Dan sjećanja na bolnu istoriju nedovršene(!) ženske borbe za ravnopravnost, pretvoren je u malograđansku plitkoumnu javnu priredbu u kojoj su žene svedene na vlastitu karikaturu, simbole potrošačkog društva i svojevrsne emocionalne prostitutke i glupače „Kad mi muškarac pruži cvijeće za 8. mart – natjerala bih ga da ga pojede!“, rezignirano je, na banalizaciju Međunarodnog dana žena, svojevremeno reagovala jedna mlada feministkinja, u prigodnoj internetskoj raspravi.
BARBIKA ILI KEN, PITANJE JE SAD
Zanemarimo li onaj segment društva, koji, zamatajući svoju glupost i patrijarhalnu zatucanost u vjersku oblandu, 8. mart tretira kao ćafirski, komunistički praznik „koji se nazor nameće djeci i cjelokupnom bošnjačkom stanovništvu i ne potpada pod naučene obrasce i osjećanja bošnjačke kulture“ (dakle, kao svojevrsni kolektivni ženski pandan Djeda Mraza), ostatak društva, sa jedva uočljivim izuzecima, jaše na mediokritetskim stereotipima, koji su recidiv komunističkog režimskog pacificiranja borbenih praznika i pretvaranja ih u manifestacije čistog hedonizma (čega je još drastičniji primjer Prvi maj, koji se i dan danas, dok u svijetu, na taj dan, gore ulice od radničkog bijesa, kod nas slavi tradicionalnim nabijanjem stoke sitnog zuba na kolac i cjelodnevnim teferičem).
Ovogodišnji medijski pokrovitelj sofisticiranog(?) vrijeđanja žena na njihov praznik, ovdašnji je konkurent King Kongovog Dnevnog urlika, kome, da bi tuga & žalost bili veći, na čelu stoje dvije žene.
U nepotpisanom tekstiću (te ne znamo da li mu je autor Barbika ili Ken), koji bi valjda trebao da bude praznično zabavan(???), u potpunom neskladu sa smislom ali u savršenom skladu sa stvarnošću (samo što mediji nisu tu da podržavaju i podstiču masovne izlive gluposti), slatkastom stupidnošću konzumenta latinoameričkih sapunica, se zaključuje: „Unatoč tomu što neki vjeruju da je Dan žena, zapravo, svaki dan u godini, ipak, 8. mart je onaj dan kada čak i oni što misle kako pravi muškarci ne kupuju cvijeće, skoknu do cvjećarnice. Ako ništa zbog U izdanju VBZ Zagreb, 2004. godine objavljena je Politička biografija Stipe Mesića: Domovinski obrat, Ivice Đikića. U recenziji ove knjige Viktor Ivančić je napisao: “Ako Stipe Mesić uistinu predstavlja obrat u odnosu na autokratske navade svojega prethodnika, njegova politička biografija iz pera Ivice Đikića to je isto na planu ove vrste literature, trijumf poštenoga kritičkog žurnalizma nad tradicionalno hrvatskim mitološkim bljuzgama”. Uz dozvolu autora “Žurnal” će u nastavcima objaviti najzanimljivije dijelove ove knjige Špegeljevo hapšenje Postignuto je kompromisno rješenje: oružane formacije u Hrvatskoj dobit će deset dana da dobrovoljno predaju oružje, ali je Mesić u taj zaključak uspio ubaciti formulaciju «ilegalne oružane formacije». Tako je uslijedilo desetodnevno nadmudrivanje u kojemu je Hrvatska uporno tvrdila da su jedine ilegalne naoružane skupine na njezinu teritoriju srpski pobunjenici koji ne priznaju legalno izabranu vlast u Zagrebu. «Formalno nam nisu mogli ništa, jer je Zbor narodne garde bio ustrojen po uzoru na žandarmeriju: ZNG je imao vojnu organizaciju, ali je bio smješten u okrilje Ministarstva unutarnjih poslova, a zakoni su kazivali da svaka republika iz sastava federacije ima apsolutne ovlasti u pogledu unutarnjih poslova, te da prema potrebi može ustrojavati posebne policijske jedinice. Moj jedini cilj je bio da se spriječi Miloševićeva zloupotreba JNA u svrhe stvaranja Velike Srbije, te da onemogućim da državno Predsjedništvo svojim odlukama legalizira Miloševićevo korištenje JNA, pošto je Kadijević inzistirao na zakonu i, unatoč nagovorima, nije se usuđivao djelovati mimo odluka Predsjedništva. No, ne bih ništa napravio da nisam imao podršku Slovenca Janeza Drnovšeka, Makedonca Vasila Tupurkovskog i, posebno odvažnog, bosanskog Srbina Bogića Bogićevića.» Dvadeset i petog siječnja 1991. Jović je, po Miloševićevu nalogu, sazvao novu sjednicu Predsjedništva, a cilj te sjednice bio je jedan jedini: da vrhovno političko tijelo u zemlji izda naredbu armiji da vojno intervenira u Hrvatskoj i da uhapsi Martina Špegelja, ministra obrane, i Josipa Boljkovca, ministra unutrašnjih poslova. Dok je trajala sjednica u Beogradu, jedinice JNA u kasarnama po Hrvatskoj bile su u stanju pripravnosti i svakog su trenutka očekivale naredbu za izlazak na ulice, odnosno za izvođenje «legalnog vojnog udara». Naredba, međutim, nije stizala, jer vojna opcija nikako nije uspijevala dobiti pet potrebnih glasova u osmočlanom Predsjedništvu SFRJ. Onda je ministar obrane Kadijević povukao posljednji potez koji je bosanskohercegovačkog predstavnika Bogićevića definitivno trebao uvjeriti da se prikloni vojnoj opciji. U vrijeme televizijskog dnevnika, u 19 sati i 30 minuta, predložio je stanku i nastavak sjednice nakon što se odgleda centralna informativna emisija. To, međutim, nije bio uobičajeni Dnevnik. Beogradska je televizija, naime, emitirala film kojega je tajno snimila Vasiljevićeva Kontraobavještajna služba i koji je pokazivao kako Martin Špegelj sudjeluje u krijumčarenju oružja i kako izlaže planove za brutalni obračun s pripadnicima JNA koji se nalaze na hrvatskom teritoriju. Bio je to četrdesetpetominutni crno-bijeli obavještajni uradak iz kojega je proizlazilo da je Hrvatska već objavila rat jugoslavenskoj vojsci. Rezultat je, međutim, izostao, jer se Bogićević nije dao impresionirati Vasiljevićevim filmom i nije dao svoj glas za izlazak tenkova JNA na hrvatske ulice i za hapšenje republičkog vodstva u Zagrebu. General Kadijević bio je bijesan što je njegov plan propao, ali se, ipak, nije usudio otrgnuti kontroli tijela koje mu je bilo vrhovni zapovjednik. Jović i Milošević nisu odustajali od pritisaka na Generalštab JNA da se upusti u intervenciju protiv Hrvatske, pa je predsjednik Predsjedništva Jović za 12. ožujka 1991., putem televizije, sazvao novu hitnu sjednicu Predsjedništva, e kako bi se ponovno raspravljalo o razoružanju paravojnih formacija. «Došao sam u zgradu saveznog Predsjedništva, ali tamo nije bilo nikoga, osim skupine oficira JNA», prisjeća se Mesić, «koji su mi rekli da se ukrcam u vojni autobus. Mislio sam da su me uhapsili. Vozili su me na Topčider, gdje je bilo predviđeno da se Predsjedništvo sastaje u slučaju rata. Kad smo stigli na odredište, sačekao me je Veljko Kadijević i odmah sam ga upitao jesam li uhapšen.» «Naravno da niste, jer armija nikad ne bi učinila nešto suprotno Ustavu», ljutito mu je odvratio savezni ministar obrane. «Ne ljuti se, Veljko, samo provjeravam», pokušao se našaliti Mesić, a potom su se zajedno spustili u atomsko sklonište u kojemu su svi prisutni drhtali od studeni. «Bilo je užasno hladno, bilo je zastrašujuće, ali je sjednica smišljeno upriličena u tim uvjetima kako bi nas se zaplašilo i kako bi nas se slomilo. Pri ulasku u taj bunker sreo sam Bogića Bogićevića na kojega je vršen najveći pritisak. Imao sam informaciju da je cijelu prethodnu noć proveo u razgovoru s generalima koji su ga stiskali da poklekne i da glasa za srpski prijedlog. Apelirali su na njegovo srpstvo, ali nisu uspjeli.» Sigurne ruke «Ne mogu i neću glasati», na koncu je rekao. «Bogiću, ti si Srbin! Zašto ne glasaš kao i ostali?!», bijesno ga je pitao Jović. «Zapamti, Boro: ja jesam Srbin, ali prije svega sam Bosanac i glasam za interese čitave Jugoslavije, a time i za interese Bosne i Hercegovine», odgovorio mu je on. «JNA je odlučila da stvar preuzme u svoje ruke, da bi se spriječio građanski rat. Bez obzira što se ovdje odlučilo, mi ćemo obaviti svoj posao», zaprijetio je zatim general Kadijević. «Kadijeviću, vaša će vas vojska odvesti u građanski rat», dobacio mu je Mesić. «Više neću plesati kako vi svirate», rekao je Kadijević i napustio hladni bunker na beogradskom Topčideru. Dva dana kasnije, 14. ožujka, Predsjedništvo SFRJ još je jednom odbilo Jović-Kadijevićevu inicijativu za uvođenjem izvanrednog stanja. Sat vremena nakon toga Borisav Jović ukazao se na televizijskim ekranima širom Jugoslavije i objavio je da podnosi ostavku na položaj šefa države. «Nisam spreman sudjelovati u odlukama koje pridonose razbijanju zemlje», objavio je on, a za njegovim su se primjerom poveli Nenad Bućin i Jugoslav Kostić. Idućeg je dana proglas izdala Vrhovna komanda Jugoslavenske narodne armije: «Armija će razmotriti mjere koje će poduzeti nakon što se Predsjedništvo izjasnilo protiv njezinih preporuka usmjerenih na sprečavanje međuetničkog oružanog sukoba i građanskog rata». Šesnaestog ožujka 1991. konačno se oglasio i Slobodan Milošević izjavivši da je «Jugoslavija gotova». «Naredio sam mobilizaciju rezervnih specijalaca i hitno organiziranje dodatnih srpskih vojnih jedinica. Jugoslavija je ušla u završnu fazu agonije. Republika Srbija više neće priznati nijednu odluku Predsjedništva donesenu u postojećim uvjetima zato što će biti nelegalna», kazao je Milošević. «Jović, Bućin i Kostić mislili su da će njihove ostavke dovesti do rasula i da će zatim uslijediti vojna intervencija», priča Mesić. «Istog dana kad su oni podnijeli ostavke, otišao sam na beogradsku televiziju i objasnio građanima da funkcioniranje Predsjedništva nije ugroženo, da imamo dovoljno članova za donošenje odluka i da ja, kao potpredsjednik Predsjedništva, preuzimam sve ovlasti i odgovornosti dok se ne izabere predsjednik. Milošević je tada rekao da Srbija više ne priznaje savezne institucije, ali kad je dobio informacije iz svijeta da će to biti protumačeno kao rušenje Jugoslavije – a on je stalno trubio da je za očuvanje Jugoslavije – predomislio se i Jovića je poslao natrag u Predsjedništvo. I zaista, nakon tri dana Bora se vratio natrag, sjeo je na svoju stolicu i nastavio kao da se ništa nije dogodilo. 'I, što kaže Milošević?', pitao sam ga. 'Pusti, nemoj sa svime da se šališ...', veli on. Vratio se i Vojvođanin Kostić, no Bućin se nije vratio, jer je bio čovjek od riječi: kazao je da kad jednom podnese ostavku, više se ne vraća. Onda je umjesto njega imenovan Branko Kostić. Ubrzo nakon što sam ga upoznao, na jednoj sam mu sjednici rekao: 'Čuj, Branko, mislio sam da je Bućin najteži čovjek kojeg sam upoznao, ali tebi skidam kapu. Ti si teži čovjek čak i od njega'. S Brankom Kostićem se, jednostavno, nije moglo ništa i njemu ništa nije išlo u glavu. U Predsjedništvo se nije vratio ni Riza Sapunxhiu, jer je Milošević organizirao njegovo smjenjivanje, pa je umjesto njega postavio Sejdu Bajramovića koji ne samo da nije predstavljao kosovske Albance, nego nije predstavljao ni samoga sebe. Inače, kad god je na dnevnom redu bilo nešto o čemu smo trebali glasati, Jović se dizao i izlazio iz prostorije. Čim bi on uhvatio kvaku, kazao bih mu: 'Pozdravi Miloševića'! Znao sam da ide na konzultacije s Miloševićem, odnosno da ide po upute kako treba glasati.» Po upute kod Miloševića i Jovića dolazio je i Milan Babić, pa je Mesić često predbacivao Joviću što prima Babića, jer je red da hrvatski građani u Beogradu razgovaraju sa svojim predstavnikom, kao što je red da Hrvati iz Vojvodine sa svojim problemima dolaze k Joviću. Tako je Jović Mesiću jednog dana doveo Kninjanina Babića koji se držao nadmeno i arogantno, te nije bio osobito zainteresiran da razgovara s hrvatskim članom jugoslavenskog Predsjedništva. «Babiću, Milošević i Jović te varaju i neće biti ništa od svega onog što ti obećavaju. Sa mnom se sve možeš dogovoriti i sa mnom možeš riješiti svaki problem, dok ovdje u Beogradu ne možeš ništa riješiti, premda ti oni obećavaju da ćeš dobiti državu.» «Ja ću dobiti državu prije ili kasnije, što god Hrvatska mislila o tome.» «Ostavi se toga, jer ukoliko rat eskalira, ti ne samo da nećeš imati državu, nego ćeš izgubiti i zubarsku ordinaciju.» «To ćemo još da vidimo», zaključio je Babić koji je kasnije završio pred Međunarodnim sudom za ratne zločine u Haagu. Državu nije dobio. Borovo selo Upravo zbog vjerovanja Kadijeviću, Tuđman je sredinom 1991. odbio kontroverzni plan ministra obrane Martina Špegelja koji je predlagao da Zbor narodne garde poduzme široku operaciju blokiranja svih objekata JNA na području Hrvatske, te da se zauzmu sva skladišta oružja jugoslavenske vojske. Mesić se sjeća sjednice hrvatskog državnog vrha na kojoj je general Špegelj izlagao svoju zamisao: «Zagovarao je da se kasarne opkole i da se ide na zauzimanje skladišta: tvrdio je da je garnizon bez skladišta ništa, jer vojska kod sebe ima samo onoliko municije koliko je potrebno za stražarska mjesta. Kazao je da zna lokacije svih skladišta JNA u Hrvatskoj i na velikoj je karti zabio zastavice pored svakog skladišta. Još je dodao da za svako skladište ima jedinicu koja može izvesti zauzimanje u roku od par sati. Na taj način dobili bismo nekoliko stotina tenkova i jako puno artiljerijskog oružja, pa ako bi Milošević htio ratovati, morao bi krenuti u pohod na Hrvatsku iz Srbije, morao bi ratne konvoje uputiti iz Beograda i Užica. Špegelj je tvrdio da u tom slučaju Milošević neće krenuti, jer bi morao formirati liniju fronte prema Hrvatskoj i voditi klasičan rovovski rat. 'Ne smijemo im dozvoliti da nam nametnu rat za svaku vojarnu, moramo ih natjerati da nas frontalno napadnu iz Srbije', govorio je Špegelj, a zatim je uslijedilo glasanje o njegovu planu: jedini sam ja dignuo ruku, dok su svi ostali bili protiv, uključujući i Šuškovu frakciju koja nije bila za zaoštravanje sukoba s JNA, jer su se htjeli što prije baciti na ratovanje u Bosni i na proširenje hrvatskih granica». «Zar ne vidiš da je ovo Špegeljeva zamka, zar ne vidiš da nam želi namjestiti sukob s armijom?», pitao je Tuđman Mesića po okončanju sastanka, kad ga je pozvao da nasamo porazgovaraju u njegovu kabinetu. «Meni je Špegeljev plan sasvim logičan, jer mislim da je bolje uzeti oružje JNA u Hrvatskoj i natjerati Miloševića da otvori frontu i da nas, ako će se usuditi, napadne iz Srbije, nego da se borimo za svaku vojarnu i otvaramo puno malih fronti u Hrvatskoj. Treba otvoriti frontu prema Srbiji.» «Ne i ne! Špegelj nas gura u rat s JNA, a rat nam ne treba i mi ćemo ga izbjeći.» «Tuđman nikad nije htio proglasiti rat sa Srbijom, jer je računao na dogovor s Miloševićem», nastavlja Mesić, «ali u tim je dogovorima uvijek ostajao kratkih rukava. Stalno je ponavljao da ovdje neće biti mira dok se Beograd i Zagreb ne dogovore. Tako je bilo i kad je pregovarao s Jovanom Raškovićem, bivšim predsjednikom Srpske demokratske stranke. Govorio je: 'Ako se Rašković i ja dogovorimo, ovi drugi moraju biti mirni i provesti ono što smo se mi dogovorili'. No, to je propalo, jer se Rašković jednom neoprezno našalio da su Srbi lud narod i da im treba dati ono što traže, a Slaven Letica, tadašnji Tuđmanov savjetnik, to je dostavio novinama, pa je Rašković doslovno morao pobjeći i prepustiti svoje mjesto mnogo radikalnijim ljudima, kao što su Milan Babić i Milan Martić. Tuđman je naprosto previše vjerovao da hrvatsko-srpski dogovor sve rješava i da će on i Milošević sve elegantno ugovoriti. No, on nije poznavao Miloševića i nije se znao nositi s njegovim smicalicama.» (nastaviće se) (zurnal.info) O čemu se radi: Ovo je priča o grupi Baader Meinhoff koja je sedamdesetih godina prošlog vijeka uzdrmala vlast u tadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj. Sebe su nazivali RAF (Rote Armee Fraktion, Frakcija Crvene armije), a svoja sredstva borbe urbanom gerilom. Grupu su predvodili studenti Andreas Baader i Gudrun Enslin, kao i ljevičarska novinarka Ulrike Meinhoff. Uz pomoć nekolicine saradnika Baader i Einslin 1968. podmeću požar u frankfurtsku robnu kuću. Baader je vrlo brzo uhapšen, a bijeg mu je 1970. godine organizirala Ulrike Meinhoff koja se tada definitivno pridružila pokretu. Nakon dvomjesečne obuke u jordanskom kampu PLO (odakle su istjerani zbog civilizacijskih neslaganja, poput nudističkih sunčanja), Ulrike piše Manifest RAF-a, u kojem ih svrstava pod okrilje Komunističke internacionale i definira kao revolucionarnu i antimperijalističku urbanu gerilu. Da bi stekli novac za finansiranje akcija opljačkali su nekoliko banaka, a onda je, u proljeće 1972. godine Njemačka gorjela. Prvo su podmetnuli bombu u američkoj vojnoj bazi stacioniranoj u Frankfurtu, isto su prošle policijske stanice u Augsburgu i Minhenu, aktivirali su bombu u automobilu federalnog sudije, minirali medijski koncern Axel Springer i američku vojnu bazu u Heidelbergu. Uhapšeni su samo mjesec dana nakon prve akcije. Njihovo suđenje izazvalo je ogroman interes, ali nikada nije okončano. Ostaci RAF-a poduzeli su nekoliko bezuspješnih akcija za oslobođenje.Zvanična verzija vlasti kaže da se 1976. godine Ulrike Meinhoff objesila u svojoj ćeliji, a 18. oktobra 1977. godine samoubistvo su počinili i Baader, Enslin i Jan Karl Raspe. Obratiti pažnju: Pažnju treba obratiti na nedosljednost. Neki novinar je svojevremeno dovitljivo propametovao da je RAF bio njemački odgovor na Rolling Stonese, pa se čini kao da je i reditelj Edel tu dosjetku stalno imao na umu dok je pravio film. Onima koji nisu upoznati sa čitavim slučajem, film neće pomoći da saznaju motive borbe, a reditelj će im to znatno i otežavati. Sva ostala pitanja ignoriše. Navešćemo samo najvažnija: Šta je natjeralo djecu iz bogatih porodica da uzmu oružje u ruke, kako su napravili tako fanatičnu organizaciju i otkud im, ako je sve bila samo mondenska iluzija, toliko sljedbenika koji su, s većim ili manjim intenzitetom, djelovali sve do 1999. godine kada je RAF zvanično raspušten? Premotati: Nema tu mnogo minuta koje zavrjeđuju premotavanje. Reditelj se potrudio da scene rekonstruira po foto i videozapisima, koristio je originalne automobile, policijske zapisnike sa uviđaja, svjedočenja, tako da smo dobili izuzetno realistične scene nasilja. Ponoviti: Sve scene sa Brunom Ganzom koji igra šefa njemačke policije. Ne znam zašto, ali čini mi se da je njegova uloga u velikoj mjeri izrezana u montaži. Vidjećete, kao da želi nešto da nam kaže, ali to se ne desi do kraja filma. Uloge: Martina Gedeck, Moritz Bleibtreu, Johanna Wokalek, Nađa Uhl, Bruno Ganz Režija: Uli Edel Scenario: Stefan Aust, Uli Edel Trajanje: 150 min (zurnal.info) OD TIMURA DO RADOVANA Nisku propalih kadrova Stranke demokratske akcije, uhljebljenih na pozicijama savjetnika premijera Federacije BiH, Mustafa Mujezinović je od 1. marta popunio još jednim biserom iz Tihićeve sehare. Novi savjetnik predsjednika Vlade FBiH, ili da budemo gender korektni - savjetnica je bivša gradonačelnica Sarajeva Semiha Borovac. Ista ona čiju su smjenu građani mjesecima tražili dok se ona uspješno skrivala iza nenadležnosti, što joj nije smetalo da troši milione budžetskih sredstava Grada Sarajeva. Čovjek sa “bijednom platom od četiri hiljade maraka, za koju niko ne bi radio posao kojim se on bavi”, nakon što je u svoj kabinet smjestio Timura Numića, Šefiku Hafizović, Mehu Rekića i Radovana Vignjevića, sada je pronašao mjesto i za ex-prvu damu glavnog grada, nimalo omiljenu među Sarajlijama. Istrošene političke figure koje nisu mogle pronaći mjesto u nekom od diplomatsko-konzularnih predstavništava ili na čelu nekog javnog preduzeća, kao po pravilu završavaju na mjestima savjetnika u Vladi Federacije. Neformalnom i negativnom selekcijom oni najnesposobniji uvijek doguraju do samog vrha, do mjesta savjetnika federalnog premijera. Što je i normalno, jer nijedan ozbiljniji savjetnik koji drži do sebe ne bi savjetovao inžinjera Mujezinovića za platu bjedniju od “najbjednije”, koja često dobaci tek do tričavih dvije-tri hiljade konvertibilnih maraka. Poznata po svojoj mazohističkoj naravi, bivša gradonačelnica Sarajeva, nakon što joj je propala prilika da postane njena ekselencija u Beogradu, prihvatila se ipak odgovorne funkcije savjetodavke Mustafe Mujezinovića. Bez obzira na njen izrazito negativan imidž među stanovnicima Sarajeva, upitna je i njena kvalificiranost da se bavi ovim poslom, jer je za savjetnika aktuelnog premijera Federacije potrebno najmanje imati završen mediciniski fakultet sa specijalizacijom iz oblasti neuropsihijatrije, mada ne bi bilo loše vladati vještinama iz oblasti krivičnog prava. Međutim, ono što nju izdvaja od mase jednako loših kadrovskih rješenja Stranke demokratske zajednice je činjenica da je i u mandatu gradonačelnice Sarajeva radila poslove za koje nije nadležna, što je i sama priznala kada je izjavila da “nema institucionalnu nadležnost za moralnu odgovornost”. Nakon ovakve izjave jedino što se čovjek može zapitati: kakav li je taj premijer kada mu je ova savjetnica. Mada ni to ne mora ništa značiti ako pogledate Harisa Silajdžića i njegovu savjetnicu, doduše počasnu. U potragu za Dražinim moštima upregnuta je silesija državnih činovnika i potrošeno je brdo para, ali bez ikakvih rezultata – đeneral kao da je u zemlju propao Propao u zemlju Detektivska akcija državnih organa Srbije pod radnim nazivom „Mi tražimo Dražu, Draža gradi nas“ traje već čitavih godinu dana, s promenljivim uspehom – od nikakvog do nepostojećeg. U potragu za Dražinim moštima upregnuta je silesija državnih činovnika i potrošeno je brdo para poreskih obveznika, ali bez ikakvih rezultata – đeneral kao da je u zemlju propao. Najvredniji kopač među državnim funkcionerima, Slobodan Homen, inače na privremenom radu u Ministarstvu pravde gde obavlja dužnost državnog sekretara, još u aprilu prošle godine obznanio je vaskolikoj bradatoj javnosti da je pronalaženje Dražinih moštiju prioritet države. Svoj dosta zamućen pogled na prioritete jedne prilično devastirane države Homen je obrazložio pozivanjem na uzvišenu ideju – moramo rešiti misteriju Dražinog groba „kako bismo razjašnjavajući prošlost konačno omogućili budućnost novim generacijama“. Iskustvo nas uči da se iza pozivanja na budućnost, mlade generacije i slične, kako bi rekao Kavafi, „zvučne banalnosti“, obično krije neki krajnje privatni, prizemni interes. Odmah nakon ovog blagoglagoljivog solilokvija, Homen je otkrio da je njegov deda Slobodan Subotić bio jedan od branilaca na suđenju Draži Mihailoviću i njegovoj grupi, te da je potom i sam bio proganjan od komunističkog režima. Za dražoljuba Homena moglo bi se reći da je ostvario puno od dečačkih snova – ima li šta lepše nego tuđim novcem finansirati rešavanje sopstvenih porodično-ideoloških trauma. Za neke ljude Srbija je zaista obećana zemlja. U ovaj projekat od kapitalnog značaja za čitavu zemlju, a naročito onu koja će biti prekopana, uključio se i Slobodan Radovanović, v.d. republičkog javnog tužioca, koji je slavodobitno najavio da će pronaći grob Draže Mihailovića. Počelo je ispitivanje svedoka, prekopavanje po arhivama Bezbednosno informativne agencije i Vojno bezbednosne agencije, kao i licitiranje s lokacijama na kojima bi moglo da se pronađe nalazište đeneralovih kostiju. U igri su bila mnoga mesta u Beogradu, ali je na kraju četnička knjiga spala na dva slova – Adu Ciganliju i Lisičji potok. Srpska javnost je iz meseca u mesec bombardovana novim podacima koji govore u prilog jedne ili druge lokacije. Svedoci koji su se javljali Državnoj komisiji tvrdili su da je Draža, sto posto, Manitua mi, zakopan u Lisičjem potoku, na samo nekoliko stotina metara od Belog dvora (simbolički jako mesto), a istovremeno su kolale priče da se traženi grob nalazi na Adi tik ispod ružičnjaka, što bi značilo da i Draža ima svoju kakvu-takvu Kuću cveća, čime bi se ispravila još jedna istorijska nepravda. Na kraju je u mrtvoj trci pobedila Ada Ciganlija za dužinu krepalog konja, samo što se odustalo od ružičnjaka, a grob se, sudeći po poslednjim nazovi informacijama, nalazi na nekom drugom mestu koje će biti otkriveno publikumu čim se vremenske prilike okrenu u korist dražoiskatelja. Potraga za Dražom nije toliko bitna sama po sebi, jer nas je urnebesni politički establišment već dobrano navikao na raznovrsne nepodopštine, farse, besmislene akcije i srodne oblike vređanja zdravog razuma. Potraga praćena medijskom halabukom važnija je kao simptom stanja u kojem se nalazi srpsko društvo, gde je simulakrum definitivno odneo pobedu nad poslednjim ostacima realnosti. U takvim okolnostima sasvim je prirodno da potraga za posmrtnim ostacima jednog osvedočenog saradnika nacističkih okupatora dobije status državnog prioriteta. To je ujedno i snažan simbolički čin u okviru rehabilitacije kvislinga i fašizma, praćene zatiranjem svih tragova antifašističkih tradicija, koja traje već dve decenije. Na frontu prekrajanja prošlosti već je urađeno mnogo: četnici i partizani su izjednačeni u Skupštini Srbije, deca već godinama iz udžbenika istorije uče da su četnici bili good guys, širom srpskih gradova narodni heroji su zbrisani sa plavih tabli koje označavaju imena ulica, a sudovi rade prekovremeno ne bi li rehabilitovali svakog kvislinga koji je po završetku Drugog svetskog rata osuđen za saradnju s fašistima. Još samo da pronađemo Dražu, pa da mirne duše izbrišemo iz istorije jednu od retkih svetlih stvari – činjenicu da smo u borbi protiv fašizma bili na pobedničkoj strani. Zatrite komuniste da bi Srbin mogao da živi Dugoročna vremenska prognoza najavljuje da će topliji dani, po prolećnom redu vožnje, u Srbiju stići tek početkom aprila. Tek tada će se stvoriti uslovi da Dražine kosti ugledaju svetlost dana i zablistaju u punom sjaju pre nego što ih Tadićevi činovnici prebace u Aleju velikana, na neko mesto dostojno četničkog gorostasa, na primer tik pored nedavno preminulog Mome Kapora koji bi se tome posthumno obradovao. Tamo će Dražine mošti strpljivo čekati na dolazak novih komšija, recimo Radovana Karadžića, Ratka Mladića i ostalih đeneralovih naslednika koji su nastavili tamo gde je on stao pre više od pola veka. (zurnal.info) Radončić, Silajdžić i Tihić su u ili oko vlasti punih ili skoro dvadeset godina. I možda vjeruju sebi kad kažu da su za Bosnu i Hercegovinu. Ali, u stvarnosti su učinili sve da od države naprave teritoriju. A, Ganić? On je sad konačno jedan od nas. Nezaštićenih NEZAŠTIĆENI Pritom su i jedan i drugi i treći direktno, manje ili više, odgovorni za uzrok cijele ujdurme: to da Bosna i Herccegovina ni petnaest godina poslije rata – a dvadeset otkako su barem dvojica od njih u vlasti – nema institucionalni kapacitet da obavlja osnovni zadatak svake države: da štiti svoje državljane. Svoj dio društvenog ugovora. I nemojte sumnjati u to, halabuka koja se podigla zbog Ganićevog hapšenja dijelom je motivirana i time što je on prvi od njih koji je nezaštićen onako kako smo mi, običniji dio državljana BiH, nezaštićeni svaki bogovetni dan. I tako dvadeset godina. Kad kažem njih, mislim na režim i osobe i organizacije u nekoj vrsti klijentelističkog odnosa sa režimom. Politička i ekonomska elita i njena klijentela koja je u petnaest godina poslije rata pokazala samo bahatost, surovost i aroganciju prema narodu – o neodgovornosti u ratu ćemo kasnije – i razgrabila i upropastila sve što je taj narod gradio zahvaljujući prvom ozbiljnom periodu mira u ozbiljnoj državi, sada narodu ispostavljaju račun zato što nema državu, zato što je i ostatke tog državnog aparata nesmiljeno urnisala. Sada je Ejup Ganić Bosna i Hercegovina. E, nije. Ejup Ganić je možda Bosna i Hercegovina koju su oni izborili, u koju su ugradili svoje političke i poslovne karijere, ali nije i moja. Ako znamo, a znamo, da je pravosuđe sve vrijeme, osamnaest godina od incidenta, instrument u rukama vladajuće kaste i svakog od njih trojice ponaosob na više nego što je to bio slučaj sa Savezom komunista – jer onda se makar nije smjelo "intervenisati" za ubice i sjecikese – histerična dernjava koju su sva trojica podigla nema ništa drugo za cilj nego da se za bošnjačko tijelo potraže novi neprijatelji. Drugi, možda i veći problem s porukom je da je šalju gubitnici. Šalju je trojica ljudi (i njihovi klijenti, od akademika na apanaži Nezavisnih novina Milorada Dodika kao što je Muhamed Filipović koji širi antibritansku histeriju do "analitičara" tipa Nedžada Latića koji, ako me sjećanje na njegove memoare ne vara, vjeruje kako su se džini mogli mobilisati kao vojni saveznik Armije R BiH) koji su suštinski gubitnici, koji su bili tu ili tu negdje u svakom najgorem trenutku za ovaj narod i svaki put donijeli pogrešnu odluku zato što bolje ne umiju ili planirano minirali državni i narodni interes da bi ostvarili ličnu korist. A dvojica od njih trojice su izgubili i rat. LOGISTIČAR MILORADA DODIKA Zanemarimo sada zločine, dvojica od njih – Silajdžić i Tihić – bili su dio istog ovog sistema u vrijeme kada je narodu obećana nezavisna, suverena, nedjeljiva i sekularna republika, a isporučen je – narod, naime – u mrak i neprosvijetljenost feudalizma. Bošnjaci nisu glasali za ovo što danas imaju. Njih dvojica bili su dio sistema i onda kada je taj isti narod ostavljen na cjedilu i prepušten sam sebi, kao što je i danas, u jednom od dva najteža trenutka u njegovoj modernoj istoriji. Ponašanje SDA na lokalnom nivou u aprilu 1992. godine – tamo gdje su imali vlast i dijelili je SDS-om – nije ništa drugo neko kriminalni nemar. SDA je sa zapanjujućom lakoćom SDS-u prepustila vlast – a to je uvijek bio uvod u početak pokolja, jer je etničko čišćenje u proljeće 1992. godine na organizacionom nivou počinjeno u opštini – poslovično, ispostavit će se, zanemarujući težinu posljedica i ostavili narod koji im je dao mandat da se stara o sebi pred hordama ubica. Kako je to završilo, vidjeli smo od Prijedora preko Bijeljine i Zvornika do Višegrada. Uostalom, više vjerujem svojim očima nego SDA: nije SDA organizovala odbranu u Bratuncu u maju 1992. godine, nego je njihov načelnik policije naredio mom ocu da automatsku pušku koju je imao kao policajac u rezervi, preda nekom zločincu iz Srbije – njih svega petnaestak – koje će poslije pobiti između tri do četiri stotine ljudi u fiskulturnoj Sali osnovne škole "Vuk Karadžić". Na koncu, ako Srebrenica, tri godine kasnije, nije poraz, šta onda jeste? A njih dvojica bili su tu ili tu negdje i tada. To je dakle, bio temelj za Bosnu i Hercegovinu u čijoj su izgradnji manje ili više direktno učestvovali. Poraz. I tu dolazimo do trećeg problema s porukom. Vjerodostojnost. "Slučaj Ganić" dio je politike režima Borisa Tadića u kojoj instrumentalnu ulogu ima i Milorad Dodik: potkopavanje institucionalnih kapaciteta države Bosne i Hercegovine ima za cilj da demonstrira kako je ona takozvana "weak state" i dugoročno neodrživa. Periodične demonstracije sposobnosti Srbije da destabilizuje političke prilike u BiH, a to Ganićevo hapšenje jeste, prava su mjera trenutnog odnosa Srbije prema BiH. Svaki od trojice, i Radončić i Silajdžić i Tihić, u nekoj su vrsti veze sa Dodikom. Potonja dvojica s njim dijele vlast. Radončićeva menažerija, s druge strane, pružila je logističke usluge Miloradu Dodiku koji je krajem februara otvoreno i javno u Sarajevu rekao da se masakr na Markalama nije dogodio, odnosno da se dogodio malo drugačije nego što je opšteprihvaćeno. I da se i to mora utvrditi komisijski. Da bi njegov, Radončićev naime, glavni i odgovorni urednik, Sead Numanović na svom blogu – priznajem da sam fan – potom Dodikovu izjavu pravdao dnevnom politikom, zagovarajući najcrnju relativizaciju revizionizma. I sad branimo Ganića jer tako branimo Bosnu. I ko ga najglasnije brani najviše brani Bosnu. 'Ajde?! Jednostavan odgovor na pitanje zašto Srbija radi sve ovo što radi glasi: zato što može. Zato što nema posla s državom. Nema jer vlast čija je politička filozofija, kad bi ona bila jasno artikulisana, radikalno anti-etatistička, državu doživljava kao neprijatelja. A Radončić, Silajdžić i Tihić su u ili oko vlasti punih ili skoro dvadeset godina. I možda vjeruju sebi kad kažu da su za Bosnu i Hercegovinu. Ali, u stvarnosti su učinili sve da od države naprave teritoriju. A, Ganić? On je sad konačno jedan od nas. Nezaštićenih. Navikli smo da vlast u Bosni i Hercegovini zakone donosi sporo ili, što je češći slučaj - nikako. Međutim, u slučaju donošenja Odluke o mjerama radi efikasnog provođenja mandata MKSJ prevazišli su sami sebe. Usvojili su akt sa rokom pravne valjanosti od mjesec dana i na taj način direktno podržali bjegunce koje traži Haški tribunal. U protekloj deceniji u žiži su velike priče o pomagačima haških optuženika, njihovim mrežama, načinu djelovanja, tokovima novca..., a da nikada niko od prozvanih nije zbog tog krivičnog djela odgovarao pred pravosudnim organima Bosne i Hercegovine, kao ni tim entitetskim institucijama. Notorno je da su međunarodne vojne snage, zadužene za implementaciju mira, sprovele desetine akcija usmjerenih na otkrivanje haških bjegunaca ili njihovih pomagača; određene osobe zatvarane su na nepoznatim lokacijama i po mjesec dana, odakle su nakon toga puštane, ali ih niko nikada nije procesuirao, niti su organi ove zemlje izrazili bilo kakvu volju za tim. Evropska unija i Sjedinjene američke države tokom proteklih godina objavili su i takozvane “crne liste” sa imenima osoba za koje se tvrdilo da su pomagači haških bjegunaca, a Kancelarija visokog predstavnika donijela je na stotine odluka kojima je ta lica u potpunosti isključila iz javnog života, zabranila im bilo kakvo političko djelovanje, blokirala im račune..., ali ni nakon tih postupaka lokalni organi gonjenja nisu preduzeli ništa. SAVJET MINISTARA MREŽA PODRŠKE Na osnovu pomenutog Zakona, Savjet ministara je 30. avgusta 2007. godine donio odluku kojom se zabranjuje ulazak određenim osobama, čija su imena navedena na spisku objavljenom uz odluku, u BiH i korištenje BiH za dalje putovanje i tranzit. Ova odluka ne odnosi se na državljane BiH, mada su njihova imena navedena na listi, što je nevjerovatan nonsens. Odluka je prestala da važi 30. avgusta 2008. godine, a nova odluka o zabrani kretanja određenih osoba kroz BiH donosi se 29. januara 2009. godine i kao i prethodna važi dvanaest mjeseci, u konkretnom slučaju do 29. januara ove godine. Zvuči nevjerovatno, ali činjenica je da ta odluka nije objavljena u Službenom glasniku BiH sve do 29. decembra prošle godine, dakle samo mjesec dana prije njenog isteka. De facto, u periodu od avgusta 2008. do 29. decembra 2009. godine sve osobe koje su označene kao pomagači haških optuženika Ratka Mladića i Gorana Hadžića, koji su još uvijek na slobodi, mogle su nesmetano ulaziti u BiH i izlaziti iz nje, a da ih Državna granična služba ne smije zaustaviti. Slijedeći tu logiku, zajedno sa svojim pomagačima u BiH su bez problema mogli ući i Mladić i Hadžić, što nikoga ne bi trebalo da začudi ukoliko se to i desilo. Sve to omogućio im je predsjedavajući Savjeta ministara Nikola Špirić i bivši ministar bezbjednosti BiH Tarik Sadović. Iz svega ovoga jasno je da je prvi zamjenik visokog predstavnika Rafi Gregorijan bio u pravu kada je nedavno tvrdio da u BiH djeluje mreža pomagača haškim optuženicima, s tim da je ta mreža, između ostalog, stacionirana i u Savjetu ministara BiH. NEZNANJE Najtragičnije u svemu ovome je što u Savjetu ministara BiH uopšte nisi znali da pomenuta odluka, koja bi trebalo da je jedan od krucijalnih dokumenata u borbi protiv mreža haških bjegunaca, nije objavljena u Službenom glasniku, te da, samim tim, nije ni važeća. To su saznali tek kada su im se pismeno obratili neki od lica čija imena se nalaze na spisku onih kojima je zabranjeno kretanje. Isti su zahtijevali od pripadnika Granične službe da ih prestanu kontrolisati, jer nemaju osnov po kojem bi to činili. Nakon nekoliko dopisa Savjetu ministara, što su ih uputili lica sa “crnog spiska” u Špirićevom kabinetu desila se bura, ali u čaši vode, te je odlučeno da se sve zataška objavljivanjem odluke u Službenom glasniku, jedanaest mjeseci nakon njenog donošenja. Međutim, tu nije kraj priče, jer je određen broj onih koji su zaustavljani i kontrolisani bez važeće odluke podnio tužbe protiv Savjeta ministara i Špirića lično zbog maltretiranja i nerješavanja njihovog statusa. Tu ova saga ne završava, jer je posljednja Odluka o mjerama radi efikasnog sprovođenja mandata međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju prestala da važi da važi 29. januara ove godine, a kako nije donesena nova odluka, pomagači haških optuženika ponovo mogu nesmetano hoditi Bosnom i Hercegovinom već drugi mjesec zaredom. Nakon ovoga bilo bi logično da Tužilaštvo BiH pokrene istragu protiv odgovornih iz Savjeta ministara zbog nečinjenja i pomaganja mreži podrške. Isto tako, ova institucija je davnih dana treba otpočeti, pa i završiti postupke protiv lica koja su navedena u odlukama Savjeta ministara, te ih smjestiti u zatvor ili osloboditi. Umjesto toga, prema našim saznanjima, ne postoji nijedna tužilačka odluka o sprovođenju istrage protiv ovih osoba. Cijela ova situacija dovedena je do aspurda, niko ništa ne čini, a pripadnici DGS-a lažiraju kontrole. O kakvom javašluku funkcionera Savjeta ministara BiH se radi govori i činjenica da se u pomenutoj odluci, objavljenoj u decembru prošle godine, nalazi i ime Velibora Ostojića, koji je u međuvremnu preminuo. Zet ostao na listi Svi članovi porodice Radovana Karadžića nalazili su se na listi obavljenoj uz Odluku donesenu na 20. sjednici Savjeta ministara, održanoj 30. avgusta 2007. godine. Nakon Karadžićevog hapšenja i prebacivanja u Hag, u Odluci donesenoj 29. januara prošle godine i objavljenoj 11 mjeseci kasnije, svi članovi njegove porodice skinuti su sa liste sem njegovog zeta Predraga Jovičića. On je muž Karadžićeve kćerke Sonje. Špirić: Malo ih pogledajte “Samo to malo prekontrolišite i onda ih pustite. Ne zamarajte ni sebe ni njih”, rekao je vispreni Špirić. Pronašli su ga u hotelskoj sobi, gdje je ležao bez svijesti. Kada su ga bolničari podigli, njegovo srce je prestalo da kuca. Tek nekoliko minuta kasnije, aparati za reanimaciju registrovali su puls – seriju malih potresa koje niko na svijetu nije osjetio Dođe čas kad onaj vide senke pod purpurnim suncem, Georg Trakl PORCELAN Godina je bila: 1996. Grad je bio: London. Njegov bend, Sparklehorse, svirao je kao predgrupa Radiohead na njihovoj evropskoj turneji. Linkous je progutao antidepresive i valijum, nalio se alkoholom, a onda svemu tome dodao i jednu žlicu heroina. Pronašli su ga u hotelskoj sobi, gdje je ležao bez svijesti. Kada su ga bolničari podigli, njegovo srce je prestalo da kuca. Tek nekoliko minuta kasnije, aparati za reanimaciju registrovali su puls – seriju malih potresa koje niko na svijetu nije osjetio. Sljedećih šest mjeseci proveo je u invalidskim kolicima. Nije traćio vrijeme: pisao je Good Morning Spider, čarobni i tužni album. Pjesma Saint Mary govori o njegovim bolničkim danima. Linkous se sklonio od svijeta. Povukao se na farmu, šetao mokrim šumama i vjetrenim poljima i napisao još dva albuma: It’s A Wonderful Life i Dremt For Light Year in the Belly of a Mountain. Sparklehorse nikada nisu postali popularni. Linkousova muzika zvučala je kao da se o mokri drveni pod u napuštenoj seoskoj kući, u koju kroz zastore od paučine prodire svjetlo hladnog zimskog dana, lomi najfiniji, vjekovima stari porculan. Njegova prva pjesme – Homecoming Queen - sa prvog albuma – Vivadixiesubmarinetransmissionplot – mogla je biti i posljednja: već tada sve je bilo polomljeno. Mark Linkous je mrtav. Dan je bio: subota, 6. mart 2010. Grad je bio: Knoxville, Tennessee. Mark Linkous je bio u posjeti prijatelju. Onda je shvatio da neizostavno mora otići. Iz prijateljeve kuće izašao je u vrt i pucao sebi u srce. NOŽ SA DRŠKOM OD PLASTIKE Opet je zaboravio tekst pjesme. Ponekad bi zaboravio i akorde, ponekad se ne bi mogao sjetiti gdje se i zašto, za ime Boga, nalazi? Odveli su ga u garderobu. Onda su otišli. Potom su se vratili i ubacili ga u kola. Nije uspio prepoznati ulice kojima su ga vozili. Prisjetio se trenutka kada je na dodjeli Oscara svirao Miss Misery. Potom: koncert u holivudskom Henry Fonda teatru. Mikrofon je držao u ruci na kojoj je tintom ispisao „Kali – The Destroyer“. Jednom je bio na Beckovom koncertu. Tada ga je policija uhapsila i pretukla. Mislili su da je beskućnik. Da: bio je zvijezda. Probudio se u svom stanu. Ona je stajala nad krevetom. Glasno je govorila. Mahala je rukama. Bila je ljuta. Ustao je. Glavobolja je odjekivala kao grmljavina, glasnija čak i od njenih riječi. Nastavila je da viče. Onda je on vikao na nju, ne bi li zaglušio njen glas, koji ga je ubadao među oči. Ona je ušla u kupatilo i zaključala vrata. Osjetio je da ga obuzima bijes. Nogama je udarao o vrata. Prevrnuo je fotelju. Jastucima je gađao prozor. Volim te, vikao je dok je kao mali, uplašeni tajfun kružio sobom. Na kuhinjskom stolu stajao je široki nož sa plastičnom drškom. To je jedini način da sve stane, pomislio je. Dana 21. oktobra 2003. Elliott Smith je zario nož u svoje srce. Smithova djevojka, Jennifer Chiba, policiji je rekla da se tuširala kada je čula njegov vrisak. Kada je otvorila vrata kupatila, on je stajao pred njom, sa nožem u grudima. Tek kada je izvukla nož iz njegovog srca, on se srušio na pod. ČOVJEK IZ THAILANDA Čovjek iz Thailanda volio je jesti škorpije. Pojeo je hiljade, milione škorpija, u čijem je mesu uživao više nego u bilo čemu drugom. Kada mu se u snu javila škorpija i optužila ga da je zločinima nad njenim rodom na sebe i potomke navukao prokletstvo, obuzela ga je krivnja koju nije uspijevao odagnati. Znao je: želi li ponovo mirno zaspati, moraće se odužiti škorpijama za zlo koje im je nanio. Zato je čovjek iz Thailanda prizemlje svoje kuće naselio škorpijama. Sve otvore kuće zatvorio je daskama, tako da škorpije nisu predstavljale opasnost za njegovu porodicu. I ne manje važno: ništa iz spoljašnjeg svijeta nije predstavljalo opasnost za škorpije u njihovom zajedničkom domu. On, žena i djeca živjeli su na spratu, dok su, tamo gdje su nekada bile njihova kuhinja i gostinska soba, gmizale škorpije. Djeca su se isprva bunila, ali su se vremenom navikla na nove ukućane. Prijatelji su ih neko vrijeme izbjegavali. Oni grublji, koji nisu razumjeli, govorili su mu da je lud. A onda su bliski ljudi ponovo počeli navraćati u njihov dom... Čovjek sa Thailanda pročitao je da škorpije iznad svega vole jesti muve. Stoga je on muve hvatao i muve kupovao. Kući je donosio vreće pune mrtvih muva koje je bacao škorpijama. Godinama su u toj kući ljudi i škorpije živjeli u miru i slogi. A onda se, jedne vrele noći, čovjeku iz Thailanda u snu javila muva. Naglo se probudio i uspravio u krevetu. Mogao je čuti srce kako bubnja, teški disco ritam koji je dopirao iz njega. E u pičku materinu, rekao je. (zurnal.info) Beat the Devil's Tattoo je konceptualno u potpunosti nejasan album, BRMC jednostavno ne znaju ponoviti formulu sa početka karijere Živi album objavljuju 2009. godine i najavljuju svoje novo izdanje za 2010. godinu. Novi album pod nazivom Beat the Devil's Tattoo sadrži 13 numera i datum objavljivanja je 8. mart 2010. godine. Ukoliko bismo željeli najjednostavnije opisati ovaj CD mogli bismo reći da je to koktel svega što su do sada radili. Album otvara naslovna numera koja nas opet vraća u vremena divljeg zapada gdje preovladava jednolični ritam i slide zvuk gitare. Pjesma potom prelazi u izuzetno čvrst garage zvuk i odlično najavljuje sam album. Međutim varijacije između pjesama su više nego evidentne. Tako druga pjesma pod nazivom Conscience Killer kombinuje stil prethodne numere sa JAMC zvukom i tvrdim garage gitarskim ritmom. Slijede beskrvna Bad Blood, brza i brujeća War Machine te neinventivna Sweet Feeling. Da ne bismo zaboravili njihova prva dva izdanja pobrinula se numera Evol koja ponovo prikazuje BRMC u svom nekadašnjem sjaju. Najbolja numera na albumu je svakako Mama Taught Me Better u kojoj je sadržano sve ono dobro što su BRMC do najnovijeg albuma snimili i prezentovali. Na ovom albumu BRMC prave nešto još gore nego sa albumom Howl. Na Howl su se držali jednog stila koji su, bez obzira na sve, izgurali do kraja albuma. Beat the Devil's Tattoo je konceptualno u potpunosti nejasan album. (zurnal.info) Ugledni pisci, poput Elmorea Leonarda i Jonathana Franzena kolegama početnicima otkrivaju tajne zanata Pisci savjetodavci, pa čak i kvalitetni književnici, ponekad su pisali kojekakve gluposti, no među tom didaktičkom vrstom ima i određeni broj vrhunskih tekstova od kojih mladi pisci zaista i mogu imati koristi, poput primjerice Diderota, ili nama bližeg primjera Danila Kiša. Nedavno je engleski Guardian napravio veliku anketu među uglednim američkim i britanskim piscima koji su trebali ponuditi desetak korisnih savjeta za svoje kolege početnike. Mi smo odabrali pokoje savjete nekolicine njih, od Elmorea Leonarda do Margaret Atwood. Možda se u svoj sili natuknica nađe i pokoji koristan za vas. Margaret Atwood Jonathan Franzen Colm Tóibín Annie Proulx Philip Pullman (preneseno sa www.booksa.hr) BEZ KONKURENCIJE -Pogledajte samo unazad 50 godina ko je sve osvajao ovaj trofej i biće vam sve jasno o kako kvalitetnom takmičenju se radi. Tamo je veliki uspjeh i kada dođete među prvih petnaest. A Šejla je bila druga. Ona je zahvaljujući ovom rezultatu, ali i sedmom mjestu u veleslalomskoj utrci dovela Bosnu i Hercegovinu na 14.mjesto. Znate li šta znači iza sebe ostaviti zemlje poput Njemačke ili Rusije – kazao je za Žurnal Šejlin otac Selver Merdanović. Šejla Merdanović je danas najveći skijaški talent koji ima Bosna i Hercegovina. Iza nje su mnogi trofeji sa međunarodnih takmičenja u Austriji, Sloveniji i Hrvatskoj. Četiri godine uzastopno je prvakinja Bosne i Hercegovine u svojoj kategoriji. -Proskijala je u svojoj trećoj godini. Često znam reći da je paralelno počela učiti hodati i skijati – priča nam otac Selver, uoči ratnih zbivanja u našoj zemlji skijaš-skakač koji je došao do „B“ reprezentacije bivše Jugoslavije: Mene je rat zaustavio u građenju sportske karijere tako da sam sada sve snage usmjerio u razvoj Šejline karijere. Ona u svom uzrastu u Bosni i Hercegovini nema konkurenciju, možda i u nešto starijoj dobi. Zato joj je teško raditi ovdje. Kada ima prednost od sedam-osam sekundi po utrci onda dolazi do svjesnog opuštanja a samim tim ni rezultati nisu onakvi kakvi bi bili da ima adekvatnu konkurenciju. Konkurencija i finansijska podrška ključne su u daljem razvoju jednog od najvećih bosanskohercegovačkih talenata. Ni jednog ni drugog Šejla danas nema. Dok se na konkurenciju ne može mnogo uticati, na novčana sredstva sigurno može. No, priča porodice Merdanović klasična je priča porodice koja izdvaja posljednju marku kako bi osigurala svojoj kćerki da do kraja iskaže svoj talenat. Od četiri člana porodice, samo je majka Sabina zaposlena. Iako ne želi o tome glasno govoriti, otac Selver će tek napomenuti da se Šejlina putovanja i nastupi pokušavaju pokriti raznih kreditnim zaduženjima: Šejli smo samo za ovu sezonu uspjeli osigurati vlastitog novca negdje oko 10.000 maraka. Možete li vjerovati da smo sami morali platiti odlazak naše djece u Italiju. Samo taj nastup koštao je 570 eura. Odgovorni ljudi jednostavno nemaju sluha za nadarene sportiste i talente koji će za nekoliko godina, vjerujem, pronositi slavu svoje zemlje. POBJEDNICI TOPOLINA: Girardelli, Tomba, Raich... -Ova firma je nekada zapošljavala preko stotinu radnika. Međutim, kada su vidjeli da nema plata svi su otišli. Vlasnik je isplaćivao neke mizerne sume, radilo se o akontacijama, od 20 do 150 eura. Kada se uzme u obzir da su radnici morali platiti stanarinu, i sve ostale potrepštine, onda shvatite koliko je sitacija ozbiljna- kaže za Žurnal Goran Lukič, stručni saradnik slovenačkog Sindikata. On dodaje da se samo čekalo kada će situacija eskalirati i kada će se radnici konačno pobuniti, ali i to da je Sindikat odmah stao u odbranu radnika i njihovih prava. -Sindikat će biti odlučan u tome da se pare za radnike obezbijede. Možemo uraditi mnogo za ove radnike i istrajat ćemo u tome- govori Lukič. Napomenimo i to da nadležna ministarstva u našoj zemlji nisu ništa učinili kako bi pomogli ovim radnicima, koji nemaju krova nad glavom, jer su izbačeni iz stanova zbog neplaćanja stanarine. Bosna i Hercegovina je jedna od potonjih. Navečer prvog marta ove godine bio sam na prijemu u Predsjedništvu BiH povodom Dana nezavisnosti. Ranije tog dana na aerodromu u Londonu uhapšen je bivši član Predsjedništva Ejup Ganić. Da li zbog toga, da li zato što je atmosfera na skupovima ove vrste uvijek takva, osjećao sam se kao da prisustvujem nečijoj smrti, imao dojam da čujem posmrtne hropce jedne zemlje i jedne ideje. I cijela se stvar činila nekako dekadentnom, kao posljednja velika zabava u opsjednutom gradu čija je odbrana popustila, dok neprijateljske trupe nezadrživo napreduju; bilo je u atmosferi na tom skupu nešto što sam posljednji put u zraku osjetio kada je Srebrenica padala, mješavine izvjesnosti propasti i rezignacije potrebne da su u neizvjesnost otisneš. Hapšenje Ejupa Ganića na londonskom aerodromu prvog marta ove godine nije nikakav šamar Bosni i Hercegovini, nego poraz, duboki, diskreditirajući i ponižavajući poraz jedne politike. Hapšenje člana kolektivnog šefa države me podsjetilo na uzaludnu raspravu koju smo Reuf Bajrović i ja vodili sa Srđanom Dizdarevićem i Žarkom Papićem u Oslobođenju jer smo, ispostavlja se ispravno, tvrdili da nijedan post-miloševićevski srbijanski režim nije za ravnopravnu priznao državu Bosnu i Hercegovinu. To što smo tada napravljeni budalama i što nas proglasili „muslimanima-boljševicima“ svi od ekspertnog nevladinog sektora do medija samo pokazuje tužno nisku razinu ovdašnje „ekspertize“ i beznadežnu neinformiranost u novinarstvu. RAČUN NARODU Ganićevo hapšenje i ishod postupka o izručenju pred londonskim sudom – bez obzira na to vratio se Ganić u Sarajevo ili bio izručen Beogradu - je poraz, duboki, diskreditirajući i ponižavajući poraz jedne politike i političke logike. Politike u kojoj je Ganić bio instrumentalan, logike po prirodi nedržavničke i kapitulantske, zemlje u kojoj elite i narod nemaju ni izbliza isti ulog, za koju nisu ni izdaleko podjednako podnijeli: o tome je, naime, riječ. Tužnije od svega je što račun za njegovo hapšenje, hoćeš nećeš, mora biti ispostavljen narodu. Ali, Ganićevo hapšenje na londonskom aerodromu, na stranu spin „patriotski“ nastrojenih medija od TV Vogošće, preko toksične TV Sarajevo, do Dnevnog avaza, nije poraz Bosne i Hercegovine. Prije svega zato što ne postoji jedna Bosna i Hercegovina: posljednjih petnaest godina ove zemlje, od kraja rata naovamo, tako su strašne da bi jedan dan kada se konačno izvučemo i budemo imali državu, trebalo naći način da se u odnosu na ovu deceniju i pol uspostavi politički i istorijski diskontinuitet. (Ovo tek zato što bi bilo ko pomislio da ne pravim razliku između ličnosti i institiucije.) Jer, njegovo hapšenje po nalogu druge države je rezultat i njegovih deset godina u politici i dio je jednog mnogo većeg procesa u kojem se iznova uspostavlja „dijalog sa činjenicama“. Pošto je ratni vokabular ponovo u upotrebi – naročito poslije hapšenja – i ako već govorimo o porazima, ova je zemlja mnogo ozbiljniji poraz pretrpila sedmicu ranije, kada je Milorad Dodik uz zaglušujuću artiljerijsku pripremu „ušao“ u Sarajevo i pred „gradom i svijetom“ podlo doveo u pitanje masakr na Markalama. Da stvar bude razvidnija, nekoliko dana kasnije glavni urednik najbošnjačkije dnevne novine novine u zemlji – koja se sada u ime vlasnika i predsjednika takmiči sa Silajdžićem, njegovim kabinetom i Danima za preuzimanje monopola na „slučaj Ganić“ – na najcrnji način relativizira Dodikovu izjavu, objašnjavajući kako je suštinski, riječ o izjavi u svrhe dnevne politike i kako je, eto, zbog toga dopustivo čak i poricanje. I jedno i drugo – i Ganićevo hapšenje i dirljiva, upravo dirljiva briga Fahrudina Radončića za javnu percepciju Milorada Dodika – dio su tog procesa u kojem se iznova uspostavlja „dijalog“ o onome što se u Bosni i Hercegovini zbilo između 1992. i 1995. godine. Nema nikakve razlike u Dodikovoj ponudi da se okolnosti pokolja na Markalama utvrde „komisijski“ i odluke režima Borisa Tadića – jer, ako nekad nije bilo sada je jasno da je srbijansko pravosuđe na vrlo kratkom povodcu – da pravosudnu istinu o zbivanjima u našoj zemlji utvrđuju srbijanski sudovi. Drugim riječima: hajde da na sto stavimo činjenice i da onda izaberemo one koje nam se dopadaju i o kojima se možemo dogovoriti. Na djelu je planirana, sveobuhvatna i temeljita relativizacija. Koja je moguća upravo zato što je prvi korak već napravljen onda kada je prihvaćena koegzistencija sa četništvom. A zašto i kako je ona bila moguća je relativno lako objašnjivo time što naše elite nisu nikada podijelile teret rata sa narodom. Dok je najbolje što je ova zemlja imala gurano pred cijevi – strategija Armije R BiH mogla bi se, sa nekoliko izuzetaka, temeljila se na obilju topovskog mesa – potomci ljudi koji su donosili odluke nisu niti u jednom trenutku bili u opasnosti, njihova bliža i dalja rodbina uvijek je bila zbrinuta: naše elite nisu nikada morale da se suoče niti sa jednom odlukom egzistencijalne prirode kakvu je morao da donese svako od nas. Među njima nema siročadi. Izdvojenima od naše stvarnosti u ratu, u apartmanima i konferencijskim salama preskupih hotela, njima je četništvo postalo akademsko pitanje, dok je za ovu zemlju ostalo egzistencijalno. DRŽAVA PROTIV UDRUŽENJA GRAĐANA Ganićevo hapšenje bilo je moguće, na isti način na koji i Dodikovo poricanje Markala u Sarajevu, zato što je u ovom ratu s jedne strane DRŽAVA Srbija, a s druge UDRUŽENJE GRAĐANA Bosna i Hercegovina. Dilema o tome da li je Dodik nacionalista ili samo vlastoljubljiv, podjednako je lažna kao i ista dilema vezana za Slobodana Miloševića: i jedna i druga vode za sto sa Radovanom Karadžićem. A od tog stola nema povratka. Kada jednom sjedneš za taj stol iscrpio si sav simbolički kapital i zato su smiješni svi od Radončića i Avaza preko Muhameda Filipovića do Silajdžića i Dana u pokušajima da javnost mobiliziraju na temelju simboličkog kapitala koji bi moralo da ima hapšenje člana Predsjedništva. A nema, jer ništa u ovoj zemlji više nema simbolički kapital: značenje je, naime, iscrpljeno iz pojmova, sve je moguće interpretirati na sve moguće načine, a to je upravo vrsta društva na kojoj barem neki od njih predano rade decenijama. Bosna i Hercegovina kakvu je napravila politika kojoj je svoj doprinos dao i Ganić – i valjda u to ne treba sumnjati – je suštinski nepravedna i u njegovom slučaju ovo je prvi put da je elita okusila makar i komadić nepravde koju je sama odnjegovala. I stoga je ovo nesretno hapšenje zapravo prilika – vjerujem i golemo lično iskušenje za Ganića, ali lična iskušenja u državnim stvarima nisu relevantna – da se još jednom suočimo, svako od nas ko zna da ima jedno mjestu na svijetu gdje je uvijek dobrodošao i da se to mjesto zove Bosna i Hercegovina, s tim da ćemo ako nam kidnapuju – svi od Radončića, preko Sulejmana Tihića, do Silajdžića i njihovi čankolizi – još četiri godine života, kao što su kidnapovali prethodne dvije decenije – ostati i bez tog mjesta i tek tada uistinu svi ostati siročad. Najboljim filmom proglašena je akcijska drama o ratu u Iraku Narednik James, koja je ujedno osvojila Oscare za režiju, originalni scenarij, montažu, ton i montažu tona. Sa šest osvojienih Oscara ovaj je film postao uvjerljivi pobjednik ovogodišnje dodjele Oscara. Redateljica Narednika Jamesa Kathryn Bigelow prva je žena u 82-godišnjoj povijesti Oscara koja je osvojila nagradu za režiju. Zahvaljujući glumcima i ekipi filma, Oscare je posvetila američkim vojnicima u Iraku i Afganistanu. Veliki je gubitnik James Cameronov 3-D spektakl Avatar. On je od devet nominacija dobio samo tri Oscara i to za kameru, umjetnički dizajn i posebne efekte. Oscara za glavnu žensku ulogu osvojila je Sandra Bullock za The Blind Side, a za najbolju mušku ulogu Jeff Bridges za Crazy Heart. Mo'Nique je pobijedila u kategoriji sporedne ženske uloge za Precious, dok je Christoph Waltz osvojio Oscara za sporednu mušku ulogu u Nemilosrdnim gadovima. Najboljim stranim filmom proglašena je argentinska drama The Secret in Their Eyes dok je nagrada za najbolji dokumentarni film pripala filmu Spilja, o tradiciji pokolja dupina u Japanu. Animirani film Nebesa dobio je Oscara za najbolji animirani i za najbolju glazbu. Najbolju kostimografiju imao je film The Young Victoria. Film Precious nagrađen je i za adaptirani scenarij, za najbolji makeup Star Trek, a kao najbolji kratki dokumentarni film Music by Prudence. Oscara za najbolji kratki animirani osvojila je Logorama. (Fena) Povodom odluke Komisija za takmičenje NS/FS BiH dana o ponovnom odigravanju utakmice 16. kola Premijer lige BiH između Slobode i Sarajeva, Udruženje Bordo prijatelji 1946 obratilo se javnosti sa saopštenjem u kojem navode “da je donesena odluka u potpunosti pravno neutemeljena i nije u skladu sa važećim aktima i propisima NS/FS BiH”. Ovakva odluka je donesena nakon tužbe Sarajeva koja je stigla jer je Stefan Gavarić, greškom Slobodine administracije, nastupio za Slobodu sa tri žuta kartona u utakmici u kojoj je domaća Sloboda pobijedila Sarajevo sa 3:1. Nakon prijave nadležnim u NS/FS BiH, predstavnici FK Sarajevo su tražili da se ova utakmica registruje rezultatom 3:0 za njih. Komisija za takmičenje nije prihvatila taj zahtjev nego je odlučeno da se igra nova utakmica. Nezadovoljni tom odlukom, predstavnici Udruženja Bordo prijatelji 1946 su izdali svoje saopštenje argumentirajući zbog čega je odluka Komisije neregularna. Prema mišljenju predstavnika UBP 1946 u uvodu člana 73. Pravilnika o N/F takmičenjima u BiH tačno i eksplicitno se navodi: „Na osnovu žalbe oštećenog kluba, biće donijeta odluka o registraciji utakmice rezultatom 3:0 (par-forfe) u njegovu korist, ukoliko nije postigao bolji rezultat, ako je protivnički klub“: -nastupio sa igračem koji se nalazi pod kaznom zabrane nastupanja ili suspenzijom ili ukoliko je klub nastupio pod suspenzijom (stav 5. istog člana) U uvodu člana 74. Pravilnika o N/F takmičenjima u BiH a na koji se pozvao nadležni organ prilikom donošenja svoje odluke, tačno i eksplicitno se navodi: „ Na osnovu žalbe oštećenog kluba, utakmica će biti poništena i određeno ponovno odigravanje u slijedećim slučajevima: -ukoliko je nastupio sa igračem koji je suspendovan ili kažnjen zabranom igranja ili je odigrao utakmicu sa kažnjenim ili suspendovanim klubom a o tome nije obavješten prema odredbama disciplinskog pravilnika NS/FS BiH“ (stav 4 istog člana). Na osnovu naprijed navedenih odredbi Pravilnika, predstavnici UBP 1946 smatraju kako je “sasvim jasno da je u ovom slučaju nadležni organ NS/FS BiH prilikom donošenja svoje odluke, mogao primjeniti samo odredbe člana 73. Pravilnika a ne odredbe člana 74. koje se odnose na oštećeni klub, dakle u ovom slučaju FK Sarajevo.” Udruženje Bordo Prijatelji 1946, smatra da ova odluka Komisije za takmičenja u BiH “na pravi način pokazuje da je na sceni grubo kršenje svih akata i normi donesenih od strane NS/FS BiH, koji svoje odluke temelje i baziraju na usko ličnim, regionalnim i klubskim interesima pojedinaca u ime organa NS/FS BiH. Moramo spomenuti sumnjivu ulogu članova Komisije za takmičenje koji se nalaze u sukobu interesa i nespojivosti njihovih funkcija u NS/FS BiH, sa funkcijama koje obnašaju u pojedinim klubovima, a što je i produkt donošenja ovako tendencioznih odluka organa koji bi trebali biti ogledalo nogometnog saveza.” Udruženje Bordo Prijatelji 1946 također smatra da su članovi Komisije za takmičenje grubo prekršili odredbe članova 1., 2. i 5. Kodeksa o ponašanju članova N/F organizacije NS/FS BiH, te iz tog razloga traži od nadležnih organa NS/FS BiH da u skladu sa članom 62. stav 1., 6., i 11., zabrani članovima Komisije za takmičenje vršenje funkcije od jedne do dvije godine ili trajno isključenje iz N/F organizacije. Na kraju svog saopštenja Udruženje Bordo Prijatelji 1946 apeluje na organe NS/FS BiH, da “ponište ovu nezakonitu i tendencioznu odluku, kako bi se zaustavila dalja erozija i srozavanje ugleda NS/FS BiH u očima bh. javnosti i organa UEFA, pogotovo poslije nedavnog slučaja sudije N. Panića.” ŽIVOT OBIČNOG TEMPA 1. marta 1992. godine građani Bosne i Hercegovine su glasali za nezavisnu državu. 1. marta 2010. godine u Haškom tribunalu je počelo suđenje ratnom zločincu Radovanu Karadžiću. 1. marta 2010. godine na londonskom aerodromu Haethrow, pripadnici Scotland yarda su uhapsili bivšeg člana Predsjedništva RBiH Ejupa Ganića. Usput, 2. mart 2010. godine bio je utorak, u Sarajevu običan radni dan. U Španiji uhapšen zlikovac sa Grbavice Veselin Vlahović Batko... Tri važna događaja u istom danu na tri strane Evrope. Nedavno smo na ovom istom mjestu govorili o tome kako Bosna i Hercegovina petnaest godina nakon rata nema čak ni jedinstvene datume i praznike. Geografski i mentalno, situacija je identična i sa haškim procesom Karadžiću te sa Ganićevim hapšenjem. Naprimjer, na Palama se ovih dana slavi Karadžićevo umijeće da haške sudije i čitavu planetu pravi budalama, a poneki slavljenički metak u zrak ispaljen je i nakon vijesti o pritvaranju bivšeg „vicepresident of B&H“. U Sarajevu se zločincu s razlogom psuje mater, a danas su boračke organizacije u gradu zakazale mirne proteste zbog Ganićevog hapšenja na aerodromu. A sve je moglo biti i drugačije... DVA DOKTORA, DVIJE PRIČE Kao što je poznato, zlikovac Karadžić se godinama slobodno skrivao u Srbiji kao dr. Dragan Dabić. Identitet suludog parapsihologa koji liječi mokraćom i seksualnim orgijama bolje je pristajalo zlikovcu sa Durmitora nego njegova funkcija predsjednika SDS-a iz devedesetih godina prošlog stoljeća. U javnosti se Dabić pojavljivao rijetko i to samo u onim prilikama kada je to od njega zahtijevala Državna bezbjednost Srbije, špijunska organizacija od koje je i nagrađen bradom i magijsko-iscjeljiteljskim moćima. Ganić se nakon debakla u SDA povukao tamo odakle je početkom devedesetih i upao u politiku-vratio se naučnom radu pa je u Sarajevu bez velike pompe osnovao vlastiti univerzitet. U međuvremenu je profesor Ganić na prevaru zauzeo i vilu u strogom centru glavnog grada BiH pored koje su Sarajlije godinama prolazile s razumljivim gađenjem... Ne pada mi na pamet da izjednačavam Karadžićevu i Ganićevu historijsku odgovornost. Posebno se to odnosi na pojedinačne ratne uloge dvojice prijeratnih doktora nesretno zalutalih u politiku. Šta god ko mislio, „izvan svake razumne sumnje“ jeste da je Karadžić predvodio zločinačku organizaciju za uništenje jednog naroda i države članice Ujedinjenih naroda. Ganić je bio s druge strane barikade odakle je, koliko je znao i umio, branio napadnutu državu. Ipak, ni jedan rat ne prolazi bez zločina na obje strane. O Karadžićevim se manje-više sve zna i nema potrebe da ponovo podsjećamo na april '92. i četničke pohode u Bijeljini, Zvorniku, Višegradu, Foči, maj u Sarajevu, pa sve tamo do genocida 11.jula 1995. u Srebrenici... ZLOČIN BEZ KAZNE 2. i 3. maja 1992. Sarajevo je prema „ramskim“ planovima JNA i Karadžićevih zločinačkih paravojski trebalo da „padne“. U to ime je JNA na sarajevskom aerodromu uhapsila i predsjednika tek priznate države Aliju Izetbegovića. S Izetbegovićem su u društvu bili i njegova kćerka Sabina te Zlatko Lagumdžija. Ganić se u to vrijeme nalazio u zgradi Predsjedništva iz koje je rukovodio i komandovao akcijom razmjene uhapšenog šefa države. Istovremeno, na ulicama Sarajeva, u mahalama i gradskim naseljima, pripadnici bosanskohercegovačkog MUP-a i brojne, tek formirane, jednice bh. patriota su branile ono što se obraniti moglo. „Kvaka 22“ se dogodila u Dobrovoljačkoj ulici. Tu dolazi do žestokih oružanih sukoba između velikosrpske JNA i bosanskih branilaca. Izetbegović i njegova pratnja se vraćaju u zgradu Predsjedništva BiH, JNA-ov general Milutin Kukanjac stiže u okupiranu kasarnu u Lukavici, a veliki broj JNA oficira i regruta gine u centru Sarajeva. Preživjeli su zatvoreni u sarajevskom FIS-u. Nekoliko dana kasnije razmijenjeni su za bošnjačke civile iz sarajevskih predgrađa kojim su zlikovci iz Karadžićevog SDS-a opljačkali imovinu pa ih svezane doveli na rubna područja Općine Stari Grad. JNA je nakon napuštanja Sarajeva sivomaslinaste tenkove, topove, minobacače i vojnike prekomadovala na brda oko grada odakle je tri i po godine sistematski ubijano sve što se kreće i diše. U NEUM PREKO SVITAVE... 2. i 3. maja '92. Sarajevo jeste odbranjeno. Ta su dva dana (kao uostalom i ostalih 1.425 dana opsade) bili užasni za svakog stanovnika glavnog grada Bosne i Hercegovine. Da je ispalo drugačije, da se JNA zadržala na ulicama centra Sarajeva, danas ne bi bilo BiH. A kamo puste sreće pa da se bez obzira na cijenu javnog patriotizma skupilo i pronašlo dovoljno političke odgovornosti i pravosudne hrabrosti (Kao što nažalost nije!), danas Ejup Ganić ne bi sjedio u londonskom zatvoru i čekao gdje će ga britansko pravosuđe poslati- za Beograd ili Sarajevo. Kao i u slučaju nekih drugih zločina koje su nesumnjivo tokom troipogodišnje opsade počinili Bošnjaci (Kazani npr.) i u „slučaju Dobrovoljačka“ do istine i kazne se za ovih osamanaest godina trebalo doći baš u Sarajevu. Konkretnije, odgovorni za ubistva JNA vojnika u koloni 3. maja su morali završiti na sudu i odgovarati za zločin koji su počinili. Znam da ima i onih koji smatraju kako „nije u redu da se branioce Sarajeva u Sarajevu sudski progoni“. Rado bih se složio samo da se ne radi o historijski pogrešnom pristupu gdje se ne razmišlja o onoj suštinskoj istini da „mi nismo kao oni...“ i zbog kojeg se režimu u Beogradu omogućava da brutalno progoni naše državljane širom Evrope. Nažalost, besmisleno sistemsko prikrivanje zločina u Dobrovoljačkoj u svim prethodnim godinama dovelo je i Dragana Vikića, i Jovana Divjaka, i Zaima Backovića, i Stjepana Kljuića..., na vječne beogradske optuženičke liste. Zbog samo nekoliko (na prste jedne ruke nabrojati) neprocesuiranih zločina časni ljudi i istinski borci za nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, utemeljenu 1. marta 1992. na narodnom referenudumu, danas ne smiju maknuti sjevernije od Bihaća i južnije od Neuma. I to kozjom stazom preko Svitave. Sve nam to govori da još uvijek živimo pod opsadom zvaničnog Beograda, tamošnje diplomatije i pravosuđa. Pravog, ispravnog, hrabrog odgovora državnih bh. institucija, naravno, opet nema. Ko to ne vidi, neka se sjeti Ilije Jurišića... Socijaldemokratska partija Bosne i Hercegovine uputila je Regulatornoj agenciji za komunikacije prigovor zbog dokumentarnog filma za djecu Priče o pjesmama emitovanog na RTRS-u. U ovom dokumentarcu se veliča četnički pokret u BiH i djeci šalje zastrašujuća poruka, piše u dopisu Nermina Nikšića, sekretara SDP-a upućenom RAK-u. PROMOCIJA FAŽIZMA SDP od RAK-a traži sankcionisanje odgovornih za emitovanje programa kojeg smatraju čistom manipulacijom. KO JE OVDJE IDIOT Dragan Davidović, direktor RTRS-a ima potpuno drugačije viđenje emisije. Optužujući članove SDP-a da nisu ni gledali pomenuti dokumentarac, iznio je nekoliko zaista problematičnih izjava, a sami ocijenite jesu li one (anti)fašističe. Vrlo je vjerovatno da će ove izjave direktora javnog servisa izazvati reakcije antifašističkih organizacija, a vjerovatno i jevrejske zajednice, kao, uostalom i svakog normalnog, civiliziranog čovjeka. - Oni su se nalupetali gluposti, to je idiotluk - kaže Davidović o reakcijama SDP-a i dodaje da su u istoj emisiji bile i priče o pjesmama Johnnya Štulića te pjesmi Mito bekrijo: pa se niko nije žalio. Također najavljuje i kupovinu američkog filma iz 1943. godine u kojoj je kroz čitav film korištena pjesma Sprem'te se, spremte. -Šta ćemo sada? Hoćemo li objesiti Amerikance jer su koristili tu pjesmu? Kaže da je dugo iščitavao historiju i da je raščistio stvari pa to preporučuje i drugim. Na taj način je uspio spojiti četnički pokret i antifašizam. Uz objašnjenje da se u ovakvim i sličnim situacijama radi o običnim "komunističkim floskulama" Davidović najavljuje i emisiju o pjesmi Hej Slaveni u kojem ćemo moći vidjeti i negativne konotacije te pjesme. A o čemu se govorilo u dokumentaracu RTRS-a Priče o pjesmama možete pogledati u četiri dijela. (zurnal.info) 
Devetog siječnja 1991. održana je sjednica jugoslavenskog Predsjedništva na kojoj je Borisav Jović predložio donošenje proglasa kojim bi se armiji, kojom je upravljao ministar obrane general Veljko Kadijević, dale odriješene ruke da, ako treba i silom, razoruža paravojne postrojbe što su u to vrijeme nastajale u Hrvatskoj: obavještajne službe jugoslavenske vojske raspolagale su, naime, pouzdanim podacima da se Hrvatska ubrzano naoružava i da konvoji oružja učestalo prelaze hrvatsko-mađarsku granicu, te da tim aktivnostima ravna general Martin Špegelj, nekadašnji komandant Pete armijske oblasti i tadašnji Tuđmanov ministar obrane. Jovićev prijedlog, međutim, nije uspio dobiti većinu u saveznom Predsjedništvu, pošto Bogić Bogićević, predstavnik Bosne i Hercegovine, nije htio dići ruku za rečenu inicijativu. 
Jović je uz svoj glas za uvođenje izvanrednog stanja mogao računati na još tri sigurne ruke u zraku: jedna je pripadala Nenadu Bućinu iz Crne Gore, druga Jugoslavu Kostiću iz Vojvodine, a treća Rizi Sapunxhiji s Kosova. Mesić i Drnovšek bili su odlučno protiv, a pridružio im se i Vasil Tupurkovski. «To što su predlagali Jović i Kadijević bio je, zapravo, legalni vojni udar: legalan zato što bi ga izglasalo savezno Predsjedništvo, a udar zato što bi vojska preuzela situaciju u svoje ruke», kaže Tupurkovski. Ključan je, dakle, bio Bogić Bogićević. On, međutim, nije htio podići ruku, premda je Jović vikao na njega i požurivao ga da glasa.
Sredinom svibnja 1991. Stipe Mesić trebao je, po automatizmu, preuzeti mjesto predsjednika Predsjedništva SFRJ, ali su srpski članovi Predsjedništva smjesta počeli opstruirati njegov izbor pozivajući se na nepostojeće zakonske odredbe: tražili su da Hrvatska u Beograd pošalje nekog drugog umjesto Mesića, a zapravo su kupovali vrijeme kako bi realizirali svoje zamisli o vojnoj intervenciji. Dok je Mesić, gotovo dva mjeseca, čekao da efekte poluči međunarodni – ponajprije, američki – pritisak i da zauzme svoju poziciju, događale su se mnoge stvari: zbio se oružani incident na Plitvicama u kojemu je poginuo hrvatski policajac Josip Jović, dogodio se masakr hrvatskih policajaca u Borovu Selu, hrvatski su se građani na referendumu izjasnili za nezavisnost svoje republike, a šest predsjednika jugoslavenskih federalnih jedinica tih je tjedana održavalo maratonske razgovore o budućnosti zajedničke države, ali bez ikakvih rezultata. Mesić – koji je, na koncu, ipak ustoličen na položaj predsjednika Predsjedništva – kaže da je Franjo Tuđman u to vrijeme vrlo često razgovarao sa Slobodanom Miloševićem i Veljkom Kadijevićem: po Mesiću, Tuđman je nerijetko kazivao kako je u prijateljskim odnosima s Kadijevićem i da vjeruje njegovim obećanjima da JNA neće napasti Hrvatsku. «Kadijević je tada bio ministar obrane i po logici stvari morao se sa mnom ponekad naći i o ponečemu se konzultirati, ali on to nikada nije učinio. Ja sam nekoliko puta tražio razgovor s njim, jer sam mislio da nekako mogu utjecati na njega i da mu mogu ponešto sugerirati. Išao sam k njemu u Generalštab i uvijek me je dočekivao monologom o tome kako se Jugoslavija mora obraniti od ustaša koji je ruše. Govorio sam mu da nisu problem ustaše, nego četnici koji su u Beogradu digli glavu, a vojska podržava Miloševića koji stoji iza svega toga. 'Da, ali Milošević nije četnik, a sve ovo drugo su četnici. Milošević se bori za Jugoslaviju', kazivao mi je. Kadijević, međutim, nije bio velikosrbin. On je tražio sponzora za armiju i na Miloševićevu je stranu prešao samo zato da bi očuvao vojsku, pošto je to sebi bio stavio u misiju. Kadijević, pored toga, nije imao nikakva dodira za realnošću: tvrdio mi je da će Slovenija za najviše dva-tri mjeseca tražiti da se vrati u Jugoslaviju i nije htio vidjeti da je Milošević iz vojnoga vrha očistio sve one koji nisu bili na liniji velikosrpstva, te da je vođenje glavne riječi povjerio radikalnom generalu Blagoju Adžiću. Tuđman, također, tada nije baš najbolje stajao s realnošću, jer je zaista vjerovao Kadijeviću kad mu je ovaj govorio da JNA neće napasti Hrvatsku», kaže Mesić.
Zašto gledati: Zbog opšteg obrazovanja. 
U distributerskom propagandnom tekstu stoji da je cilj RAF-a bio da stvori humanije društvo, ali koristeći nehumana sredstva oni ne samo da šire strah i teror, nego gube i svoju ljudskost. Edel je, čini se, i na toj rečenici zasnovao svoj pristup temi. Na početku filma crvenoarmejci zaista izgledaju kao rock bend na vrhuncu karijere, a ponašaju se kao likovi iz špageti westerna - ubijaju sa osmijehom i cigaretom u uglu usana, a u pauzama neuvjerljivo ispaljuju političke fraze. Kada ih smjesti u zatvor, Edel im ugrađuje i prve sumnje u vlastita ubjeđenja. Do kraja filma ih postepeno sve više razbija, da bi nam nam na kraju otvoreno saopštio da su kukavički skončali ugušeni iluzijama.
Dok Haris Silajdžić, nesuđeni pisac ustava i beskompromisni borac za prava uhapšenih članova bh. predsjedništva u egzilu, ima Sanelu Jenkins za savjetnicu, premijer Federacije Bosne i Hercegovine je spao na to da mu savjete dijeli Semiha Borovac. Ne treba biti previše mudar niti posebno obdaren osjećajem za estetiku da bi se shvatilo ko je u ovoj podjeli ljepote i pameti izvukao ružniju, da ne kažemo deblju stranu. Zabrinjavajuće je to što perverzne navike ovdašnjih političara moraju plaćati poreski obveznici u Federaciji BiH.
MORALNO NENADLEŽNA
Početkom marta državno telo živopisnog naziva Komisija za pronalaženje zemnih ostataka generala Draže, najavilo je da će iskopavanje groba četničkog komandanta na Adi Ciganliji početi nekako s proleća, čim to dozvole vremenske prilike. Aleksandar Čotrić, član Komisije za pronalaženje zemnih ostataka generala Draže, ponosno je najavio da će “traganje biti obavljeno najsavremenijim sondama za pretragu terena, tehnologijom koja je korišćena za pronalaženje masovnih grobnica iz poslednjih ratova”. U međuvremenu se ispostavilo da vremenske prilike pate od pomanjkanja patriotizma i nemaju nimalo razumevanja za napore četnolike komisije: temperatura se osetno spustila, od proleća ni traga ni glasa, na Beograd su prvo udarile kiše a potom i snegovi, u subverzivnoj nameri da osujete otkrivanje dobro čuvane tajne – gde se nalaze posmrtni ostaci Draže Mihailovića. „Najsavremenije sonde“ i nešto primitivniji ali srpskom kopačkom srcu bliži ašovi, lopate, pijuci, krampovi, bageri i rovokopači moraće još malo da sačekaju da sunce grane i omogući dražotražiteljima elementarne uslove za predviđeni arheološki napor. 
Kao i u svakoj medijski forsiranoj akciji srpskih vlasti koja uglavnom služi za zamazivanje biračkih očiju, od onog što je prisutno mnogo je važnije ono što je odsutno. U slučaju potrage za Dražom stvari su više nego očigledne. Umesto da se bavi mučnim i tegobnim, ali neophodnim poslom traganja za žrtvama koje je sama pobila u ratovima devedesetih, umesto da se suoči sa bliskom zločinačkom prošlošću - Srbija traži kosti Draže Mihailovića. Potraga za Dražinim moštima dobija udarna mesta u skoro svim srpskim medijima, dok se hladnjače sa leševima albanske dece i staraca prećutkuju ili završavaju na margini. Aktuelni srpski režim nema ni snage ni volje da se pozabavi zločinima svojih prethodnika, pa se okreće dalekoj i manje traumatičnoj prošlosti Drugog svetskog rata. A nije baš ni u duhu srpske tradicije da se bavimo žrtvama koje su stradale od naše ruke. Nacionalistička paradigma je jasna: žrtve su po difoltu naše, jer mi smo narod-žrtva, mi ne ubijamo – nas ubijaju, za sve je uvek kriv neko drugi, svejedno da li je u pitanju neprijatelj druge nacionalnosti ili drugačijeg ideološkog opredeljenja. Ili, rečima jedne davne četničke parole: „Zatrite komuniste da bi Srbin mogao da živi“. U okviru priprema za krvave devedesete jedna od bitnih uporišnih tačaka srpskog nacionalističkog projekta bilo je upravo iskopavanje žrtava iz jama stvorenih tokom Drugog svetskog rata. Radi ideološke instrumentalizacije, razume se, jer su iskopavanja vršena u cilju buđenja žudnje za osvetom i novim ratom. Dobrica Ćosić, otac i majka nacije, koji nad tek iskopanim kostima u Prebilovcima potpisuje svoju novu knjigu – to je žanr-slika nacionalističke nekrofilije. Potraga za Dražom pokazuje da je režim Borisa Tadića sasvim dostojan naslednik (u meri koja je danas dozvoljena i prihvatljiva) kulture smrti koju su Ćosić & comp. osamdesetih uveli na veliku scenu preko Miloševića. 
Količina galame u odbranu Ejupa Ganića, uhapšenog bivšeg člana Predsjedništva R BiH, u manje od deset dana od hapšenja na zahtjev srbijanskog tužilaštva, postala je nova mjera bošnjaštva. I svi se na bošnjačkoj desnici utrkuju da preuzmu monopol nad porukom: Svi smo mi Ejup Ganić. Od Harisa Silajdžića – koji se prvi prihvatio pokroviteljstva nad "slučajem" – preko Fahrudina Radončića – čiji Dnevni avaz uvjerava bošnjačke glasače da je moguće istovremeno se zalagati za njihove interese i održavati očigledno poslovno i političko partnerstvo s Miloradom Dodikom – do Sulejmana Tihića – koji se kampanji priključio poslije jedno desetak dana oklijevanja s lakomislenošću tipičnom za predsjednike SDA.
Jedini napor koji su ovdašnje vlasti učinile jeste donošenje Zakona o primjeni određenih privremenih mjera radi efikasnog provođenja mandata Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, te drugih međunarodnih restriktivnih mjera. Zakon je donesen 27. marta 2006. godine, a objavljen je u Službenom glasniku BiH u aprilu iste godine. Ovaj je Zakon donesen da se ne bi poštovao, a vrijeme nakon njegovog stupanja na snagu pokazalo je da u zajedničkim institucijama, primarno Savjetu ministara BiH vladaju javašluk, nerad, neznanje..., te da nikoga u ovoj zemlji zaista nije briga za zakone, još manje za njihovo sprovođenje. Zbog svega rečenog, možemo slobodno tvrditi da su članovi mreže pomagača haških optuženika i predsjedavajući Savjeta ministara Nikola Špirić, kao i njegov donedavni zamjenik Tarik Sadović, otjerani ministar bezbjednosti. Ova tvrdnja zvuči paradoksalno, ali činjenice koje je dokumentuju su neoborive i odvratna su slika jedne nesposobne, korumpirane vlasti koja oralnim terorizmom i isfingiranim međusobnim sukobima svakodnevno pokušava obmanuti javnost i tako stvoriti paravan za svoje omiljene poslove poput pljačke svega što oči vide. Krenimo redom.
ODLUKEZabranjen ulazak i umrlom Ostojiću
Nakon učestalih protesta kontrolisanih, pripadnici Državne granične službe iz Gradiške upitali su predsjedavajućeg Savjeta ministara Nikolu Špirića, kada se našao na tom prelazu, šta da do donošenja nove odluke rade sa osobama koja kontrolišu potpuno nezakonito.
senke truleži u ogolelom granju;
veče kad je kraj sutonskog zida pevao kos
i duh prerano umrlog tiho se javio u sobi.
Mark Linkous je bio mrtav.
Stajao je na bini i slušao zvižduke publike.
Jednom se čovjeku iz Thailanda u snu javila škorpija. Naglo se probudio i uspravio u krevetu. Mogao je čuti srce kako bubnja, teški disco ritam koji je dopirao iz njega. Pogledao je ženu: mirno je spavala na drugom kraju kreveta. Ujutro će joj sve ispričati.
Grupu Black Rebel Motorcycle Club osnovali su Robert Turner i Peter Hayes 1995. godine u srednjoj školi. Zbližila ih je zajednička ljubav prema UK bandovima iz kraja ’80 i početka 90-tih (Ride, The Stone Roses, The Jesus & Mary Chain, My Bloody Valentine, itd.)
Međutim tek dolaskom bubnjara Nicka Jagoa 1998. godine počinju sa ozbiljnim radom. Jago im je u potpunosti odgovarao pošto je dolazio iz Engleske, odakle se nakon završene umjetničke škole 1996. godine preselio u Ameriku. Sa nastupima kreću u novembru 1998. godine i prvo su nastupali pod nazivom The Elements ali ubrzo mijenjaju naziv u Black Rebel Motorcycle Club po filmskoj bandi Marlona Branda.
Tokom 1999. godine snimaju 16 demo snimaka i prodaju svih odštampanih 500 kopija, a potom se sele u Los Angeles. Ubrzo kreću sa svirkama koje dovode do toga da postaju grupa o kojoj se najviše govorilo u L.A. u to vrijeme. Lokalna radio stanica Santa Monica, dio velikog KCRW-a, pravi kompilaciju sa snimcima zanimljivih grupa i među njima se nalaze i B.R.M.C. Ubrzo potom zainteresovanost za B.R.M.C. prelazi Atlantik i BBC Sheffield ih proglašavaju grupom tjedna dok braća Gallagher traže od njih da potpišu za njihovu izdavačku kuću.
Međutim oni se odlučuju za Virgin Records i u martu 2000. godine potpisuju ugovor. Nakon kraće turneje po Americi sa bandom Dandy Warhols grupa ulazi u studio i kreće sa snimanjem svog prvog albuma koji objavljuju u martu 2001.godine pod nazivom “Black Rebel Motorcycle Club”.
Gitare, distorzija i feedbackovi su obilježja njihovog zvuka. Prvo što nam padne na pamet su The Jesus & Mary Chain iz ranog perioda albuma Psychocandy iako je produkcija B.R.M.C. znatno ispeglanija što i nije čudo s obzirom na vremensku razliku. B.R.M.C. čak i fizički sa razbarušenim frizurama i odijevanjem u crno podsjećaju na braću Reid.
Kompletan zvuk ovog albuma je britanski i teško je povjerovati da grupa dolazi iz Amerike, a treba obavezno poslušati pjesme “As Sure As The Sun”, “Rifles”, “Head Up High”.
Nakon dvije godine koncerata i klupskih svirki B.R.M.C. u septembru 2003. godine objavljuju svoj dugoočekivani drugi album pod nazivom Take Them On, On Your Own.
Odmah na prvo slušanje može se zaključiti da se u te dvije godine nije ništa promijenilo u muzičkom shvatanju trojke iz San Francisca. Muzički izraz im je dalje na tragu engleskih gitarskih bandova sa mračnom i izuzetno tegobnom atmosferom. Pjesme su u odnosu na prvi album za nijansu brže dok je produkcija u potpunosti ista kao i na prvom albumu. Politika polako ulazi u njihov opus (“U.S. Government”) ali ljubav ipak ostaje glavna tematika njihovih pjesama.
A potom dolazi 2005. godina i sigurno prekretnica u karijeri B.R.M.C.
Da sve ne bi bilo tako sjajno kao do tada potrudili su se sami momci iz grupe B.R.M.C. sa svojim trećim po redu albumom koji izlazi u augustu 2005. godine pod nazivom “Howl”. Zašto su svoj dobro provjereni koncept odbacili u stranu i pokrenuli nešto što je za većinu bilo najblaženo rečeno čudno, teško je reći. U jednom su sasvim uspjeli, a to je da su napravili nešto sasvim drugačije od onoga što su radili do tada. Na žalost mnogo lošije.
Na čitavom albumu preovladavaju blues i kantri motivi što je za mnoge bilo zaista razočaravajuće. Sa velikom lakoćom su ubili svoj do tada prepoznatljivi fuzirani zvuk. Na albumu ne postoji pjesma koja bi sa svojim ritmom zavrijedila i jedan pomak našeg tijela. 
U 2007.godini objavljuju novi album pod nazivom Baby 81 gdje je primjetno da blijedi sjenka The Jesus and Mary Chain koja ih je pratila tokom čitave karijere. U odnosno na prethodni amerikanizirani album ovaj album ostaje na tom putu ali sa znatno manjom mjerom. Bubnjar Nick Jago ih 2008. godine napušta već po drugi put i na njegovo mjesto dolazi Leah Shapiro iz banda The Raveonettes.
Elmore Leonard
1. Nikad ne počinjite knjigu s opisom vremena. Ako je samo zbog stvaranja atmosfere, a ne reakcije protagonista na vremenske prilike, to nikako ne smije trajati predugo. Čitatelj će početi preskakati stranice u potrazi za likovima.
2. Izbjegavajte prolog: može biti naporan, posebno ako dolazi nakon uvoda nakon kojeg slijedi uvodna riječ. No, to se najčešće nalazi u non-fiction knjigama. Prolog u romanu je priča u pozadini te je se može umetnuti u roman po volji. Lik u Steinbeckovom romanu Sweet Tuesday to je najbolje opisao: "Volim mnogo razgovora u romanu, ali ne volim kad mi netko objašnjava kako onaj koji govori izgleda. Želim to sam prokljuviti prema načinu na koji govori".
3. Nikad ne koristite niti jedan glagol osim 'reče'. Dijalog pripada likovima, a glagoli su upadice pisca u priču. No npr. 'rekao je' mnogo je manje napasno od primjerice 'slagao je', 'prostenjao je', 'promrmljao je', 'upozorio je' i slično. Najgore je kad autor koristi komplicirane glagole za koje vam treba riječnik.
4. Držite uskličnike pod kontrolom. Maksimalno dva do tri na sto tisuća riječi, osim ako niste vješti kao Tom Wolfe – u tom slučaju samo izvolite.
6. Nikad ne koristite riječ 'najedanput'. Primijetio sam da autori koji koriste riječ 'najedanput' imaju manjak kontrole nad svojim uskličnicima.
7. Probajte izostavljati dijelove koje čitatelji preskaču. Sjetite se što sami preskačete kad čitate roman: debele prozne cjeline s previše riječi.
Glavni savjet - "ako zvuči kao da je napisano, napišite ponovo".
1. Uzmite olovke sa sobom u avion. Kemijske olovke znaju procuriti, a obične puknuti, a u avionu je ne možete našiljiti nožem. Zato uzmite dvije olovke.
2. Ako obje olovke puknu, možete ih improvizirano našiljiti.
3. Ponesite nešto na čemu ćete pisati. Papir, na primjer. U posebnim prilikama poslužit će i komad drveta pa i vlastita ruka.
4. Ako koristite računalo, stalno spremajte tekst, po mogućnosti na USB.
5. Radite vježbe za leđa. Bol ometa u pisanju.
6. Zadržite pažnju čitatelja. (To će se prije dogoditi ako ste sposobni zadržati vlastitu pažnju.) No, ne znate tko čita: ono što će oduševiti osobu A, osobu B ubit će u pojam od dosade.
7. Nikad ne možete čitati vlastitu knjigu s onim nevinim iščekivanjem koje dolazi s prvom slasnom stranicom nove knjige, zato što se napisali prokletu stvar. Bili ste u backstageu. Vidjeli ste trik pomoću kojeg mađioničar vadi zečeve iz cilindra. Zato dajte prijatelju ili dvojici da pogledaju što ste napisali prije nego date knjigu izdavaču. No, 
to ne bi trebala biti osoba s kojom ste u vezi, osim ako ne želite prekinuti.
Richard Ford
1. Vjenčajte se s nekim koga volite i tko smatra da je činjenica da se bavite pisanjem odlična stvar.
2. Nemojte imati djecu.
3. Ne čitajte kritike vaših tekstova.
4. Ne pišite kritike.
5. Nemojte se svađati sa suprugom ujutro ili kasno navečer.
6. Nemojte piti i pisati u isto vrijeme.
7. Nemojte pisati pisma vašem uredniku. (Nikoga nije briga.)
8. Nemojte željeti zlo vašim kolegama.
9. Činjenica da drugima 'ide' neka vam bude ohrabrenje.
10. Poštedite se bilo kakvih 'zajebavanja' od bilo koga.
1. Čitatelj je prijatelj, a ne neprijatelj niti promatrač.
2. Fikcija koja nije autorovo osobno putovanje u nepoznato i zastrašujuće nije vrijedna pisanja, osim zbog love.
3. Nikad ne koristite riječi 'uto' i 'nato'. Time se služe nevješti pisci koji se boje previše veznika 'i' na jednoj stranici.
4. Po mogućnosti pišite u trećem licu, osim ako se prvo lice samo ne nametne.
5. Najčišća moguća autobiografska proza zahtjeva čistu imaginaciju. Nitko nikada nije napisao nešto više autobiografsko od 'Metamorfoze'.
7. Interesantni glagoli vrlo su rijetko interesantni.
Neil Gaiman
1. Pišite.
2. Pišite jednu riječ za drugom. Nađite pravu riječ i zapišite je.
3. Završite što pišete, štogod morali napraviti, završite.
4. Stavite tekst na stranu. Čitajte ga praveći se da ga nikad prije niste čitali. Pokažite ga prijateljima do čijeg mišljenja držite i kojima se sviđa to što radite.
5. Zapamtite: kad vam prijatelji kažu da nešto nije u redu i da ne funkcionira, gotovo uvijek su u pravu. Kad pak točno kažu što nije dobro i kako to popraviti, gotovo uvijek su u krivu.
6. Popravite to. Sjetite se da ćete prije ili kasnije, prije nego što dosegnete perfekciju, morati staviti točku na 'i' i morati početi pisati sljedeći tekst. Savršenstvo je kao horizont. Nedostižno.
7. Smijte se vlastitim forama.
8. Glavno pravilo u vezi pisanja je da ako to radite s dovoljno samopouzdanja možete raditi što god hoćete. (To pravilo bi se moglo odnositi na život općenito, no definitivno se odnosi na pisanje.) I zato pišite vašu priču onako kako ona treba biti napisana. Pišite pošteno, i ispričajte najbolje što možete. Nisam siguran da postoji još pravila. Barem ona koja nešto vrijede.
Zadie Smith
1. Dok ste još dijete čitajte što više. Koristite vrijeme za to više nego za sve druge stvari.
2. Kad odrastete probajte čitati vlastite tekstove kao stranac, ili još bolje, kao svoj protivnik.
3. Nemojte romantizirati niti mistificirati svoju profesiju. Ili ste u stanju napisati dobru rečenicu ili niste. Ne postoji lifestyle pisca. Jedino je bitno ono što ostavite na papiru.
4. Izbjegavajte svoje slabosti. Ali činite to bez da se uvjeravate da ono što ne možete dobro napisati nije vrijedno pisanja.
5. Ostavite si dovoljno vremena između pisanja i objavljivanja.
6. Izbjegavajte klike, skupine i grupacije. Postojanje mase neće učiniti vaše pisanje boljim no što jest.
7. Radite na kompjuteru koji nije priključen na internet.
8. Zaštitite vrijeme i mjesto na kojem pišete. Držite druge podalje od sebe, čak i ljude koji su vam dragi.
9. Nemojte pomiješati nagrade s ostvarenjima.
10. Govorite istinu na bilo koji način – samo je izrecite. Pomirite se s činjenicom da ćete cijeli život biti nezadovoljni.
1. Završite sve što ste započeli.
2. Radite.
3. Ostanite u mentalnoj pidžami čitav dan.
4. Prestanite se sažaljevati.
5. Nema alkohola, droge i seksa dok pišete.
6. Radite ujutro, uz malu stanku za ručak, zatim radite popodne, pogledajte Dnevnik i zatim radite dok ne odete na spavanje. Prije spavanja, slušajte malo Schuberta.
7. Ako morate čitati, zabavite se čitanjem biografija pisaca koji su skrenuli pameću.
8. Subotom si možete priuštiti poneki Bergmanov film, po mogućnosti Personu ili Jesenju sonatu.
9. Ne putujte.
10. Zapravo nemojte uopće igdje ići.
1. Krenite polako i oprezno.
2. Kako bi bili sigurni da radite polako, pišite rukom.
3. Pišite polako i rukom samo o stvarima koje vas zaista zanimaju.
4. Razvijte zanatsku vještinu na temelju godina iskusnog čitanja.
5. Pišite iznova i uređujte dok ne postignete najsretnije pogođenu frazu/rečenicu/odlomak/stranicu/poglavlje/priču.
Moje glavno pravilo je da ne sudjelujem u anketama ovog tipa koje me samo odvlače od posla.
Samo najtalentovaniji skijaši i skijašice iz cijele Evrope dolaze na tradicionalni Trofeo Topolino u Italiji, nezvanično prvenstvo svijeta. Tiho, onako kako rade na bosanskohercegovačkim planinama, naši mladi skijaši i skijašice otputovali su na ovo takmičenje na kojem je zasjala jedna zvijezda. Članica SK Željezničar Šejla Merdanović osvojila je drugo mjesto u kombinacijskoj utrci u konkurenciji mlađih djevojčica! Nije riječ o klasičnoj kombinaciji nego utrci u kojoj su na jednom dijelu staze postavljene slalomske a na drugom veleslalomske kapije. Da je riječ o sjajnom rezultatu i činjenici da se na ovim prostorima rađa „bosanskohercegovačka Janica Kostelić“ potvrđuje i podatak da je upravo slavna hrvatska skijašica bila posljednja osoba sa područja bivše Jugoslavije koja je 1997.godine došla do postolja na ovom takmičenju.
KREDITOM DO ZVIJEZDA
Biti na pobjedničkom postolju na Trofeo Topolino znači posjedovati kvalitet koji garantuje uspjeh u budućnosti. Naravno, uz adekvatan razvoj. U Courmayeuru, Monte Bondoneu, Folgarideu, Pinzolu i Panarotti, skijaškim mjestima gdje se kroz 52-godišnju tradiciju održavalo ovo takmičenje, pobjeđivali su kasnije svjetski junaci poput Marca Girardellia, Alberta Tombe, Benjamina Raicha, Giorgio Rocce, Jean-Pierre Vidala, Janice Kostelić, Elisabet Goergl, Anite Wachter ili Sarke Zahrobske. Samo devet skijaša sa prostora bivše Jugoslavije uspjelo je doći do pobjedničkog postolja na Topolinu. Najuspješniji je bio Rok Petrović koji se u periodu od 1977. do 1980.godine čak četiri puta u različitim kategorijama našao na pobjedničkom postolju. Nažalost, jedan od najuspješnijih alpskih skijaša bivše zemlje nesretno je izgubio život 1993.godine.
Deset radnika iz Bosne i Hercegovine i jedan njihov kolega iz Srbije koji su uposleni u slovenačkom građevinskom preduzeću Prenova iz Kočevja već osam dana štrajkuju glađu jer punih petnaest mjeseci nisu dobili platu. Kako pišu slovenački mediji, glavni krivac za to je vlasnik firme Prenova Zorna Perković. Posljednju platu radnici su primili u 2008. godini, a cijelu 2009. godinu su preživljavali od novca koji im je vlasnik davao na kapaljku.
Neka djeca su siročad zato što nemaju roditelje, druga zato što ih imaju, piše Herta Muller u svojoj Zemlji zelenih šljiva, teškom i potresnom autobiografskom štivu o životu pod Ceaucescuovim totalitarnim režimom. Ne znam da li ljudski zakoni važe za države, ali ako važe – a to je veliko „ako“ – onda su neke siročad zato što imaju predjednike, a druge zato što predsjednici zapravo imaju njih.
U Los Angelesu sinoć je održana svečana 82. dodjela nagrada Američke filmske akademije Oscar, događaj godine u Hollywoodu. 
Udruženje Bordo Prijatelji 1946 tim povodom traži da “Izvršni odbor NS/FS BiH, u skladu sa odredbama člana 84. Pravilnika o N/F takmičenjima u BiH, kao jedini nadležni organ NS/FS protumači i obavijesti BH javnost o primjeni gore navedenih članova Pravilnika.”
SDP BiH Regulatornoj agenciji za komunikacije uputio prigovor na dokumentarni film za djecu RTRS-a u kojem se veliča četnički pokret. Komentarišući SDP-ovu reakciju, direktor Radio televizije RS, dakle javnog servisa, imao je nekoliko izjava koje su u najmanju ruku idiotske, a koliko su fašističke prosudite sami. Žurnal ovaj sporni video prenosi u cjelosti.
U nedjelju 28. februara 2010. godine, u terminu od 18:55 do 19:20, RTRS je u okviru zabavnog programa emitovao emisiju pod naslovom Priče o pjesmama: Sprem'te se, spremte, koji veliča takozvanu Jugoslovensku vojsku u otadžbini, odnosno četnički pokret osuđenog ratnog zločinca Dragoljuba Draže Mihajlovića, kaže Nikšić u svom dopisu i dodaje da ovakav sadržaj ne smije imati mjesta u medijima:
Četnički pokret bio je kvinslinška organizacija, koja je u jednom od najtežih perioda u historiji naroda Bosne i Hercegovina otvoreno surađivala sa okupatorima, njemačkim nacistima i italijanskim fašistima. Vrijednosti na kojima se taj pokret temeljio nemaju i ne smiju imati mjesta u javnom i medijskom prostoru Bosne i Hercegovine, utoliko više što Bosna i Hercegovina ove godine obilježava 65 godina oslobođenja od nacizma, fašizma i poraza njihovih domaćih sluga. Zločini četničkih jedinica počinjeni u Bosni i Hercegovini diskreditovali su četničku ideologiju kao zločinačku, a pokret i njegove članove kao pripadnike zločinačke organizacije.
Činjenica da je RTRS takav sadržaj emitovao u terminu predviđenom za program namijenjen djeci i omladini šalje zastrašujuću poruku i predstavlja manipulaciju bez presedana, te vjerujemo da narušava i moralni razvoj djece i maloljetnika, kažu iz SDP-a.
- Ja sam odrastao u antifašističkoj porodici. Moj otac je dobio partizansku spomenicu - objašnjava Davidović uz objašnjenje da su Nijemci uprkos svojim zločinima najveći stradalnici Drugog svjetskog rata!?
Na pitanje da li su prije emitovanja razmišljali o tome da bi emisija mogla nekoga uvrijediti Davidović kaže da poštuje svačiju bol i poredi pjesmu iz emisije sa partizanskim pjesmama: Vjerujem da se porodice stradalih od Partizana iz Hercegovine ne osjećaju lijepo kada gledaju partizanske filmove.
