otoku i izvan njega, prilično na istom mjestu gdje je bio prije tri i po godine: čekajući da Fidel umre", zaključio je Gomez u razgovoru za Newsweek, prenosi Hina.

(Fena)

Kako se u saopćenju za javnost upućenom iz ove asocijacije navodi, analize pokazuju da su za spomenuto stanje najodgovorniji načelnik Centra javne bezbjednosti Goran Zubac, glavni okružni tužioc Slobodanka Gaćinović, direktorica Centra za socijalni rad Mira Ćuk, predsjednik Osnovnog suda Trebinje Milan Bosić i načelnik Sektora opšteg kriminiliteta pri CJB Trebinje Slado Ninković.

Alternativni klub smatra da su najodgovorniji nečinjenjem omogućili kriminalcima da utjeruju strah u kosti čestitim ljudima.

Stoga, Alternativni klub predlaže sazivanje vanredne sjednice SO Trebinje, te formiranje radne grupe za monitoring rada organa gonjenja i njihovih partnera.

Alternativni klub raspolaže podacima o tome da gradom hoda sve više ovisnika koji trebaju adekvatno liječenje.

Istovremeno, više od 95 posto građana Trebinja je izrazilo spremnost na saradnju sa organima gonjenja, ukoliko bude osigurana podrška nadležnih institucija.

Alternativni klub Trebinje poziva sve čestite građane da vlastitim saznanjima u vezi s prekršajnim ili krivičnim djelima prijave na besplatne telefonske linije 122, ili na ostale besplatne brojeve bezbjedonosnih agencija Bosne i Hercegovine, navodi se u saopćenju.

(Fena)

Austrijska korporacija Porr pod velikom je istragom zbog davanja mita dvojici lobista kako bi oni “pogurali” projekat useljenja jedne austrijske direkcije u zgradu koju su napravili. Lobisti Walter Meischberger i Peter Hochegger od Porra su dobili 200.000 eura za ovu uslugu, a da na taj novac nikada nije plaćen porez. Safet Oručević za Porr radi sličan posao i na sličnom principu u Bosni i Hercegovini

Austrijska policija još uvijek pretresa prostorije građevinskog koncerna Porr i firme kćerke UBM, u velikoj istrazi zbog davanja 200.000 eura mita lobistima Walteru Meischbergeru i Peteru Hocheggeru, potvrdio je Gerhard Jarosch, glasnogovornik državnog tužilaštva u Beču.

Ova afera već danima je glavna priča u austrijskim medijima. Profil piše da je pozadina svega isplata provizije na berzi kotirajućeg koncerna Porr Meischbergeru i Hocheggeru u visini od 200.000 eura, kako bi se „odstranile sve prepreke za realizaciju građevinskog projekta firme Porr u Lincu“.

SVE IDE PREKO KIPRA

Optužbe kažu da su njih dvojica trebali “ubrzati” useljenje Finansijske direkcije Gornje Austrije u građevinski kompleks Porra uz pomoć tadašnjeg ministra finansija Karl-Heinza Grassera, Meischbergerovog prijatelja i poslovnog partnera. Porr je dvojici lobista provizije isplatio 2007. godine preko firme Astropolis iz Kipra, što su njih dvojica priznali tek nakon što je priča procurila u medije.

Porr je isprva tvrdio da nije bilo uplata dvojici lobista, ali je kasnije priznao da ih je bilo ali da je taj novac bio namijenjen širenju na tržište Rumunije još 2005. godine.

„Povezivanje sa nekim projektom u Lincu za našu firmu nikako nije shvatljivo“, izjavio je Peter Walder, glasnogovornik Porra. Iz Porrove kompanije UBM kažu da oni nisu optuženi i da sarađuju sa policijom u njihovoj istrazi.

Za Meischbergera i Hocheggersea se veže i afera privatizacije državne stambene udruge Buwog kojeg je kupio Immofinanz zahvaljujući zaštićenim podacima dobijenim od ove dvojice lobista. Sumnja se da su oni potplatili Ernsta Karla Plecha, tadašnjeg predsjednika Buwoga i jednog od članova komisije koja je odlučivala o privatizaciji. Za tu su uslugu dobili deset miliona eura, također preko kiparske firme koja je u vlasništvu bivšeg političara Hocheggera.

PORR JE U MOSTAR DOVEO ORUČEVIĆ

Safet Oručević, bivši gradonačelnik Mostara i dugogodišnji lobista Porra u prvi mah je govorio kako nije čuo za istragu da bi kasnije odbijao da komentariše ovu aferu.
- Ne znam ništa o tome, nisam čuo za to. To je ovdje svakodnevnica. Stalno imaju neke istrage Strabaga, Porra... - kaže za Žurnal Oručević koji se trenutno nalazi u Austriji gdje u posljednje vrijeme uglavnom i živi.

Za Žurnal nije želio govoriti o ovoj istrazi jer, kako kaže, ne želi davati medijima materijal za pisanje:
- Ne želim dati mesa Avazu da pišu o meni.

Njegova lobistička firma IUC Consalting u Austriji već godinama sarađuje sa Porrom, a austrijski mediji pišu kako je upravo Oručević najzaslužniji za ulazak Porra na bh. tržište.

Novinarka Wirtschaftsblatta Tamara Depolo spominje Oručevića u priči o poslovima Porra u Mostaru.

"Sestrinska firma za razvojne projekte Porra AG, firma Porr Solutions GmbH, osnovala je u BiH zajedničko 50:50 projektno društvo sa firmom Mostar-film d.o.o., što potvrđuje Porr u Beču. Mostar-film d.o.o. posjeduje više centralno smještenih nekretnina u gradu Mostaru, dvije od tih su nekadašnje kino dvorane. Porr već od prošle godine na mjestu Kino-Zvijezda razvija projekat poslovno-stambenog objekta u vrijednosti oko pet miliona eura, a na mjestu Kina Partizan nastaje mješoviti projekat sa tri kinosale. Da se u Mostaru planira u pet objekata investirati ukupno 30 miliona eura, saopštio je Porr već prošle godine. U tih pet planiranih projekata spadaju dvije poslovne zgrade i jedna garaža. Dobre mostarske veze Porr treba da zahvali Safetu Oručeviću. Nekadašnji gradonačelnik Mostara je oficijelni Porrov predstavnik u Mostaru. U zajedničkoj firmi PID Porr je u Mostaru za 4,5 miliona eura podigao zgradu Vila-Neretva. Novim projektima Porr izrasta u najvećeg igrača na tržištu stambene novogradnje u gradu sa 100.000 stanovnika”, navodi Depolo u Wirtschaftsblattu.

Osim Mostara Porr je u BiH bio zainteresovan za još nekoliko projekata među kojima je i famozni i odbijeni projekat izgradnje elektrana. Tada je Porr pokušao kroz APET grupu direktno sa Vahidom Hećom, ministrom energije, rudarstva i industrije, dogovoriti ovaj posao. Zainteresovani su bili i za gradnju autoputeva u BiH, nekoliko zgrada u Sarajevu i udjele u domaćim građevinskim kompanijama Unioninvestu i Hidrogradnji.

Mediji u Austriji tvrde da je priča oko Porra mnogo komplikovanija i šira od ove koja je procurila u javnost i većina ih sumnja da se ne radi o izuzetku. Ugled Porra već je narušen posebno nakon promjene zvaničnog stava kompanije, iako je Oručević u svom intervjuu za Oslobođenje još u januaru 2008. godine branio ugled Porra: Oni imaju više do sto godina dugu tradiciju i ugled, najbolje međunarodne reference i nikad nisu i ne bi učestvovali u bilo kakvom netransparentnom projektu, izjavio je tada Oručević.

Za Žurnal kaže da za svoje usluge dobija redovnu mjesečnu platu, a ne proviziju poput Meischbergera i Hocheggera koji su za samo jedan posao uzeli 200.000 eura. Centar za istraživačko novinarstvo došao je do podatka kako je Oručević 2006. godine za svoje lobističke usluge zaradio 240.000 eura. Tek četrdeset više od spornog iznosa koji je ovih dana u centru pažnje austrijskih medija.

(zurnal.info)

Film «Na putu» je elegantna slika naše vlastite boli i kao takav ostaje da svijetli kao tračak nade u zemlji u kojoj su uspjeli izmanipulisati i one još nepronađene, neiskopane

„Na putu“ je autentično pomjeren film. I vrlo je konzistentan u toj svojoj dimenziji, što je indikativno jer se to onda doima i kao umjetnička intencija a ne kao greška ili čak problem. Implikacija ove osobenosti filma je i žanrovska i emotivna ali zapravo tu i ne postoji jasna linija razgraničenja, odnosno ta je linija ezoterično stopljena u dominantni motiv cijelog ostvarenja jer se radi o snažnoj i produkcijski uspješno realizovanoj autorskoj poetici.

Naime, to je samo prividno realističan film koji je ustvari dislociran iz samog realizma na način da se odlijepio od prepoznatljive svakodnevnice, nikad ne prestajući baviti se istom. Kako je to moguće ili gdje je ključ ovakvog filma koji je isklesan iz našeg traumatskog prezenta, ili, gdje se stapa a gde razdvaja od životnog realizma iz kojeg se iščilio? Vjerovatno negdje između spomenute traume, sa svim tragičnim aspektima njene neprožvakanosti, i autorske urgentnosti da se bavi istom. Izgleda da je ta stvaralačka urgentnost u direktnoj vezi sa nedostatkom duhovnog i istorijskog formata našeg tragičnog kolektiviteta da se nosi sa ozbiljnošću trenutka u kojemu se nalazimo.

Metaforičko Sarajevo

Jasmila Žbanić je napravila film koji je duboko uronjen u postratnu traumu, ali je pri tome to i na vrlo originalan način i bajkovit film jer je to jedno drugačije Sarajevo, ako je to u jednom metaforičkom smislu uopšte i Sarajevo, jer su to drugačiji ljudi a koji opet izgledaju i ponašaju se kao nama slični, i naročito a možda i prije svega, jer je to fascinantno dostojanstven film koji se uspijeva baviti jednom od najvulgarizovanjih tema našeg života, pitanjem postratne ekspanzije religioznosti u Bosni i Hercegovini.

Ruku na srce, u onom što se zove javni prostor kod nas još uvijek nije osvijetljen i osmišljen adekvatan način bavljenja ovakvo komplikovanim pitanjem koje se kao ogromni upitnik nadvilo nad, već sada deklarativnu sekularnost ove države. Pri tome, svjedoci smo pornografskog nasilja agresivne religioznosti koja želi rasvjetliti i kontrolisati sve poze naše privatnosti ali i prostačke kvazisocijaldemokratije koja kompleksaški pljuje na vjerske svetinje jer joj se valjda čini da se time postaje i veći socijaldemokrata!

Film «Na putu» je izrastao iz traume ali je upravo zbog spomenute vulgarizovanosti iste i umjetnički nadrastao tu traumu pomjerajući se u vlastiti autorski kosmos, pri tome nikada ne bježeći od suštinskog pitanja sa kojim, što je već spomenuto, i nemamo format da se nosimo: Kakav uopšte može biti odgovor ljudskog duha na ontološki poražavajuću činjenicu ratnog razaranja? Katastrofična je spoznaja da nekog odgovora i nema, niti tu frustraciju umanjuje činjenica da to, naravno, i nije osobenost samo ovog rata i poraća. Jasmila Žbanić i ne pokušava dati odgovor već nam maestralno, kao u nekom dijagnostičkom slideshowu rendgenski ukazuje na kompleksnost našeg kolektivnog stanja. Pri tome, ne upada u ideološku zamku držanja isključivo jedne strane, ne zato što nema stava, već naprotiv, zato što ne ulazi u jeftinu kafansku senadoavdićevsku kvazipolemiku - tu mjernu jedinicu vulgarnosti našeg javnog prostora - koja se ovdje još uvijek doima kao relevantna, što naravno, najviše govori o nama samim.

Emotivni doživljaj ovakve pomjerenosti filma „Na putu“ snažan je i šokantan. U svemu tome, čini se da ta šokantnost nije sama sebi bila cilj (ili makar nije bila jedini cilj... jer da je to isključivo bila, vjerovatno bi se desila i slična vulgarizacija samog filmskog izraza) već je rezultat autoričinog digniteta, i stvaralačke i ljudske veličine da se nosi sa tako ozbiljnom temom kao što je ovo gdje mi živimo. Žbanićka se očigledno vrlo sistematično i strastveno posvetila rješavanju ovakvih otvorenih pitanja našeg identiteta, što se možda najbolje vidi po samom kraju filma, koji se mogao tako organski oteti samo kao posljedica metodičnog rada na materijalu, kraja koji je tako ljudski nedovršen, nedorečen – i upravo zbog toga i tako snažan. Autorica se uspjela vlastitom umjetničkom elegancijom suprotstaviti vulgarnom. I sama ta pobjeda je elegantna, jer ne likuje, jer ne pljuje, jer ne objašnjava već pokazuje.

Poricanje poricanja

Interesantna je ekspozicija prvog čina, jer su likovi svjesno uspostavljeni kao tranzicijski plošni, sa nekim poslićima koji su, znamo, solidno plaćeni pa stoga im je kao pružena prilika, naivna naravno, da kao egzistencijalno potiskuju ono što se potisnuti ne može. Kasnije saznajemo da je Luna ustvari izbjeglica iz Bijeljine, zauvijek obilježena traumom jer su joj roditelji ubijeni. To, nepotrebno je i naglašavati, čovjek nikada ne može zaboraviti, pa makar bio i Bosanac ili Bosanka, narod kojem nije strano ni poricanje samog čina poricanja.

Izostavljena psihologizacija ovog i skoro svih ostalih likova u filmu vrlo vješto uvlači gledaoca da sudjeluje u drami, da sam popunjava izostavljeno, što su tačke identifikacije sa samim likovima. Luna je zauvijek amputirana od vlastitog doma i njen fantomski odlazak u Bijeljinu proleti kao snoviđenje, ili flashback, što je još jedan doprinos bajkovitoj pomjerenosti cijelog ostvarenja. Amaru je ubijen brat, heroj prošlog rata, na šta Amar kaže 'da mu bi bilo bolje da nije bio heroj, jer bi on i dalje imao brata'. Kada Amar izgubi posao, egzistencijalistički balon-od-sapunice puca ali samo kao najava jednog mnogo dubljeg pucanja po šavu. Luna i Amar bivaju vraćeni tamo odakle su pokušali pobjeći, bivaju vraćeni u srce vlastite traume. Racionalnog odgovora na traumu i nema. Amar pronalazi sebe u Islamu. Jedan od tokova priče, taj da Luna i Amar svo vrijeme pokušavaju dobiti dijete, izvrsnim dramaturškim preobratom postaje centralna dilema cijelog filma: Upravo kada Luna počinje da sumnja u ljubav između nje i Amara, ona ostaje trudna ali... ona više nije sigurna da želi njegovo dijete! Jasmila Žbanić je svojom rediteljskom intuicijom ovakvu dramaturšku bombu uspjela smiriti i svesti na mjeru kontrolisane eksplozivnosti koja u iščekivanju pulsira do samog kraja.

Glumcima u filmu «Na putu» vjerujemo da ne glume. Zrinka Cvitešić i Leon Lučev su već znani kao pravi profesionalci. Njihove odlične izvedbe nisu previše iznenadile. Ipak, Leonova zagledanost u daljinu u trenutcima duhovnog preobraćenja još jednom otkriva istinsku predanost ovog glumca. Ermin Bravo je ušao u lik jako strastveno, i što je bitno, bez predrasuda - da li on lično razumije ili voli Bahriju, lika kojeg glumi. Bravo je možda najveće glumačko otkrovenje ovog filma (kažem filma, jer znamo da se radi o itekako etabliranom pozorišnom glumcu), zato što je pokazao izuzetan profesionalni raspon i hrabrost da se upusti u takvu raznolikost glumačkih izazova. Tišina i karizmatičnost Izudina Bajrovića ukazuje da ovaj glumac možda još nije ni imao pravu priliku da pokaže šta sve može. Mirjana Karanović ne pripada tom svijetu i zbog toga funkcioniše. Usudiću se uporediti njeno pojavljivanje u filmu sa fantomskim odlaskom u Bijeljinu. Ima tu nekog sličnog snoviđenja, bajkovitog. Kostim i scenografija su urađeni u generalnom tonu cijelog filma, nevidljivi su, odnosno prvenstveno u službi priče. I oni su utkani u auru umjetničke zrelosti koja je odora cijelog ostvarenja. Kamera je hladna i precizna. Čini se da nema viška kadra u cijelom filmu. A bilo je puno prostora i zamki - spomenuću samo scenu šerijatskog vjenčanja u džamiji gdje vidimo Amara... i Lunu koja nijemo posmatra sa balkona. U trenutku, kao da se otvori prostor i potreba da izbliza vidimo i ostale vjernike kojih ima poprilično. Rediteljica ih ne pokazuje izbliza, ne elaborira. Djelimično zbog spomenutog pristupa odsustva psihologizacije ali i svjesnosti idološki skliskog terena na kojem se Jasmila ipak nije okliznula.

Prisustvo redateljice je neupitno ali je pri tome spomenuta pomjerenost filma vjerovatno uspješno realizovana upravo zbog suptilnosti autorskog izraza. Toliko traume, toliko ljubavi, toliko otvorene boli i tuge, a toliko mjere u svemu tome znak je autorske veličine. Film «Na putu» je elegantna slika naše vlastite boli i kao takav ostaje da svijetli kao tračak nade u zemlji... u kojoj su uspjeli izmanipulisati i one još nepronađene, neiskopane.

(zurnal.info)

Osumnjičeni ratni zločinac Božidar Debelonogić, zvani Komandant Balija, u svojoj knjizi sjećanja iz ratne Grbavice piše o zločinima Veselina Vlahovića Batka

Španska policija uhapsila je u gradu Altea monstruma sa Grbavice Veselina Vlahovića Batka. Sadistički zločinac uhapšen je u sklopu policijske istrage o organizovanoj grupi državljana istočne Evrope koja je umiješana u nasilne pljačke kuća.
U saopštenju španske policije navodi se da je Vlahović primijetio policajce koji su nadzirali njegov stan i da je pokušao pobjeći. Policija je ipak uspjela da ga uhapsi iako je pružao otpor.
Kod Vlahovića su pronađeni falsificirani bugarski dokumenti.
Tužilaštvo BiH sumnjiči Vlahovića za sadističke zločine koje je počinio na Grbavici.

Bio je poznat kao monstrum sa Grbavice. Jedna od njegovih žrtava je i Goran Čengić, nekadašnji član rukometne reprezentacije SFRJ. Čengić je ubijen u junu 1992. godine, a njegovo tijelo je nakon devet godina pronađeno i iskopano.
Vlahovićeva grupa s Grbavice bila je dio paravojne formacije “Beli anđeli”.
Prema izjavama preživjelih, učestvovao je u ubistvima više od stotinu građana nesrpske nacionalnosti. Posljednji put javnost je čula za njega 2001. godine, kada je pobjegao iz crnogorskog zatvora u Spužu 2001. gdje je izdržavao kaznu zbog više počinjenih razbojništava. Tužilaštvo BiH ga je optužilo za ratne zločine i izdalo međunarodnu potjernicu.

O Batkovim zločinima postoje brojna svjedočenja, a njime je bio inspiriran i Božidar Debelonogić koji mu je posvetio čitavo poglavlje u svojoj knjizi Balija.

Debelonogić se nalazi na spisku Federalne policije BiH iz 2004. godine na kojem se nalazi 166 osoba osumnjičenih za učešće u ratnim zločinima. Do rata je živio u Zenici, odakle prelazi na Grbavicu gdje je, kako tvrdi u knjizi, stekao nadimak Komandant Balija. Knjižicu Balija objavio je u maju 1997. godine za opskurnu novinsko - izdavačku kuću Jahorinski potok. U njoj je zapisao svoja sjećanja o danima na Grbavici, a najupečatljivija je epizoda o Veselinu Vlahoviću.

                                                                                Batko

Za razliku od drugih Crnogoraca Batko je bio izrazito niskog rasta. Više žut nego smeđ, slijepljenog lica i ružnih, malih očiju. Niko nije znao sa koje je strane doputovao u Sarajevo. Znalo se da je prije nego će izbiti rat bio bokser. Loš bokser. Iznad svega volio je Radovana Karadžića, tvrdeći da su Crnogorci plava krv srpskog naroda.

Batko Crnogorac je najviše volio voziti auta i ubijati Muslimane. Volio je on, doduše, i da ih bije, ali samo pred drugima, pokazujući svoje umijeće, tehniku aperkata i krošea. Tukao je samo krupne Muslimane. Nepotrebno je reći da su to bili civili. Ukoliko je neko od bijenih pokušao da se zaštiti, blokira ili eskivira, koristio je prljave udarce glavom i nogom. Dešavalo se da mu je neki od mučenika pokušao pružiti otpor, Batko bi mu pucao u koljena, a tada - znalo se šta već slijedi.

Muslimane niskog rasta nije tukao, njih bi odmah ubijao.

Komandant odreda “Bijelih anđela” u čijem sastavu je Batko djelovao, znao ga je često prekoriti zbog neodmjerenog ponašanja. Batko bi se tad snuždio i bivao neraspoložen. “Ma šali se Zoka”, tješio ga je njegov nerazdvojni prijatelj Krompir.

Batko je vozio razna auta i redovno ih uništavao. Da je neko drugi mogao mijenjati brzine, kočiti, davati i oduzimati gas, a da se Batko mogao baviti samo volanom, vjerovatno bi bilo manje slupanih automobila. Radnje neophodne za vožnju nikako nije mogao sinhronizovati, a i volan je okretao onoliko koliko je mogao zavrnuti ruke ne pomjerajući šake ni za milimetar sa volana. Muslimane je mučio i ubijao uvijek na drugi način, vršeći fizičke i psihičke eksperimente. Dileme je rješavao brzo i efikasno. Recimo, koliko ljudi postrojenih jednog iza drugog može ubiti jednim metkom iz papovke, riješio je tako što je pokupio po stanovima deset nesretnih Muslimana, ubjeđujući ih onako zbunjene i uplašene da su potrebni za razmjenu. Ljudi su se čudili i pitali kakvu razmjenu? 1992. godine niko nikog nije ni mijenjao ni razmjenjivao. Nagurao ih je u žutog “stojadina”, sjeo za volan prethodno davši Muslimanu do sebe pušku da je čuva dok on vozi.

Dok je vozio uz Vrace prema Trebeviću, zatečeni i u čudu, okretali su se prolaznici. Gore ih je poređao jedan iza drugog, uzeo pušku iz ruku zbunjenog čovjeka, stao korak ispred njih, repetirao naciljavši u predjelu stomaka i opalio. Zadnju dvojicu koji pokušaše pobjeći pobi pucajući im u leđa. Gledajući radoznalo u ljude koji su se grčili na zemlji, stade prebrojavati. Jedan, dva tri. “Samo osam”. Sjede u auto i ode niz Vrace prema Grbavici preznojavajući se od napora koji mu je pričinjavala vožnja, strahujući da mu se kao prošli put ne desi da umjesto kočnice pritisne gas.

Batko ženama nije vjerovao. Doduše, slabost su mu bile obrazovane žene, ili ako ne one, ono bar žene obrazovanih ljudi koji su ispred imena imali ono dr.,pr.,ing. Tragajući po zgradama, obilazeći od ulaza do ulaza, zagledao je imena i prezimena po vratima, tražeći ona sa titulom. Muževe je odvodio na ispitivanje zbog sumnje u lojalnost ili špijunaže. Fotografski aparat je uzimao kao krunski dokaz špijunaže, znajući da ga svaka porodica posjeduje. Za povod hapšenju i ispitivanju je mogao poslužiti i stari, pokvareni, ruski “Zorki”. Batko se nikad nije upuštao u suvišne diskusije. Doduše, priča mu i nije bila jača strana. Uhapšeni su poslušno išli, vjerujući da će na mjestu gdje ga vode sresti razumnog čovjeka, ali Batko svoje zarobljenike nikada nije vodio razumnim ljudima, nego uvijek Krompiru koji je preuzeo ispitivanje - “Znači – snimaš!!!” Zatim bi se vraćao u stan. Pri jednom takvom upadu u stan, učinila mu se previše komplikovana procedura privođenja. Poslije uobičajene torture obeća prestravljenoj i izmučenoj ženi da će joj poštediti život ako ubije muža. Dade joj pušku i stade iza nje govoreći joj da će ih obadvoje ubiti ako ga ne posluša. Žena jecajući opali, Batko je pogleda: “Kurvo, ubila si rođenog muža. Reci pošteno, zaslužuješ li da živiš?” Sagne se i uze pušku koja je ispala iz ženinih ruku. Uperi i sasu rafal. Batko ženama nije vjerovao.

Poslije Jukinog upada u Skupštinu BiH, Batko je počeo da pati. Činilo mu se da su poduhvati Juke Prazine sa druge strane Miljacke nekako veličanstveniji i da bolje kotiraju kod sarajevske raje. Juka mu se činio nedostižnim. Prestao je ubijati Muslimane. Nije vozio žutog “stojadina”. Nije tragao za obrazovanim ženama, odnosno ženama obrazovanih ljudi. Nigdje nije izlazio. Gledao je samo muslimanski TV Hajat u nadi da će ugledati Juku. Virio je kroz prozor očekujući da proleti na Kavasakiju ulicom Darovalaca krvi prkoseći mecima sa ove strane Miljacke.

Rano zorom banu kod Batka Krompir podbuo u licu, zakrvavljenih očiju u teškom stanju višednevnog pijanstva.

- “Batko, brate rođeni!”, zaurla nježno, promuklim glasom - “Nafato je tebi tvoj brat buljuk Turaka... Ajmo da ih na Trebeviću pobijemo, jebo te ćopavi Juka”.

Čuvši rafalnu paljbu u neposrednoj blizini komandnog mjesta Romanijske brigade, komandant izađe iz štaba imajući šta vidjeti. Batko, Krompir, kradljivac i preprodavac golfova Peđa sa svojom rajom, upravo su završavali posao pucajući u glave onih koji su pokazivali znake života. Nikom nije jasno kako se desilo da ih šokirani komandant ne strelja na licu mjesta. Batko je tada prvi put sa cijelom grupom bio uhapšen i sproveden u Lukavicu u vojni zatvor.

Malo potom pojaviše se na Grbavici bahati i samouvjereni. Batko je postao štićenik komandanta Sarajevskog korpusa general majora Šipčića, tačnije crnogorskog generala na proputovanju kroz gradove bivše Jugoslavije i službe u JNA.

Batko se od tog slučaja nikog na svijetu nije bojao. Ali, paničan strah, smrtni strah obuzimao ga je od Pere Petrovskog i Zenge Slavonca, vojnih policajaca Romanijske brigade. Pri pomenu njihovih imena, briznuo bi u plač poput djeteta, a kad bi ih ugledao padao je istog momenta u nesvjest, vjerujući da je to sudnji dan.

Život u Sarajevu postajao je sve teži. Ginuli su sa one strane Miljacke, ali i sa ove. Pero i Zenga su poginuli u borbama na trgu Pere Kosorića. Izgorjeli su u “11 plavih” , kod Željinog stadiona. Peđa je odvezao zadnjeg golfa i otvorio kafić kod Zvezdinog stadiona. Krompir je bukvalno propao u zemlju. Vođa “Bijelih anđela” pogođen je na Dobrinji od metka koji nije došao sa suprotne strane. Vjerenica princa Tomislava, Biljana – pokrovitelj “Bijelih anđela” obilazila je Zorana na Koranu u bolnici gdje je izdahnuo.

Shvativši da je slava prolazna i da se od nje ne živi, Batko je prešao Drinu i pokušao sa biznisom u svijetu kriminala. Čulo se da je pucao na komandanta “Bijelih orlova” Lainovića u Novom Sadu. Niko u to nije vjerovao, znajući da ovaj nije Musliman. Pričalo se da Batko više nije onaj i da ne ubija iz ljubavi, već za novac. Bez obzira, u te tračeve niko nije vjerovao.

(zurnal.info)

Pisac i slikar, nekada predstavnik „proze u trapericama“, a potom promoter literature u maskirnoj uniformi

U Beogradu je preminuo pisac Momčilo Momo Kapor.

Rođen je u Sarajevu 1937. godine. Diplomirao je slikarstvo 1961. godine na beogradskoj Akademiji likovnih umetnosti.
Objavio je veliki broj romana i zbirki priča, dokumentarnih filmova i televizijskih emisija, a po njegovim scenarijima snimljeni su filmovi Bademi s onu stranu smrti, Banket, Valter brani Sarajevo, Džoli džokej, Kraj vikenda.
Prevođen je na francuski, njemački, poljski, češki, bugarski, mađarski, slovenački i švedski jezik.

Posljednje slovo ovom piscu predajemo istinoljubivoj redakciji kulturno propagandnog kompleta Beton koja je svojevremeno u rubrici Bulevar zvezda zapisala:

KAPOR, Momo (Sarajevo, 8. IV 1937), pisac i slikar, nekada predstavnik „proze u trapericama“, a potom promoter literature u maskirnoj uniformi. Napisao je nekoliko zapaženih romana kao što su Foliranti, Provincijalac, Una. Omiljeni pisac tinejdžerki ranih osamdesetih, a zatim najtiražniji ratni autor u Srbiji, preteča fenomena Ljiljane Habjanović Đurović. Tokom ratova Kapor se otvoreno stavlja na „branik otadžbine“ nastavljajući svoju karijeru kao ratni izveštač iz Hrvatske i Bosne. Kao kolumnista Politike („011“) i JAT-ove revije godinama ispisuje svoje teze o ratu, srpstvu, Beogradu, ajvaru, sankcijama, čorbastom pasulju, Vuku Bojoviću i perfidnom Zapadu. Jedan je od aktivnih promotera i podržavalaca „borbe za stvaranje i održanje Republike Srpske“. S Radovanom Karadžićem, koji ga je fascinirao jedne davne zime kada je Sarajevom prošao noseći badnjak, ne deli samo političke aspiracije, već i specifičnu mržnju prema tom gradu koju je uobličio u svojoj Sarajevskoj trilogiji (Poslednji let za Sarajevo, Hronika izgubljenog grada i Čuvar adrese). Inače, Hroniku smatra svojom molitvom za izgubljeni grad Sarajevo. Pomenuti roman je napisao, kako priznaje, pod uticajem svog boravka na Hilandaru tokom 1997. Ovo nije usamljeni, ali je svakako markantniji primer književnog povezivanja turbo pravoslavlja s ratom u Bosni, tj. crkve i opsade. Moglo bi se reći da je Kapor tokom devedesetih percipiran kao nacionalistički trendseter koji je ukazivao kako na važne turističke i ratne destinacije, tako i na teme u književnosti i novinarstvu. Jedan je od generatora antievropskog diskursa u Srbiji. Zagovornik je „Blut-und-Boden“ ideologije koju u svojim tekstovima estetizuje i plasira kao etnički ekskluzivitet.
Kapor je nedavno u izdanju Derete objavio knjigu pod naslovom A Guide to the Serbian Mentality, nastojeći da na jeftinoj kvaziantropološkoj priči o ćevapčićima, opancima i kajmaku još jednom demonstrira srpsku superiornost. Dobitnik je mnogobrojnih književnih nagrada. Član je Međunarodnog odbora za istinu o Radovanu Karadžiću. Uzgred, Karadžića poredi sa Solženjicinom i Brodskim, dok Milorada Ulemeka Legiju i njegov Gvozdeni rov, čiji stil toliko podseća na Kaporov, stavlja u rang Paunda i Vijona. U jednom od Oktoihovih izdanja Zelene čoje Montenegra osporio je koautorstvo svom nekadašnjem prijatelju Zuki Džumhuru izbacivši njegovo ime s korica ove knjige. Živi i radi u Beogradu. Slike, ipak, izlaže u inostranstvu. Sarajevo i dalje, s Pala, posmatra kroz durbin.

(zurnal.info)

Selo Bunarevi nalazi se na Manjači, sat vožnje od Banjaluke. Pripada opštini Ribnik i granično je područje sa opštinom Mrkonjić Grad. Kuće raštrkane u pejzažu, vjetar neprestano duva, do prvog komšije najmanje pola sata hoda. Dom Ožegovića smješten je u zaseoku na osami, u zavjetrini. Kada skrenete sa glavnog puta Banjaluka-Čađavica, možete po kraškom predjelu voziti još petstotinjak metara, a onda pješke preko goleti, kroz jarugu, dok vam se hladoća nemilosrdno uvlači u kosti, do mjere da drhturite, osjećate se neprijatno, podilaze vas žmarci... U kućama Ožegovića nećete se ugrijati, jer u njima niko ne živi. Deceniju već. Kuća je u crno zavijena, miris smrti snažan je i intenzivan, teška nepravda ovdje stoluje, tjeskoba satire svakog posjetioca. Hodate puteljkom kojim su osamnaest godina prije vas hodali notorni koljači, vukući tijela pobijenih Bošnjaka prema rupčagi, vjerujući da će crna zemlja progutati i sakriti tragove i ostatke njihovog krvavog, zvjerskog pira; hodajući prepoznajete stope istih tih koljača koji su devet godina ranije ponovo obišli Bunareve i za sobom ostavili još jednu žrtvu, zaklanu iza vrata, u lokvi krvi, krivu samo zato što živi dvjestotinjak metara od jame koja nije sakrila zločin iz rata i koja u svojoj utrobi nije htjela zadržati tijela nevinih, na pravdi Boga pobijenih ljudi, krivih jedino zato što imaju drugačije ime.

KAFA ZA UBICE

Taj petnaesti januar 2001. bio je suncem obasjan, prevruć za to doba godine. Borka Ožegović ispratila je ranom zorom muža Miladina za Banju Luku, gdje je otišao da izvrši medicinske pretrage. Dok je nalagala vatru, sa glavnog puta skrenuo je bijeli golf, trojica su bili u njemu. Vozili su se nekih petsto metara, a onda zastali - puta više nije bilo. Nakon kratkog dogovora, dvojica su krenuli prema kući Ožegovića, treći je ostao u automobilu. Pokucali su na Borkina vrata, pustila ih je u kuću. Takav je običaj i red, gostoljubivost je ponos domaćinske kuće. A i čega bi se Borka plašila, kada joj je već 61. godina, unučad povelika, para nema, sem nekih 400 maraka u šifonjeru, nad kojima ne vrijedi drhtati. Gostima je skuhala kafu, nasula im sok-himber, malo jači je napravila, donijela pepeljaru, jer su pušili... Nakon pedesetak minuta dva muškarca napustili su Borkinu kuću, žurnim, gotovo trčećim korakom krenuli ka golfu, motor je zabrundao, bijelo vozilo lagano, oprezno je krenulo ka regionalnom putu, zamaklo iza krivine i nestalo. Dim iz odžaka Ožegovićevih vio se još neko vrijeme, posustajući u borbi sa sunčanim danom, da bi uskoro nestao, zgasnuo. Nije ga bilo već par sati, kada je to primijetila Rosa Ožegović, prva i jedina komšinica Borkina. Krenula je ka kući, kucala uzalud, uplašila se da je Borki pozlilo, nahrupila u stan i ugledala je kako leži u lokvi krvi, na sred kuhinjice, iz strašnog razreza na vratu ništa nije izlazilo, krv i život su odavno iscurili; grozomorna rasjeklina izgledala je kao crna jama.

Rosa je zajaukala, sleđena onim što vidi, prestravljena oteturala u selo, obavijestila poznanike, alarmirana je policija, inspektoru su stigli na lice mjesta. Nakon sahrane Rosa je napustila selo, a šest mjeseci od ubistva, umro je i Borkin muž Miladin. Srce mu je prepuklo od tuge.

SELOTEJP

Uviđajem je utvrđeno da su starici ruke i noge bile vezane selotejpom. Nakon toga zaklana je nožem iza vrata i ostavljena da leži na podu. «Profesionalno je zaklana», svjedočio je član istražnog tima. Šta znači «profesionalno»? Samo jedno-ubica je klao i ranije i to često, dok nije postigao nivo uažasavajućeg umijeća, koji su inspektori pohvalili, opisujući ga riječju profesionalno! Profesionalni koljači koji su smaknuli Borku iza sebe su ostavili opuške, otiske prstiju i ostale tragove, ali istraga u posljednjih devet godina nije domakla od početka, a neće ni odmaći, jer ubice su zaštićene od pojedinaca koji se nalaze u policijskim i pravosudnim institucijama Republike Srpske i koji su učinili sve da se u ovom slučaju ništa ne uradi. O hladnokrvnosti ubica, njihovoj beskrupuloznosti, brutalnosti i proračunatosti svjedoči potvrđeno saznanje da su popili kafu koju im je Borka napravila i još je uz to zalili sokom, a onda su staricu svezali i preklali. Ne postoji riječ ni u jednom jeziku kojom bi se mogla opisati ovakva monstruoznost.

Borkina smrt je, nažalost, samo vrh ledenog brijega ispod kojeg su, direktno, smrti još najmanje 26 lica bošnjačke nacionalnosti iz sela Humići, opština Ključ, zvjerski pobijenih u avgustu 1992. godine, a indirektno stotine pobijenih sa tog područja. Za ovaj zločin pred sudom BiH optužen je Vinko Kondić, a proces još uvijek traje.

Policija Republike Srpske je civile iz sela Humići pokupila tog avgusta i povezla ih u koncentracioni logor na Manjači. Prema svjedočenjima naših izvora, ovi nesretni ljudi su odvezeni u logor na Manjači, ali tamo nikada nisu stigli. Pobijeni su u neposrednoj blizini logora. Ubice su iz policije, u to nema nikakve sumnje. Nakon što su pobijeni, bačeni su u jamu koja se nalazi trista metara ispod kuće Borke Ožegović. Tijela su pronađena osam godina kasnije, avgusta 2000., ekshumirana i prebačena u Ključ. Od posmrtnih ostataka nađenih u jami sklopljeno je 26 čitavih tijela, a nakon toga ostalo je još dijelova skeleta, što svjedoči da je žrtava bilo više. Koliko, ne zna se i pitanje je da li će se ikada saznati. Nesporno je da u jamama u Bunarevima ima još tijela ubijenih, ali ekshumacije se ne vrše iz, kako se tvrdi, bezbjednosnih razloga, jer su grobnice minirane.

POLICAJCI UBICE

Borku Ožegović ubili su oni neljudi koji su zvjerski pobili seljane Humića samo zato što su muslimani. U to nema nikakve sumnje, kao što nema sumnje da su policajci pobili stanovnike Humića. Borka je ubijena zato što su vjerovali da je vidjela i da zna ko je bacio pobijene ljude u jamu ispod njene kuće, premda mještani Bunareva tvrde da pojma nisu imali da se tu uopšte nalazi masovna grobnica, te da to nisu znali ni Ožegovići. Uprkos tome Borka Ožegović je ubijena kako bi ubice uklonile svaku sumnju u svojim bolesnim glavama kako bi ona mogla da ih prokaže. Bez sumnje ih je na to ponukao susret koji se desio krajem dvijehiljadite, kada su pripadnici međunarodnih vojnih snaga posjetili Ožegoviće, interesujući se za njihova saznanja o masovnoj grobnici. Naši izvori tvrde da Borka zaista nije znala da je ispod njene kuće masovna grobnica i da je «greškom ubijena».

INSTITUCIJE RS ŠTITE UBICE

Zločinci su računali na još jednu stvar: svoj uticaj u institucijama RS, pravosuđu i policiji, za koji se sada može argumentovano reći da je ogroman. Jer da nije tako, ubice bi već bili otkriveni, pošto su ostavili brojne tragove iza sebe. Posebno je šokantno saznanje da su oni koji su vodili istragu svjesno činili sve da je opstruišu i skrenu njen tok, optužujući sve i svakoga za ubistvo. Tako su tvrdili da su Borku «ubili muslimani zbog osvete što je u blizini njene kuće nađena masovna grobnica». Zaista jadno, jer ko bi se «od muslimana» te 2001. usudio doći u Bunareve, smještene duboko u teritoriji RS i ubiti nemoćnu staricu iz osvete?! Tvrdili su i da je pljačka motiv: onih četiristotine maraka iz šifonjera!!! Niko ozbiljan nije povjerovao u ovakvu postvaku stvari, ali svako ko drži do sopstvenog razuma ubijeđen je da su ubice isti oni koji su '92. pobili nevine civile iz Humića i da te koljače štite pravosudne institucije RS, opstruišući istragu. Uostalom, šturi odgovori koje smo dobili iz Okružnog tužilaštva Banjaluka jedan su brojnih dokaza za to.

«Povodom Vašeg zahtjeva za pristup informacijama, od dana 22.02.2010. godine, a u vezi sa Vašim pitanjima, obavještavamo Vas, da je istraga o ubistvu Borke Ožegović u toku, odnosno preduzimaju se potrebne istražne mjere i radnje na otkrivanju počinioca ovog kirivičnog djela, a što se tiče pitanja o pronalasku masovne grobnice u dvorišto Borke Ožegović za ovo pitanje obratite se Komisiji za nestala lica Federacije BiH ili Institutu za nestala lica BiH», kratko nam je u dopisu odgovoreno, bez i jedne jedine riječi o tome ko je od tužilaca bio zadužen za ovu istragu.

ĆUTNJA TUŽILAŠTVA BANJALUKA

Za istragu ubistva Borke Ožegović bio je zadužen Vitomir Soldat, trenutno glavni tužilac Okružnog tužilaštva u Banjoj Luci. Upravo zbog toga su odgovori ove institucije šturi i sasvim je svjesno izbjegnuto da se potvrdi da je Soldat vodio ovaj slučaj i doveo ga nakon devet godina u status nerješivog. Naši izvori dalje tvrde da nadležni za istragu nikada u prethodnih devet godina nisu pozvali nijednog jedinog člana porodice Borke Ožegović, kako bi ih saslušali u vezi sa njenim ubistvom. Ne samo da ih nisu pozvali, već im nisu pružili niti ijednu informaciju u vezi sa tim. Razlozi za ovakvo postupanje su više nego jasni, tim više jer su narečeni imali i odgovornost i obavezu da istraže ko je pobio Bošnjake iz Humića i bacio ih u jamu na Manjači, odnosno da počinitelje izvedu pred lice pravde. Ništa od toga nije učinjeno, a ovaj slučaj prepušten je Tužilaštvu i Sudu Bosne i Hercegovine.

Soldat je poznat po nečinjenju i u nizu drugih slučajeva, a njegov nedavni reizbor na mjesto Glavnog tužioca dokaz je kataklizme koja vlada u Visokom sudskom i tužilačkom savjetu BiH, koji ga je na to mjesto nanovo postavio. Soldat mora odgovarati zbog nečinjenja i opstruisanja istrage ubistva Borke Ožegović. Da je on radio i uradio svoj posao u ovom slučaju, ubice civila iz Humića odavno bi bili iza rešetaka. Strah da će biti ubijen, ukoliko istraži ovaj zločin, za njega nije opravdanje.

«Soldat zna ko je ubio Borku Ožegović, kao i ko je pobio civile iz Humića, ali ništa nije preduzeo plašeći se za svoju bezbjednost», tvrde naši izvori. Ako je to tako, onda Soldat mora biti smijenjen sa funkcije koju obnaša, jer je neprihvatljivo da se tužilac plaši raditi svoj posao. Posebno ako tim strahom štiti notorne ubice.

SOLDATI ZLA

Priča o Soldatu nije kraj užasa u banjalučkom Okružnom tužilaštvu. U toj instituciji radi i Rajko Dakić, i to na poslovima opšteg kriminaliteta. Dakić je iz Ključa gdje je do 1990. godine obnašao dužnost sudije, ali je sa tog mjesta suspendovan, jer je utvrđeno da je učestvovao u falsifikovanju pasoša. Početkom rata, Dakić postaje predsjednik Opštinskog suda u Ključu i blizak član Kriznog štaba u toj opštini, čiji je potpredsjednik bio njegov brat Tihomir. Tihomir Dakić u to vrijeme obavljao je dužnost sekratara Srpske demokratske stranke u Ključu. Dakić je suodgovoran za brojna zla počinjena na tom prostoru, jer ih je prikrivao i nije procesuirao, iako je znao ko su ubice. Tako je Dakić bio prisutan na nekoliko mjesta na kojima su izvršeni pokolji, gdje je izvršio uviđaj kao dežurni sudija. Utvrdio je zločin, saznao ko su ubice, a nije učinio ništa da ih privede pravdi, o čemu postoje relevantni dokazi.

U selu Kamičak, opština Ključ, 1992. godine ubijeno je pet lica bošnjačke nacionalnosti, od čega jedna osmogodišnja djevojčica. Žrtve su brutalno izmasakrirane i teško mučene, prije nego što su ubijene. Dakić je utvrdio da su ubice Dragan Bajić i Marko Paunović, pripadnici Vojne policije iz sela Podovi. Umjesto da ih pohapsi Dakić je, prema riječima svjedoka, naredio da se žrtve zakopaju u jamu.

U mjestu Reizovići ubijene su Hata i Fata Risović i Ramiza Adžemović, a teško je ranjen Mehmed Ćenanović. Zločin se desio 1993., zločinci su poznati, Dakiću posebno, ali on ništa nije preduzeo da se ubice kazne. Rajko Dakić bio je i na uviđaju u selu Humići nakon što je ubijen Branko Samardžija. Zločin se desio 1993. godine, a Samardžija je ubijen zato što se njegov sin godinu dana ranije oženio sa muslimankom, odbio da nosi pušku i napustio zemlju, odlazeći u inostranstvo. Ubice su i u ovom slučaju poznate, ali Dakić nije učinio ništa da budu kažnjeni. SIPA po nalogu Tužilaštva BiH istrage o ovim slučajevima intenzivno privodi kraju i u najskorije vrijeme očekuje se hapšenje počinilaca ovih gnusnih zločina.

Nažalost, Dakić je još uvijek na slobodi i obavlja vrlo značajnu tužilačku funkciju, iako je, uz sve navedeno, poznato da je lično potpisao rješenja o protjerivanju sudija Džemala Botonjića, Enise Dučanović, te još pet lica bošnjačke nacionalnosti iz Suda u Ključu 1992. godine.

Njegovo ime pominje se u «predmetu Kondić», a mnogim svjedocima je potpuno nejasno kako je moguće da je Dakić na slobodi i još uz to tužilac banjalučkog tužilaštva. Kada se ovako sagledaju stvari, jasno je zbog čega još uvijek nisu otkriveni zločinci koji su pobili mještane Humića, a devet godina nakon toga likvidirali i Borku Ožegović u selu Bunarevi. Jasno je i da pomirenja, pravde i slobode u ovoj zemlji neće biti dok god u pravosudnim institucijama i policiji sjede raznorazni slodati i dakići, koji primarno štite zločince, kako bi sačuvali svoje pozicije u čijim temeljima je krv nevinih.

Masovna grobnica Bunarevi

"Prilikom antropološke obrade sastavljeno je 24 tijela i definitivno je ostalo viška kostiju očito od nekih drugih tijela koja su ostala na dnu jame. Jednostavno, ekshumacija je totalno nekvalitetno odrađena od strane dva ljekara međunarodne komisije", rekao je za medije prije dvije godine Jasmin Odobašić, bivši načelnik u tadašnjoj Federalnoj komisiji za traženje nestalih lica. On je tada istakao da je imao namjeru da se vrati i završi posao u Bunarevima, ali mu čelni ljudi Instituta za traženje nestalih, zbog kako kaže, interesa pojedinaca, to nisu dozvolili.

Optuženi Vinko Kondić

Pred Sudom BiH vodi se postupak protiv Vinka Kondić koji je optužen zbog organizovanja grupe ljudi i “podstrekavanje na učinjenje krivičnog djela genocida, te zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina” na području Ključa.
Prema navodima iz optužnice, Kondić se tereti i za protivpravno hapšenje 24 muslimana u selu Humići, čija su tijela posle rata pronađena i identifikovana u masovnoj grobnici “Bunarevi 1”. Prema navodima iz optužnice, oni su uhapšeni u Humićima, odakle su povedeni prema logoru na Manjači, ali su usput ubijeni, a njihova tijela kasnije su pronadjena u toj masovnoj grobnici.

U optužnici, koja ima 22 tačke, Kondić se tereti da je imao jednu od “vodećih uloga u sprovođenju udruženog zločinačkog poduhvata” te da je “planirao, pripremio, pokrenuo, naredio i počinio ili propustio da poduzme nužne mjere da spriječi ili kazni činjenje krivičnih djela”.
Kondić je od jula 1991. do aprila 1994. godine bio načelnik Stanice javne bezbjednosti Ključ, posle čega postaje zamjenik načelnika Centra javne bezbjednosti Ključ. U decembru 1991. godine imenovan je za člana Kriznog štaba Skupštine opštine Ključ kao “najvišeg organa vlasti”, a od jula 1992. godine postaje član Ratnog predsjedništva opštine.
“Realizacija zajedničkog udruženog zločinačkog poduhvata započela je preuzimanjem vlasti od strane srpskih snaga u selima i naseljima na području opštine Ključ, a nastavljena protivpravnim hapšenjem, zatvaranjem civila, njihovim premlaćivanjem, mučenjem, zatvaranjem u nehumanim uslovima, prisilnim premještanjem i deportacijom iz njihovih domova”, navodi se u optužnici.
Kondić se tereti da je pod njegovom komandom policija učestvovala u hapšenju, ispitivanju, psihičkom i fizičkom zlostavljanju, te zatvaranju nesrba u logore na području Ključa.

U optužnici se, izmedju ostalog, navodi da je od 27. maja do kraja avgusta 1992. godine bošnjačko stanovništvo sa područja Ključa, Sanice, Krasulja, Ramića, Prhova, Velagića i drugih sela i naselja odvođeno i zatvarano u prostorije osnovne škole u Sanici i Osnovne škole “Nikola Mačkić” u Ključu, u SJB Ključ, bivšu željezničku stanicu u Sanici, kao i fudbalski stadion u Ključu i tvornicu mašina u Halinovskom Vrelu, gdje su civili ispitivani i zlostavljani.
U optužnici se još navodi da je 10. jula 1992. godine vojska, potpomognuta policijom, uhapsila muškarace iz sela i zaselaka opštine Ključ i zatvorila ih u osnovnu školu u Donjim Biljanima. Posle ispitivanja zatočenici su izvođeni i ubijani. Tom prilikom ubijeno je “najmanje 219” osoba, stoji u optužnici.
Tijela ubijenih osoba sa područja Ključa pronađena su u masovnim grobnicama “Bunarevi 1”, “Zableće”, “Vučije poljane”, “Crvena zemlja” i “Lanište 1”.

Tužilaštvo bez ikakvog odgovora

Okružno tužilaštvo Banjaluka

Glavni okružni tužilac Vitomir Soldat

Poštovani,

molimo Vas da nam u skladu sa Zakonom o slobodi pristupa informacijama odgovorite na sledeća pitanja:

1. Prema našim informacijama, Borka Ožegović ubijena je 15. januara 2001. godine u svojoj kući, opština Ribnik. Da li su ubice otkrivene?

2. Da li je tačno da je u dvorištu Borke Ožegović otkrivena masovna grobnica u kojoj su pronađena tijela 26 lica bošnjačke nacionalnosti?

3. Da li su otkriveni počinioci ovog gnusnog ratnog zločina?

4. Ko je vodio istragu o ubistvu Borke Ožegović?

Molimo Vas da nam na ova pitanja u pismenoj formi odgovorite najaksnije do petka, 26. februara 2010. godine.

Slobodan Vasković

__________________

Broj:IT 17/10

Datum: 24.02.2010.

Banja Luka

Online magazin Žurnal

Ul.Nova 5

Sarajevo

Predmet: Odgovor na zahtjev za pristup informacijama

Povodom Vašeg zahtjeva za pristup informacijama, od dana 22.02.2010. godine, a u vezi sa Vašim pitanjima, obavještavamo Vas,

• da je istraga o ubistvu Borke Ožegović u toku, odnosno preduzimaju se potrebne istražne mjere i radnje na otkrivanju počinioca ovog kirivičnog djela, a što se tiče pitanja o pronalasku masovne grobnice u dvorišto Borke Ožegović za ovo pitanje obratite se Komisiji za nestala lica Federacije BiH ili Institutu za nestala lica BiH.

S poštovanjem,

Za Službenik za informisanje

Mira Miletić

List piše da je Ganić uhapšen na zahtjev Srbije na osnovu Evropske konvencije iz 1957. a koja predviđa proceduru u kojoj sudije ne razmatraju dokaze već samo relevantne informacije o identitetu i kredibilnosti optužbe o navodnom zločinu i u koju nadležni ministar može da se umiješa tek pri kraju i to na veoma ogranićeni način.

Daily Telegraph piše da je vlada prije samo nekoliko nedjelja bila umiješana u sličan spor kada nije mogla da garantuje bivšem ministrici vanjskih poslova Izraela, Tzipi Livni, da neće biti uhapšena ako dođe u London zbog palestinskih optužbi o ratnim zločinima.

Ganićev slučaj je, pak, piše list, obnovio zahtjeve za promjenu postojećeg zakona za koji je čak i bivša britanska premijerka Margaret Thatcher, inače blizak prijatelj Ejupa Ganića, u utorak rekla da postavlja opasan presedan za strane državnike koji dolaze u London.

Vanjskopolitički dopisnik Daily Telegraph, u zasebnom članku, piše da Ganić "nije ubica, več čovjek koji je zauzdavao ubice".

Po ocjeni većine stručnjaka za Balkan, počinje članak, "Ganić je posljednji čovjek koji treba da bude uhapšen za ubijanje Srba".

- Ironija njegovog hapšenja u Londonu je ta što se povukao iz političkog života zbog optužbi svojih bivših saveznika u Sarajevu da je suviše pro-srpski orijentisan" čemu Daily Telegraph dodaje da, ne samo da nikakvi dokazi protiv Ganića nisu pronađeni, već da je nasuprot tome, "on uvijek pokušavao da zauzda svoje sunarodonike u njihovim ubilačkim namjerama".

S druge strane, Ganić je smetao Srbima jer je kao "obrazovani i na engleskom jeziku veoma elokventan predstavnik svog naroda, rušio njihovu tezu da je rat u Bosni bio posljedica muslimanske zavjere protiv jedinstvene hrišćanske Evrope", piše u srijedu Daily Telegraph.

(Fena) 

Guardian tako piše da je nekadašnji lider bosanskih Srba pokušao da revidira istoriju opsade Sarajeva koju je opisao kao "mit" sa ciljem da uvuče NATO u rat na strani muslimana koje je takođe optužio da su, s istim ciljem, odgovorni za masakr na pijaci Markale gdje je u eksploziji granate 1994. ubijeno i ranjeno više od 250 civila.

Guardian objavljuje i komentar svog nekadašnjeg dopisnika iz rata u Bosni, Marcusa Tannera pod naslovom "Karadžićev sveti rat".

- Slušajući Karadžića kako govori o svom „svetom“ ratu protiv bosanskih muslimana čovjek bi pomislio da je prosto riječ o lošem vicu", kaže on.

- To bi, međutim, bila greška jer su i Karadžić i njegovi borci 90-ih koristili isti jezik, miješavinu etničkih, ekonomskih i vjerskih žalopojki protiv muslimana tvrdeći da se samo svete za otomansko osvajanje Bosne u 15. i 16. stoljeću veku, dodaje Tanner.

On dalje kaže da su tokom turske vladavine begovi i poturice uglavnom preuzeli gradove što je ratu u Bosni dalo pečat ne samo sukoba između sela i grada već i između hrišćana i muslimana.

- Karadžićeve pristalice su htjele da promijene takvu strukturu gradova zauvijek i u tome su naišle na zdušnu podršku pravoslavne crkve. Popovi su, nastavlja Taner u Guardianu "blagosiljali gotovo svaku njihovu ofanzivu a Karadžićeva državica, Republika Srpska, je od samog početka imala blagoslov crkve".

- Crkva u Srbiji, baš kao što je činio njen pandan u Hrvatskoj sa svojim svetim borcima, ostala je vjerna Karadžiću i poslije rata. Ništa manje neumjerene, piše Tanner, "nisu bile ni ruska i grčka crkva koja je 1993. godine u Atini proglasila Karadžića za hrišćanskog heroja". Zato, kada Karadžić govori o svom svetom ratu, on zaista vjeruje u to, baš kao i pravoslavne crkve na Balkanu i šire, završava svoj komentar u Guardianu Marcus Tanner.

(Fena)

Bob Dylan organizirao je prvu samostalnu izložbu slika u londonskoj galeriji Halcyon

Postavka je nazvana Bob Dylan na platnu. Radi se o slikama u uljanoj tehnici, koje su rađene prema skicama koje je Dylan crtao tokom svojih turneja od 1989. do 1992. godine. Blok sa skicama nazvao je DrawnBlank.

- Ti crteži pomagali su mi da odmorim mislim tokom naporne trogodišnje turneje. Nije bilo lako, utisci sa svih strana svijeta potpuno su mi ispunjavali mozak – kaže muzičar i objašnjava:

– To su intimni crteži, nisam želio dati neki društveni komentar.

Izložba je prodajna, a cijene slika kreću se od 108.000 do 512.000 eura. Umjetnički direktor galerije Paul Green tvrdi da je muzičar izgradio sopstveni stil, dok mediji jednostavno opisuju da se radi o slikama sa živopisnim bojama i smjelim potezima četkicom. Dylan s druge strane svoju umjetničku inspiraciju ovako opisuje:

– Osjećao sam da uvodim red u haos oko mene.

Časove crtanja uzimao je još šezdesetih godina u New Yorku, poslije teške saobraćajne nesreće. Od tada je često skicirao detalje koji bi ga fascinirali. Na njegovim djelima se primećuje, kaže kustos galerije, da se tokom turneje često osamljivao i posmatrao svijet iz skrivenih uglova.

- To što je godinama radio na sceni – izvodeći nove verzije starih pjesama kako bi im dao svježu interpretaciju – sada nastavlja na platnu, ocijenio je kritičar Frankfurter Allgemeine Zeitunga.

Izložba će biti otvorena do kraja aprila.

(zurnal.info)

Košarac je u izjavi novinarima u Banjoj Luci rekao da „iako ne želi da se miješa u uređivačku politiku” Klub Srba je ipak predložio Vijeću naroda zaključak kojim bi se „osudila” uređivačka politika Federalne televizije manifestirana u emisiji “60 minuta” koja “sistematski omalovažava legalne institucije RS-a i legalno izabrane predstavnike RS-a, koji se u spornom prilogu poistovjećuju s ‘Trećim Rajhom’”.

To, smatra on, ne doprinosi izgradnji povjerenja u BiH.

Na pitanje zašto bi se o tome izjašnjavalo Vijeće naroda RS-a, Košarac navodi činjenicu da su u tom tijelu zastupljeni predstavnici sva tri konstitutivna naroda i iz reda ostalih.

Iako njegova inicijativa u vezi s ovim nije dobila podršku za razmatranje na narednoj sjednici Vijeća naroda, on je najavio i da će „biti iskorištene i druge poslaničke mogućnosti da se o tome raspravlja, jer se u emisiji ’60 minuta' na veoma brutalan način napadaju institucije RS-a i srpski narod”.

(Fena)

Za Simfonijski orkestar koji nikada ne svira Mostarci će izdvojiti više od 100 hiljada maraka, a istovremeno će ukinuti Gorsku službu spasavanja

Mostar odnedavno ima novog-starog gradonačelnika. A ima i potpuno dezorjentiranu gradsku skupštinu. Još jedan slučaj koji toj tvrdnji ide u prilog, nakon jednogodišnjeg biranja gradonačelnika, jeste i najnoviji prijedlog nacrta gradskog proračuna koji u ovu godinu ulazi, a kako drugačije nego s deficitom. Srećom ovaj nacrt nije usvojen na prošlotjednom zasjedanju mostarskih mudrih glava. Ipak, ne treba sumnjati da će već ovaj tjedan glupost, bahatost i nedostatak ikakve vizije razvoja, izražena kroz nacrt proračuna, dobiti odobrenje gradske skupštine i potpis gradonačelnika na još jednu u nizu bruku i sramotu Mostara.

Babo i stričevi

Kako se, naime, u Mostaru vrši rebalans proračuna? Narodski rečeno, i u kratkim crtama opisano, to ide otprilike ovako: da bi pokrio minus, onima kojima si davao malo uzmeš sve i ne daš im ništa. To je prvi genijalni korak. Oni koji su dobijali najviše sad će dobiti još više i to tako što ćeš im dati ono što si uzeo od onih koji su dobijali najmanje. Istovremeno, da bi dao više ovima kojima daješ puno, a smanjio deficit, skinut ćeš i određeni dio onima koji spadaju u sredinu ljestvice gradskih davanja. A kriteriji za dodjelu gradskog novca ne da nisu potpuno jasni, nego ih vjerovatno i nema, odnosno, ako ih i ima, nitko nikad za njih nije čuo niti ih je vidio. To, naravno, ne važi za kriterij koji je jedini standard BH politike, a to je onaj po babi i po stričevima.

Naknada za troškove prijevoza. Naknada za topli obrok. Regres za godišnji odmor. Otpremnine. To su sve stavke na koje uposlenici Grada Mostara i Gradskog vijeća mogu računati. To bi bilo u redu da, istovremeno, Gorska služba spašavanja nije u potpunosti skinuta sa proračuna. O gadljivom financiranju političkih partija novcem građana, koje već godinama sustavno šikaniraju, ne treba trošiti riječi.

I onda dolazimo do briljantnih primjera kako se u Mostaru troši novac građana namijenjen za kulturu. Primjera je nekoliko, ali izdvojit ćemo samo par. Naime, ustanova za koju su čuli jedino oni koji detaljno pročitaju prijedlog gradskog proračuna, a radi se o Kulturnom centru Potoci, od Grada će ove godine dobiti 39.810, 00 KM. Budimo pošteni to nije mnogo. Ali zanimljivo je kako će taj novac biti raspodijeljen. Naime, na plaće dva uposlenika ove institucije otpada 35.810, 00 KM godišnje, ili 1.492, 00 KM per capita mjesečno. Onih 4.000, 00 KM viška u mojoj računici predviđeno je za programske aktivnosti.

Nema Nove godine

MC Pavarotti je još radikalniji primjer. Od ukupnih 168.000, 00 KM samo 5.000, 00 KM otpada na programske aktivnosti. Ako ne proizvode program, pitanje je što onda rade svi ti ljudi na čije urede i plaće Grad Mostar godišnje potroši 163.000, 00 KM. Ili što reći za Mostarski Teatar Mladih sa 69.784, 00 KM godišnje, od kojih na program otpada 5.000, 00 KM?

A tko je zadnji put čuo za mostarski Simfonijski orkestar? Niste čuli da takvo što postoji? E pa nisam ni ja, a ako se ne varam živim Mostaru, osim ako me netko žestoko ne zajebava. No, na stranu moji psihički problemi. Taj isti Simfonijski orkestar od Grada Mostara u ovoj će godini dobiti 107.994, 00 KM. A planiranih prihoda nemaju, što i ne čudi obzirom da ljudi naprosto ne nastupaju.

A dočeka Nove godine na otvorenom za Mostarce neće biti ni ovaj put. Mostarski ljetni festival također nije predviđen u proračunu. OKC Abrašević, koji godišnje producira minimum 100-injak raznih kulturnih programa, koje teškom mukom i vlastitim ugledom samostalno plaća, od Grada Mostara će ove godine dobiti proračunski šipak, duplo golo, čistu ništicu.

Opet ću, na ovom mjestu, ponoviti stvar koju neprestano ponavljam. Mostar je samo ogledalo cijele države, a, ponekad bih se usudio reći, i cijele regije. Nemojte se tješiti kako vam je bolje nego Mostarcima i Mostarkama.

Kad bi se od svake mostarske političke muke dopisala po jedna strofa za pjesmu "Čudna jada od Mostara grada" već danas bi to bila najduža pjesma na svijetu i jedan od Guinessovih fenomena. Svakako, Guinessova ekipa bi se zainteresirala i za količinu političke gluposti i bezobrazluka o kojima bi pjesma svjedočila. I to sasvim opravdano, jer da se glupost i bezobrazluk mjere u litrama Mostar bi odavno bio pod morem. Mostarcima i Mostarkama to ne bi ni smetalo. Svejedno i ovako dišu na škrge i žive od planktona, a velike ribe jedu male. Čisti kanibalizam, takva je politika i u vašem balkanskom dvorištu, nije li?

(zurnal.info)

Kada se romantično društvo okupilo pod okriljem noći ni u ludilu nisu mogli pomisliti da će biti optuženi za međunarodni terorizam. Pisali smo - šteta od 18 evra načinjena je tako što je upaljen plamen pod prozorom, izazvan nečim što je trebalo da bude “molotovljev koktel”. Pola godine posle, šestoro mladih ljudi izašlo je iz zatvora još uvek pod optužbom koja ih svrstava rame uz rame sa Osamom Bin Ladenom. Kako to izgleda biti međunarodni terorista zatvoren šest meseci u beogradskom Centralnom zatvoru kao glavnooptuženi razgovarali smo sa Ratiborem Trivuncom, anarhistom koji je zajedno sa još troje članova anarho-sindikalističke inicijative i dvoje simpatizera optužen za ovo delo.

- Život mi je obeležen time. Dovelo me do situacije da ne mogu da nađem stan u rodnom gradu jer niko ne želi da bude upleten u slučaj međunarodnog terorizma - započinje za Žurnal svoju ispovest Trivunac: Ja nisam planirao nikakvu akciju, međutim pretpostavio sam da će se pažnja usmeriti ka nama jer je mali broj anarhista u Srbiji, a posebno je mali broj onih koji nešto preduzimaju. Pretpostavio sam da će nas pohapsiti i da će pokušati da nam prišiju, recimo: izazivanje opšte opasnosti kao krivično delo. Računao sam da će nas lišiti slobode 48 sati i da ćemo se buniti i dokazivati da nemamo veze sa tim. Kad smo uhapšeni policija je pokušavala da nas prinudi da priznamo da smo učestvovali u napadu što je većina nas odbijala. Na silu su iznudili priznanja dečka koji boluje od epilepsije i devojke od 19 godina. U policijskim izveštajima piše da sam ja sve organizovao, ne navode se moje veze sa ostalima i prikazana je jedna hijerarhijska grupa što je u potpunosti u suptotnosti sa našom ideologijom. Kod nas ne postoji nikakva hijerarhija, ne postoji vođa. Po tim iskazima ispada da sam ja bio na dva mesta u isto vreme, a da su svi ostali bili poput nekih spavača terorista koji su samo čekali trenutak da ih aktiviram.

LEGIJA MEĐU ŠTRAJKAČIMA

To se sve dešavalo tokom tih 48 sati? Rezultat je bio optužnica za međunarodni terorizam. Kako si uopšte reagovao na to?

-Dok smo sedeli u ćeliji i čekali da istekne pritvor shvatamo da smo optuženi za međunarodni terorizam. Sve postaje neverovatno. Zapitao sam se da li je moguće da će nas neko goniti za međunarodni terorizam? Sve je toliko iracionalno, a nalazimo se u zatvoru i nikome ne možemo da objasnimo da ništa od svega nije tačno. I onda shvatamo da su potpuno poludeli.

Kamo sreće da je to razlog. Problem je međutim mnogo dublji.

-Pa da. To je vrlo jasan politički čin. Postojala je potreba da se napravi pandan desnom ekstremizmu, da pokažu da nisu samo neonacisti problem već da ima ludaka i na drugoj strani. Drugi razlog, je po mom mišljenju, ali iz percepcije nekog ko je bio zatvoren šest meseci, što postoji podudarnost našeg hapšenja sa eskalacijom štrajkova. To nije prvi put. Bio sam čak hapšen tokom akcije Sablja. Tada su zabranili štrajkove tokom vanrednog stanja a mi smo u našem saopštenju rekli da je ta ideja besmislena. Pa neće se Legija sakrivati među štrajkačima. Suzbio se talas štrajkova koji je u tom trenutku zaista i postojao.

Nije naša organizacija velika ni ugrožavajuća za poredak. Ipak levica ima potencijal koji lako može da se primi u zemlji poput Srbije. Ima gomila nezadovoljnog naroda koji svoj gnev ne može i ne zna da artikuliše pa se onda dešavaju neka nacionalistička ludila ili neka populistička demagogija. Kod nas je očigledno prepoznat potencijal kojim bi mogli da artikulišemo to nezadovoljstvo.

Tu su još i elementi straha “nezavisnog” sudstva od reizbora sudija. Kad je podignuta optužnica naši branioci su napisali kvalitetne pritužbe gde su pokazali neosnovanost u skladu sa svim međunarodnim konvencijama koje definišu šta je međunarodni terorizam. Biti osumnjičen jer je neko napisao grafit je idiotizam.

Idiotizam je i strpati šestoro mladih ljudi u zatvor sa ubicama, narkomanima, a posebno u uslovima kakvi jesu u zatvoru koji su pretrpani, i za koje baš i nema mnogo lepih reči. Kako si se borio sa tim?

-Zatvoriti bilo koga u CZ je tragedija. Jačalo me što sam kroz ceo proces dobijao permanentnu konfirmaciju naših političkih teza - kad smo govorili da zatvori nisu institucije koje sprečavaju kriminal već stvaraju ljude gorima nego što su bili. Tu je primitivna uloga odmazde, nema elementa resocijalizacije već je reč samo o odmazdi sistema koji ne može da izađe na kraj sa ljudima koji se iz raznih razloga odlučuju za kriminalna dela. To je notorna činjenica. Svako ko je ušao, izašao je gori, uslovno rečeno. Nakon šest meseci nemam nikakav problem da napravim krivično delo jer sam izgubio pojam o vremenu i za mene kazna od pet godina za neko delo može biti potpuno prihvatljiva. Toliko se izmestiš iz normalnog života da mi je potpuno isto jedan dan, jedan mesec ili jedna godina. Počeo sam da pravim planove za najmanje tri godine i već sam razmišljao kako bi bilo dobro da nas barem prebace u Zabelu, u blok za teroriste. Tu su bolji uslovi, možeš da pišeš. Sve je bilo prihvatljivo samo da ne bude 12 godina, nego eto tri koliko je minimalna kazna za međunarodni terorizam. Ljudi sede sa mnom u ćeliji i pričaju mi kako bi sve potpisali samo da dobiju kaznu od pet, a ne 20 godina. U vreme paranoje, sudija su zbog reizbora bukvalno drali sa kaznama. Video sam nekog navijača koji je dobio 30 godina robije jer je učestvovao u tuči i ubio čoveka. To nije bilo ubistvo sa predumišljajem, a onaj policajac koji je zaustavio kola i na službenoj dužnosti upucao čoveka u glavu je dobio sedam godina. Cela stvar je potpuno izvitoperena. Ovaj je dobio veliku kaznu jer je sudiji tako rečeno.

ŠTA JE VLAST BEZ OBRAZA?

Šta reći za pravdu u slučaju Brisa Tatona? Pohapsili su 10 klinaca a nalogodavce ne. Neko će od tih klinaca sigurno biti žrtvovan.

-Normalno, a sve to zato da bi se formiralo javno mnenje. Strašno je kako se to razvija. A onda ti se pojavi Boris Tadić na televiziji i kaže: “Mi ćemo se razračunati i sa levim i sa desnim ekstremistima”, pa se pitaš da li je taj čovek normalan. Mi nismo retardi iz nacionalističke opozicije. Dobro znamo Borisa Tadića, ljude oko njega. Znamo za njegove grehe iz mladosti, s kim je duvao, znamo sve, a on nije čovek koji toga nije svestan. Verujem da je to jedan od razloga njegove odmazde prema nama. Mi smo svedoci kako se ponašala omladina Demokratske stranke na skupu Socijalističke internacionale u Grčkoj. Zato smo mi koji poznajemo socijaldemokratiju mnogo veći problem Tadiću od nesposobne opozicije i nacionalističkih organizacija. Ne mislim da država ima legitimitet da zabrani Obraz jer ih je ona i formirala. Jedino može da ih raspusti. Zabrana je direktna laž. To je igranje sa ljudima koji znaju ko je, kada i na koji način formirao Obraz.

Akt napada na ambasadu Grčke se često uspoređuje sa napadima na ambasade SAD, Hrvatske, Slovenije nakon proglašenja nezavisnosti Kosova. Za razliku od vašeg slučaja, njihov nije ni približno ozbiljno shvaćen.

-Ne želim da opravdavam napad ali nemam pozitivan odnos prema nacistima. Na prvoj gej paradi sam dobio teške batine od nacista ali država nema legitimitet da nekog zabranjuje. Nije mi žao američke ambasade iako znam da je napad bio iz dijametralno suprotnih razloga. Ne bih podržao podizanje većih optužnica. To su debili, navijači praznog mozga i oni nisu odgovorni, oni su samo subjekt ideologije.

Pre ovog slučaja si privođen zbog paljenja američke zastave. Činjenica je da je taj tvoj akt podržale i desnica. Ko ne prati mnogo ovu problematiku pomisli da imate iste ciljeve. Poprilično su pobrkani lončići, pa se i sam Šešelj smatra antiglobalistom. U zemlji se za socijaldemokrate izdaju Miloševićev SPS, Milorad Vučelić se slika ispod slika Če Gevare. Kako se ti osećaš u takvoj stuaciji. Postoji li način da vaše delovanje pokažete kakvim jeste a ne onakvi kako mediji i država prikazuju, što se često ne razlikuje od njihove vizije?

-To je nemoguće u ovo trenutku uraditi. Jednostavno, ideologije se reprodukuju kroz državne ideološke aparate gde su mediji bitan element. Anarhizam je ideologija koja je sa jedne strane najeksplicitnija i najkoherentnija u odbrani individualnih prava čoveka, jedina ideologija koja se suštinski nalazi tu. Naša desnica je konfuzna. Većina ljudi se izjašnjava kao da su desničari ali se politički teško mogu odrediti kao desnica.

Prema istraživanju Centra za razvoj civilnog sektora koje se bavi preprekama tranzicije u Srbiji, ustanovilo se da tu prepreku čini radnička klasa, a unutar nje nekvalifikovani i polukvalifikovani radnici. Onda se izoluju elementi koji smetaju tranziciji - jedan je etnonacionalizam, a drugi egalitarnost. Etnonacionalizam je površan, 90 posto njih će reći da je Kosovo Srbija, a kada ih pitaš da li bi jednom godišnje izdvojili platu kao garant da će Kosovo ostati u Srbiji malo ih se odredi.

Etnonacionalizam je površan, lako se odbacuje, a mnogo je veći problem egalitarnost. Smatra se da nije u redu da neko ima ogromne pare, a neko ništa, što je bazična pretpostavka liberalnog kapitalizma - da neko ima prava da se obogati svojim radom. Ispostavilo se da ogroman broj tih ljudi smatra kako je potrebno težiti da najveći raspon plata bude 1:3 što je neprihvatljivo za liberalni kapitalizam, a na tome mi gradimo našu politiku. Takav sentiment u narodu je produkt prethodnog sistema i to je dobra osnova za rad. Nacionaliam, klerikalizam, homofobija, seksizam imaju osnovu u samom hijerarhijskom sistemu. Klasna svest koja podrazumeva otklon od svega se dobija brzo. Sada imamo brdo “četnika” koji su socijalisti. To je srpska konfuzija ali ne smatram da je rešenje što ću da kažem da “četnike” treba streljati. Mi smo pravili nalepnice sa natpisom “Četnici su sramota za srpski narod”. Nije rešenje otpisivanje čitave populacije. Moraš da komuniciraš sa njima i da im kroz praksu stvaraš svest.

ČETNICI IZ DS-a

U Hrvatskoj su studenti proteklih meseci pokazali da je ta svest gotovo sazrela. Sa druge strane i u Srbiji je bilo protesta, ali bilo je i morbidnih scena pa su se tako pevale i četničke pesme što podseća i na proteste rezervista koji traže od države isplatu dnevnica, dakle direktno su usmereni protiv iste, a sa druge strane spremni su koliko već sutra da ponovo krenu u boj u ime iste te države koja ih je iskoristila i bacila.

-U Zagrebu su deljeni leci sa mojim likom i tekstom u kojem piše da sam ja organizovao proteste što je kao dokaz da se Srbi ponovo mešaju u sve. To je neverovatno! To je bila mešavina nacionalističko - liberalnih argumenata. Ja sam kao Srbin a sa druge strane i čovek koji ne podržava privatizaciju i Zorana Đinđića. Hrvatski protesti su bili fenomenalni. Ljudi koji su to organizovali su naši prijatelji i politički saradnici. Prvi protesti za školarine tog tipa su organizovani u Beogradu 2006. Tada su nas kontaktirali drugovi iz Hrvatske koji su bili fascinirani time šta se desilo u Beogradu. Malo fakulteta je bilo uključeno pa se ni ne zna mnogo o tome - Filozofski, Fakultet likovne umetnosti i Arhitektonski. Tada su ostvareni prvi kontakti i onda su drugovi u Hrvatskoj mobilisali mase i to sada više nije samo njihova stvar već svih studenata u Hrvatskoj.

Kod nas se dešavalo na Fakultetu političkih nauka da studenti uz četničke pesme kače zahteve za smanjenje školarina. Ti “četnici” su u stvari iz DS, a ne neke druge stranke. Mislim ipak da potencijal postoji. Nazovi me bezrazložnim optimistom. Narod u Srbiji je anarhičan. Imaju taj momenat konzervatizma ali je užasno površan. To je od strane državnih ideoloških aparata poželjno - da mrzi šiptare, Hrvate, pedere..., da je mačo gaj koga žena sluša i da su četnici OK. Sve to je užasno površno.

A rezervisti su dobri. Imate iste ljude koji sede zagrljeni i pevaju “Čiča dražo gde je moje dete” i “Druže Tito mi ti se kunemo”. Oni mrze komunizam ali im je Tito bio super. U toj konfuziji onaj ko ima koherentne stavove može da ih usmeri i ukaže na činjenice da sami shvate na koji način da im bude bolje. Na Dan državnosti, imali smo one koji viču “Imamo kralja” a onda i “Druže Tito ljubičice bela”. Svi bi rekli da su komunjare grozne i da je super da postoji kralj ali da on bude Tito. Budući da je konfuzija velika mislim da iz toga možemo stvoriti red a to nije stvar koja će doći sutra ali potencijal postoji.

Misliš li da je Balkan plodno tlo za anarhizam?

-Da, mislim da je Balkan veoma dobar prostor za razvoj anarhističkih ideja. Ako je neki region video šta znače ratovi, koji su uvek u interesu gazda, a protiv interesa naroda, koje mračnjaštvo donosi šovinizam i ekspoloatacija, to je onda Balkan. Kao reakcija na sve to, nužno je stvaranje masovnog slobodarskog pokreta...

Naučili smo na razne diktature, od Titove lagane, preko Miloševića pa na dalje. Reklo bi se da smo poprilični mazohisti?

-Ne mislim da je u pitanju mazohizam. Mislim da je jako teško praviti paralele između npr. Titovog režima i onoga što je došlo kasnije. Smatram da je narod u Srbiji vrlo često spreman da jako dugo trpi ponižavanje i torturu, ali da kada se pređe neka granica dolazi do izuzetno jakog odgovora koji one koji sprovode represiju može da uništi u potpunosti. Poput situacije u drugom svetskom ratu - na neki način vrlo slične onome što se danas dešava. Nacionalisti svih nacija na exyu prostoru, koji su bili spremni da sarađuju sa okupacionom vojnom silom, i kao odgovor tome partizanski pokret, kao jedan vrhunski emancipatorni pokret koji je uspeo da okupi, organizuje narod i zada smrtonosni udar fašizmu (paralela sa NATO-om i odnosom srpskih i balkanskih političara prema njemu versus balkanski anarhistički, revolucionarni i antiimperijalistički pokret). Degeneracije i izdaje narodnih očekivanja koje je kasnije sporvela komunistička partija su druga stvar. Smatram da i danas na Balkanu, ali budući da su problemi globalne prirode - i u čitavom svetu, postoji potencijal za stvaranje jedne nove politike, kreirane odozo na gore, koja će za cilj imati stvaranja društva istinske individualne i kolektivne slobode i ravnopravnosti. Istinski samoupravnog sistema.

U BiH se, pre svega u Sarajevu izrodio pokret "Dosta!" Uspeli su da razmrdaju i donekle mobilizuju javnost zbog čega je doslo i do ostavki pojedinih političara. Kako vidiš njihovo delovanje?

-Nemam dovoljno informacija da bih mogao da dajem definitivan sud od pokretu "Dosta!", iako zna jedan broj vrlo finih ljudi koji su aktivni u njemu. No, čini mi se da je taj pokret suštinski na levo-libearlnim pozicijama, na pozicijama jednog građanskog pokreta, dok je anarhizam uvek bio pokret radničke klase, i verujem da je to bitna razlika koja se kasnije reflektuje u razlikama između stavova anarhističkog pokreta u globalu, ali i u Bosni, i pokreta "Dosta". No, svaka inicijativa ovog tipa je hvale vredna, i verujem da će vremenom doći do dodatne diferencijacije koja će rezultirati stvaranjem ozbiljne alternative nacionalizmu i NATO-u u Bosni i Hercegovini i čitavom regionu.

Imaš fenomenalne predispozicije za političku karijeru na Balkanu. Boravak u zatvoru zbog politike ti je veliki plus. Kako ćeš ga dalje koristiti?

-Racionalno pristupam ideološkim pozicijama i nisam našao neku alternativnu ideologiju i praksu koje mogu da dovedu do istinske slobode pojedinaca i društva u celini. Da, nastaviću da se bavim politikom u izvornom smislu, bavljenu opštim stvarima, politikom koja se stvara na ulicama - izlazak naroda, mladih da zauzmu ulice i na taj način da menjaju društvene odnose. To je postignuto u Grčkoj snagom anarhističkog pokreta. Tamo se policija plaši naroda ali ne zato jer je narod grozna nacistička banda nego zato jer ne dozvoljavaju da se ide na njega. Kod nas kad je policajac ubio čoveka bez razloga okupilo se 300 ljudi od čega je polovina otišla da napadne neki gej klub. Parlamentarna politika nam je večni neprijatelj.

Ejup Ganić, bivši član Predsjedništva Bosne i Hercegovine, ponovo je zadržan na aerodromu i oduzet mu je pasoš kada se danas iz Velike Britanije pokušao vratiti u BiH, potvrđeno je danas iz Ministarstva sigurnosti BiH. Ganić je i u petak zadržan na aerodromu ali je pušten da obavi svoju posjetu univerzitetu u Buckhingamu. Ganić se, navodno, trenutno nalazi na saslušanju u sudu u Londonu gdje će mu biti iznijete optužbe koje je Srbija tokom njegove posjete dostavila Velikoj Britaniji u vezi sa slučajem “Dobrovoljačka” iz 1992. godine.

"Ganić je privremeno zaržan na aerodromu u Londonu, prilikom namere da napusti Veliku Britaniju, na osnovu srpske poternice i biće predat sudu koji će doneti prvostepenu odluku o daljem postupanju", rekao je zamenik premijera i ministar unutrašnjih poslova, Ivica Dačić na osnovu saznanja kojima raspolaže srpski Biro interpola, prenosi B92.

Njemu će, navodno, biti ponuđeno da se izjasni o optužnici nakon čega će sud odlučiti da li Ganić uz kauciju može napustiti Veliku Britaniju.

"Ganić nije uhapšen na osnovu Intrepolove potjernice, dakle ni crvene niti difuzne, nego se vjerovatno radi o zahtjevu Tužilaštva za ratne zločine Srbije", izjavio je danas novinarima Sadik Ahmetović, ministar sigurnosti BiH.

Srbija je u decembru 2008. godine raspisala potjernice za 19 osoba, među kojima je i Ganić, zbog navodnog ratnog zločina 3. maja 1992. godine u sarajevskoj ulici Dobrovoljačka. Tada su, navodno, ubijena 42 a ranjena 73 pripadnika JNA dok je njih 215 zarobljeno.

Iako je Ganić u petak kategorično tvrdio da je na aerodromu čekao prtljagu i da nije bilo nikakvog ispitivanja niti zadržavanja tu vijest potvrdio je Ahmetović kao i Ministarstvo vanjskih poslova BiH ali i većina srbijanskih medija i nadležnih institucija.

"Ovo je predmet koji dugo radimo, vezan je događaje iz 1992. godine. Tu je počeo rat... Ejup Ganić i još nekoliko lica su pod istragom. Iz ovoga se vidi ozbiljnost našeg pristupa i nijedna žrtva neće ostati bez zadovoljene pravde", rekao je srpski tužilac za ratne zločine Vladimir Vukčević u petak gostujući na B92.

(zurnal.info)

Vlade Srednjebosanskog i Hercegovačko-neretvanskog kantona JU Studentski centar Sarajevo duguju oko milion i dvjesta hiljada maraka. Ukoliko studenti iz ovih kantona do 1. marta ne plate dugove koje su napravile njihove vlade kantona iz kojih dolaze, studenti će se morati iseliti iz svojih soba.

NAJGORA SOLUCIJA

Već dva mjeseca nijedan kantonalni budžet u Federaciji nije uplatio sredstva koja su obavezna plaćati za podsticaj stanovanju studenata u Sarajevu. Odlukom Studentskog centra Sarajevo 589 studenata iz Srednjobosanskog kantona i 168 iz Hercegovačko-neretvanskog, ako namjeravaju ostati u svojim studentskim sobama, od 1. marta, pored redovnih uplata, moraju plaćati i dodatni iznos od 189 KM, što je puna cijena stanovanja u iznosu od skoro 300 KM.

- Ubijeđen sam da ako budu djeca morala davati punu cijenu da će pola njih povući studije, jer većina njihovih roditelja ne mogu plaćati punu cijenu. Je li moguće da će nadležne vlasti dozvoliti da se povuče obrazovanje djeci? – kaže Emir Kadrić, direktor Studentskog centra Sarajevo.

Upitan je status 778 studenata ili preko dvije trećine stanara domova. Kažu da su dovedeni pred zid, u situaciju u kojoj ne mogu ništa uraditi.

-To je najgora solucija. Već dva-tri mjeseca mi vodimo bitku, ali jednostavno niko nema sluha za naše probleme - kaže Jasmin Jarebica, predsjednik Asocijacije domova. Početkom sljedeće sedmice ponovo će pokušati da ukažu nadležnima u Travniku i Mostaru da im je hitno potreban novac da bi ostali u domovima.

Nije prvi put da iz Studentskog centra upozoravaju na neodgovornost cjelokupne vlasti u Federaciji i na neobzirnost prema studentskoj populaciji. Odluka je donesena zbog toga što je ova institucija, kaže Kadrić, došla u situaciju da mora raskinuti ugovore sa dva kantona koji najveći dužnici.

- Ne možemo nastavili raditi na bazi obećanja. Do marta smo se zaduživali, a svako dalje zaduživanje je krivično djelo - kaže direktor Studentskog centra.

- Ako ovo ne bude riješeno, onda će se organizovati protesti tamo gdje su Kantoni i ići će se organizovano do tamo. ASP će u dogovoru sa Asocijacijom studentskih domova dogovoriti do 4.marta na koji način će se priključiti - kaže Suvad Cibra, član neformalne grupacije sarajevskih studenata okupljenih kao Altenativni studentski parlament. Legitimni Studentski parlament, iako je ovaj problem star nekoliko mjeseci, nikada nije imao aktivnosti u rješavanju egzistencionalnih studentskih problema.

NIKAD GRĐA VLAST

JU Studentski centar u dugu je od oko 80 hiljada maraka za struju, 150 hiljada za plin, preko 30 hiljada maraka za vodu i preko milion maraka prema dobavljačima hrane. Odgovora od kantonalnih Vlada nema:

- Neće da kažu ni da će plaćati ni da neće plaćati. Naša obaveza je bila da kažemo da ne možemo dalje - dodaje Kadrić.

Od studenata stanara iz SBK i HNK se traži da do 5. marta ispoštuju dogovor, koji je trebala ispošovati Vlada njihovog kantona, u suprotnom slijedi raskid ugovora odnosno prestanak prava na korištenje smještaja i ishrane u domovima.

"Studentski centar je iskoristio do sada sve moguće mjere i resurse u cilju naplate subvencije (bez koje studentski domovi ne mogu dalje poslovati), te je u tom smislu ovakav zaključak bio krajnja nužda. Zato smatramo da pitanje subvencije vi studenti morate pokušati riješiti sa Vladom vašeg kantona, kako biste sebi olakšali uslove studiranja na Univerzitetu u Sarajevu", navodi se u Zaključku Studentskog centra upućenog stanarima iz Nedžarića i Bjelava.

Direktor ove institucije smatra da je krajnje vrijeme za međukantonalni ugovor kako bi počelo hitno rješavanje ovog problema, a poziva i Federalnu vladu da se pobrine za studente.

- Do sada to niko nije uradio ništa... Svima smo pisali. Niko nema ustavna ovlaštenja... Izbjegavaju odgovornost! Jadno je i čemerno koliko se daje za studente - kaže Kadrić i tvrdi da 70 posto djece nadležnih u vlasti studiraju u inostranstvu: Ogorčen sam! Nikad grđa garnitura vlasti nije postojala - ništa ne rade za mlade. Pogledajte samo sve ove privatne fakultete... ja ne mogu da prihvatim ovo da samo mogu studirati bogata djeca.

Više puta su upućena upozorenja kantonalnim vladama, ali odgovora, kažu, nije bilo. Za to vrijeme dodatno se otežavaju ionako nesređeni uslovi školovanja i nameću brige iz mjeseca u mjesec. A kakvi su uslovi stanovanja u sarajevskim domovima najbolje znaju oni koji u njima prate raspored tople vode za tuširanje i računaju između obroka.

(zurnal.info)

Marko Tomaš je od sebe napravio pjesmu, podijelio se u stihove, razlomio u strofe i ukoričio u zbirku

Kada je pročitao rukopis posljednje knjige Marka Tomaša Zbogom fašisti, Predrag Lucić je ovako opisao autora:

- Ako još niste upoznali Marka Tomaša, mislim da vam je krajnje vrijeme da to uradite. Pronaći ćete ga u ovim pjesmama, radosnog što je opet stao na prvu liniju obrane tuge. Potražit ćete ga potom, siguran sam, i u "Marku Tomašu" i u drugim starim pjesmama. Jer Marko Tomaš nije čovjek jedne knjige, jedne pjesme, jedne čaše, jednoga grada. Vidjet ćete, čim ga upoznate, da mu je srce smrskano kao kost, i shvatit ćete da je to baš zato što srce Marka Tomaša ne može okoštati. Kao što ni njegovi stihovi ne mogu okoštati. Jer ih piše čovjek neprestano zapitan kako je moguće živjeti i što uopće znači biti živ među tolikim smrtima. Jer ih piše čovjek neprestano zaljubljen među tolikim mržnjama. Čovjek smrtno živ i smrtno zaljubljen. Marko Tomaš. Čovjek koji pred vas iznosi svoje rane i svoju sol. Bez namjere da pjesmama olakša bilo čiji život. Pa tako ni ovaj svoj kojega je samom sebi poštedio da bi ga živio i pisao onako kako to radi Marko Tomaš. Bespoštedno.

Marko Tomaš je od sebe napravio pjesmu, podijelio se u stihove, razlomio u strofe i ukoričio je u zbirku pod nazivom Marko Tomaš i druge pjesme i ovako napisao:

Marko Tomaš je samoubica
Marko Tomaš je nužno zlo
On je paučina i pretežak kofer
Marka Tomaša možemo definirati kao pijanicu
A možemo ga zamisliti i kao žigola
Na nekom jeftinom mjestu poput Bulonjske šume
Okruženog kuratim ženama ili sisatim
muškarcima kako je kome drago
Marko Tomaš kad vidi loptu odmah poleti da je šutne
Marko Tomaš je lažov

Naravno, nije Marko samo to i samo toliko, ali ovoliko je sasvim dovoljno, jer pjesma može opisati čovjeka bolje od svakog doušničkog dosijea ili forenzičkog izvještaja. Čovjeka dobro opisuju i njegove želje. U posljednjoj zbirci Zbogom fašisti, Marko Tomaš pominje da bi volio biti savršen poput mora.

Da li je to zaista moguće? Šta čovjek mora uraditi da bi se približio apsolutnoj samodovoljnosti mora? Možda da se navikne na samoću? Da mu ona bude normalno, čak poželjno stanje? Da se umiri u sebi toliko da više ništa ne primjećuje? Da poznaje sve odgovore i prezire svako pitanje? Da ne osjeća druge? Da bude ogledalo nesavršenostima? Da nauči ljepotom skrivati okrutnost?

Jasno je, nemam pojma. Ali, čini mi se da je naš pjesnik daleko od takve savršenosti, previše je u njemu pitanja, previše žudnje, tuge, previše rana za toliku količinu soli. Previše je čovjek. Na sreću.

Prilažem nekoliko dokaza:

ŽEĐ

Mrtav je i komičan moj jezik, nezabilježen,

jednako kao zemlja, moja zemlja,

sahranjena uz plotun streljačkog voda

i moj grad leži na groblju strojeva

kojima smo tepali: savršeno, savršeno!

Ostajem ovdje tek da izmjerim vodostaj u čaši.

Sitnice me zaokupljaju,

pripremam ručak i dugo otpuhujem dimove,

mirno čekam tenk ili kakvu drugu mogućnost.

Spreman sam za prolaznost.

Lišće je moj uzor. Gusto dolazi ništa.

Neko drugi će primijetiti ptice na odlasku,

pokisli kolporter ili žena koja prodaje salatu.

Lave, žeđ je besprijekoran način da se naučiš poniznosti.

 

POLITIČKI ISKAZ

Koje su velike pjesme mog naroda? I koji je to moj narod?

Koja su brda moje DNA, koje rijeke, šume, gradovi?

Voljeti nije isto što i biti? Jesam li ono što volim?

Što piše na stećcima? Je li to bitnije za moj život

od reklama nad ulazom u novi tržni centar?

Je li povijest moje zemlje bitnija od moje osobne povijesti?

U kojem omjeru se religije miješaju u mojoj krvi?

Ja sam ciganin, svojom voljom. Volim preko državnih granica.

Ovo je politički iskaz. Ja sam masovni ubojica.

Imam snažnu erekciju i jedem previše mesa.

MY OLD FLAME

Zaprljan sam konačnošću tijela.

Ali to ništa ne rješava, sigurno

nije dio strategije kojom ću osvojiti

vrh tvoje žudnje.

Koža, meso, kosti,

zvuči stravično kad svedeš čovjeka na to.

Oblačim košulju na smrtni dio sebe,

treba se ugrijati

u prizemnom stanu na Križinama.

Zagrljaj, topao i mirisan

poput čaja od kamilice u zimskoj noći,

sedativ o kojem ovisimo

slušajući tužnu muziku

koja nas čini pomirljivima.

Satima razmišljam o onome što ti sanjaš.

Nikako ne uspijevam izvesti

bilo kakav suvisao zaključak.

Snovi su jutarnje vijesti o tvom tajnom životu,

uvijek me uznemire.

Ja se, s druge strane, ne sjećam ničega

osim vlastite smrti.

Suština mog umiranja je mutna.

Kućni duhovi znaju više o tome,

ali oni su šutljivi i sve što žele je u miru slušati jazz.

U svemu postoji tišina pa i u muzici,

u njoj pogotovo.

Smrznem se kad se takva tišina

iznenada obruši na nas,

sjetim se kako padaju granate

i da već idućeg trenutka sve ovo

može otići u krasni kurac.

Ali tišina traje taman toliko

da mi se oči u strahu napune vodom

i onda ti lažem da je svemu kriv saksofon

u staroj pjesmi koja nudi

neponovljivu tugu izvjesnog.

Pričaj mi, ipak, o vječnosti.

Na ceremoniji, polaznicima se obratila načelnica Centra za mlade Federalnog ministarstva kulture i sporta Azra Lojo Hajro koja je skrenula pažnju na veliku količinu kreativne energije i predanost koju su polaznici, animirajući svakog dana do kasnih noćnih sati, uložili u ovaj kamp animacije.

Prisutnima se obratio i Stiv Cinik, predavač na kampu a ceremoniji je prisustvovao i načelnik Općine Neum dr. Živko Matuško.

Tokom ceremonije zatvaranja, polaznicima, njihovim nastavnicima te školama iz kojih dolaze su dodijeljene zahvalnice a upriličena je i projekcija radova nastalih na radionicama kampa. Takođe, predstavljena je i izložba Likovne kolonije Neum 2010, na kojoj su predstavljeni radovi profesora škola iz kojih dolaze polaznici kampa.

Na kraju ceremonije, prikazano je nekoliko radova nastalih tokom održavanja kampa, a jedan od njih, kratki animirani film „Muha“ je izazvao ovacije prisutnih.

Kamp animacije Neum 2010 je u sedam dana održavanja okupio 40 učenika srednjih škola iz Sarajeva, Mostara, Tuzle, Fojnice, Olova, Hrasnice-Ilidže, Širokog Brijega, Travnika, Teočaka, Bosanske Krupe, Bihaća i Zenice koji su osnove animacije učili od predavača - autora animiranog filma.

Kako i prethodnih godina, kamp je organiziran u formi kombinacije predavanja i radionica 2D i 3D tehnike tokom kojih su polaznici savladali sve aspekte procesa izrade animiranog filma: kreiranje lika, storyboard, scenografije, kompjuterska grafika, modeling te samu animaciju.

Kao novost ove godine, Kamp animacije je uveo intenzivnu radionicu stop animacije koju je vodio Stiv Cinik, priznati autor animiranih filmova iz Zagreba te dugogodišnji predavač i prijatelj kampa. Cinik je takođe autor i izložbe karikatura učesnika koja je bila postavljena u hotelu Zenit u vrijeme održavanja Kampa animacije.

Federalno ministarstvo kulture i sporta od 2004. godine organizuje kampove animiranog filma u cilju pružanja mogućnosti mladima da se educiraju kroz praktičan rad, te daljeg razvoja ovog vida umjetnosti u Bosni i Hercegovini.

Nekoliko zimskih kampova je održano u Neumu, jedan ljetni kamp u Mostaru i nekoliko radnih kampova u sklopu Neum Animated Film Festivala (NAFF). Od 2009. godine održava se i ljetni Kamp animacije na Igmanu, u prostorijama omladinskog hostela Feri.

Podršku Kampu animacije i ovoga puta pružila je Prime Time Produkcija iz Sarajeva.

(Fena)