Prema podacima iz švajcarskog poslovnog registra, kompanija KazTransGas AG, čiji je predsjednik Branko Montenegro i koja postoji manje od četiri godine, od 1. oktobra 2009. godine i zvanično je u procesu likvidacije.
Kompanija je registrovana pod imenom BMG Group AG, 17. januara 2006. godine, i to kao dioničko društvo sa sjedištem u Ruviglianu, sa temeljnim kapitalom od 100.000 franaka. Slučajno, u isto vrijeme kada se u Federaciji BiH počelo ozbiljno najavljivati pokretanje investicija u energetskom sektoru.
Da stvar bude zanimljivija, u registru je prilikom osnivanja kao sjedište ovog giganta upisana kućna adresa Radivoja Crnogorca u Luganu.
Prilikom osnivanja, kao predsjednik kompanije naveden je Branko Montenegro, direktor je gruzijac Gia Chavdia, dok su se u upravi našli još Manuele Wernli te Radivoje Crnogorac, dok kazahstanaca nema ni na vidiku.
Kompanija je, kako to švajcarski propisi nalažu, kao ovlaštenog revizora angažovala jednu od najvećih svjetskih revizorskih kuća, Ernst&Young.
Kako je BMG postao Kaztransgas
U junu 2006. godine Vlada FBiH objavljuje javni poziv kojim poziva sve zainteresovane investitore za ulaganje u energetski sektor da dostave neobavezujuće ponude.
Umjesto raspisivanja zvaničnog tendera, Vlada FBiH 28. septembra 2006. godine donosi odluku o izboru strateških partnera među kojima je i BMG Group.
Tri dana prije donošenja zvanične odluke Vlade FBiH, iz uprave BMG Group povlače se gruzijac Chavdia i švajcarac Wernli, a dan nakon odluke o izboru strateških partnera Radivoje Crnogorac mijenja ime u Radivoje Montenegro.
I dok u FBiH počinje da se problematizira pitanje izbora strateških partnera za energetski sektor na krajnje čudan i netransparentan način, u BMG Group dolazi do velikih promjena.
Iznenada, 20. decembra 2006. godine kompanija mijenja ime u KazTransgas BMG, i umjesto svjetski renomirane revizorske kuće Ernst&Young, novi revizor postaje anonimna revizorska kuća Consolida iz Švajcarske.
Istovremeno, na mjesto predsjednika kompanije dolazi kontraverzni albanski biznismen Behgjet Pacolli. Mijenja se i sjedište kompanije koje se iz Ruvigliana premješta u Paradiso.
Povećava se i temeljni kapital kompanije sa stotinu hiljada švajcarskih franaka na pola miliona franaka, ali je od ove sume efektivno uplaćeno tek 180.000 franaka.
“Vrteška” u upravi Kaztransgasa
U naredne tri godine u upravi kompanije odigrava se prava vrteška gdje se na mjestima predsjednika, direktora i članova uprave naizmjenično smjenjuju Behgjet Pacolli, Branko i Radivoje Montenegro, kao i kazahstanci Rustem Yeshibayev, Daniyar Bashibayev, Yessenali Ussenov.
Optimizam u pogledu dobijanja “posla stoljeća” u BiH raste, naročito nakon posjete ministra industrije u Vladi FBiH, Vahida Heće i ministra vanjskih poslova BiH, Svena Alkalaja, Kazahstanu u maju 2007. godine.
Na put u daleki Kazahstan ministri odlaze avionom Behgjeta Pacollija koji putuje sa njima da im se nađe pri ruci.
Čini se da je sa dolaskom svake nove godine u ovoj kompaniji promjena imena postala tradicija, pa je tako u decembru 2007. godine ime opet promjenjeno, ovog puta samo u Kaztransgas AG.
Iako se od početka BMG, koji je kasnije preimenovan u Kaztransgas, predstavljao kao firma kćerka kazahstanske državne kompanije Kaztransgas , na zvaničnoj web strani “pravog” Kaztransgasa, među firmama-kćerkama, nigdje se ne pominje švajcarski Kaztransgas ili BMG, već samo KTG AG, koji je posebna kompanija.
Propala firma strateški partner i zeničkom načelniku
U čitavoj priči oko švajcarskog Kaztransgasa zanimljivo je da se kazahstanci u upravi kompanije pojavljuju tek u martu 2007. godine, pola godine nakon što je Vlada FBiH odlučila da odabere tadašnji BMG Group za strateškog partnera u energetskom sektoru.
Kako je u FBiH izbor strateških partnera u energetskom sektoru postao prvorazredni skandal, topile su se i šanse švajcarskog Kaztransgasa da dobije koncesiju za gradnju novih hidro i termo elektrana u FBiH.
Poslednji pokušaj Kaztransgasovog ulaska u energetski biznis u BiH je sporazum sa opštinom Zenica o izgradnji termoelektrane na gas koja bi vodom zagrijavala Zenicu a struju izvozila.
Memorandum o razumjevanju između opštine Zenica i Katransgas AG sa sjedištem u Švajcarskoj potpisan je 19. marta 2009. godine , dok je ugovor o zajedničkom ulaganju potpisan tri mjeseca kasnije, 3. juna 2009. godine.
Švajcarski potpisnik memoranduma, strateški partner za izgradnju termoelektrane na gas, je isti onaj Kaztransgas koji je od 1. oktobra ove godine u likvidaciji.
Lažno predstavljanje švajcarskog Katransgasa
Memorandum o razumjevanju otkriva još jednu igru sa lažnim predstavljanjem švajcarskog Kaztransgasa.
U preambuli memoranduma uredno je naveden registarski broj Kaztransgasa u Švajcarskoj (CH-501.3.005.924-6) što odgovara identifikacijskom broju Kaztransgasa AG koji je od 1.oktobra ove godine u likvidaciji.
Ali u sledećeoj rečenici u tekstu memoranduma navodi se “KTG Švicarska je firma kćerka JSC kazTransGas, osnovana u skladu sa odlukom Vlade Republike Kazahstan broj 173 od 5. februara 2000. godine”, što daje kredibilitet zeničkom strateškom partneru.
Iako se na prvi pogled stiče utisak da se govori o istoj kompaniji, te da je samo radi uštede prostora drugoj rečenici puni naziv Kaztransgas AG zamjenjen skraćenicom KTG, radi se o dvije različite kompanije.
Da je riječ o različitim kompanijama vidljivo je, kako iz različitih identifikacijskih brojeva kompanije, tako i iz datuma osnivanja.
Kaztransgas AG osnovan je tek 2006. godine, dok je kompanija KTG sa registarskim brojem CH 350.3.001.636-5, osnovana 26 godina prije Kaztransgasa AG , 4. februara 1980. godine pod imenom Comapral SA, i nju kao svoju “ firmu-kćerku” zvanično priznaje i “originalni” Kaztransgas.
Kompanija za jednokratnu upotrebu
Ono što se nameće kao logičan zaključak je da kompanija, koja je izgleda i osnovana samo da odigra ulogu “strateškog partnera” Elektroprivredi BiH, u poslu čija se vrijednost mjeri milijardama eura, nakon što je postalo očigledno da od dobijanja koncesije za gradnju termo i hidroelektrana u BiH bez tendera nema ništa, svojim vlasnicima je postala nepotreban teret pa su odlučili da je i formalno ugase.
Gorljivi zagovornici Kaztransgasa AG kao strateškog partnera Elektroprivrede BiH, prije svega federalni ministar industrije Vahid Hećo i njegov stranački šef, Haris Silajdžić, koji su sve one koji su se suprotstavljali dodjeli koncesija bez tendera optuživali da uništavaju budućnost BiH, sprečavaju neviđeni ekonomski procvat i instantno rješenje problema nezaposlenosti, sada bi trebali da odgovore na par jednostavnih pitanja.
Kako je moguće da takav “gigant” , za koga se tvrdilo da obrće stotine miliona eura godišnje, preko noći završi sa ključem u bravi i šta bi se desilo da je Kaztransgas AG u međuvremenu stvarno dobio koncesije za gradnju termo i hidroelektrana u BiH i preuzeo obavezu investiranja nekoliko stotina miliona eura, koje očigledno nema niti ih je ikada imao.
(zurnal.info)
Umjesto početka teksta o tome kako je zagrebački koncert Massive Attacka bio spektakularan, kako su oduševili Zagrepčane ili da je velika dvorana Doma sportova bila prepuna možda bi najbolje za početak bilo uporediti koncert sa odličnom dvosatnom predigrom za cjelovečernji seks. Pažljivo napravljen set lista - svakom su novom pjesmom podizali tempo do konačnog transa sa izvedbama Angela, Safe from Harm i posljednjom pjesmom prije bisa Inertia Creeps. Uz originalan ekran iza bine i minimalnim osvjetljenjem Attack je svoje fanove poveo na zanimljivo “putovanje” svojom diskografijom, od svojih pjesama sa albuma Blue Lines u kojem su takoreći izumili muzički žanr trip hop do singla Splitting The Atom kojim najavljuju svoj novi album još uvijek neizvjesnog naziva i datuma objavljivanja.
Šest godina nakon njihovog slabo posjećenog nastupa u Hrvatskoj attackovci Grant Marshall i Robert Del Naja ovaj put nisu morali brinuti: karte su rasprodane, pa je koncert premješten u veliku salu Doma sportova. Osam hiljada fanova skupilo se još i prije predgrupnog nastupa Martine Topley Bird, po vlastitom priznanju, muze ove grupe. Martina je svoj zanimljivi nastup završila sa performansom bubnjara odjevenog u ninju nakon čega se pridružila bendu u izvođenju pjesama sa ženskim vokalima. Uz nju je gost turneje, koja traje već mjesec dana, bio Horace Andy, rastafarijanac kojeg su Attack proslavili obradom njegove pjesme Angel.
Britanci su na stage montirali tek toliko svjetla, postavljenog uglavnom iza instrumenata, da se naziru njihove siluete. U prvi plan su umjesto sebe izbacili veliki video zid na kojem su se isprva redale cifre poput satnice britanskog radnika, pa sve do vrijednosti bolida formule 1 ili budžet multimilijarderskih korporacija. Poruke prvog “angažiranog” dijela koncerta koje su se smjenjivale na video zidu mogu se sažeti u jednu: čovjek bi se trebao osloboditi kapitalističkih okova i živjeti slobodno ili uopšte ne bi trebao živjeti.
I dok se u jednom trenutku čini da je u dvorani smotano više marihuane nego duhana, dva reda iza nas vodi se rasprava ko ustvari svira na bini: elektronika ili muzičari. Prema opisu muzike Massive Attack kojeg su kritičari formirali i mijenjali s godinama, trip hop, otkriće koje se pripisuje ovoj grupi i njihovom prvom albumu Blue Lines, je prozračna muzika sniženog tempa. Prema istim opisima ovu muziku karakteriše sporost i jaki otkucaji basa sa primjesama acid jazza, jamajkanske i dub muzike.
Iz tih okvira nikada nisu izlazili, ali su svakim novim albumom pozitivno iznenađivali i fanove i kritičare. Uz već pomenuti Blue Lines tu su i albumi Protection, Mezzanine, 100th Window, soundtrack za film Danny The Dog Louisa Leterriera, kompilacije Collected i Singles te singlovi Any Love, Daydreaming, Rising Sun, Teardrop, Angel, Inertia Creeps, Special Cases, Butterfly Caught i Live With Me. Posjetioci zagrebačkog koncerta ostali su uskraćeni za posljednje dvije, ali i depresivnu Dissolved Girl.
Ipak, mogli su se počastiti solo improvizacijama na krajevima pjesama, posebno Safe From Harm tokom koje se na licima posjetilaca mogao vidjeti osjećaj katarze. Ubrzana koncertna izvedba Inertia Creeps bez otpora je navlačila osmijeh na lice i zatvarala oči prije dva kratka bisa. Već na prvom je otpjevana Splitting the Atom i tako najavljen novi album trenutnog naslova 5LP. Ne bi bilo čudno da se album ne pojavi u februaru kako je najavljeno i ne bi bilo prvi put da odsviraju turneju kao najavu albuma, a da se on uopšte ne pojavi. Prošle godine Massive Attack uspjeli su odsvirati turneju, ali kako nisu bili zadovoljni materijalom snimljenim u studiju, sve su izbrisali i krenuli ispočetka. Navodno sada imaju spremne 22 pjesme za album koji je isprva nazvan Weather Underground, a album će se kupovati preko interneta uz vlastiti izbor pjesama i dostavu na kućnu adresu.
Bez mnogo komunikacije Marshall i Del Naja publiku su ostavili u dobrom raspoloženju i sa dovoljno energije da noć nastave na afterpariju u klubu Aquarius. Ili kako smo već spomenuli - u spavaćoj sobi.
Lista pjesama sa zagrebačkog koncerta:
1. Bulletproof Love
2. Hartcliffe Star
3. Babel
4. 16 Seeter
5. Risingson
6. Red Light
7. Future Proof
8. Teardrop
9. Psyche
10. Mezzanine
11. Angel
12. Safe From Harm
13. Inertia Creeps
Bis
14. Splitting The Atom
15. Unfinished Sympathy
16. Marakesh
Bis
17. Karmacoma
(zurnal.info)
Iako raspolažu informacijama o mogućem atentatu na Bakira Hadžiomerovića, urednika magazina 60 minuta, nadležna tužilaštva i drugi istražni organi ne poduzimaju ništa da spriječe napad niti da sankcioniraju osumnjičene
Bugarska mafija priprema ubistvo Bakira Hadžiomerovića, urednika političkog magazina FTV "60 minuta", objavljeno je večeras na Dnevniku 2, Federalne televizije. Prema tim informacijama, dvojica bugarskih kriminalaca i jedan Albanac već duže vrijeme planiraju ubojstvo Hadžiomerovića.
Urednik 60 minuta je više od godinu dana pod stalnom policijskom pratnjom nakon niza prijetnji koje su mu upućene zbog njegovog novinarskog angažmana. Policija je odlučila da pruži stalnu pratnju Hadžiomeroviću nakon što su mu bile upućene prijetnje kako će mu odsjeći glavu. Polcija je otkrila autora tih prijetnji. Ipak, zbog težine prijetnje i nejasnih namjera naručilaca, policija je odlučila da Hadžiomerović i dalje ima stalnu policijsku pratnju. U međuvremenu, Hadžiomerovića su počeli javno optuživati i prozivati ljudi iz javnog i političkog života Bosne i Hercegovine. Premijer Republike Srpske Milorad Dodik je koristio svaku priliku da uputi javnu prijetnju uredniku 60 minuta. A u linč su se uključile i mnoge druge ličnosti iz kriminalnog miljea. Vrlo brzo su se u progon uključili neki od najuticajnijih ljudi iz Islamske zajednice u BiH, na čelu sa reisom Mustafom Cerićem. Njegov primjer su slijedili tajkuni sumnjivog poslovnog backgrounda, vlasnici medija, političari optuženi za korupciju i kriminal... Oni su svoje navode skrivali iza ugroženosti Bošnjaka i antibošnjačke zavjere, a Hadžiomerović i njegove kolege iz 60 minuta su optuživali za islamofobiju, mržnju prema Srbima/Bošnjacima/Hrvatima...
Kontaktirali smo Bakira Hadžiomerovića da nam prokomentariše ove navode ali je on zbog upozorenja koje je dobio od istražnih organa samo izjavio kako javnost zna da on i njegova porodica već godinu dana imaju stalnu policijsku pratnju ali da do sada ništa nije urađeno po tom pitanju, što dovoljno govori o ovom slučaju i njegovoj pozadini.
Nakon posljednjih saznanja o unajmljenim ubicama koj su dobili zadatak da izvrše atentat na Bakira Hadžiomerovića, bilo je za očekivati da tužilaštvo i policija pokrenu istragu oko potencijalnih naručilaca. Prema informacijama koje je dobio Žurnal, sa velikom sigurnošću se može tvrditi da se među onima koji su javno napadali i prijetili Bakiru Hadžiomeroviću nalaze oni koji su unajmili plačenike iz Bugarske, Srbije i sa Kosova. No, jedan od najvećih problema predstavlja činjenica da ova saznanja imaju i organi koji su zaduženi da istraže i ispitaju sve ove navode. Međutim, oni do sada nisu poduzeli baš ništa kako bi se procesuirale osobe za koje se tvrdi da su dobili zadatak da ubiju Bakira Hadžiomerovića, niti da ispitaju potencijalne naručioce.
Magazin Žurnal došao je do određenih informacija koje zbog toka istrage ne možemo objaviti, ali ćemo nastaviti sa prikupljanjima relevantnih informacija o ovom slučaju.
Dodik je u izjavi novinarima u Banjoj Luci kazao da nije bilo njegov posao da traži dokaze protiv prijavljenih osoba, već Tužilaštva BiH, koje je stava da ti dokazi ne postoje.
„Pa nisu se ni potrudili da nađu dokaze. Nije moje da tražim dokaze, već Tužilaštva. Ovo govori o njihovoj političkoj motivisanosti i odnosu prema tom pitanju“, ustvrdio je entitetski premijer.
On misli i da je iz informacije koju je jučer objavila entitetska vlada „vidljiva tendencija koja je išla za tim da se kriminalizuje Vlada RS-a i da su događaji, koji su nakon toga uslijedili, demantovali, prije svega, ono što su tvrdili mnogi koji su se našli na spisku“.
Kazao je još i da Gregorian „ionako ima mnogo problema pa je očigledno da je ovo u funkciji spasavanja vojnika Gregoriana“.
Podsjećanja radi, Vlada RS-a jučer je prihvatila informaciju "Lažno prikazivanje društvenih i ekonomskih prilika u RS - OHR-ovo kreiranje i održavanje nestabilnosti u BiH kroz djelovanje Raffija Gregoriana i drugih protiv RS-a“.
U tom opširnom dokumentu se podsjeća da je Vlada RS-a 26. novembra 2008. uputila Tužilaštvu BiH krivičnu prijavu protiv Milorada Barašina, tadašnjeg vršioca dužnosti, a sadašnjeg glavnog tužioca Tužilaštva BiH, Harija Furlana, međunarodnog tužioca Tužilaštva BiH, Rafija Gregoriana, prvog zamjenika visokog predstavnika, Dejvida Apčera, šefa Odjela za organizovani kriminal Tužilaštva BiH, Šefka Šahbegovića, sudije suda BiH, Bakira Hadžiomerovića, urednika magazina ''60 minuta'' FTV, Slobodana Vaskovića, dopisnika tog magazina, Dragomira Babića, predsjednika nevladine organizacije "Narodni front", i Dragana Lukača, tadašnjeg pomoćnika direktora SIPA-e.
Također se navodi da Tužilaštvo BiH nije ni pokušalo da utvrdi kakvo je djelovanje ovih pojedinaca kroz njihove radnje, iskazane i objavljene stavove i kvalifikacije pojedinih aktivnosti Vlade RS-a.
Konstatira se još i da je ova devetočlana grupa „ohrabrena odbijanjem Tužilaštva i Suda BiH da se upuste u istragu protivpravnog djelovanja, nastavila još jače djelovanje u nanošenju što veće štete RS-u“.
(FENA)
Sistem koji EU želi da se uspostavi da bi se osiguralo da se poštuju odredbe Konvencije veoma je kontroverzan, jer neke zemlje ne žele uspostavljanje sistema koji bi omogućio drugim zemljama da imaju uvid u njihovo zakonodavstvo i načine za borbu protiv korupcije.
Prema prijedlogu EU, dvije države bile bi zadužene za nadziranje treće i pritom bi imale neograničeni pristup informacijama i neograničeni kontakt s građanima i kompanijama koje rade u toj državi, prenosi u utorak Tanjug.
Bruxelles želi i da konačni izvještaji o svakoj zemlji budu javni i dostupni na uvid.
Kako se navodi u saopćenju Predsjedništva EU, ukoliko delegacija, koju predvodi švedski državni sekretar Gunnar Wislander, uspije da dobije podršku za svoj prijedlog, bit će to "značajan korak naprijed u borbi protiv korupcije u svijetu".
Na sastanku u Dohi, koji je zvanično otvoren u ponedjeljak, učestvuje više od 1.000 delegata iz 125 država potpisnica Konvencije UN-a o borbi protiv korupcije koja je stupila na snagu u decembru 2005. godine.
Izvršni direktor Ureda UN-a za borbu protiv narkotika i kriminala Antonio Maria Costa podržao je uspostavljanje ovakvog mehanizma koji bi, prema njegovim riječima, omogućio državama da spoznaju koliko je efikasna njihova borba protiv korupcije i identifikuju polja na kojima se može napraviti dodatni napredak.
- To mora biti međudržavni tehnički mehanizam koji će mjeriti napredak, rekao je on i pozvao učesnike da do kraja sastanka, u petak, postignu sporazum o tome.
(FENA)
Novinare, sudije i tužioce koji su proteklih godina ukazivali na nesagledivi kriminal u Republici Srpskoj, Dodikova Vlada je u dokumentu “Lažno prikazivanje društvenih i ekonomskih prilika u RS” optužila za sataniziranje ovog bh. entiteta. Žurnal u cjelosti objavljuje ovaj dokument
Vlada Republike Srpske predstavila je dokument pod naslovom Lažno prikazivanje društvenih i ekonomskih prilika u RS, u kojem je ponudila navodne dokaze o navodno štetnom djelovanju više osoba i organizacija koje smatra odgovornim za “satanizaciju” RS.
U informaciji na 30 stranica Vlada RS podsjeća da je prije godinu dana podnijela krivičnu prijavu protiv devet osoba koje tereti za “udruživanje radi nanošenja štete i povredu prava RS, njenog predsjednika i premijera, kao i ministara”.
U RUKAMA RAFIJA
U tekstu se objašnjava da je grupa koju čine: glavni tužilac BiH Milorad Barašin, međunarodni tužilac Hari Furlan, prvi zamjenik visokog predstavnika Rafi Gregorijan, šef Odjeljenja za organizovani kriminal Tužilaštva BiH Dejvid Apčer, sudija Suda BiH Šefko Šahbegović, novinari Federalne televizije Bakir Hadžiomerović i Slobodan Vasković, predsjednik nevladine organizacije "Narodni front" Dragomir Babić i funkcioner Sipe Dragan Lukač, “stvorila cijeli sistem konstrukcija i laži koji je zasnovan na navodnim analizama i istragama koje je vodio OHR”.
Pri tom, Vlada tvrdi da Tužilaštvo BiH u ovom slučaju “nije ni pokušalo da ozbiljno odgovori svojoj ulozi”. “Većina njih je, ohrabrena odbijanjem Tužilaštva i Suda BiH da se upuste u istragu protivpravnog djelovanja nastavila još jače djelovanje u nanošenju što veće štete Republici Srpskoj. Evidentno je da se radi o organizovanoj grupi koja podstiče vršenje krivičnih djela i koja ima uticaj na pravosudne institucije i diplomatske krugove”, navedeno je u informaciji Vlade.
Oštrica Vladine kritike usmjerena je na Transparency international BiH, za kojeg je navedeno da je zloupotrebljavao svoj međunarodni status “stavljajući se u ruke Rafija Gregorijana”. Vlada smatra da je neprimjereno da joj Transparency izdaje zadatke, te ponovo navodi činjenice kojima dokazuje lažne optužbe za nezakonitu privatizaciju Rafinerije nafte u Bosanskom Brodu.
Na meti Vladinog analitičkog pera posebno se našao bivši direktor TI-a za BiH Boris Divjak, ali i ostalo osoblje, za koje se konstatuje da je “zloupotrebljavalo ovu međunarodnu organizaciju, baveći se pitanjima koja izlaze iz okvira proklamovanih ciljeva, insisitirajući na svom značaju koji je neutemeljen i za koji nemaju nikakav mandat”.
UREĐIVANJE MEDIJA
Vlada RS podsjeća i na takozvanu “crnu medijsku listu”, ističući da je postojanje medijskog mraka u Republici Srpskoj “potpuno neutemeljena kvalifikacija”. To je obrazlaženo činjenicom da su “svi štampani i elektronski mediji ne samo iz BiH, već i iz regiona, dostupni građanima Republike Srpske”, kao i internet! “Ako su mediji prostor neograničene slobode, onako kako ih im shvatamo i uređujemo, ko je onda taj ko u ovom trenutku pokušava da ugrozi tu slobodu?”, pitaju se u Vladi RS.
Prozvani u ovom tekstu pitaju se zašto se Vlada odlučila na takav korak i time, kako kažu, pokazala koliko drži do medijskih i građanskih sloboda, te koliko i sama vjeruje u pravnu državu.
Tanja Topić iz fondacije “Fridrih Ebert”, koja je u svojim političkim analizama ukazivala na neodgovorno ponašanje izvršne vlasti u RS i tako dospjela na listu nepoželjnih u medijima odanim Dodiku, kaže da nije iznenađena “činjenicama” koje su ponuđene u tekstu.
-Meni je drago da su politički i policijski komesari u vrijeme ekonomske krize potrošili toliko papira na nas marginalce, kako nas u vladajućim krugovima smatraju. Predlažem da se vrate verbalni delikt i Goli otok, kako bi ovo postalo mjesto sretnih ljudi - kazala je Topićeva, priznajući da je cinizam dobar način da se pokaže mišljenje o tih 30 stranica.
Bivša ministrica finansija u Vladi RS, Svetlana Cenić koja je također na “crnoj medijskoj listi”, grohotom se nasmijala na pomen Lažnog prikazivanja društvenih i ekonomskih prilika u RS.
-Takvu informaciju ne bi plasirala ni jedna ozbiljna vlada na svijetu, pa čak ni u našem okruženju. Hoće li sada da analiziraju i ono što kaže baba-Grozda na ulici, koja nema šta da jede? Ako im je parametar ono što piše jedan “San”, hoće li provjeriti da li je o ekonomskom stanju u RS nešto objavio i “Kozarski vjesnik”?- upitala je sarkastično Cenićeva.
U OHR-u su odbili da komentarišu navode iz informacije Vlade RS, ali su najavili da će se oglasiti naknadno, jer tekst tek treba da bude preveden.
Stražari su imali zapovijed da, ako treba, ubiju i ženu s djetetom pri ilegalnom prelasku granice
Frank Godniak poznaje Berlinski zid bolje nego itko. On ga je čuvao dug niz godina.
„Kad bi ljudi pokušali pobjeći u Zapadni Berlin, ja sam reagirao na način kako sam upućen", kaže Godniak za Metro. „Prvo bismo povikali 'Stoj! Granica! Stani ili pucam!' a ako to nisu učinili, mi bismo pucali u zrak kao znak upozorenja ."
Ako osoba i dalje nije stala, Godniak i kolege su je mogli upucati, iako je Godniakova jedinica dobila upute da izbjegavaju ubijanje.
Godniak je pripadao Grenztruppenu, vojnoj jedinici koja je čuvala zid. „Među mama je bio čvrst osjećaj prijateljstva", objašnjava Godniak. „Služenje na Berlinskom zidu znalo je biti vrlo opasno. Ljudi su bacali kamenje na nas, a vojnici sa zapadne strane koristili su nas kao mete za vježbanje pucanja."
Iako su bili vojnici i živjeli u barakama, pripadnci Grenztruppena bili su ponosni na svoje jedinstvene dužnosti i status u vojsci. Mladići iz Istočne Njemačke pozivani su u vojsku i mogli su biti stacionirani na zidu, ali oficiri su mogli - i često jesu - tražili granične dužnosti.
Narednik Godniak je imao baku u Zapadnom Berlinu i bez problema je moga pobjeći dok je služio na zidu 1980-ih. No, ostao je a nakon 5. Listopada postao je metom žestokih kritika zbog svoje uloge na granici.
„Nakon 1990. toliko je laži bilo rašireno nama graničnim stražarima", kaže Godniak. „Neki od mojih kolega su išli na sud iako su samo obavljali svoje dužnosti. Ni u jednoj zemlji nije dopušten ilegalni prelazak granice. Svaka zemlja osigurava svoje granice postavljajući naoružane stražare ili policajce. Mnoge zemlje imaju granične dijelove koji su vrlo slični granici između Istočne i Zapadne Njemačke."
Ovisno o izvorima informacija, na granici je ubijeno između 125 i 238 osoba dok su pokušavale prijeći zid. Danas Njemačka odaje počast žrtvama zida - ali ne sve, napominje narednik Godniak: „Naravno, jedna osoba koja je umrla na zidu je previše. No, paradoksalno je što Njemačka odaje počast ljudima koji su zid učinili potrebnim, a ne vojnike koji su tamo dali svoje živote."
Istočnonjemački graničari bili su vojna jedinica koja je pripadala Narodnoj vojsci. Iako je vlada Istočne Njemačke negirala postojanje „pucaj da ubiješ" zapovijedi na granici, njemački su istraživači nedavno otkrili dokument koji potvrđuje da su agenti Stasija (tajne policije) koji su radili uz bok vojske na granici imali zapovijed da ubiju prebjege.
Agenti Stasija imali su zadatak da spriječe graničare da prebjegnu, ali imali su zadatak i da zaustave civile. „Vaša je dužnost da upotrijebite borbene vještine na taj način da proniknete u varke bjegunca, da mu se suprotstavite i likvidirate ga s ciljem onemogućenja planiranog prelaska granice", stoji u naredbi koja datira iz 1. listopada 1973.
„Ne oklijevajte upotrijebiti i oružje čak i kad prelazak granice učini žena s djetetom, što su izdajnici često iskorištavali u prošlosti”.
(Metro World News)
Danas je tačno dvadeset godina otkad su nestrpljivi ljudi lakomisleno počeli da ruše Berlinski zid. Bio je to kraj naučnog socijalizma, Varšavskog ugovora, trabanta i vartburga, ali ne i kraj hladnog rata. Mogli su i da ga ostave takvog kakav je, samo bez graničara. Uskoro su se pokajali, ali je bilo kasno, jer je Zid već bio usitnjen u kamenčiće-suvenire i rasprodat na malo. Istočni Nemci sada pate od Ostalgije (Ost: Istok, DDR), kako čujem, a onim zapadnima nedostaje Zid. Odmah se bio pojavio i vic: trči istočni Nemac na Zapad i viče "Mi smo isti narod!", a zapadni Nemac ga hladno gleda i kaže "I mi smo".
Proveo sam neke važne mesece mog života u Berlinu, usred hladnog rata. Jedrio sam po Vanzeu, hodao sam satima pored Zida, svetskog čuda i predmeta mog nastranog obožavanja. Zid je bio opredmećeni Duh Vremena (Zeitgeist), opipljiva suština stvari (filozofski žargon ovde je neizbežan, usred smo Nemačke). Moj drugar Volfgang Lefevr, filozof, živeo je odmah tu, pored Zida, tamo gde su u Berlinu živeli avanturisti, siromašni studenti, Turci, Jugosi i ostali gastarbajteri. Jedne snežne noći, pričao mi je, došao mu je prijatelj u goste, a kapija je bila zaključana. Prijatelj se drao sa ulice (to je bilo pre električnih brava i mobilnih telefona), Volfgang mu je bacio ključeve sa trećeg sprata, ali čovek nije mogao da ih nađe u snegu i po mraku. Onda su se upalili svi reflektori sa istočne strane, čovek je našao ključeve i proderao se "Danke!", a reflektori su se ugasili.
Zapadni Berlin bio je veseli i prijateljski nastrojeni grad staraca, studenata (stanovnici Berlina nisu morali da služe vojsku, Bundesver), avanturista i gastarbajtera. U njega je, kao u blještavi izlog svoje ideologije, Zapad ulagao ogromne pare, na korist levičarskih studenata, deda i baba; manje gastarbajtera. Ali, nije to bitno; bitno je da su svi Berlinci bili svesni da ako dođe do trećeg svetskog rata - oni su prvi na redu. Život sa tim saznanjem činio je od Zapadnog Berlina svetsko čudo. Hladni rat bio je ozbiljna stvar, na šta se zaboravilo u međuvremenu. Pucnji u berlinskoj noći značili su da je stradao još jedan begunac preko Zida: Folkspolicaj nije uzimao zarobljenike. Ima danas jedno groblje i jedan muzej na tu temu, a neki su, bogami, zaglavili robiju zbog toga, što je sasvim u redu, mada njima nije jasno zašto: pa oni su samo vršili svoju dužnost...
U Berlin se iz Beograda letelo Interflugom iz DDR, do Šenfelda. Tih nekoliko stotina metara Istočne Nemačke ("Zone", kao smo to zvali u hladnoratovskom žargonu) bilo je jedino tlo političkog Istoka na koje sam ikad stavio nogu, sve do 1992, kada sam morao da letim sa budimpeštanskog Feriheđa zbog onih nepravednih i ničim izazvanih sankcija. Bio sam, priznajem, hladni ratnik i tokom vožnje u razdrndanom autobusu preko tih nekoliko stotina metara do prvog checkpointa (Kuerassierstrasse) nije mi bilo svejedno. O graničnim prelazima i da ne govorim.
Pad Zida i naučnog socijalizma, međutim, nisam doživeo kao pobedu - svemu uprkos. Valjda sam se već bio uživeo u taj Hladni rat: rastao sam u doba Informbiroa (ko ne zna šta je to, ima na Vikipediji), Indokine, Dien Bien Fua, sećam se ko je bio Bao Dai (ibid.), sećam se Budimpešte 1956, Praga 1968. (upropašćeno letovanje i još gore), Tet ofanzive itd. Pazite: taj Treći svetski rat bio je stvarna pretnja nad našim ludim glavama. Kad je i ta paklena mašina - ajde, koliko-toliko - razmontirana, sve je postalo isto i još gore. Dok je bilo Zida, bilo je i razlike; nije da je ova strana Zida bila nešto mnogo bolja, ali smo imali izbor. Sada su svi isti, eto ih tamo. Ranije su se takmičili između sebe; sada se takmiče ko će nam bolje odrati kožu s leđa: tajkuni protiv oligarha, hvala lepo.
OK: ja sam već sumnjiv na jugonostalgiju; priznajem da sam bolovao od specifične berlinskebolesti Zida (Mauerkrankheit) i još gore; komunista nisam bio nikad, dok se sada nekadašnji sekretari komiteta takmiče u antikomunizmu. Da je 1980. bilo ovoliko antikomunista u Srbiji, režim bi se srušio sam za nekoliko meseci, tako da je bolje biti rezervisan. Danas bi se reklo da je Voja dr Koštunica sam, bez ičije pomoći, srušio komunizam. Pustimo sad mene.
Ono što ne prestaje da me zapanjuje jeste ta katastrofalna činjenica da u Srbiji pad Berlinskog zida i naučnog socijalizma nije bio primećen. Oh, da: sve je to bilo po medijima; skoro da smo imali i živi prenos streljanja Čaušeskuovih, ali to je drugo: njih je žrtvovao SSSR. Ali stvarni značaj rušenja Zida nikada nije dospeo do naše siromašne pameti. Ne: ovde je Sloba Sloboda držao Miši Gorbačovu predavanja o svetloj budućnosti naučnog socijalizma još 1988, dok se ovaj već uveliko spremao da tu stvar otpiše zauvek. Sovjetski reformatori - Gorbačov i Jeljcin - ovde su bili doživljeni kao neprijatelji Srpstva Vaskolikog; ovde se navijalo i nazdravljalo onom neuspelom operetskom puču od 19. avgusta 1991. Jazova i Krjučkova (što je Slobu posle skupo koštalo); ovde se Putina i Medvedeva podjednako pogrešno doživljavaju kao veliki srpski prijatelji. Rusi su uspeli da razdvoje Rusiju i komunizam i da stave svako od to dvoje na svoje mesto; Srbi nikako to da srede u glavi. Ovi naši profesionalni Srbi hteli bi da mrze komuniste i da vole Ruse istovremeno; Rusi to ne razumeju, kao ni normalni Srbi.
Danas, dok nemački državnici poklanjaju ono malo preostalih komadića Berlinskog zida svojim uvaženim gostima, Srbija ne zna šta bi sa tim devetonovembarskim jubilejem. Nije znala ni šta će sa jubilejem pobede nad nacizmom, ni sa odlaskom u Aušvic, gde se u tišini odaje počast žrtvama, pa im ovo ne treba uzeti kao neki veliki propust. Oni su, jadni, glupi i tu pomoći nema. A meni Zid nedostaje: tada se barem znalo ko je gde i zašto.
(preneseno iz Danas)
DOM
sto
dva fildžana
jednostavan osmijeh
nadnesen nad spokoj bakrene džezve
pepeljara sa nekoliko čikova
poredanih kao kamenje Stonehengea,
slika u pozadini: otac u JNA.
u najlonskim oknima dršće misao -
naš dom nikada do kraja nije obasjalo sunce
uvijek je bilo kutova u kojim se mreškala tama.
( Iz neobjavljene knjige Zvijer iz hotelske sobe )
Odgovarajući na špekulacije o tome da bi se u slučaju evetnualnog rata Oružane snage BiH raspale po nacionalnim šavovima, ministar Cikotić je rekao:
- Takve teze dolaze iz susjedstva i na to računaju oni koji su zaokupljeni prošlošću. Takvo raspadanje je naprosto nemoguće budući da u bh. vojsci, među Srbima, Hrvatima i Bošnjacima, ima dosta onih koji su se i u minulom ratu borili za BiH. Međunacionalni odnosi u Oružanim snagama BiH su sada na visokom nivou i primjer za druge. I tu se gleda državni interes, prije bilo kakvog drugog.
Cikotić je na sjednici Vijeća ministara BiH prije tri dana glasao protiv nacrta budžeta BiH za 2010. i on to ovako objašnjava:
- Glasao sam protiv jer su finansijska sredstva za Ministarstvo odbrane sa 371 milion KM, koliko smo mi tražili, smanjena na 341 milion KM, što je nedovoljno s obzirom na naše obaveze prema NATO-u. Vjerujem da će članovi Predsjedništvu BiH imati više razumijevanja i odobriti nam optimalna sredstva - rekao je ministar odbrane Selmo Cikotić.
(FENA)
U dokumentu se polazi od "radne pretpostavke" da će Hrvatska biti članica EU-a od januara 2012. ako budu ispunjeni uvjeti za članstvo.
Prijedlog pokriva samo prve dvije godine članstva 2012. i 2013. jer Evropska unija ima dugoročni sedmogodišnji financijski okvir, tzv. Finansijsku perspektivu, a sadašnja finansijska perspektiva vrijedi do kraja 2013.
U prvoj godini članstva Hrvatska bi iz evropskog proračuna mogla povući 1,561 milijardu eura, a u drugoj 2,006 milijardi eura. To su iznosi koji se predviđaju u proračunima EU-a za 2012. i 2013., ali to ne znači da će ta sredstva biti isplaćena tokom te dvije godine, javila je Hina.
Naime, evropski proračun se iskazuje na dva načina, odvojeno se prikazuju preuzete obaveze, odnosno rashodi koji su vezani za aktivnosti dulje od jedne financijske godine i rashodi koji pokrivaju aktivnosti iz tekuće i prijašnjih finansijskih godina, koji su isplaćeni u toj godini.
Ukupni iznos za te dvije godine od 3,568 milijardi odnosi se dakle na projekte koji se mogu odvijati kroz kroz više godina.
Najveći dio otpada na sredstva za poticanje gospodarskog rasta i zapošljavanja - za 2012. predviđeno je 1,005 milijardi eura, za 2013. 1,386 milijardi, ukupno 2,392 milijarde eura.
Nakon toga slijede izravna plaćanja poljoprivrednicima, sredstva za ruralni razvoj i ribarstvo - ukupno nešto preko 750 miliona eura godišnje.
Za finansiranje investicija za jačanje kontrole na vanjskim granicama Evropske unije, u sklopu priprema za ulazak u Schengenski prostor, namijenjeno je 120 miliona eura, po 60 miliona u svakoj od te dvije godine.
Komisija navodi da će finansijski učinak hrvatskog pristupanja na proračun EU-a biti ublažen uplatama Hrvatske u zajednički proračun.
Prema procjenama Komisije, Hrvatska bi u prvoj godini trebala u proračun EU-a uplatiti 609 miliona eura, a 2013. godine 647 milijuna.
Kao i za ostale nove zemlje članice, predviđeno je postupno povećavanje sredstava iz Evropske unije, sukladno povećanju hrvatskih apsorpcijskih kapaciteta za povlačenje tih sredstava.
Primjerice, za izravna plaćanja poljoprivrednicima namijenjeno je 373 miliona eura godišnje, ali će prve godine Hrvatska moći povući 25 posto od toga iznosa. Onda se to povećava na 30 pa na 35 posto u trećoj godini članstva, a nakon toga svota se povećava za 10 posto na godinu do puna iznosa, koji će biti dosegnut za 10 godina. Kad je riječ o ruralnom razvoju, predviđeno je da Hrvatska već 2014. povuče pun iznos od 352 milijuna eura na godinu.
Evropska komisija navodi hipotetički iznos koliko bi članstvo Hrvatske godišnje koštalo proračun Evropske unije kada bi do 2013. bili dostignuti puni iznosi koji su predviđeni. Riječ je o svoti od 2,6 milijardi eura.
(FENA)
Kad tinejdžersku fazu ne završite gubljenjem interesa za muziku, a koje, u nastavku, uzrokuje sindrom zaostalosti u razvoju, čiji je glavni simptom lament nad „dobrim starim vremenima“ i zazivanje povratka naftalinskih zvijezda, nego život nastavite intenzivnim slušanjem muzike, poslije izvjesnog vremena prevaziđete mladenačku samoidentifikaciju kroz usmjerenost na jedan obrazac, počnete roviti po beskrajnom bogatstvu različitosti i neizostavno dođete do faze u kojoj vas od muzike interesuje, prije svega, da vam ponudi nešto novo, u kome autorski pečat i različitost od mase i stereotipa postaje jedino što je važno. Sama „vrsta“ muzike, odnosno njeno mjesto u ormaru-ladičaru koji je diskografska industrija izmislila radi svojih potreba, odnosno, zloupotrebljavajući nedostatke ljudske psihe, potpuno je nebitna.
U tome se krije uspjeh Internacionalnog muzičkog festivala Jazzfest Sarajevo. U tome što ne robuje stereotipima i što pokušava da nam ponudi nešto Novo i Drugačije, ma koliko to baš savršeno ne pristajalo ladici u koju se trpa. Organizatori naprosto nisu dopustili da im formalna stvar, etiketa, nužna za postojanje u današnjem svijetu brzog konzumerizma, odredi suštinu i zarobi ih u uski okvir jednog muzičkog pravca, nego je koriste tek kao okvirno određenje, dajući u sklopu svog programa prilično šaroliku paletu muzičkih sadržaja, s jednim jedinim strogim zahtjevom – da pored kvaliteta posjeduju jak autorski pečat i predstavljaju iskorak u odnosu na srodne stvari na sceni.
U 13 godina njegovog postojanja nemjerljiv je broj iznenađenja i užitaka koji je Jazzfest priredio ovdašnjoj publici. Favoriti su individualna stvar. I glupo je uopšte u ovakvom kontekstu pričati o najboljima. Postoje samo oni koji su, na svakog od nas pojedinačno, ostavili najveći utisak. Mada je i tu, svakom od revnosnijih posjetilaca festivalskih nastupa, teško izdvojiti baš jedno ime ili samo par njih.
No, ne samo da je Festival ugostio čitav niz iznimnih autora, nego se vremenom razvijao. Koncipiran na tri različite scene, on, danas, kao da je sastavljen od nekoliko različitih minifestivala. Što je naročito naglašeno pokretanjem projekta Xenophonia, kao proljetnog izdanja Festivala, koji je već u svom prvom izdanju gotovo zasjenio glavni festivalski program.
Jedina ozbiljna zamjerka organizatoru odnosi se na propuštanje prilike da se festivalski sadržaji dokumentuju i sačuvaju od zaborava. Neprosto je neprihvatljivo da neki prekrasni trenuci nisu snimljeni i učinjeni dostupnim u video ili audio varijanti. To se, prije svega, odnosi na kolaboracije izuzetnih umjetnika, formirane specijalno za Festival, koje su iznjedrile fantastične rezultate, a najvjerovatnije se nikad više neće ponoviti. A, i ako se, slučajno, i ponove, imaće drugačiji sadržaj, značaj i uticaj na naš osjetilni aparat.
No, možda je to i u redu? Možda je do autora ovog teksta, opsjednutog potrebom da sačuva sve izuzetne trenutke u svom životu. Možda je kolekcioniranje komada vremena koliko nemoguća misija i protuprirodno, toliko i zaludno? Možda i ne treba da postoji ništa osim sadašnjosti, da nas nauči živjeti i prekine tu, naročito na ovim prostorima prisutnu, kombinaciju opsesije prošlošću i očekivanja od budućnosti. To neprestano vraćanje i čekanje, u kojima nam prolaze životi.
(zurnal.info)
- Ne možete biti ni na početnoj tački za ulazak u EU, ukoliko nemate vladu koja može da vas predstavlja u Uniji. To upravo paket treba da ponudi, rekao je Gordon na brifingu u Centru za strane novinare u Washingtonu.
On je izjavio da SAD žele zatvaranje Ureda visokog predstavnika u BiH kada se ispune za to predviđeni kriterijumi, jer "tada će Bosna moći sama da donosi svoje odluke, što želimo da postignemo", javio je Glas Amerike.
- Mislimo da on (paket) predstavlja najbolji mogući balans između različitih stavova političkih lidera. Definitivno odražava američko-evropsko jedinstvo, što je takođe važno, kako bi lideri znali da zastupamo isti stav. Nastavit ćemo da radimo s njima kako bi smo postigli taj cilj, rekao je pomoćnik državnog tajnika SAD-a.
Gordon je naglasio da su SAD veoma zainteresovane za situaciju u BiH.
(FENA)
- To je peta žrtva u Srbiji, rekao je Tiodorović gostujući u emisiji RTS-a.
Epidemiolog beogradskog Zavoda za javno zdravlje dr. Nada Milić izjavila je Tanjugu da su u Srbiji do sada potvrđena 244 slučaja oboljevanja od gripe A - H1N1.
Milić je precizirala da novopotvrđenih slučajeva ima 15, od čega šest u Beogradu, po tri u Nišu i Leskovcu i po jedan u Novom Sadu, Ćupriji i Kragujevcu.
(FENA)
ŽIVOT OBIČNOG TEMPA
Ima tome i godinu i po dana kako sam na nekom drugom mjestu napisao (izvinjavajući se pritom Bakiru Izetbegoviću) kako je Mustafa Cerić stvarni Šef bošnjačke mafije. Eto, „ne prođe od tad ni trinaest Bajrama...“, što bi reklo Zabranjeno pušenje, a Mustafa Cerić nam je definitivno dokazao ko je, šta je, i kakve je mafije šef!
UDBIN SIN
Taj „udbin sin“ kodnog imena Car, ta udbaška špijunčina zadužena za vjersku podršku islamizaciji Armije BiH i, taj otrov koji je otpor agresiji pretvarao u građanski rat, taj, dakle, udbin sin ovih je dana otkrio svoje lice, lice zaštitnika ovdašnje mafije i osobe direktno zainteresirane za podjelu Bosne i Hercegovine. Cerić, udbin sin, jako dobro zna da njegovi mafijaški partneri (od naturaliziranog kriminalca Kelmendija, preko Fazlića, pa tamo do u bh. državljanstvo navrat-nanos primljenog Radončića) samo u takvoj, dakle podijeljenoj, kriminaliziranoj, talibanskoj BiH nikada neće dospjeti tamo gdje i pripadaju, u zatvor ili na groblje - što bi rekao čestiti poicajac Dragan Lukač. Ovih dana obratio mi se jedan od najzajebanijih sarajevskih vodoinstalera. Kaže mi čovjek, i pritom svoje riječi adekvatno dokumetira, da je mafijaška baraba za zgradu Rijaseta (finansijski zaokruženim tajkunskim parama, dakako) naručila četiri wc školjke čija cijena po komadu iznosi šest hiljada maraka! Halooo, ba!!!, vrištim unezvijereno! „Ja,ja, šest milja jarane“, smiruje me vodovoddžija i pritom konstatira da reisovi zovigu zaslužuju i više, i skuplje, i modrenije...
ŽELJNI SLAVE
Tako to hoda kad tuđim rcemku gloginje mlatiš, pomislih u sekundi i okrenuh na CRTU BHT gdje je Cerić održao predavanje Bošnjacima u zemlji i „rasejanju“. Čak nije ni važno to što je mog kolegu Avdu Avdića (mada se i Senad bez ikakvog razumnog razloga i povoda, vidim, trpa u taj voz) i mene optužio da smo islamofobi sa dna kace, bez obzira na to što mog Avdu i moju malenkost Cerić istura kao zadnje hulje kojih pravovjerni muslimani treba da se riješe na svaki mogući način, te unatoč što je vlastitim balilukom i tradicionalnom nepreciznošću u tešku situaciju doveo gospođu Olgu Gregorian i nezaslužene slave željnog kolegu iz SB, Cerić je opet dokazao da uvijek može gore, da može odvratnije. I šta da mu čovjek sada radi? Da ga podsjeti na to kako se po nalogu zloglasne UDBA-e svojevremeno ukazao u Čikagu? Ili da ga podsjeti kako se uz pomoć SDA i Hidrogradnje dokopao dvjesto i nešto kvadratnih metara stambenog prostora u vili bivšeg komunističkog moćnika u centru Sarajeva? Ili kako je onaj policajac usred rata iz MUP-ovog OBL-a preko noći prekomandovan na prvu liniju na Žuč nakon što je Cerića bez ahmedije kroz prozor „vidio u elementu sa mladom...“? Ili kako je efendija osigurao stan u Beču?....Otišlo bi to, realno, predaleko!
Zato nam jedino preostaje da i ubuduće Cerića posmatramo isključivo kao glasnogovornika bošnjačke mafije i da se nadamo da i u Islamskoj zajednici Bosne i Hercegovine, u toj, vjerujem, čestitoj instituciju, još uvijek ima vjernika, da ima ljudi, koji znaju sve o osobi koji je ahmediju zločinački stavio u funkciju krupnog kapitala i wc školjki od šest milja...
U pucnjavi u vojnoj bazi Fort Hood u Texasu poginulo je 12 osoba dok ih je trideset povrijeđeno. Pretpostavka vojnih zvaničnika je da je ubistva počinio psiholog zaposlen u bazi američke vojske. Ubica, koji je preživio nakon što je pogođen četiri puta, identifikovan je kao major Nidal Malik Hasan. Za vrijeme dužnosti, odjeven u vojničku uniformu i naoružan automatskim pištoljema, on je sasuo kišu metaka u gomilu vojnih službenika i civila koji su se nalazili unutar medicinskog centra za tretman vojnika koji odlaze na teren van američkog kontinenta, saopštili su vojni zvaničnici.
Radi se o oružanom napadu sa najvećim brojem žrtava u nekoj američkoj vojnoj bazi na području SAD-a uopšte. Sve žrtve, uglavnom vojno osoblje te dvoje civila, pobijeni su na istom mjestu. Nakon prvih pucnjeva, na napadačevu vatru odgovorili su prisutni vojni službenici. Major Hasan ustrijeljen je prvim mecima koje je ispalila osoba koja je takođe ranjena u pucnajvi. Prvi izvještaji s mjesta nesreće govorili su kako su u razmjeni vatre poginuli i napadač i službenica koja je uzvratila vatru.
Osam sati nakon pucnjave, portparol u bazi, izjavio je da je major Hasan, kojeg je identifikovao kao jedinog napadača i koji je pogođen četiri puta, smješten u bolnicu u bazi, gdje se nalazi pod stalnom vojnom prismotrom, i ne nalazi se u životnoj opasnosti. Drugi vojni portparol izjavio je da je njegovo stanje kritično. Nije rečeno u kakvom je stanju povrijeđena službenica koja je ustrijelila Hasana.
Ranjeni napadač nije u mogućnosti da govori sa istražiteljima, tako da je više detalja o pozadini njegovog napada za sada nepoznato. Prema izjavama zvaničnika države Texas, major Hasan uskoro je trebao biti raspoređen na dužnost u Iraku ili Afganistanu.
Vojni zvaničnici tvrde da terorizam nije isključen, no prvi rezultati istrage ne ukazuju na to da se radi o terorističkom napadu. Radne kolege napadača ispričale su kako je Hasan uvijek govorio o tome kako se nada da će predsjednik Obama povući trupe iz Afganistana i Iraka i zalagao se da spriječi odlazak svoje jedinice na ratišta u Iraku ili Afganistanu.
Predsjednik SAD Barack Obama nazvao je pucnjavu stravičnim izlivom nasilja i pozvao Amerikance da se pomole za poginule i povrijeđene.
- Teško je kad naši muškarci i žene ginu u borbama izvan Amerike. Stravično je pogotovo kad se to dogodi u američkoj bazi na američkom tlu, rekao je predsjednik Obama.
Predsjednik Obama zatražio je da se provede detaljna istraga koja će dati odgovore i na najsitnije detalje ovog tragičnog događaja. Prema vojnim podacima, major Nidal Malik Hasan rođen je u mjestu Virginia, neoženjen je, nikada nije služio van granice i u dosijeu nema podataka o religiji.
Fort Hood je inače najveća aktivna vojna baza u SAD-u i bila je glavni centar za trupe raspoređene u misije u Iraku i Afganistanu. Baza je ubrzo poslije pucnjave zatvorena, a svo osoblje osim osnovnog je pušteno kući. Škole su zatvorene i na ulicama je pustoš, građani su se povukli u svoje domove.
FBI je na teren odmah poslao veliki broj agenata koji će pomoći istragu. U toku dana ispitano je preko stotinu lica. Oružje koje je koristio napadač pronađeno je na licu mjesta i prema izjavama zvaničnika, najvjerovatnije se ne radi o službenom oružju. Također, istražitelji će detaljno provjeriti podatke na kompjuteru i telefonu napadača te ispitati saradnike, rodbinu i prijatelje kako bi dobili jasan profil počinioca i eventualno doznali šta su motivi ovog događaja.
Ovaj čin će bez sumnje, s obzirom na Hasanovo jordansko muslimansko porijeklo, ponovo produbiti nepovjerenje američkih građana na muslimane u Americi. Stoga je muslimanska zajednica u SAD-u osudila pucnjavu kao gnusan incident te izjavila da muslimani Amerike dijele mišljenje sa predsjednikom Obamom po pitanju tragedije u Fort Hoodu. Zajednica je također naglasila da cijela organizacija suosjeća sa familijama poginulih i ranjenih.
To je regulirano Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o srednjem obrazovanju i vaspitanju, koji je danas usvojila Narodna skupština RS-a. Izmjene i dopune ovog zakona usaglašene su s odredbama Okvirnog zakona o srednjem stručnom obrazovanju i obuci u BiH i Zakonom o obrazovanju odraslih.
(FENA)
