Zajebancija je prevršila mjeru. Benigno izražavanje bojazni nekoliko nevladinih organizacija, na neformalnom sastanku sa evropskim parlamentarcima, da bi se aktuelna vlast mogla okoristiti uvođenjem bezviznog režima u neposrednom predizbornom vremenu i da bi, kao i toliko puta do sada, nešto za šta ima najmanje zasluga i na šta je praktično natjerana, pritiskom i izvana i iznutra, uključujući i višegodišnji pritisak upravo ovih nvo, mogla predstaviti kao svoju zaslugu i još iza nje sakriti 4 godine nerada, nesposobnosti, bahatosti, pohlepe, socijalne neosjetljivosti, politikanstva, pljačke i destrukcije, iskorištena je kao povod za brutalni obračun sa kompletnim nevladinim sektorom. U najboljoj tradiciji ovdašnje sklonosti autodestrukciji i kolektivnom samoubistvu.

Medijska histerija, uporediva možda samo sa onom jednoglasnom osudom prvih ozbiljnih demonstracija u Sarajevu, koja je kukavičke sarajevske medije jasno postrojila iza vlasti, a nasuprot naroda, i koje ih je nedavno ujedinila u ksenofobnom antievropskom urlikanju na Evropsku uniju, ponovo je za metu napada, umjesto ludačke vlasti, izabrala onog ko toj vlasti pokušava jebati mater.

USREĆIVANJE MILORADA DODIKA

Kombinacija bogtepitakakvihsve interesa, niskih strasti, nagomilanih frustracija, najobičnije gluposti, političke kratkovidosti i konformističkog slijeđenja bujice, proizvela je fascinantnu monolitnost, u inače do krvi posvađanom prostoru. I političkom i medijskom. Ujedinivši ne samo vladajuću koalicionu bagru, koja se još jedino oko nečega složila kad je odlučivala o povećanju svojih plata za 100%, nego, s njima, i najjaču opozicionu stranku. A s druge strane gotovo kompletnu medijsku scenu – od Glasa Srpske i Avaza, preko Oslobođenja do Slobodne Bosne (da navedemo samo printane).

Dodik se od sreće upišao u gaće i ozarena lica, onako upišan, podsjetio da je upravo On prvi govorio da su to sve izdajnici, špijuni, strani plaćenici, pederi i neprijatelji naroda i države (kako Republike Srpske, tako i tzv. BiH) i svojim medijima naredio da samo prate sarajevske budale i nipošto ne iskaču. Notorni nacista Ivo Miro Jović, iskoristio je priliku da ih nazove suludim i da pritom zaprijeti predizbornom radikalizacijom političkih prilika, a komični Tihić, koji sve više liči na svog prethodnika, koji je jedno mislio do podne a drugo otpodne, optužio ih je da se „bore za stagnaciju i propast bh. društva“.

Elem, Tihić, Dodik i Ivo Miro Jović, uz ostatak „vladajuće koalicije“ ubiše se radeći na obnovi, reformi, prosperitetu i procvatu bh. društva i priključenju države Evropskoj uniji, ali im to Transparency International i Centri civilnih inicijativa (naravno da namjerno izdvajam upravo njih, da bih dodatno potcrtao apsurdnost čitave situacije) ne dozvoljavaju. I zemlju guraju u ambis. Držeći njene građane kao taoce svojih političkih igara i kriminalnih aktivnosti.

Da ga jebeš, po našim medijima, ispada upravo tako.

A šta SDP radi u toj priči, i koja grandiozna glupost i političko sljepilo njega navodi da se pridruži cipelarenju faktički (zbog činjenice da je u opoziciji) najboljih saveznika koje ima u ovom trenutku – jer se radi o najradikalnijim kritičarima aktuelne vlasti – i da li je moguće da svakog onog ko nije pod direktnom mu kontrolom (a TI i CCI to, nesumnjivo, nisu) tretira kao neprijatelja i da ćemo ponovo gledati isti, na propast osuđeni, imbecilni, autodestruktivni predizborni film sa egocentričnim samoproglašenim spasiocem koji rastjeruje sve oko sebe i sam sebi predstavlja najveću prepreku da ostvari društvenu ulogu koju bi morao???

NE, NE, NISU NAŠI GRAĐANI GLUPI

Nema nikakve sumnje da je stav pomenutih organizacija (i još 2-3, uz njih), u vezi sa vizama, kontroverzan. Ali ne iz razloga kojim nas bombarduju političari i mediji. Koji su, eto, za razliku od nevladinih organizacija, tog „neljudskog sektora“ i „prepoznatljivih ublehaša“, kako je to ovih dana, baš onako „ljudski“ i neublehaški osvanulo na stranicama jednih sarajevskih dnevnih novina (ali, zajebali ste se, kao i ja, kad su mi prepričavali – nije u pitanju Avaz), puni povjerenja u inteligenciju naših glasača. Koji su nam zajebali samo 20 godina života. I uopšte nisu nepismeni i glupi kreteni, koji ne znaju razliku između popisa stanovništva i glasanja. I ne zavale nas na svakim izborima u još veće sranje.

Ne. Taj stav je kontroverzan, ili, ako hoćete – po meni – pogrešan, zbog toga što sankcije, a vizni režim možemo tretirati kao neki njihov lagani oblik, (skoro) nikad i nigdje u svijetu nisu rezultirale ničim pozitivnim. Naprotiv. Ne kažnjavajući vlast, nego narod, izazivale su negativnu reakciju koju je režim usmjeravao prema vanjskom i unutrašnjem „neprijatelju“, i koristio za svoje dodatno jačanje i obračun sa svojim „pederima“, „izdajnicima“, „špijunima“,...

Stav je, dakle, pogrešan, ne zato što, u pomenutim NVO, misle da su bosanskohercegovački građani glupi (pa će na njih uticati to ako vize budu ukinute neposredno pred izbore), kako to tvrde u medijima koji pljuju po njima, nego upravo zato što nisu svjesni stvarnog stepena te gluposti, nego vjeruju da su (građani) toliko inteligentni da bi u određenim idealnim(!!!) uslovima glasali kako treba (odnosno, da ne bi opet izabrali svoju propast). Ali – KURAC! To je najobičnija zabluda. Možda to političarima, koji drže ključeve od torova, ne odgovara da kažu, možda NVO to ne žele sebi priznati (iako svi dokazi govore u prilog tome), možda to mediji neće da kažu (iz tržišnih razloga), ali, svi to, zapravo, znamo – Narod je obična STOKA!

I svi strahovi ovih NVO, koji su ih naveli da prevale preko usta, nešto što je u neku ruku zaludni herojski samoubilački čin, su opravdani. Narod jeste stoka a vlast će da ih, uz pomoć medijskih pasa čuvara (pa čak i onih par za koje smo mislili da su vukovi), apsurdno (do bola!), koristeći (između ostalog, naravno) upravo priču o vizama, natjerati ponovo u torove.

I DOK NEMOĆ PRETVARA SNAGU U BOL...

Ono što u čitavoj priči, zapravo, najviše brine (a što prolazi nezapaženo), nije medijski linč organizacija koje su posljednjih godina predstavljale moralnu vertikalu društva i heroje otpora totalitarnom ludilu (TI) ili mukotrpno radile na izgradnji svijesti (putem konkretnih podataka) o bijedi, neradu, nekompetentnosti i nefunkcionalnosti aktuelne vlasti (CCI). Najviše brine to što navedeni čin (izražavanje stava u vezi ukidanja viza) govori o očaju unutar organizacija koje su najbolje upućene u karakter ove vlasti i posljedice koje ona ostavlja iza sebe. I njihovom paničnom strahu da bi se ova agonija u kojoj građani BiH žive, isključivom krivicom aktuelne vlasti, mogla nastaviti. Sa svim nesagledivim posljedicama.

Jedino je time, naime, moguće objasniti da organizacije koje su godinama pritiskale vlast da ispune uslove za odobravanje bezviznog režima (ali i druge uslove za euroatlanske integracije), u trenutku kad je dobijanje tog režima postalo izvjesno, ustuknu, svjesne da je vlast, i ovaj put, namjerno razvlačila sa procedurom, i držala građane kao taoce, da bi ispunjenje uslova tempirala za dobijanje bezviznog režima tačno pred same izbore. I da su se praktično i oni (NVO) i EU našli u ulozi ključnih šerafa predizborne kampanje vladajuće mafije.

Na izvjestan način to, ovih dana, dok se mediji bave „važnijim temama“, kao što je idiotski pokušaj sahranjivanja nevladinog sektora, pokušava da, građanima BiH, objasni i Visoki predstavnik, upozoravajući da jeste zabilježen određeni napredak u ispunjavanju uslova za liberalizaciju viznog režima, ali da je osim ovoga, postignuto jako malo pozitivnih stvari, te je podsjetio da BiH nije dobila Akcioni plan za članstvo u NATO-u, da je neophodno pronaći način da se vrati na put euroatlanstkih integracija, što, pored ostalog, zahtjeva donošenje ekonomskih reformi, da nisu izvršene izmjene Ustava, i, konačno, da su za zastoj u napretku BiH prema članstvu u Evropskoj uniji i NATO-u odgovorni - politički lideri koji nisu donijeli potrebne reforme na koje su se obavezali.

Hm... A zar nisu krive nevladine organizacije?

ŠAMARANJE? JA, BITE!

Idiotski frontalni napad na kompletan nevladin sektor (i to iz „pera“ idiota koji se nisu potrudili da tačno navedu onih par informacija koje su dostupne o tom slučaju), koji se valjda pojavio kao „prirodan“ nastavak ove umobolne sapunice sa vizama, otkriva ili potpuno neshvatanje elementarnih pojmova ili prototalitarnu platformu moćnika u pozadini čitavog slučaja.

Nevladine organizacije su neodvojiv dio demokratizacije jednog društva. Pritom se uopšte ne radi o homogenoj skupini. Tako da je frontalni napad na njih koliko glup i besmislen, toliko i antidemokratski, odnosno, prototalitaran u svojoj suštini.

„Od svih oblika civilnog društva, NVO-i imaju jednu od najvažnijih uloga u učvršćivanju demokracije, posebice u zemljama koje prolaze kroz tranziciju iz totalitarnog u demokratsko društvo. Oni sudjeluju u oblikovanju političkog društvenog života putem motrenja rada vladinih službenika, vršenja pritiska na vladu i njene odluke, zaštite ljudskih prava, promicanja vrijednosti tolerancije, prihvaćanja različitosti, solidarnosti itd.“ (Davorka Vidović)

Uništenje civilnog društva, garantuje trajni monopol državne moći. Odnosno apsolutnu kontrolu vlasti nad kompletnim životom. Fašizaciju društva.

Ali šta čovjek da radi sa klonovima Balkanskog Špijuna, koji postavljaju paranoična udbaška pitanja: „Ko je sve i za čije potrebe osnivao nevladine organizacije u BiH?“ i koji nešto što je dokaz demokratizacije zemlje („poplava nevladinih organizacija“) interpretira kao nekakvu deformaciju, „patriotski“ (e, to smo čekali) upozoravajući: „Ništa im nije sveto: ni narod, ni država, ni rat, ni genocid, ni vjera, ni ljudska tragedija... Ama baš ništa.“

Jebote! A krenuli smo od izražavanja bojazni par društveno najsvjesnijih, najaktivnijih i najhrabrijih organizacija, da bi katastrofalna vladajuća koalicija u zemlji, mogla iskoristiti uvođenje bezviznog režima, neposredno pred izbore (pominjan je septembar) da imbecilnom dijelu glasačkog tijela (koji, kao što znamo, nije uopšte mali) tu stvar, uz prigodan vatromet i proslavu i medijsku euforiju (već viđene u Srbiji, Crnoj Gori i Makedoniji), proda kao svoj veliki uspjeh i iskoristi za ponovno grabljenje vlasti.

U jednom od tekstova posvećenih ovoj temi, stav pomenutih NVO o vizama nazvan je šamarom građanima? E, pa, nadam se da jeste. Ali ovakve građane (koji biraju ovakvu vlast) nije potrebno šamarati, nego tući k’o volove u kupusu! Kao i novinare koji jašu na jeftinom populizmu i, napadajući kritičare vlasti, služe bandi koja nas drži kao taoce svojih političkih igara.

Vlast države koja ima ovakve medije ne mora da brine za svoju budućnost. I nemoj da se ko slučajno našalio da mi na grobu upiše „novinar“. Rađe „poštovalac Transparency Internationala“ (Kad već nisam imao sreće biti njegov član). Ili „plivač uz maticu“. Fuck off!

(zurnal.info)

“Dodik je jedan od najvećih lažova koje sam upoznao u svom životu.” Ovim se riječima nedavno režiser Emir Kusturica požalio svojim prijateljima na ponašanje premijera Republike Srpske Milorada Dodika.

Ovakav Kusturičin stav, snažan je zaokret u negativnom pravcu u odnosu na Dodika, kojem je ne tako davno, u novembru prošle godine, ispjevao ode.

“Drago mi je što je Milorad promijenio ideju reforme kroz svoju autonomiju i autonomiju kraja u kome je, kada je nestala Jugoslavija, bilo neophodno da kažemo ko smo”, rekao je tada Kusturica, čime je pokazao da pojma nema kakav ga je mafijaš ugostio.

OPLEMENJENO FILMSKO PODRUČJE

Ili možda ima, ali mu se učinilo da su tri miliona maraka koja mu je Dodik obećao za izgradnju Kamengrada sasvim dovoljan razlog da zaboravi s kim ima posla.

Upravo ta tri miliona razlog su Kusturičinom razočarenju, tvrde naši sagovornici, ističući da je sve ostalo na obećanju.

“Dodik mi se uopšte više ne javlja na telefon, a zvao sam ga nekoliko puta. Očitio je da nema namjeru da ispuni obećano”, rekao je Kusturica svojim prijateljima.

Oni dalje kažu da, uprkos Dodikovim lažima, režiser ima namjeru da izgradi Kamengrad, snimi film “Na Drini Ćuprija”, nakon čega bi se povukao. Prema njihovim riječima, za izgradnju Kamengrada Kusturici je potrebno 25 miliona maraka.

Dodik i Kusturica su krajem novembra u Banjoj Luci razgovarali o snimanju filma “Na Drini ćuprija”. Tada je Dodik obećao pomoći, ističući da će Vlada RS obezbijediti potrebna sredstva i određenu logistiku i učiniti sve da lokacija snimanja filma bude prepoznatljivo mjesto, koje, spojeno sa Drvengradom, može biti velika turistička atrakcija.

On je izrazio nadu da će snimanje filma doprinjeti turističkoj i kulturnoj prezentaciji Višegrada, koje bi godišnje moglo posjećivati stitine hiljada turista.

Kusturica je tada rekao da će za potrebe filma oko ćuprije na Drini biti napravljen grad od kamena, koji bi se ugradio u koncept u kojem bi Drina i Višegrad “iz svoje surove istorije i tradicije bili vraćeni u oplemenjeno filmsko područje”.

ZVIŽDUCI

Kusturica nije naveo kada bi moglo početi snimanje filma, dodajući samo da će se u filmu “isti čovjek roditi tri puta kako bi se moglo obuhvatiti vremensko razdoblje od trista godina”.

Veče prije ovog bogougodnog razgovora, Kusturica je u Banjoj Luci (29.11.2009.) zajedno sa “No smoking orkestrom” održao koncert, koji je finansijski podržala Vlada RS. Gost koncerta bio je Milorad Dodik, koji je imao namjeru da se obrati prisutnima, ali su ga posjetioci spriječili u tome, upućujući mu salve zvižduka. Bilo je do te mjere degutantno da je Nele Karajlić nekoliko puta morao moliti publiku da prestanu zviždati. Utišali su se tek kada je Dodik odustao od namjere da ih “toplo pozdravi”.

“Sada mi je jasno zašto su ga izviždali ko posljednjeg…”, zaključio je Kusturica svoju žalopojku prijateljima i otputovao u Južnu Ameriku da prima ključeve gradova.

(zurnal.info)

Bojan Gudurić, zvani Bajone, jedan od optuženih za ubistvo Ive Pukanića, suvlasnika lista «Nacional» i Nike Franjića, šefa marketinga u toj izdavačkoj kući, još uvijek se nalazi u ekstradicionom pritvoru u Sarajevu, čekajući da bude izručen Hrvatskoj ili Srbiji. Obje ove zemlje za Gudurićem su raspisale međunarodnu potjernicu, a Bariša Čolak, ministar pravde u Savjetu ministara BiH, odlučiće o tome gdje će Gudurić biti izručen. Sam Gudurić zahtijevao je da bude upućen u Hrvatsku, gdje je prije dvadesetak dana počelo suđenje optuženima za ubistvo Pukanića i Franjića, tvrdeći da je nevin i da će to dokazati pred tamošnjim pravosuđem.

PREDAJA

Gudurić se 1. februara ove godine, dva dana prije početka suđenja u Hrvatskoj, «dobrovoljno» predao policiji u Banjaluci. Promptno je proslijeđen u Sarajevo, a niko iz vrha policije nije rekao ni jednu jedinu riječ o tome otkud Gudurić u Banjoj Luci, koliko dugo je boravio u najvećem gradu Republike Srpske i kako je moguće da se do CJB došeta u pratnji advokata?! Što je još gore, ne postoji nikakva istraga o tome gdje se Gudurić krio i ko su mu bili jataci. Sve je pokriveno teškom ćutnjom i snažnom željom da zaborav što prije prekrije ovaj događaj. Sam Gudurić je u «intervjuu» režimskim Nezavisnim novinama «objasnio» da se u Banjoj Luci predao zato što je «prilikom prelaska na granici sa Hrvatskom došlo do nekih komplikacija». Gudurićeve tvrdnje su smiješne i, naravno, neistinite, te sračunato plasirane kako bi se zaštitili njegovi jataci u Banjoj Luci, koji su mu mjesecima obezbjeđivali sigurno utočište. Nikakvih komplikacija na granici nije bilo, iz prostog razloga što je Gudurić najmanje tri mjeseca prije predaje, prema potvrđenim saznanjima «Žurnala», živio u Banjoj Luci i kretao se bez ikakve bojazni da će biti uhapšen. To samo po sebi potvrđuje da je uživao zaštitu moćnih pijedinaca iz vlasti, primarno iz bezbjednosnih struktura ovog entiteta.

ŠNICLE

Prema svjedočenjima naših izvora, Gudurić je tri mjeseca boravio u banjalučkom naselju Nova Varoš i to u ulici Petra Preradovića, gdje je imao iznajmljen stan. Toliko je bio siguran da mu se neće ništa desiti da je čak opominjao komšije, koji su, prema njegovom mišljenju, bili previše bučni i smetali mu u trenucima odmora.

«Nakon što se oglasilo zvono, otvorila sam vrata, a ispred je stajao meni nepoznat mladić, koji je imao tridesetak godina. Već nekoliko mjeseci primjećivala sam ga u naselju i kako ulazi u zgradu, ali nisam imala pojma o kome se radi. Nakon što sam ga upitala šta želi, oštro i prijeteći mi je rekao da više ni u kom slučaju ne lupam šnicle prije podne, jer mu to jako smeta i ne može zbog toga da spava», kaže za «Žurnal» Gudurićeva komšinica, koja iz razumljivih razloga želi da ostane anonimna. Dalje tvrdi da je shvatila o kome se radi, tek kada je u medijima vidjela vijesti o njegovoj predaji. Nakon ovog odbila je svaki dalji razgovor, tvrdeći da ne zna ko je posjećivao Gudurića u stanu i sa kim se družio tih nekoliko mjeseci koje je proveo u toj zgradi.

ŠUŠLJIK POD LUPOM

U bezbjednosnim strukturama BiH, «Žurnalu» su potvrđena saznanja da se Gudurić duže vrijeme skrivao u Banjoj Luci, ali nisu htjeli precizirati koliko je to trajalo. Naši izvori kažu da oko Gudurićeve predaje i svega vezanog za taj slučaj u Ministarstvu unutrašnjih poslova RS postoji «prava zavjera ćutanja». «Jednostavno je gotovo nemoguće dobiti bilo kakvu, pa i najbeznačajniju informaciju o tom slučaju», kažu oni. Na naš upit da li je moguće da je Mile Šušljik, savjetnik ministra unutrašnjih poslova Stanislava Čađe, bio glavni Gudurićev jatak i njegov zaštitnik, kratko su odgovorili da je narečeni pod punom opservacijom i da se temeljno istražuje njegova uloga u cijelom slučaju. Zagrebački «Nacional» je nekoliko dana nakon Gudurićeve predaje objavio da su «Gudurića skrivali ljudi Milana Šušljega, savjetnika u Vladi Republike Srpske». Nakon toga su uslijedili oštri demantiji iz «dvora» Milorada Dodika, uz tvrdnje da je riječ o «podvalama obavještajnog podzemlja».

Šušljik je u medijima navođen i kao pomagač u bijegu Željka Milovanovića, koji je iz Doboja umakao ovdašnjoj policiji, nakon što su im Hrvatske službe dojavile gdje se on tačno nalazi. Milovanović je optužen da je postavio eksplozivnu napravu koja je ubila Pukanića i Franjića, a uhapšen je lani u Beogradu, nakon višemjesečnog skrivanja u RS i Srbiji. Milovanović je uhapšen 31. maja prošle godine, mjesec dana nakon sto je u uhapšen Sreten Jocić zvani Joca Amsterdam, zbog sumnje da je organizovao Pukanićevo ubistvo za šta je naplatio milion i po evra.

MILOVANOVIĆA U DOBOJU SPASILI POLICAJCI RS

Neuspješna akcija hapšenja Milovanovića u Doboju, sprovedena 1.11.2008. godine, jedan je od najsramnijih postupaka ovdašnje policije, a sasvim je jasno da je okorjeli ubica umakao nakon što mu je iz MUP-a dojavljeno da se skloni. Špekulisalo se mnogo da su to učinili Dragi Milošević, zamjenik načelnika kriminalističke policije MUP RS i pomenuti Šušljik, ali nikada nije sprovedena istraga, niti se saznalo ko je bio «krtica». Prilikom upada u kuću u kojoj je boravio Milovanović, zaplijenjeno je oružje, brojni pasoši i veća količina novca. Izvor «Žurnala» iz Specijalnog tužilaštva RS, koje je rukovodilo tom akcijom, tvrdi da «ništa ne bi bilo pronađeno da je MUP saminicijativno vodio akciju».

-Prava je sreća u tom slučaju da smo mi bili na čelu operacije, te smo uspjeli spriječiti uklanjanje svih dokaza, jer nema nikakve sumnje da je Milovanović imao pomagače u policiji - tvrdi naš izvor.

Milovanović nije imao pomagače samo u policiji, već i u politici i medijima o čemu svjedoči i bezočna izjava Rajka Vasića, generalnog sekretara SNSD-a, data listu “Fokus”, netom nakom ubičinog bijega iz Doboja.

“Mislim da su ovo sumnjive konstatacije. Nije objavljen snimak skuteriste kada je skinuo kacigu. Foto-robot jest sličan tom nekom Milovanoviću iz Belog Manastira i Doboja … A taj neki Milovanović, kao Legijin ekspert za zločine, smiješna je priča. Danas svaka budala zna s eksplozivom. Nije potrebno imati Crvene Beretke u biografiji. I sve ono što je pokazano da je imao Milovanović u nekoj svojoj sobi u Doboju, ima svaki šibicar u bilo kojem mjestu triju država iz Titovog katastra”, rekao je tada Vasić, pokušavajući minimizirati domete hrvatske policije i na indirektan način opravdati Milovanovića.

MILOŠEVIĆ I ŠUŠLJIK I U SLUČAJU “VUKELIĆ”

Dragi Milošević i Mile Šušljik duboko su involvirani i u «slučaj Vukelić». Rječ je o Milanu Vukeliću koji je ubijen 6. novembra 2007. godine, tako što je njegov automobil raznesen u pokretu. Tom prilikom njegovi saputici Tomo Dobrinjac i Slava Pepinović teško su ranjeni, tako što je prvi ostao bez obje noge, dok je saputnica imala povrede po cijelom tijelu. Vukelić je za života javno tvrdio da su ga Milošević i Šušljik, po nalogu Čede Savića, direktora Zavoda za izgradnju grada Banjaluka i člana građevinske hobotnice, šikanirali i otvoreno mu prijetili, kao i njegovoj porodici. Ni Milošević ni Šušljik nkada nisu saslušani, posebno ne poligrafisani, u vezi sa ubistvom Vukelića, a paradoks je da je zamjenik načelnika krim-službe jedan od ljudi koji direktno učestvuje u istrazi ovog užasavajućeg zločina. Naravno, do sada u istrazi ništa nije otkriveno, niti će biti dok je na vlasti Milorad Dodik. «Žurnal» ima pouzdana saznanja da su visoki funkcioneri MUP-a RS nedavno dobili vrlo kvalitetne informacije o mogućim naručiocima ubistva Milana Vukelića, kao i o egzekutorima, ali ni nakon toga ništa nije učinjeno na rasvjetljavanju ovog slučaja.

ADVOKAT POD ISTRAGOM

«Žurnal» saznaje u bezbjednosnim strukturama BiH da je pod lupom istražilaca i Nenad Balaban, advokat u čijoj pratnji se Gudurić pojavio u CJB Banjaluka prilikom predaje. -Balaban je veoma blizak sa Šušljikom, tako da je potrebno detaljno istražiti njegovu ulogu u cijelom ovom slučaju - kaže naš izvor.

Posebno zbog činjenice da je Balaban rekao kako je Gudurić prije predaje bio «već neko vrijeme u BiH», ali je istakao da ne može tačno da kaže koliko i gdje se skrivao, jer mu to klijent nije otkrio.

Da je sve oko Gudurićeve predaje farsa, potvrđuje i nesaglasje Balabana i njegovog štićenika. Gudurićev advokat je netom nakon njegove predaje rekao da mu je na vrata došao uplašen i unezvijeren mladić koji se veoma plašio za svoj život.

“Rekao mi je da želi da se preda pravosuđu u Hrvatskoj što prije, jer se boji za život i misli da će biti likvidiran ako još koji dan ostane na slobodi», rekao je Balaban, dodajući da je Gudurić djelovao kao veoma prestrašen čovjek.

Sam Gudurić je nekoliko dana nakon predaje opovrgnuo ove tvrdnje, ističući da se ne plaši, niti ima razloga za to.

“Smatram da mi je porodica bezbjedna i neću tražiti nikakvu zaštitu za članove svoje porodice. Znam da nisam učestvovao u ubistvu koje mi je stavljeno na teret, pa tako nemam ni razlog da se bojim bilo čega”, napisao je Gudurić “Nezavisnim”.

Ko je sve učestvovao u skrivanju Gudurića u Banjaluci i dalje zvanično ostaje tajna, koju pomno čuvaju Dodikovi pretorijanci. Možda se cijela ova prljava priča konačno raspetlja ukoliko Gudurić bude izručen Hrvatskoj i tamo progovori, kako o svojoj ulozi, tako i o djelovanju svih ostalih učesnika u monstruoznom ubistvu Pukanića i Franjića.

BOJAN GUDURIĆ: Podmetnuli su mi ubistvo Pukanića

NN: Optužnica USKOK-a u Hrvatskoj Vas tereti da ste bili jedan od dvojice direktnih izvršilaca ubistva Pukanića. Kako mislite dokazati nevinost?

GUDURIĆ: Na to sam već odgovorio u pismu koje sam ranije uputio medijima, a koje ste vi korektno objavili. Ja i dalje tvrdim da sam Roberta Matanića i Amila Mafalanija, koji su takođe optuženi za ubistvo Pukanića i Franjića, posljednji put vidio početkom oktobra 2008. godine. Od tada ih više nisam vidio, niti sam učestvovao u bilo čemu s njima.

NN: Kako komentarišete tragove Vašeg DNK, koji je pronađen na snajperu nedaleko od mjesta ubistva Pukanića i Franjića. Ako negirate saučesništvo u ubistvu, smatrate li onda da Vam je neko podmetnuo čitav slučaj i zbog čega?

GUDURIĆ: Jedini način na koji sam povezao sebe i to oružje jeste događaj koji je bio nekoliko dana ranije kada sam bio na jednom useljenju u Novoj Gorici. Tu se zadesilo nekakvo oružje, ali pored mene tu je bilo još dvadesetak ljudi koji su to oružje takođe dirali. Pa gdje su njihovi tragovi na tom oružju? Ne znam zašto mi je neko podmetnuo cijeli ovaj slučaj, jer ja stvarno nisam nijednom jedinom radnjom učestvovao u svemu ovome.

(09.02.2010, Nezavisne novine)

OPTUŽENI

Ivo Pukanić i Niko Franjić ubijeni su 21. oktobra 2008. godine aktiviranjem eksplozivne naprave. Za njihovo ubistvo podignuta je optužnica protiv Sretena Jocića, zvanog Joca Amserdam, njegovog kuma Slobodana Đurovića, kojeg se tereti da je u ime naručioca ubistva finansirao operacije i nabavljao opremu; Amira Mafalanija za pribavljanje tehničke opreme za praćenje i fotografisanje Pukanića; Željka Milovanovića za pribavljanje i postavljanje eksplozivne naprave; Bojan Gudurić je optužen da je trebao pucati snajperom u slučaju da eksploziv zataji, dok je Robert Matanić optužen da je koordinirao sve učesnika zločina. Luka Kuzmanović se tereti da je organizovao Milovanovićev bijeg iz Hrvatske, a među optuženima je i Milenko Kuzmanović. Joca Amsterdam i Kuzmanović su u beogradskom zatvoru, u Zagrebu su uhapšeni Mafalani, Matanići i Đurović, a Gudurić je u ekstradicionom pritvoru u Sarajevu.

Pažljivo organizovano ubistvo Mahmouda al-Mabhouha u luksuznom hotelu u Dubaiju 20. januara pripisivalo se izraelskoj obavještajnoj agenciji Mossad, što Izrael negira, javlja DPA.

Kako navode britanske novine, citirajući Mossadovog eksperta, ubistvo je dogovoreno na sastanku šefa Mossada Meira Dagana i izraelskog premijera, koji ja tada donio finalnu odluku.

Novine takođe pišu da je odred koji je izveo atentat vježbao u hotelu u Tel Avivu, te da su koristili austrijske mobitele i lažne britanske, francuske, njemačke i irske pasoše.

Slike odreda sa mreže sigurnsonih kamera u Dubajiu objavljene su širom svijeta. Snimci i diplomatski promašaj zbog korištenja lažnih pasoša odgodili su planirane operacije ove vrste, pišu novine.

(FENA)

Ali je i istina da postoji i posttraumatski stresni sindrom, da postoje traumatizirane ličnosti koje, kad prežive najstrašnije stvari, teško da mogu obavljati vrlo odgovorne funkcije...apsolutno je neprihvatljivo da neko ko je žrtva preuzima odgovornost javne institucije...

Ugo Vlaisavljević

Isprva uopšte nisam razumio ni pitanja ni ushićenje. „Jooj, lud si jarane...“ ili „Stvarno imaš muda...“ Prvih nekoliko puta pokušavao sam prijateljima i poznanicima koji su me zvali ili da me upitaju da li sam normalan ili da kažu kako je to što sam rekao o Dnevnom avazu na onoj nesretnoj debati neki naročito hrabar čin, da objasnim kako nije riječ niti o jednom niti o drugom. Da li zato što sam ih shvatao ozbiljno ili ne, ukazivao sam im na to da je ludost to što je svojevremeno uradio moj otac kada je bez petarde u džepu krenuo na front; da je hrabrost ono što su radili neki od mojih prijatelja iz rata; da to što Dnevni avaz radi meni posljednjih nekoliko sedmica nije skoro ništa u usporedbi s tim što trpi Feđa Isović, da Bakir Hadžiomerović trpi mnogo gore stvari, mnogo duže. I da u tome što sam uradio nema ništa ni hrabro, ni ludo: ako je CDU-ova gradonačelnica Dresdena, Helma Orosz prošle nedjelje svojim sugrađanima neonacistima koji su pokušali organizovati protest povodom šezdesetipete godišnjice savezničkog bombardovanja, poručila da u njenom gradu nisu dobrodošli, najmanje što sam mogao uraditi jeste da fašizam nazovem pravim imenom i u svoje i u ime gradonačelnika Sarajeva.

VOĐA STRAH

Evo o čemu se radi. Dnevni avaz je, naime, i do sada bio smeće. Pištoljska, atentatorska, odstreljivačka novina – sjetite se samo monstruozne akcije "Džematlije okreću glavu od Zufera Derviševića“ negdje na početku istrage o Razvojnoj banci – ali su se stvari sada kvalitativno promijenile jer je Avaz u međuvremenu postao stranački organ. Koji, shodno tome, zagovara vrijednosti i političku platformu SBB-a. O tome zašto je i kako – na prvi pogled iznenada i odjednom – stvoren prostor za stranku koja otvoreno zagovara fašizam, kasnije.

Ali, suština je u sljedećem: stranka, njen vlasnik i svi tornjaci Fahrudina Radončića se zapravo hrane strahom. Svi ljudi koji su me ovih dana što zvali telefonom, što zasretali na ulici i govorili da se ne sekiram – ne znam otkud bilo kome ideja da se sekiram, jer u ovoj „igri“ uživam – su temeljno pristojni, dobri ljudi. Ali, njihov strah je ono čime se hrani Fahrudin Radončić i osovina zla koja se okuplja oko njegovog političkog projekta. Strah normalnih, pristojnih, poštenih ljudi u ovoj zemlji da budu izloženi tornjačkom prekopavanju privatnosti, pitbullovskom atentatu na karakter. Iz straha se dominantna, tiha i poštena većina povlači u privatnost, apatiju, ergo u apolitičnost; svoja mišljenja iznoseći isključivo u privatnosti vlastitog doma, dok je javni prostor postao off limits i okupirali su ga svi od Fadila Mandala koji je Radončićev attack dog, do misirskih baba kao što je izvjesni Sead Hodžić. Iznijeti mišljenje javno uključuje rizik da budeš diskvalifikovan kao peder, da ti supruga bude proglašena kurvom, da ti majku nazovu „lopovkom“, da te diskvalifikuju kao žrtvu – blagi je paradoks da istovremeno svi Radončićevi stranački skupovi započinju žalopojkom „Aman Srebrenice“ ili kako se već zove to turbo-folk smeće koje udara na najniže ljudske porive – da te suštinski izoluje i javno smakne, a onda u zastrašujućoj tišini koja se može objasniti samo strahom krene na narednu žrtvu. Upravo zahvaljujući tome, Radončić je u prethodnih nekoliko godina pojedince koji su se suprotstavljali Avazu bio u stanju predstaviti kao šačicu otpadnika, „ekscesnih tipova“ i borbu oko principa pretvoriti u valjanje u kaljuži u kojoj je on na domaćem terenu.

Osobno, ako je to uopšte bitno, nije me strah. Traumatiziran kakav jesam, 11. jula 1995. godine u Potočarima sam Đavolu gledao u oči – i zato znam da postoji – i znam Fahrudin Radončić ne može biti čak ni njegov osrednji šegrt. Sve svoje strahove sam potrošio dok je Radončić zgrtao bogatstvo.

VRIJEME ODLUKE

Ono što bi nas zapravo sve trebalo zabrinuti jeste da smo u toj tišini izgubili antifašističku većinu i da je fašizam kao politička ideja – u svim svojim varijacijama, jer ne vidim razliku između izjave Milorada Dodika o sudijama „muslimanim“ i Radončićeve o pripadnicima „manjeg naroda“ – stekao pravo građanstva. Povlačenje tihe i poštene većine iz javnog prostora suštinski za posljedicu ima to da je biranje strane postalo nedopustivo, da je apolitičnost postala nova politička korektnost, i da su shodno tome, sve političke ideje na tržištu podjednako prihvatljive. A nisu: jer, sve i da ova zemlja nije imala krvavo iskustvo fašizma dva puta u prošlom stoljeću, i sve da se brojanje krvnih zrnaca može biti legitimni dio političkog procesa, brojanje krvnih zrnaca nikad nije samo to – brojanje krvnih zrnaca – jer jedino, najvažnije pitanje, ostaje bez odgovora: motiv. Šta god o tome rekli poluučeni primitivci sa Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu.

Zato je ova godina jedna od ključnih u istoriji ove zemlje, važna na isti način na koji je to bila 1941. godina. I sada je vrijeme za odluku da li otići u šumu, u partizane ili ostati kod kuće. Nemojte sumnjati da su oni svoj izbor već napravili. Jedina je razlika u tome što ćemo za deset, petnaest ili dvadeset godina na 2010. godinu mi gledati kao na godinu kada smo izgubili ili sačuvali državu. Tornjaci su taj izbor napravili: njihov je plan da na šesnaestu godišnjicu „srebreničke tragedije“ – to se tako kaže u Dnevnom avazu i Glasu Srpske, zar ne? – idemo s pasošima.

(zurnal.info)

Profesionalnu ljubomoru Dine Mustafića i njegove proteste na stranu. Selim Bešlagić je ipak u pravu kad tvrdi da su nam se parlameni pretvorili u pozorišta i cirkuse (uostalom, kao dugogodišnji cirkusant mada, u konkurenciji jedne Majkićke, Bahtića, Remzije Kadrića, Drage Kalabića ili Ive Mire Jovića nikad nije imao šansu postati zvijezda - on to najbolje zna). Najbolje predstave odavno se ne igraju u pozorištu. I najbolji režiseri nisu oni iz kulturnih rubrika na zadnjim stranicama novina, nego oni što ne silaze sa naslovnih strana i udarnih vijesti sa „malih ekrana“. Klasično pozorište postalo je teška alternativa, zabava za zanemarivu manjinu, a na scenu je stupila njegova turbo varijanta – pozorište za široke narodne mase. U kome su one istovremeno i nijemi gledaoci i disciplinovani statisti.

U tom i takvom pozorištu, vrlo sklonom istorijskim temama i vraćanju u prošlost, ovih smo dana imali priliku gledati remake glasovitog hita iz 1997. godine - „Ružno prase“. Ta tragikomedija, u formi bajke (o kojoj je, svojevremeno, opširno pisao „vulgarni i blasfemični porno časopis za djecu i odrasle – POLIKITA“), zasnovana na motivima iz života našeg najuglednijeg borca protiv djece iz mješovitih brakova, Djeda Mraza, komunista i vlaha – Džemaludina Latića – odigrana je ovih dana ponovo, u Federalnom parlamentu. Glavnu ulogu, koju je u originalu igrao upravo Latić, ovaj put je, maestralno, na oduševljenje kukluxklanovski raspoloženog vlasnika bolje budućnosti i uz podršku nekoliko glumaca iz kulturno-umjetničkog društva SDA, odigrala prvakinja naše fašističke drame – Amila Alikadić Husović. Kuriozitet je da sporednu ulogu, pjesnika po kome se javno sere, i ovaj put igra Marko Vešović. Koji, budimo realni, nikad nije bio naročit glumac, ali mu ova uloga - vlaha, po kome sere bošnjačko fašističko smeće - izvrsno odgovara. Spomenimo i da majku glavnog lika, ovaj put igra Haris Silajdžić.

Sa dozvolom autora, prenosimo vam najzanimljivije dijelove scenarija, po kome je odigrana pomenuta predstava (vjerni čitaoci sjetiće se da je izvorni tekst objavljen u „na sve moguće načine, a naročito kulturološki i žurnalistički, katastrofalnom proizvodu“, kome, u skladu sa lokalnom tradicijom, ni ime nećemo više spominjati). Dakle...

IZ KULTURNOG BLAGA NAŠIH KONSTITUTIVNIH NARODA (BOŠNJAČKO-MUSLIMANSKE BAJKE): "RUŽNO PRASE ili BAŠ ONAKO BALIJSKI"

Baš onako kraaasno bijaše vani, u prirodi, u to doba godine. Nije, doduše, bilo zelenih livada i zelenih polja, sa zelenim šumama i šumarcima oko njih. A odavno više nije bilo ni zelenih Ljiljana, ni Zelenih beretki. Ali je zeleno bilo duboko u dušama Malih Zelenih, koji su svako malo padali sa Marsa. I polako, ali sigurno, ozelenjavali nekad šareni Olimpijski Grad, bojeći u zeleno sve, od trotoara, preko obdaništa, do filmskih festivala, upravnih odbora, institucija vlasti i života uopšte.

- Amaaan, kako zelenilo prija oku! – znali bi, u rezultatima svog rada, uživati Mali Zeleni.

Sunčeve zrake se prelamahu na bakru i staklu stare džamije, opasane dubokim jarkom, svrha kojega je bilo kanaliziranje svekolikog sranja što se posljednjih nekoliko godina izdešavalo oko te građevine, i na isti kanalizacioni sistem spojenih zgrada vlada i parlamenata.

Zeleni korov koji se, također, tih godina nakotio strahota jedna, zakačao se svojim pohlepnim kvržicama za džamijske zidove i sjedišta svih mogućih i nemogućih nivoa vlasti (a njih je, u zemlji zelenila, bilo baš, onako, mašala), bio je tako gust i isprepleten da nije bilo nikakve šanse da ti vidiš Čovjeka od njega.

Eh, nekako tu neđe, u toj zelenoj divljini usred Grada, u kome majmun na vrhu tornja sada više ne želi da glumi u King Kongu, nego bi da snima remake Velikog diktatora, na jednom skrovitom i prigodno blatovitom mjestu prasila se jedna postarija, ocvala krmača, kojoj je to bilo vjerovatno posljednji put.

- Otkud sad krmača u priči o zelenilu? - pitate se vi, štovani čitatelji.

Prvo, otud što je ovo što vi čitate, bajka a u bajkama je, kao što se zna, sve moguće, pa čak i, recimo, da krme u humorističkoj seriji uvrijedi vjerska osjećanja osjetljivih građana a da seksualne igrice seoskih hodža s maloljetnim djevojčicama vrijeđaju tek nekolicinu prononsiranih medijskih islamofoba ili da zemljom vladaju pljačkaške i rasističke svinje (iako svi znamo da nije tako, zar ne?), a drugo, vidim da niko ne pita za majmuna?

Elem, rečena krmača oprasi more jedno malih krmčića, oliti prasića. I, prasići se isprva pođoše oglašavat sa onim elementarnim - hrok, hrok... - da bi vrlo brzo uznapredovali u svakom, a posebno retoričkom, smislu, te počeli da daju izjave tipa:

- Kako je samo veeeliki ovaj svinjac!

Mama krmača, ko i svaka mama, nije mogla dopustiti da njeni dražesni potomčići žive u zabludi.

- Oh, pa vi mislite da je ovo čitav svinjac! - Edukativno ih zadirkivaše. - Neee, neee, djeco moja! Ovo vam je samo djelić svinjca... Njegov glavni grad.

Prasići u čudu zagroktaše.

- Aiii, ondak je to baš veeeliki, veeeliki, svinjac!

- Jedan od najvećih na dunjaluku! - zadovoljno potvrđivaše mama krmača, ponosna i na lični doprinos u kreiranju takvog stanja. A onda, uoči, u masi inače ne baš izbirljivom oku dragog okota, jedno posebno ružno prase. Ružnije, dakle, od svih ostalih, nekako kabasto, deformisano i teško odredivog pola, sad crno sad žuto,...

Krmača se u prvi mah zabezeknu. Ali, onda, pomirljivo zagrokta i svoje potomčiće povede u vaspitno-obrazovno čeprkanje po bunjištu historije.

Tamokarce, na pomenutom bunjištu, vladaše poprilična gužva. Neka stoka već bijaše iskopala kame i kokarde, par hektolitara tamjana i još koješta, drugi tamo nađoše davno izgubljenu majku i kosti konja na kojima im je, skupa sa sabljom i haračom, stigla vjera, ali bogatstvo što ga deponija skrivaše u svojim njedrima još nije bilo ozbiljno ugroženo.

Nabunjištariše se i krmača i njezini prasići. Svi su žitili, pa ni ružno prase ne zaostajaše. Dapače! Ono iskopa neku prljavu i smrdljivu nacionalističku žvaku i poče da je žvače i istovremeno sere i povraća po svima oko sebe, a bogami i da se valja po cijeloj toj kombinaciji.

- Haman je, ipak, moje. - pomisli, sa osmijehom zadovoljstva, krmača. - Pogledaj ti samo, kako to jede govna, bolan. A, ako ćemo pravo, nije ni tolko ružno. Kad malo bolje pogledaš... poizdaleka.

Ona trupnu papcima.

- Hrok hrok! - Pozva prasiće. - Hajte sad, da vas malo pokažem svijetu.

I tako, povede ona svoje potomke na malo dužu turneju, po 51% svinjca. I ono ružno prase, bezbeli.

Brzo se, međutim, pokaza tačnost poslovice da „samo majka ne more imat šćer kurvu i sina lopova, a samo Srbi Hrvati i Bošnjaci, stoku na vlasti“. Nijedno živo biće, naime, ne pokaza volju da podijeli s njom oduševljenje glede njenog čudnog potomčeta.

Naprotiv. Zgroziše se, na brzinu si sališe stravu i s gađenjem povikaše:

- Pa, zar je dragi Alah mogo stvorit nešto vako!? Zar je moguće da njegovom voljom i s njegovim dopuštenjem ova prikaza pogani dunjaluk i pripada djecu i...

...i, pođoše se iskučivat, bježat od ugovnanog i sobom ispovraćanog hajvančeta. Ono, opet, složi kontru, uleti u najbliži parlament, prileće nakom pjesniku i posra mu se na cipele. Pođe mu se posrat i na glavu, al za takvu kombinaciju bijaše premaleno (radilo se, naime, o povelikom pjesniku, koga je, osim toga, štitila i Poljska konjica). A onda se još obrnu oko sebe i priupita:

- Imal ovdje kakih novinara, pedera, žena ili nacionalnih manjina, da se poserem i na njih!? – i još nešto zarokta o dobrim starim vremenima španske inkvizicije, kad se nije samo masovno sralo, nego i spaljivalo.

Ubrzo oko njega ne bijaše gotovo ni jednog živog bića. Odustadoše od budale, ćutke kontajući - Šta zna svinja šta je dinja i ko zna šta more uradit kad skroz naskroz pomahnita!

Uz njeg, pak, ostadoše samo pacovi i debelocrijevne gliste, dakle kompatibilni organizmi, u smislu profesionalne orijentacije, te par lešinara koji se, ipak, držahu na sigurnoj distanci.

Ružno prase se osjeti usamljenim, odbačenim i žigosanim, pa to i pokaza, što ražalosti njegovu majku, te ona odluči da mu ispriča bajku o ružnom pačetu koje se na kraju pretvorilo u krasnog labuda i pokuša da ga uvjeri da će se i ono jednog dana pretvoriti u nešto krasno...

...uzaman. Ružno prase ništa više nije moglo utješiti. Ono je patilo i patilo i patilo... Naj je gore patilo kad bi naokolo počelo da se priča o demokratiji, ljudskim pravima, slobodi govora i tako to, a do ludila ga je dovodilo pominjanje multikulture, borbe protiv nacionalšovinizma, kritika vlasti, te, prava homoseksualaca, žena i nacionalnih manjina i slične, njemu strane teme. I dilema.

Patnja ga, međutim, nije sprječavala da žvavolji svoju staru žvaku, da sere đeikad ujagmi i sve nervoznije da nasrće na druga živa bića. Pogotovo ako bi slučajno naletilo na kakvog Čovjeka (inače izrazito rijetku vrstu u krugovima kojima se kretalo).

I tako su prolazile godine i ružno prase je postajalo sve tužnije i tužnije. I ružnije i ružnije. Često se sjećalo majke i njezine priče o ružnom pačetu, ali je već bilo izgubilo svaku nadu da će i od njega postati nešto krasno.

Jednog dana, ipak...!

Sunce žarko obasja i njega. Ono ugleda sebi slična bića i potrča im u susret. Njemu slična bića, ugledavši njega, nekadašnje ružno prase, kako im se trkom približava, obradovaše se i razdragano, uglas povikaše:

- Gledaj! Kakva kraaasna rasistička svinja!

FIFA će tako za oko 30 posto smanjiti cijene tri miliona ulaznica.

Ulaznice druge i treće kategorije, koje su dosad koštale 840 randa (80 eura), prodavat će se po cijeni od 140 randa.

Organizatori tokom SP-a, koje je na rasporedu od 11. juna do 11. jula, očekuju oko 450.000 posjetilaca iz inozemstva.

(Fena)

U Sarajevu je danas završen 12. kongres Saveza samostalnih sindikata BiH, a za novog predsjednika u naredne četiri godine umjesto Edhema Bibera izabran je Ismet Bajramović, dosadašnji predsjednik Sindikata metalaca BiH.

Obraćajući se prisutnim delegatima i gostima, Bajramović je istaknuo da će tokom svog mandata aktivnosti Sindikata posebno usmjeriti na dosljednu primjenu kolektivnog ugovora, zahtijevanje od nadležnih državnih organa da se izvrši revizija privatizacije, efikasnu radnopravnu zaštitu članova sindikata i ostvarivanje veće socijalne sigurnosti zaposlenika i njihovih porodica.

Tokom dva dana rada Kongres je izabrao i novi glavni nadzorni odbor i statutarnu komisiju te programske ciljeve SSSBiH za period 2010.-2014.godina. U tim ciljevima iskazano je da Sindikat mora preuzeti odgovornost za promjenu teške ekonomsko-socijalne situacije u zemlji, te jedinstvo i solidarnost trebaju biti najveća snaga Sindikata, da se Sindikat značajnije mora založiti za učestvovanje u izradi radnopravnog zakonodavstva.

Također, istaknuto je da Sindikat u naredne četiri godine mora jačati pregovaračku funkciju, a posebno u zaštiti radničkih prava, jačati ulogu sindikalnih povjerenika , "natjerati" vlast da poštuje međunarodne ugovore i konvencije.

Kongresu je prisustvovalo 147 delegata koje zastupaju interese 200.000 članova ove najmasovnije radničke organizacije.

U svojstvu gostiju ovom četvrtom poslijeratnom Kongresu prisustvovali su sindikalni predstavnici iz Srbije, Hrvatske, Makedonije, Albanije, Italije, Španije, Švedske i Francuske, predstavnici poslodavaca, privrednih komora i drugi gosti, a jučer, prvog dana rada delegatima Kongresa su se obratili i potpredsjednica FBiH Spomenka Mićić, i premijer FBiH Mustafa Mujezinović.

(Fena)

Imamo, dakle, jednu klasičnu scenarističku podjelu na dobre i loše momke. S jedne strane usamljen, ali beskompromisan borac za pravdu, biznismen od formata Imamović, a sa druge okoštala mafijaška struktura sastavljena od jednog privrednika i nekoliko političara...

Krajem oktobra prošle godine u ovdašnjim medijima otvorena je afera „ASA reket“. Sjećate se, to je ona priča u kojoj se kao glavni likovi pojavljuju dvojica biznismena „od ugleda i časti“, Nihad Imamović i Husein Sejo Hasibović. A zapravo je sve počelo još u ljeto 2009. Tada je, naime, Imamović prvi put ozvučio svoj ured, priveo u njega nekoliko kolega biznismena i, kao spontano, poveo priču o tome kako da se mimo zakona i regularne zakonske procedure legalizira više od 10 hiljada kvadratnih metara poslovno-stambenog kompleksa što ga je ASA Holding namjeravao izgraditi u sarajevskoj Općini Novi Grad. Tokom tog snimljenog razgovora Hasibović je otvoreno poručio da se sve može riješti ukoliko se „SDP-ovcima uplate 4, pa 3, pa 2,2 miliona KM“. „Staviš 400 hiljada maraka u torbu, odneseš je u Bošnjački institut, dođe Šef, uzme torbu i gotovo“.

Sve, dakle, izgleda kao u trećerazrednom krimi filmu u kojem scenarista baš i nije vodio računa o početnim činjenicama. Mito se od 4 miliona, spušta na četiri stotine hiljada KM što je, ako me matematika dobro služi, deset puta manje. Iza kodnog imena „Šef“ krije se predsjednik SDP-a Zlatko Lagumdžija. On u čitavoj priči glumi stvarnog „boss-a SDP-ove mafije“. Imamo, dakle, jednu klasičnu scenarističku podjelu na dobre i loše momke. S jedne strane usamljen, ali beskompromisan borac za pravdu, biznismen od formata Imamović, a sa druge okoštala mafijaška struktura sastavljena od jednog privrednika i nekoliko političara...

IT AIN'T LIKE IN THE MOVIES AT ALL

Još nije poznato kako će svršiti ovaj film, ko će u zatvor a ko će uživati u blagodetima slobode i medijske slave. U međuvremenu, borci za pravnu državu, onaj policijsko-obavještajno-tužiteljski sektor, sve svoje resurse tokom ljeta Gospodnjeg 09. stavlja u službu „dokazivanja reketa“. Ozvučen je Imamović, ozvučene su njegove kancelarije, u promet se stavljaju obilježene novčanice, čelnicima SDP-a (uključujući i predsjednika države!) mjesecima se udbaški prisluškuju telefoni...Sve je bilo pripremljeno za veliki prasak. I onda, ništa!

KAKO MISLIŠ NIŠTA?

Tako mi barem tvrdi jedan policajac u čijoj je kuhinji sve i pripremljeno. Al nema veze, idemo dalje! Na osnovu „dokaza“ prikupljenih uz pomoć jednog od najviđenijih bošnjačkih tajkuna i izdašnog finansijera bošnjačke političko-vjerske mafijaške halke, na krilima medija i političko-policijskih centara moći, ovih je dana Tužiteljstvo BiH zvanično otvorilo istragu u predmetu „ASA reket“. U narednih šest mjeseci državno Tužiteljstvo se mora definitvno odrediti-podići optužnicu ili je odbaciti! To će biti u avgustu, u mjesecu kada će se predizborna kampanja za važne oktobarske izbore uveliko zahuktati. Iako je to u ovom trenutku nezahvalno potpisati, u kolovozu će državno Tužiteljstvo kompletan predmet „spustiti“ svojim kolegama u Kantonu Sarajevo. U septembru će kantonalno tužiteljstvo izvjestiti bh. javnost da je „predmet stigao i da traju konsultacije...“. Nakon 4. oktobra „ASA reket“ će biti odbačen usljed nedostatka dokaza! Čiča miča-gotova priča.

ČUVAJMO REZULTAT

Ako bude drugačije, ostavljam prostor da me dere k'o stigne. Uostalom, svako ko na kriminalan način ( A reket je upravo to!) puni svoje bankovne račune zaslužuje da nikad ne izađe iz zatvora. Ako su to SDP-ovci iz našeg filma, onda odlično. Ali šta ćemo sa dobro uštimanim terminima istrage i narednih izbora? Šta ako se zaista pokaže da je sve smišljeno kao najvažniji predizborni adut SDA, Stranke za BiH, SBB-a...? Ko će iz policije, obavještajnog sektora, tužiteljstva, odgovarati ukoliko se pokaže da se radi baš o tome? Ima tu još pitanja čije odgovore, nažalost, nećemo dobiti prije 4. oktobra. A tada će možda biti odveć kasno. Predmet će otići u medijsku i pravnu „zastaru“, a država će otići u qrac nakon što na izborima opet pobjede isti. Ili, sačuvajmebože, još gori. (Tornjeviti SBB for example)

I JOŠ JEDAN DETALJ ZA BOLJE RAZMUMIJEVANJE PROBLEMA

Za one koji ne znaju, krivična prijava SIPA-e protiv Milorada Dodika i članova njegove mafijaške hobotnice koja je opljačkala 145 miliona KM već se godinu dana kiseli u ladicama istog Tužiteljstva. Još uvijek se ne nazire ni I od zvanične istrage. Kako sada stvari stoje, tako će zauvijek i ostati. Što bi Džoni rekao-It ain't like in the movies at all-uh jebote, to nije nimalo kao na filmu.

(zurnal.info) 

Tom prigodom najviše pažnje posvetit će se Dylanu kao pjesniku, zašto je pjesnik i kakva je to njegova poetika te kako sada, iz okrenute perspektive, Dylan funkcionira bezvremenski i univerzalno, a što je odlika istinski dobrog pjesništva, priopćeno je iz OKC Abraševića.

(Fena)

Kosovo je 17. veljače slavilo drugu godišnjicu neovisnosti, a predsjednik Sejdiu je doputovao u Zagreb u četvrtak na inauguraciju novog hrvatskog predsjednika Ive Josipovića tako da je "ovo bila dobra prilika za otvaranje veleposlanstva", izjavio je kosovski veleposlanik Valdet Sadiku.

Od proglašenja neovisnosti, Kosovo je priznalo 65 zemalja, a do sada je otvorilo 21 veleposlanstvo, rekao je veleposlanik.

Diplomatski odnosi između Hrvatske i Kosova uspostavljeni su 30. lipnja 2008. godine.

Veleposlanik Sadiku izjavio je da Kosovo ima odličnu suradnju s Hrvatskom.

"Za nas je Hrvatska vrlo važna zemlja. Ona je dobar model na koji se možemo ugledati i što se tiče integracije u NATO, što je cilj i Kosova kao neovisne države, i u Europsku uniju do koje Hrvatsku dijeli samo korak do članstva", kazao je.

Hrvatska je već ranije na Kosovu otvorila svoje veleposlanstvo.

(Fena)

Dok se na televizijama u regiji vrte ciklusi partizanskih filmova, fašizam se ponovo budi na istim prostorima. Preživjele partizane pitali smo da li i danas misle da su u prošlom vijeku pobijedili fašiste

Partizane smo, većina nas, vidjeli samo na kino platnima: romantični, neustrašivi borci koji su pobijedili Golijata lukavstvom, inteligencijom, bratstvom i jedinstvom. Potonje se nesretno urušilo, Golijat je ustao iz mrtvih i promijenio dres, a oni više nisu borci, osim u sferi svakodnevnog preživljavanja i proživljavanja onoga što su doživjeli u najtežim godinama koje pamte. Ko su partizani među nama, šta rade u penziji i da li misle da su pobijedili fašizam, pitanja su na koja sam tražio odgovor.
- Ja, kao mlad, napustio sam svoju rođenu majku, ostavio stado ovaca i koza. 14 godina, osam mjeseci i sedam dana i sad računajte đe sam proslavio 15 godina rođendana! Na Sutjesci! Gladan, žedan, go, bos. A hrabar! Sav sam izrešetan, ali sam preživio – priča Omer Maslo Mali.
{audio}/images/mp3/partizani/omer.mp3{/audio} 

Čista tuga

On je jedan od najmlađih boraca koji su tokom nacističke ofanzive prešli Neretvu. Prijavio se dobrovoljno jer je htio da se bori za svoju zemlju i ljude, za svoju braću. Sa Malim i ostalim borcima iz NOB-a razgovarao sam na sastanku SUBNOR-a u Sarajevu. Ove hrabre ljude povezuje nevjerovatan ponos, kada govore o svojim bitkama iz mladosti, ali i čista tuga kada se vrate u našu svakodnevnicu:

- Odgojio sam deset unuka. Jedan je dao mladost za ovo što, po meni, ne odgovara ni meni ni njegovim roditeljima. Nemaju ništa. Ja imam dva sina, nijedan ne radi. A četiri godine su hodali po planinama ove naše zemlje... Do Trnova, Bjelašnice, Treskavice su došli. A sad pitaju đe će raditi! To su nenormalne stvari, kaže Mali.
Govoreći o postojanju fašizma u BiH, Mali spušta pogled:

- Danas je više fašizma nego što ga je bilo onoga vremena. Jer ja sam ga iskusio, znam šta je fašizam. Sad je nacional-šovinizam! Danas su nacionalisti opasniji nego fašisti što su bili! Danas su izginuli sinovi i kćeri i ništa nemaju! Ništa!

Mali se penzionisao 1958. godine. Sedam dana nakon penzionisanja otišao je da pomogne u gradnji hidroelektrane u Jablanici. Gradnja dva tunela, miniranje, betoniranje, fugiranje: To su sve zavjeti onih boraca koji su gradili ovu zemlju. Ima nas još malo, ali ne damo svoga ponosa.
Moris Albahari je čovjek koji je zbog imena i prezimena trebao završiti u spalionicama nacističkih logora. Imao je 11 godina kada je otišao u NOB:

- Jevrejin sam, a da nisam otišao tamo, završio bih u Jasenovcu, Dahau, Belzenbelzenu, izgorio bih u krematorijumima. Pobjegao sam iz transporta za Jasenovac, u Gradiški, po noći, iz otvorenog vagona, kroz dasku. Ostao sam dole, ležeći na prugi, i tako sam preživio.
Ova i slične scene poznate su samo iz filmova. Kada razgovaraš sa živim bićem koje je preživjelo takav pakao, sjetiš se svih negiranja. Negiranja zločina, genocida, holokausta... ništa novo u BiH, u XXI vijeku, u srcu Evrope, u eri interneta. Igre riječi, ismijavanja, pa čak i vicevi na ove teme pojava su koja iole normalnog čovjeka treba natjerati da zaplače. Moris je živi svjedok i primjer za ovo društvo koje je, izgleda, poremećeno u samoj svojoj srži:

- Mogu vam reći da ono što smo mi nosili u svom srcu, ne znam kako da presadim novim generacijama. Uvijek me omladina pita ima li BiH perspektivu. Ima svaki čovjek perspektivu – rodio se i mora umrijeti, ali taj dio svoga bitisanja, života, treba da proživi po svom srcu! Možda ponekad ne treba slušati nas stare, jer mi pamtimo zlo i možda i zlu možemo poučiti. Ali neka uzmu ono dobro što govorimo, a zlo neka bace u Miljacku, u rijeku. Oni su rođeni da sebi stvore perspektivu.

{audio}/images/mp3/partizani/moris.mp3{/audio}
Doživjeti na svojoj koži fašizam nije isto što i raspravljati o njemu. Generacije klinaca koje odrastaju u sistemu vrijednosti koji podsjeća na Evropu iz mračnog doba i ne znaju šta je fašizam u svom najgorem obliku. Vjerovatno se zato i događaju slučajevi kao što su nedavni napad na antifašiste u Mostaru, govor mržnje, huškanje, segregacija u školama ili postojanje raznoraznih neofašističkih udruženja, koje vlast toleriše...
- Fašizam se ovaploćuje, ispoljava, čudnim porivima: omladina često puta, u truloj demokratskoj raspri, vidi da nema perspektivu i traži neku čvrstu ruku koja će je voditi. I ta čvrsta ruka su, u stvari, Musolini, Hitler, pa i Napoleon, veličina u istoriji. Pretvorio se u cara i postao autokrata, demokratiju zaboravio. Fašizma ima, neofašizma takođe. Treba ga prepoznati i suzbijati. Samo, molim sve ljude da to ne rade oružjem, nego dijalogom, raspravom – savjetuje Albahari.
Albahari dodaje i da su edukacija, okruženje i prosvjetno djelovanje dobar lijek protiv fašizma te da mladim ljudima treba pokazati šta je fašizam a šta „ovo drugo“.
Prolazak kroz vrijeme

Zaista sam uvjeren da će BiH stasati u modernu, evropsku i perspektivnu zemlju, s obzirom na ulaganje “ogromnih” sredstava u obrazovanje, stvaranje “tolerantnog i gostoljubivog društvenog okruženja”, te posebnu prosvjetnu “pažnju” za najmlađe, u vrtićima.
Sa ovom konstatacijom se slaže i Albahari:

- Pa valjda će razum generacija koje dolaze i koje su mnogo pametnije od mene i od ovih starih – imaju televiziju, internet, otvoren im je čitav svijet – valjda će njihov razum pronaći šta je bolje.
Mnogi su u bivšoj državi završili fakultete, doktorirali u inostranstvu o državnom trošku i izgradili nešto svoje. Sada se raduju divnom vremenu, u kojem živimo sretni i napredni, slobodni od tiranije:

- Ja kao da sam žarulju progutao, koja me prži iznutra. Ne mogu da prihvatim sve ovo, kada napravim paralelu sa onim sistemom. Kod nas nije bilo pozovite broj da nekoga izliječimo. Nije meni do toga imam li šta jesti. Poklonili smo 50 divnih godina našem narodu i srušili smo to. Ne samo svojom krivicom, jer su na to uticali mnogi faktori. Živim sa boli u srcu i želio bih da vi mladi nemate taj osjećaj, završava Albahari.
Gojko Vukadinović i Hakija Ibraković priključili su se NOB-u sa 14 godina. Obojica se slažu da se nisu borili za „ovo što je danas“.

- Nama fašisti kažu da smo jednoumlje, da nema demokratije. A evo danas kada krenu čeprkati po nacionalnosti, meni se odmah koža naježi. Šta je danas? Evo ovaj rat je, po meni, bio nacionalni, ali mu je još i doprinijela religija koja se umiješala tamo gdje joj nije mjesto, govori Hakija.
{audio}/images/mp3/partizani/hakija.mp3{/audio} 
- Sa većinom mladih ljudi sam zadovoljan. Oni imaju svoje rezone i bore se kroz te svoje nevladine organizacije koliko mogu. Ali sa ovima koji su izabrani u vlast, nisam zadovoljan. Srećom, to će se valjda mijenjati, kaže Gojko i dodaje da, kao penzioner, živi kao i ostali penzioneri – loše, uglavnom. Hakija, kroz smijeh, odgovara da su se naučili stezati kaiš, ako treba opet, ali moj sin već teže.
{audio}/images/mp3/partizani/gojko.mp3{/audio} 
Omer, Moris, Gojko i Hakija su dio generacije koja odlazi. Razgovarati s njima bilo je poput prolaska kroz svijet u kojem su ljudi slogom i zajedništvom stvorili sve što su htjeli.
Svako je imao svoje greške, pa tako i zemlja i sistem koji su nestali nakon pet decenija. Mladi ljudi koji sazrijevaju u ovom, kvazidemokratskom, robovlasničkom, teokratskom i naopakom društvu neće dočekati bolju budućnost za sebe i svoju djecu.
Osim ako ne ostave Titove ili čije već slike i kafansku priču o „boljim vremenima“ (koja nisu ni doživjeli) i shvate da ne trebaju mijenjati partnere, vlast, imidž, sistem ili nešto drugo.
Kada promijene sebe, ova će zemlja biti puno sretnija.

(zurnal.info)

Test se sastoji iz 14 pitanja, odnosno, 'elemenata ur-fašizma' čije ćemo prisustvo u bosanskohercegovačkom društvenopolitičkom životu odgovarajuće bodovati. Na kraju možemo sabrati prikupljene fašističke bodove i donijeti neku vrstu zaključka u kojoj mjeri je naše društvo fašistoidno

Jedno od najaktuelnijih pitanja koje se uporno, i to već više godina, provlači u javnim raspravama i publicistici, istina samo u pojedinim dijelovima BiH, glasi: Ima li fašizma ili naznaka fašizma u našoj društveno-političkoj zajednici? Dakako, ako izuzmemo olako medijsko čašćenje kvalifikativima 'fašiste', 'fašističkog govora' i slično, ako pri tome uzmemo u obzir činjenicu da ozbiljnija znanstvena istraživanja o tome nisu poduzimana, mislim da je pitanje, ma kako na prvi pogled radikalno zvučalo, itekako smisleno i zaslužuje barem neki pokušaj odgovora.

U prilog ovoj tvrdnji govore i neke činjenice koje neprijatno upućuju da ipak 'ima nečeg u svemu tome': kada skupština jednog od entiteta izglasa povlačenje potpisa 'svog naroda' sa Deklaracije ZAVNOBiH-a, pri čemu se negira sami kamen temeljac naše političke zajednice koji se izražava u odlučnom antifašizmu, kada se datum koji obilježava svrstavanje BiH u porodicu antifašističkih nacija odbija proglasiti državnim praznikom, kada narodni poslanici pokreću inicijative o zabrani komunističkog (čitaj: antifašističkog) znakovlja, kada se sistematski što kroz publicistiku, što kroz pseudonaučne studije, pa čak i kroz školske udžbenike – a da ne pominjemo ratna događanja od 1992 do 1995 - rehabilitiraju one reakcionarne vojne i paravojne formacije i pokreti koji su se nedvosmisleno našli na poraženoj strani u Drugom svjetskom ratu, razloga za brigu imamo na pretek. Ako tome dodamo i našu svakodnevnu političku praksu od poslovične diskriminacije po etničkom osnovu na svim nivoima vlasti, preko činjenice da gotovo nikom od odgovornih nosilaca vlasti nije bilo problematično (do strasburške odluke) što živimo u implicitno anti-semitskoj državi u kojoj Jevrej nije mogao naprimjer biti član Predsjedništva BiH (naravno, niti ogromna većina ostalih građana BiH bili oni 'konstitutivni' ili ne), do 'rasističkog' govora koji je postao gotovo brand javnih ličnosti i medijskog huškanja na one 'druge' i marginalne, stvari utoliko postaju beznadežnije. U pokušaju da skiciram upotrebljiv odgovor poslužit ću se analizama fašizma Rastka Močnika (Koliko fašizma, Zagreb, Arkzin, 1999) i Umberta Eca („Ur-fašizam, ili šta je vječno u fašizmu“, Beograd, Nin, 13.11.2008, str.: 84-9).

Psihologizacija politike

Najprije valja konstatirati da su države kao što je BiH, prema opisu Rastka Močnika, „rubne slabe i ovisne postkomunističke države“ „prijemčive za fašizam“ (str. 65) i to ponajprije iz ideoloških razloga. Politički sistemi ovih zemalja 'u tranziciji' sadrže nekoliko ključnih elemenata fašizma koji su po Močniku najprije „nacionalizam i nacionalni kolektivizam, rasizam, mržnja i kult moći i antiintelektualizam“ (str. 65). Odlika takvih zemalja 'prema vani' je „podređeno partnerstvo s metropolitanskim elitama“ (str. 65), dakle nešto kao sluganski odnos prema realnim centrima moći (npr. Bruxelles, ali i Beograd, čak Moskva), a 'prema unutra', društvenopolitičku praksu generalno karakterizira „klijentelizam, korupcija, uništavanje domaćih civilnih društava i onemogućavanje nadzora odozdo“ (str. 65).

Pomenute karakteristike naprosto se mogu uzeti kao lična karta BiH: nacionalistički kolektivizam, rasistički i govor mržnje, kult moći koji, u našem slučaju, ima 'halal certifikat' 'svojih' vjerskih institucija, klijentelizam i korupcija karakteristike su svakodnevnog političkog odlučivanja, nametnuta etnička matrica stalno potkopava svaku inicijativu civilnog društva, dok antiintelektualizam sprečava svaku racionalnu kritičku poziciju otvarajući prostor psihologizaciji politike kao jednoj, prema Močniku, „od temeljnih karakteristika fašizma“ (str. 88). Ono što već na prvi pogled postaje jasno je da kod nas ne možemo govoriti o jednom ideološki zaokruženom, unutarnje-logički koherentnom fašističkom poretku. Utoliko je teže dati eksplicitan odgovor na pitanje na što referiramo kada kažemo 'fašizam' danas u našem društvu.

Čak niti jedini institucionalizirani oblik fašizma kakav je zabilježen u Italiji od 1922. do 1943. godine nije mogao da se pohvali svojom sveobuhvatnošću, sistematičnošću što bi mu priskrbilo karakteristiku totalitarnog poretka. U tome su njemački nacizam i sovjetski staljinizam bili daleko 'uspješniji'. Umberto Eco primjećuje da je „italijanski fašizam zasigurno bio diktatura, ali nije bio u potpunosti totalitaran – ne zato što je bio previše blag, već zbog filozofski slabe ideologije“ (str. 88). Već sam ranije pisao kako etnopolitički poredak nije zasnovan na nekoj jasnoj ideološkoj pretpostavci.

Naime, „doktrina i principi“ etnopolitike predstavljaju naročitu vrstu „melting pot-a“ najraznovrsnijih fragmenata, fraza, poznatih političkih doktrina i principa: socijalizma, liberalne demokratije, fašizma, romantičkog nacionalizma, ali također i naročitu vrstu „melting pot-a“ najraznovrsnijih kulturoloških fragmenata: historijskih naracija, mitologija, književnosti, religije, tradicije, ili nekih drugih događaja koji se interpretiraju kao od vitalnog značaja za identitet grupe. Za razliku od većine drugih političkih praksi, pa donekle i samog fašizma, etnopolitika kao 'ne-doktrina' nema nekog cilja, vizije ili nade osim pukog ostajanja na vlasti. Ni dobrobitak bilo koje etničke grupe niti niti 'vitalni nacionalni-etnički interesi' ne predstavljaju krajnji cilj etnopolitike. Njezin raison d'etre je kriza, konstantno pozivanje na egzistencijalnu opasnost, ugroženost s kojom se 'njezina' grupa stalno suočava, što je opet, sa svoje strane svojevrsni fašistički mehanizam političke mobilizacije.

Dakle, kada danas govorimo o tome koliko ima fašizma kod nas, onda možemo govoriti samo o nekim njegovim, nadajmo se, prepoznatljivim elementima. U pokušaju identifikacije tih elemenata u društvenopolitičkoj praksi naše zemlje, možda je uputno konsultirati Ecov 'test fašizma'. On obuhvaća veći dio elemenata fašizma koje je pobrojao Močnik, ali sadrži i neke nove, za nas posebno važne elemente fašizma koji bi nam mogli pomoći da steknemo podrobniju sliku ovog fenomena. Eco, naime smatra da „uprkos svoj zbrkanosti postoje neki tipični elementi koji ulaze u sastav onoga što sam lično definisao ur-fašizmom, ili vječnim fašizmom. Ti elementi ne mogu da se organizuju u sistem; mnogi su međusobno suprotstavljeni, a neki od njih pripadaju različitim formama despotizma ili fanatizma“.

Ipak, glasi zabrinjavajući ali iznimno važan Ecov zaključak, „dovoljno je da postoji samo jedan od pomenutih elemenata da bi fašizam koagulirao oko njih“ (str. 88). Takvo jedno disperzivno stanje u ideološkom pogledu, u našem slučaju etnonacionalističkog poretka, samo po sebi predstavlja otežavajuću okolnost svakoj smislenoj kritici jer ne dopušta formiranje fokusiranog, koherentnog diskursa kritike – nema jasne adrese na koju se može uputiti već se kapilarno raspršuje zajedno s odgovornošću predstavnika vladajućeg sloja te je čini idealnim mehanizmom za održavanje vlasti. Ipak potrebno je, po mom mišljenju učiniti dodatni napor i pokušati BiH testirati na fašizam, odnosno ur-fašizam prema Ecovom modelu:

Test fašizma za BiH

(Uputstvo: Test na simptome fašizma se sastoji iz 14 pitanja, odnosno, 'elemenata ur-fašizma' čije ćemo prisustvo u bosanskohercegovačkom društvenopolitičkom životu bodovati s 1 bod, njegovo odsustvo s 0 bodova, odnosno djelimično prisustvo fenomena s 0,5 bodova. Na kraju možemo sabrati prikupljene fašističke bodove i donijeti neku vrstu zaključka u kojoj mjeri je naše društvo fašistoidno.)

Hiperfašizirana zajednica

Kao prvo, ovaj pristup nas odvraća od pogrešnog puta kakav se čuje u našim raspravama – da prvo ponudimo ispravnu definiciju 'fašizma' da bismo o njemu mogli raspravljati. Pozni Ludwig Wittgenstein i cijela 'otpadnička' jezičko-analitička filozofija nas uči da riječ svoje značenje stječe u upotrebi, odnosno u jezičkoj igri unutar koje se koristi, ili u ovom slučaju, obrnuto, ona se gradi unutar jednog specifičnog diskursa – jezičke igre – čije je ključne metafore, ili značenjska čvorišta vješto pobrojao Umberto Eco.

Drugo, zabrinjavajuće je da na Ecovoj skali simptoma ur-fašizma (fašistometru) od maksimalnih 14 bodova, BiH postiže 13,5, prema čemu bi se s pravom moglo zaključiti da je hiperfašizirana zajednica, ne u smislu jedinstvenog ideološkog, zaokruženog poretka, već što je po mom sudu opasnije, u smislu disperziranih fašističkih elemenata koji su poprilično autonomni između sebe, pa se izoliranim sučeljavanjem naprimjer s jednim od njih gotovo ništa ne postiže. Fašizacija je kapilarna, zalazi često u sfere trivijalnog, banalnog čime postaje teško uočljiva, naprosto normalnost, zahvaljujući čemu ona izlazi kao pobjednica. To što je fašizam kao filozofija, kako primjećuje Eco, 'veoma klimav' javlja se u etnonacionalističkom društvu kao velika prednost.

Odsustvo jasnog referenta, ideološkog subjekta – za razliku od komunizma čiji je ideološki subjekt jasno određen kao avangarda radničke klase: komunistička partija koja je počivala na jasnoj filozofskoj doktrini, čini etnonacionalizam odnosno njegov ur-fašizam daleko žilavijim protivnikom. Ako se nastavi s ovakvim stanjem možda ćemo na sedamdesetogodišnjicu ZAVNOBiH-a, 25.11. nedaleke 2013. na nekom novom Butmiru konačno imati konsenzus 'narodnih vođa' koga će sponzorirati međunarodna zajednica, konsenzus oko temeljnih fašističkih vrijednosti, koje čini mi se bezrezervno dijele etnonacionalističke elite, na nekom novom zasijedanju, ovaj put Fašističkog vijeća narodnog oslobođenja BiH. Smrt antifašizmu – sloboda narodu! Kojem narodu? Našem narodu!

(zurnal.info)