To je regulirano Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o srednjem obrazovanju i vaspitanju, koji je danas usvojila Narodna skupština RS-a. Izmjene i dopune ovog zakona usaglašene su s odredbama Okvirnog zakona o srednjem stručnom obrazovanju i obuci u BiH i Zakonom o obrazovanju odraslih.
(FENA)
Predsjedavajući Predsjedništva BiH Željko Komšić izrazio je zadovoljstvo posjetom i ocijenio veoma bitnom podršku Velike Britanije na bh. putu ka NATO savezu, koji je prioritetan vanjskopolitički cilj za BiH s obzirom na to da je i predata aplikacija za Akcijski plan za članstvo u NATO-u (MAP).
Komšić je kazao da će NATO biti dobra preporuka za ulazak BiH u EU.
Miliband je istakao da Velika Britanija podržava ulazak BiH u NATO i EU te da put do ovih ciljeva nije jednostavan, ali da ih je, uz zajedničke napore predstavnika međunarodne zajednice i domaćih predstavnika, moguće ostvariti.
- Članstvo u Vijeću sigurnosti UN-a je velika prednost i velika odgovornost za BiH - kazao je Miliband i izrazio nadu da će Velika Britanija, koja je stalna članica Vijeća sigurnosti UN-a, uspješno sarađivati s BiH.
Butmirski proces, u kojem su zajednički partneri Evropska unija i Sjedinjene Američke Države, Miliband je ocijenio kao dobru priliku za razvijanje dijaloga i donošenje rješenja koja će ubrzati stvari naprijed za BiH.
Na njegovu konstataciju da će "priključenje BiH u Evropsku uniju i NATO bez napretka butmirskog procesa biti vrlo teško", član Predsjedništva BiH Haris Silajdžić je istakao da je začuđen vezivanjem butmirskog procesa za priključenje BiH NATO-u.
Dodao je da nije dobro razvijati kulturu nepoštivanja međunarodnih sporazuma te da bi BiH, ako bi prihvatila rezultate kršenja Dejtonskog sporazuma, bila još dalje od članstva u EU i NATO savezu.
Član Predsjedništva BiH Nebojša Radmanović je kazao da je budućnost BiH u euroatlantskim integracijama te dodao da na tom putu ima problema, nerazumijevanja jednog dijela međunarodne zajednice, ali da to nije razlog zaustavljanja zemlje na njenom euroatlantskom putu.
Transformacija Ureda visokog predstavnika je neophodna da bi BiH mogla aplicirati za kandidatski status u EU, kazao je Radmanović i dodao da BiH nezasluženo zaostaje na evropskom putu u odnosu na zemlje iz regije, saopćeno je iz Predsjedništva BiH.
(FENA)
Ministar unutrašnjih poslova Republike Srpske Stanislav Čađo potvrdio je novinarima u Banjoj Luci da, u ovoj akciji koju provode policije oba entiteta, dosad je obradom obuhvaćeno više od 60 osoba, lišeno slobode njih 35, a pretres se radi na 70 lokacija na prostoru RS-a, Federacije BiH i Brčko Distrikta.
Policije su dosad zaplijenile sedam kilograma skanka, određenu količina heroina, tableta ekstazi te opreme koja služi za distribuciju narkotičkih sredstava.
Otkrivena je i veća količina automatskog oružja, različitih vrsta eksploziva, ručnih bombi, pištolja, mobilnih telefona, kao i određena količina novca za koju se pretpostvlja da potječe iz vršenja ovih krivičnih djela.
Akcija se provodi pod koordinacijom Specijalnog tužilaštva RS-a, a u saradnji s Okružnim tužilaštvom Doboj.
U akciji učestvuju operativni dijelovi MUPRS-a, Uprava kriminalističke policije, jedinica Specijalne policije, centri javne bezbjednosti Banja Luka, Doboj, Bijeljina, Istočno Sarajevo, te Federalna uprava policije, kantonalni MUP-ovi te policija Brčko Distrikta.
Akciju „Gradina“ počeo je 2008. godine CJB Doboj, a u saradnji s Upravom kriminalističke policije MUPRS-a, dok je slobode lišeno više osoba i oduzeta veća količina droge.
(FENA)
Intervju Aleksandra Stankovića sa Emirom Kusturicom sniman danas na Mokroj Gori za emisiju Nedjeljom u 2 prekinut je nakon nekoliko pitanja koja se kontroverznom režiseru nisu svidjela. Na Stankovićevo pitanje o Kusturicinom druženju sa Slobodan Miloševićem tokom granatiranja Sarajeva ovaj je odgovorio da je to morao. Sljedeće pitanje o poređenu režiserove izjave kako su ljubavne poruke Miloševića upučene njegovoj supruzi Miri iz haške sudnice dirljive i može li ih porediti sa porukama Adolfa Hitlera Evi Braun isprovocirala su Kusturicu a traženje objašnjeje podrške haškom osuđeniku Anti Gotovini bila su mu dovoljna da prekine snimanje i nakon četrdesetpetominutne galame na ekipu HRT-a oduzme snimljene kasete. Stanković za Žurnal kaže da je mogao pretpostaviti prekid intervjua ali nikako siledžijsko ponašanja svog sagovornika.
Čime ste tačno isprovocirali Kusturicu pa je prekinuo snimanje?
- Konkretno pitanjima o njegovom nacionalizmu i odnosu sa Miloševićem, zašto štiti Ratka Mladića, ta pitanja su ga iživcirala.
Da li je Kusturica bio drzak?
- Nije. U toku intervjua je bilo sve uredu. Intervju je bio kao i svaki drugi , digresija, izjava, pitanje, odgovor i tako dalje. Tako, poslije intervjua je bio veoma drzak, svašta nam je izgovorio, 45 minuta nas je držao i verbalno maltretirao i uzeo nam snimljeni materijal.
Znači, bukvalno Vam je silom uzeo kasete?
- Doslovice je bilo tako. Na početku nismo dali ali poslije 45 minuta smo mu dali kazete da bi se izvukli odatle. Ne mogu reći da je bilo fizičkog nasilja, toga nije bilo, ali je bila rečenica: kazete na sunce pa onda možeš otići.
Kusturica je za RTV Srbija izjavio da ste Vi zaboravili kasete?
- Čujte, može on svašta izjavljivati.
Tvrdi da će Vam u ponedjeljak vratiti kasete. Vjerujete li mu?
- Ne vjerujem.
Jeste li očekivali ovakvo nešto?
- Ne, mislim, očekivao sam da može doći do prekida intervjua ali ne i do maltretiranja poslije toga. Očekivao sam da čovjek može odreagirati premda smo on i ja razgovarali ranije i sve je proteklo u najboljem redu. Čak sam u tom razgovoru rekao da ja mislim da je on srpski nacionalista. On je rekao da to nije ali da o tome možemo razgovarati u emisiji. Rekao je sva pitanja su dozvoljena, ja imam potrebu objasniti hrvatskoj javnosti o čemu se radi i završilo je tako kako je završilo.
Koliko ste dogovarali intervju?
- Dogovaramo se od proljeća. On je već u proljeće rekao da može, međutim, tada ja nisam mogao. Tako da smo sada napravili, odnosno nismo.
Poznati ste kao uporan novinar koji postavlja škakljiva i provokativna pitanja. Pretpostavka je da je i on znao za to. Zašto je po Vašem mišljenju uopšte pristao na intervju ako nije bio spreman da odgovara na takva pitanja?
- To sam ga i ja pitao i on mi je doslovice odgovorio: ja nisam znao ko si ti. Nisam se dobro informirao.
Šta ste ga još željeli pitati?
- Trebali smo razgovarati o tom njegovom identitetu, o tome što se on pronašao u pravoslavlju. Ja protiv toga nemam apsolutno ništa ali trebali smo razgovarati o tome. O njegovoj religioznosti, o filmu koji snima, šta će raditi ubuduće. Bilo je tu dosta tema za razgovor i imao sam, ja mislim, tema za dvije emisije, ali eto...
Ako nekim čudom pristane na novi intervju ili nastavak ovoga da li će te pristati?
- Ne bih imao ništa protiv. Na neutralnom terenu.
Čini li se Vama da Kusturica u posljednje vrijeme često mijenja priču, da se dodvorava?
- On je imao potrebu da dokaže hrvatskoj javnosti da nije to za što se izdaje, međutim, mislim da je izabrao najgori način da to pokaže. On je prije intervjua govorio da želi hrvatskoj javnosti objasniti da on nije četnik sa nožem u zubima, međutim, nije pokazao da je četnik ali je pokazao da je osoba sklona nasilju.
(zurnal.info)
Da bi završili obnovu svoje škole i sačuvali je od zatvaranja, roditeljima iz Potočana je potrebno oko četiri prosječne ministarske plaće, deseti dio cijene automobila premijera Nikole Špirića, pedeseti dio novca kojeg općinska administracija potroši na materijale i razne usluge, dvanaesti dio regresa za godišnje odmore kantonalnim poslanicima ili dvadesetpeti dio isplaćenog iznosa za njihov rad u raznim komisijama. Da budemo precizni, nešto manje od 20.000 maraka!
Osamnaest učenika u Potočanima kod Livna vole svoju trošnu školu iako nemaju školsko zvono, kuhinju, biblioteku, niti salu za fizičko. Peć na drva grije učionice, a vode često nestaje pa su kanisteri uvijek spremni. Ovu su školu zaboravili svi koji trebaju brinuti o njoj pa su roditelji prije tri godine počeli sami da je renoviraju. Od kuće su donosili namještaj, novac izdvajali koliko je ko mogao a sa poslova dolazili pravo u školu, ne da bi pohađali večernju nastavu nego bez naknade radili majstorski posao. Učiteljica Marija Marinčić kaže da su učionice izgledale kao katakombe. Danas su učionice zagrijane i prijatne. To, međutim, nije dovoljno za kantonalnu inspekciju koja želi zatvoriti školu, slati učenike na put od nekoliko kilometara i poništiti trud njihovih roditelja.
U još gorem stanju je škola u Golinjevu. Tamošnjih 28 učenika moraju u gumenim čizmama proći poplavljeni hodnik svaki put kada padne kiša ili snijeg. Voda curi niz memljive zidove, toalet nije popravljan još od pravljenja zgrade pa uprkos trudu zaposlenih izgleda kao da nije čišćen godinama a sijalice u hodniku ne smiju niti postaviti zbog vlage. Još desetak škola u okolini Livna, prema mišljenju inspekcije, nije uslovno za nastavu pa će vjerovatno biti zatvorene ako za dva mjeseca ne poduzmu nešto. Direktora Uprave za inspekcijske poslove Dubravka Kovačevića pitali smo šta će biti sa djecom ako se škole zatvore?
- Šta me briga. To nije moj posao – kaže jasno Kovačević.
Bajkoviti planovi za učionice
To bi trebao biti posao općine, kantonalnog i federalnog ministarstva obrazovanja. Ali oni imaju drugi plan. Reforma školstva koju su pripremali službenici u klimatiziranim kancelarijama predviđa ujedinjavanje škola što znači zatvaranje malih seoskih nastava i slanje djece u velike područne ili centralne škole autobusima ili kombijima.
- To je jeftinije nego renoviranje tih škola – kaže Darko Jozić, direktor osnovne škole Ivan Goran Kovačić, jedne od dvije centralne škole u Livnu.
U ovu školu ide 800 djece a još 500 njih u tri veće područne i sedam malih škola. Uprkos daleko boljim uslovima od manjih škola, ni ova ne može pratiti preporuke ministarstava o broju djece u razredima, vannastavnim aktivnostima i opremljenosti. Učiteljica Marija iz Potočana kaže da planovi i propisi teško da imaju veze sa stvarnošću i da umjesto reforme djeca imaju užasne uslove.
- Dobili smo naputke kako raditi. Sve je to divno i bajkovito. Kod nas su na podu bile daske i prašina a mi bismo trebali sjediti na podu, trebamo imati izlete a ne daju nam novac za prevoz – kaže ona, a do kakvih apsurda dolazi zbog nerealnih propisa najbolje govori zabrana pušenja u nastavničkoj zbornici iako ova škola uopšte nema zbornice!
Sve do prošle godine, škola u Potočanima je imala samo jednu učionicu. Tek je nedavno nabavljena tabla a od ove godine dvije vrijedne učiteljice imaju katedre.
- Ja sam govorila da mi ne treba sto, važnije je djeci kupiti opremu ali su roditelji insistirali na tome – kaže Marinčićeva.
Njena kolegica u učionici na spratu Marija Đuran sjedi na kućnoj fotelji koju je donirao jedan od roditelja. Među njihovim donacijama su i ormari, rasvjeta, dvije peći kao i fasada školske zgrade. Tek nakon toga opština se sjetila da ova škola postoji i donirala im prozore i vrata. Od skupljenog novca u selu roditelji su laminatom zamijenili stari prašnjavi pod. Kažu da su se već dobro iscrpili, novčano i fizički.
- Mislili smo da neko mora brinuti o školi ali kada smo vidjeli da ne brine sami smo počeli raditi. Od kruha smo odvajali. Mi imamo jednu platu jer samo muž u porodici radi – kaže Marija Bošnjak, majka dvoje učenika.
Biljanu Perišu ljuti što odluke donose ljudi punih novčanika iz udobnih kancelarija.
- Roditelji se ništa ne pitaju – kaže Periša i dodaje da su baš u učionici gdje sjedimo političari pravili predizborne skupove: Svi su to vidjeli.
Kantonalna inspektorica u ovoj je školi vidjela neuslovan toalet, jednu učionicu sa betonskim podom, ciglama zazidan prozor u hodniku i potpuni haos oko zgrade. Učiteljica Marija i roditelji kažu da su tada bili radovi pa je moralo biti tako. Ne bi ni sami slali djecu u neuslovnu školu ali nemaju drugog izbora a školovanje im je na prvom mjestu.
- Ispalo je da se ne vidi njihov trud koji je zaista velik – kaže učiteljica Marinčić.
Lokalnim vlastima ne zamjere toliko što im svih ovih godina nisu pomogli ali ih boli nepoštovanje njihovog dobrovoljnog rada.
- Kad smo mislili da ćemo dobiti pohvalu mi dobismo pljusku – objašnjava Vinka Lozančić i jasno kaže da djecu neće slati u Livno u školu jer za to nema niti vremena niti novca: Ne bi stigla ručak napraviti. Ako treba ja ću ga kod kuće učiti slova.
Džipovi, regresi i miševi
Velika provjera Uprave za inspekcijske poslove Hercegbosanske županije u oko 50 osnovnih i srednjih škola ovog kantona završila je poražavajućim saznanjem da je otprilike svaka peta osnovno škola neuslovna.
- U srednjim školama je prolazno stanje ali je u osnovnim katastrofalno. Sanitarni čvorovi su neuslovni, drvene obloge su dotrajale, prozori su zakovani pa se učionice ne mogu provjetriti, zgrade prokišnjavaju – kaže inspektor Kovačević koji je spornim školama dao rok od dva mjeseca za popravak uslova ili će u morati naložiti njihovo zatvaranje.
Kaže da će insistirati na poboljšanju uslova za mališane uprkos pritiscima koje već ima.
Najgore stanje zatečeno je u područnim osnovnim školama Megdan i Potočani. Brojne nepravilnosti utvrđene su i u područnim školama Podhum, Golinjevo, Ljubunčić, Zagoričani i Držanlije, piše u njegovom izvještaju.
Vinka Lozančić kaže da joj je žao što ova inspekcija nije došla tri godine ranije da vidi deke umjesto vrata učionice i miševe kako trče iz prostorije u prostoriju.
- Učiteljica nije imala di sist – prisjeća se Vinka i kaže kako ne može riječima opisati koliko im znače njihove dvije učiteljice dok joj se u očima pojavljuju suze.
A u posjeti školama je prije otprilike tri godine bila Meliha Alić, federalna ministrica obrazovanja. Jozić kaže kako je bila šokirala izgledom i uslovima sportske dvorane. Obećala je pomoći da se ona renovira ali je Jozić od tada nije ni vidio ni čuo.
Zatvaranje škole moglo bi značiti puno više od dječijeg putovanja do nove škole. Jedine dvije institucije u selu su škola i crkva, kaže učiteljica Marija. Ako vlasti zatvore školu ljudima i njihovoj djeci će ostati jedino da se mole. Povratak koji je u Potočanima u porastu mogao bi dobiti obrnut tok. Ako nema škole ljudi imaju više razloga za odlazak iz već teškog seoskog života, smatra Marija, koja si ne može priuštiti lakiranje noktiju jer svaki dan mora prije nastave naložiti vatru i održavati je dok posljednji učenik ne izađe iz učionice.
Još jedan od argumenata protiv zatvaranja seoskih škola jeste kvalitet nastave koju dobiju u manjem razredu. Učiteljica poznaje sve svoje učenike i ima više vremena za svakog od njih.
- Ovdje imaju priliku raditi i više nego u velikoj školi – kaže Marija.
Premještanje djece iz škola na koje su navikli može se odraziti i na njihov uspjeh. Mališani iz Potočana ne žele seliti.
- Djeca su čula kako mi pričamo o zatvaranju i razočarali su se. Oni su radili sa nama i za njih bi to bila katastrofa – kaže Marija Bošnjak.
Ovi roditelji žele što je prije moguće obnoviti svoju školu i od starog dijela koji je ranije bio dom kulture a sada se ne koristi napraviti školsku dvoranu.
Da bi završili obnovu svoje škole i sačuvali je od zatvaranja, roditeljima iz Potočana je potrebno oko četiri prosječne ministarske plaće, deseti dio cijene automobila premijera Nikole Špirića, pedeseti dio novca kojeg općinska administracija potroši na materijale i razne usluge, dvanaesti dio regresa za godišnje odmore kantonalnim poslanicima ili dvadesetpeti dio isplaćenog iznosa za njihov rad u raznim komisijama. Da budemo precizni, nešto manje od 20.000 maraka!
Potočani
{slimbox images/Reportaze/Livno/1.JPG,images/Reportaze/Livno/1.JPG;images/Reportaze/Livno/2.JPG,images/Reportaze/Livno/2.JPG;images/Reportaze/Livno/3.JPG,images/Reportaze/Livno/3.JPG;images/Reportaze/Livno/4.JPG,images/Reportaze/Livno/4.JPG;images/Reportaze/Livno/5.JPG,images/Reportaze/Livno/5.JPG;images/Reportaze/Livno/6.JPG,images/Reportaze/Livno/6.JPG;images/Reportaze/Livno/7.JPG,images/Reportaze/Livno/7.JPG;images/Reportaze/Livno/8.JPG,images/Reportaze/Livno/8.JPG}
Golinjevo
{slimbox images/Reportaze/Livno/9.JPG,images/Reportaze/Livno/9.JPG;images/Reportaze/Livno/10.JPG,images/Reportaze/Livno/10.JPG;images/Reportaze/Livno/11.JPG,images/Reportaze/Livno/11.JPG;images/Reportaze/Livno/12.JPG,images/Reportaze/Livno/12.JPG;images/Reportaze/Livno/13.JPG,images/Reportaze/Livno/13.JPG;images/Reportaze/Livno/14.JPG,images/Reportaze/Livno/14.JPG;images/Reportaze/Livno/15.JPG,images/Reportaze/Livno/15.JPG;images/Reportaze/Livno/16.JPG,images/Reportaze/Livno/16.JPG}
Osnovna škola Ivan Goran Kovačić, Livno
{slimbox images/Reportaze/Livno/17.JPG,images/Reportaze/Livno/17.JPG;images/Reportaze/Livno/18.JPG,images/Reportaze/Livno/18.JPG;images/Reportaze/Livno/19.JPG,images/Reportaze/Livno/19.JPG;images/Reportaze/Livno/20.JPG,images/Reportaze/Livno/20.JPG;images/Reportaze/Livno/21.JPG,images/Reportaze/Livno/21.JPG;images/Reportaze/Livno/22.JPG,images/Reportaze/Livno/22.JPG;images/Reportaze/Livno/23.JPG,images/Reportaze/Livno/23.JPG}
(zurnal.info)
Pero Maljutka, alias Petar Cvijanović, bivši šofer Biljane Plavšić i Svetozara Mihajlovića, godinama je varao ljude u BiH i Srbiji lažno se predstavljajući kao Milorad Dodik. Koristeći sličnost sa premijerom RS, tražio je od svojih žrtava priloge za SNSD, ali i novac za pomoć teško oboljele djevojčice. Prevara je funkcionirala skoro savršeno. Lažni Dodik je pogriješio samo u jednom – tražio je premalo Samo što je sa stranica crne hronike sišla vijest o hapšenju Petra Cvijetinovića iz Bijeljine, zvanog Pero Maljutka, javnosti poznatog po tome što se po BiH, Srbiji, ali i Hrvatskoj, lažno predstavljao kao premijer Republike Srpske Milorad Dodik i tražio novčanu pomoć za liječenje teško bolesnog prijatelja ili siromašne djevojčice, u Republici Srpskoj otkriven je još jedan u nizu slučajeva iznuđivanja novca.
Dok je lažni Dodik molio naivne pojedince i preduzeća da uplate novac na određeni račun kako bi se platilo skupo liječenje, ne libeći se da uzme i gotovinu, najnoviji prevarant iz Prnjavora predstavlja se kao član nevladine organizacije koja prikuplja novac uz blagoslov mlađahnog načelnika opštine Darka Tomaša, inače člana SNSD-a.
POLICIJSKA ZAŠTITA
Tako je Zoran Žunić iz Bosanskog Broda uspio da prevari otpravnika Autobuske stanice u Prnjavoru, Vladeka Šikoru za 300 KM, kojem je za “donirani” novac obećao reklamne majice sa logom preduzeća. Slučaj je otišao toliko daleko da je reagovala i opštinska vlast, koja je u obraćanju javnosti navela da je zbog saznanja da su “neki od privrednika namjeravali da doniraju novac” lažnom aktivisti NVO, lopova prijavila policiji.
Ovo nije prvi, a ni posljednji slučaj da se dosjetljivi prevaranti kriju iza imena, lika, ili glasa neke javne osobe, najčešće političara, i tako lako i brzo dođu do novca. Istina, Žunić je, neka ne zamjeri, sitan lopov. Drugi, veći i opasniji, varaju za veće sume, prijete i ucjenjuju.
Proljetos je na svjetlo dana izašla afera iznuđivanja novca u opštinama banjalučke regije, gdje je samo u Čelincu, na prevaru, od nekoliko lokalnih biznismena uzeto oko milion i po konvertibilnih maraka. Lanac prevare prekinuo je privatni preduzetnik iz Čelinca i poslanik SNSD-a u Narodnoj skupštini RS, Ilija Vujičić, koji je policiji prijavio Vidosava Jungića iz Čelinca za pokušaj iznude 80.000 eura.
Jungić je danima pratio svoju žrtvu i pokušao da ga ucijeni prijetnjom njegovoj porodici, što je Vujičića i primoralo da zatraži zaštitu od policije.
Vidosav Jungić nije ucjenjivao samo Vujičića, već i pomoćnika ministra finansija u Vladi RS Jovu Radukića, desnu ruku ministra Aleksandra Džombića, takođe Čelinčanina. Naravno, nije bio usamljen u ovom poduhvatu. Na djelu je organizovana grupa koja se po Banjaluci i okolini odavno bavi kriminalnim poslovima, uglavnom iznuđivanjem, reketiranjem, ali i kamatarenjem zbog kojeg su neki ostali i bez krova nad glavom, a mnogi bez preduzeća i pozamašne imovine. Ovo posljednje dogodilo se braći Željku i Molovanu Noviću iz Kotor Varoši, koji su novac uzimali pod kamatu, uredno vraćali glavnicu s kamatom, a onda su uslijedile ucjene i prijetnje. Tako su braća Nović ostala bez tri šumska traktora, dva auta, motocikla... Kamatari su išli dotle da su im novac iznuđivali prijetnjom da će jednog od njih baciti s mosta ili da će “dovesti pedere da ih j...”
U ovom slučaju optužen je Goran Vrhovac iz Čelinca, dok je Damir Ostojić saslušan i oslobođen svake sumnje. Nezadovoljna braća Novići po advokata su otišli čak u Bijeljinu, jer sumnjaju u sprege policije, sudija i advokata u Banjoj Luci. Oni kažu da su im ucjenjivači rekli kako imaju policajce koji rade za njih i sve im dojavljuju, te da u šaci drže i neke visoke funkcionere, čija imena Novići ne pominju ni policiji ni novinarima.
PRIJETNJA DODIKU
Zanimljivo je da se Ilija Vujičić pokazao kao najtvrđi orah. On se obratio i svom stranačkom šefu, Miloradu Dodiku, ali i ministru unutrašnjih poslova Stanislavu Čađi i od njih zatražio da zaštite njega i njegovu porodicu, ali i da zaustave kriminalce koji su uzimali novac od privatnika pod kamatu, tvrdeći da tako skupljaju i peru pare za finansiranje SNSD-a. Naravno, sve dok iznos preuzetog novca ne bi dostigao značajniju cifru. Tada bi, po pravilu, isplata kamata prestajala, a “pošteni biznismeni” i “stranački aktivisti” netragom nestajali.
Vujičić je “priprijetio” Dodiku da će istupiti iz stranke ako se stvari ne istjeraju na čistac, a izašao je i u javnost, otvoreno govoreći u medijima o svemu što ga je snašlo. Banjalučka Alternativna televizija u više navrata objavila je ovu priču, dok se većina medija zadržala na prenošenju šturih policijskih saopštenja. Ministar unutrašnjih poslova Stanislav Čađo izbjegava da govori o ovom slučaju, najčešće tvrdeći da je istraga u toku i da je stvar osjetljiva. Kako i ne bi bila kada neki tvrde da su u sve bili uključeni i pojedini inspektori policije.
Svi ovi slučajevi imaju jednu zajedničku nit koja ih veže za vladajuću stranku u Republici Srpskoj. Iza autoriteta lidera SNSD-a Milorada Dodika krio se i “junak” s početka priče, Pero Maljutka, koji je svoju glumačko-prevarantsku karijeru započeo u Bijeljini. Kada je u svom gradu postao svima znan i kada mu priča o skupljanju novca za liječenje teško oboljelih nije prolazila, odlučio je da fizičku sličnost sa Dodikom unovči u Srbiji, gdje je i uhapšen nedavno. Ovom hohštapleru pošlo je za rukom da imitirajući Dodikov glas i pokrete prevari čak i velika imena srpskog biznisa, vlasnika “Comtrade-a” Veselina Jevrosimovića i “East pointa” Zorana Drakulića, koji su priznali da su bili mete lažnog Dodika. Vlasnik kompanije za proizvodnju vojne opreme, Mile Dragić, “primio” se na Maljutkinu priču o bolesnom djetetu i uplatio 2.000 eura.
Pero Maljutka, za kojim je MUP RS tragao od aprila 2007. godine zbog prevare je osuđen na godinu i po dana zatvora. U predizbornoj kampanji 2006. godine Petar Cvijetinović je od direktora preduzeća “Milinvest” iz Ugljevika, "Gumatekt" iz Bijeljine, "Elektro-Bijeljina", zatim vlasnika "Jovanović komerca", "Limar Rajka", prodavnice "Saša" i poznate bijeljinske poslastičarnice "San Marko", na ime priloga za SNSD uzeo više od 20.000 maraka.
ŽRTVE IZ DODIKOVOG DRUŠTVA
Cvijetinović je porijeklom iz Tuzle, a nadimak Maljutka stekao je tokom rata, nakon što je stradao od istoimenog projektila. Nakon ranjavanja bio je jedno vrijeme lični vozač Biljane Plavšić, a potom i Svetozara Mihajlovića, dok je ovaj bio u Vijeću ministara BiH, kada i započinje njegov uspon. Tu je Maljutka i došao do brojnih ličnih kontakata, brojeva telefona, što mu je uz poznavanje budućih žrtava i njihovih navika, omogućilo da se bez problema lažno predstavlja i bez većih teškoća ih prevari. Nerijetko se predstavljao i kao jedan od Dodikovih ministara, vjerovatno računajući da je njihov lik manje poznat, a time i manja šansa da bude razotkriven. Da bi se shvatilo koliko je umješnosti, ali i hrabrosti Maljutka pokazao, dovoljno je reći da je uspio prevariti i Matu Anđelića, direktora Parka prirode Blidinje, a da su se na njegovom udaru našli direktor Banje Vrućice Zdravko Ostojić, vlasnik lanca apoteka u Banjaluci Anđelko Kozomara, nekadašnji vlasnik Tropik centra Mirko Risović, bivši vlasnik “Milke” Laktaši Vukašin Vojinović, vlasnik “Ideal petrola” Nenad Luburić, gradonačelnik Banjaluke Dragoljub Davidović, zvornički biznismen Dragan Spasojević i mnogi drugi među kojima ima i Dodikovih saradnika i prijatelja.
Jedan od Maljutkinih poznanika ispričao je za novine da je ovaj još dok je bio na ratištu devedesetih godina govorio kako će otimati novac od bogatih i davati sirotinji, jer navodno nije bio zadovoljan kako narod živi u ratu, a i poslije njega. Neostvareni Robin Hud iz Bijeljine (nema dokaza da je novac davao sirotinji) ipak je dolijao, bez obzira što je dugo uspijevao da izmiče zakonu koristeći iskustva stečena u policiji.
Vodeći svoju “humanitarnu akciju”, na čijem spisku “donatora” su desetine direktora i vlasnika preduzeća, Maljutka je pokazao dokle seže ljudska naivnost, ali i servilnost ovdašnjih biznismena prema političarima, u čije ime je uspio da, prema nekim procjenama, sakupi gotovo 100 000 eura.
Onima koji poznaju ljude kojima se obraćao za “pomoć”, ali i one u čije ime ih je kontaktirao, jasno je da je Maljutka bio jako dobro informisan o njihovim poslovnim i prijateljskim relacijama. Mnogi od viđenijih biznismena od sramote nisu mogli da priznaju, niti da prijave policiji kako su i oni bili žrtve prevare, što je vjerovatno i otežalo istragu i usporilo Maljutkino hapšenje.
Dobro upućeni tvrde da je Maljutka svojevremeno bio u vrlo bliskim odnosima sa pojedincima iz Dodikovog užeg okruženja, što ga je u početku vjerovatno i štitilo, sve dok “Dara nije prevršila mjeru”.
Ako bi se poslije svega trebao izvući nekakav zaključak, on bi mogao biti sažet u formi konstatacije da veliki lopovi ne trpe miješanje u VLASTiti posao. Osim ako neko od “sitnih” nema valjane činjenice kojima ih može ucijeniti. Otud se Maljutka donedavno slobodno šetao po Bijeljini, Loznici, Beogradu, Novom Sadu... Otud se i dalje slobodno šetaju mnogi koji su, kako stvari stoje, po Banjaluci, Čelincu, Kotor Varoši... po ko zna kuda, najprije radili za nečiji (partijski, šefovski, policijski, rođački) a onda za svoj groš.
Mnogi od njih, radeći u službi kao vozači, lični ili stranački kuriri, policajci, imali su priliku da vide kako se “sakuplja” novac - “za partiju”, “za skrivanje Radovana”, “za srpsku stvar”, za razne vidove “pomoći”. Tako su i došli na ideju da razviju vlastiti biznis, obezbijeđen “ustima koja ćute kao zalivena”.
Nekada uspješna firma za proizvodnju sapuna i deterdženata - Astro - pod čudnim je okolnostima završila u stečaju i čini se planski upropaštena. Privatizacija i oživljavanje ove firme nije uspjelo, pa je na koncu imovina rasprodana da bi se namirili dugovi. Atraktivno zemljište na kraju je kupila kompanija AGradnja Nihada Imamovića po nekoliko puta većoj cijeni od one za koju je isto zemljište godinu ranije kupila kompanija Vinojug.
Priča sa mnogo nejasnoća o ovoj, sada spornoj lokaciji, počela je nekoliko godina prije nego ju je kupila Imamovićeva kompanija AGradnja. Privatizacija Astroa prodajom za certifikate završena je krajem 2002. godine i ukupna vrijednost kompanije tada je procijenjena na 4.823.250 maraka. Bez novog ubrizganog kapitala Astro je počeo trgovati sa gubicima i sve se više zaduživao. Nešto više od godinu dana nakon upisa certifikata tadašnji direktor Sead Kurtagić proglašava stečaj. U periodu od privatizacije do pokretanja stečaja broj radnika Astroa se smanjio sa 430 na 140. Stečajni upravnik, Emir Bajramović, tada odlučuje prodati imovinu ove firme kako bi izmirio dugove. Rizah Softić, predsjednik Udruženja dioničara, akcionara i udjeličara Bosne i Hercegovine smatra da je tada napravljena jedna od najvećih grešaka.
- Počeo je polako da prodaje što je van pameti, osuđujemo Bajramovića zbog toga. Nije došao na ideju da uradi program reorganizacije. Kad si bolesnik, izlječenje tog bolesnika je reorganizacija. Ne možemo da vjerujemo da to nije moglo biti u Astrou – kaže Softić i objašnjava da su postojala i druga rješenja: Stečaj se ne rješava prodajom imovine. Kad imaš kuću, štalu, dva auta, prodaš jedno auto i nastaviš da radiš, ne prodaješ sve.
On smatra da je na stečajni postupak izlobiran, te da je Astro definitivno mogao nastaviti proizvodnju.
Umjesto toga, svoje najveće bogatstvo, zemljište od 10.500 kvadrata na kojem se nalazi i stara zgrada tvornice proglašena nacionalnim spomenikom, prodaju firmi Vinojug za nešto manje od četiri i po miliona maraka. Trgovačku firmu Vinojug 1999. godine je kupio Izet Gadžo za 75.000 maraka iako je njena početna cijena bila veća od 250.000 maraka. Ta je kompanija, dakle, pet godina nakon svoje privatizacije kupila zemljište po cijeni 15 puta većoj od svoje prvobitne vrijednosti. Da stvari budu zanimljivije, godinu dana nakon kupovine zemljišta, bez ikakvih aktivnosti, ono je prodano kompaniji AGradnja, za nešto više od 14 miliona maraka.
Na mjestu gdje su se nekada proizvodili sapuni danas je gradilište sa izgrađena tri sprata garaža pod zemljom i neizvjesnim nastavkom radova. Prodaja imovine u stečaju i njena preprodaja sasvim su posebna tema, za drugi dio priče o tome kako se gradi novo lice Sarajeva.
(zurnal.info)
Međutim, Kozarić napominje da broj zabilježenih slučajeva krivotvorenja novca nije značajan za BiH te da KM kao novčanica nije „napadnuta” od falsifikatora da se nadležni ne bi mogli odbraniti.
Trenutna vrijednost novčanica koje su u opticaju u BiH iznosi dvije milijarde i 24 miliona KM, a od toga je 38 miliona novčanica i 198 miliona kovanica.
”Dominacija gotovinskog plaćanja utječe i na kvalitet novca u opticaju, koji brzo opada, a prosječna starost novca u BiH je oko sedam godina, iako je standard papirnih novčanica pet godina”, rekao je Kozarić i dodao da, iako se pokušava da podigne kvalitet novca, od 25 do 30 posto koji se vrati u trezor Centralne banke ide na uništavanje.
U prvih šest mjeseci u BiH povećan je broj slučajava krivotvorenja novčanica, a evidentirano je 1.686 falsifikata novčanica konvertibilnih maraka, kovanica 1.648 komada, a prvi put ove godine zabilježni su falsifikati kovanice od pet KM.
Euro novčanice krivotvorene su u 1.012 slučajeva, a ostalih falsifikovanih novčanica bilo je oko 235.
Za razliku od prošle godine kada je najveća krivotvorena novčanica bila 50 KM, u ovoj godini je to 20 KM, s procentom 48,81 posto, a novčanica od 100 eura dominira među falsifikatima.
Guverner Centralne banke BiH je ukazao da se KM štampa na istom mjestu gdje i euro, a svaka nova serija ima i nivo zaštite, od tri koja se koriste.
Kozarić je, koji je govorio na dvodnevnom regionalnom stručnom seminaru o temi „Nove metode u zaštiti novčanica - iskustva eksperata centralnih banaka i policije”, kazao da se u 2006. i 2007. dogodilo 48 oružanih pljački banaka i pošta i otuđeno je oko 10,3 miliona KM i oko 2,2 miliona eura.
S druge strane, kazao je guverner Centralne banke, u proteklih devet mjeseci ove godine smanjen je broj pljački, odnosno na meti razbojnika je bilo 12 banaka i dvije pošte, a odneseno je 247.000 KM.
On je, pozivajući se na statistiku, kazao da su se pljačke najčešće događale subotom od 8 do 08.30 sati i ponedjeljkom od 16 do 18 sati.
Kada je u pitanju zaštita transporta novčanica, on je napomenuo da je Centralna banka BiH uvela prijevoz blindiranim vozilima sa satelitskim praćenjem, na osiguranju su angažirani i pripadnici Agencije za istrage i zaštitu s dugim cijevima, a i informacije o transportu su poznate malom broju osoba kako bi se smanjio broj mogućih insajdera o terminu, teretu, lokacijama i drugo.
Ministar unutrašnjih poslova Republike Srpske Stanislav Čađo ukazao je i da je razvoj savremenih tehnologija omogućio i veću šansu krivičnih djela falsifikovanja, što znači da će tih krivičnih djela biti više u narednom periodu, ali i napomenuo da policija ozbiljnije prilazi otkrivanju tih slučajeva.
U devet mjeseci MUP-u RS-a prijavljen je 81 slučaj falsifikovanih novčanica, a u istom periodu prošle godine evidentirano je 57 slučajeva, što znači povećanje za 47,2 posto.
Učesnike regionalnog stručnog seminara pozdravio je ambasador Švajcarske Konfederacije u BiH Rolf Lenc te generalni direktor firme „MRG Eksport-Import“ Milun Grbović čija je firma i organizator skupa.
(FENA)
Predsjednik IDC-a Mirsad Tokača istaknuo je na pres-konferenciji da novi projekt predstavlja kvalitativan pomak u sakupljanju činjenica o ratu - ratnim zločinima, kršenju međunarodnog humanitranog prava, konvencija o genocidu i ženevskih konvencija te doprinos demonopolizaciji procesa suočavanja s prošlošću kojim se pokušava manipulirati u političke svrhe.
"Naša je namjera građanima BiH, kao i bh. dijaspori omogućiti sveobuhvatan pristup informacijama u posjedu IDC-a, ali podacima drugih institucija koje su spremne da sarađuju na ovom projektu", kazao je Tokača, uz napomenu da se radi o poslu koji nije završen, te koji će se nastaviti unosom novih, ili korigiranjem već unesenih podataka u skladu sa saznanjima do kojih će se doći.
Bosanski atlas ratnih zločina sadrži 50.000 geokodiranih tačaka, a tim IDC-a dosad je posjetio više od 2.500 mjesta na kojima su zločini počinjeni. Atlas nudi mogućnost za pretraživanje podataka po različitim specifičnim kriterijima, te uvid u geografski preciznu sliku lokaliteta gdje su zločini počinjeni, uz odgovarajuću videopotporu (sadrži oko 3.500 sati videozapisa).
Atlas predstavlja i svojevrsni memorijal svim žrtvama proteklog rata bez obzira na njihovu etničku, religijsku, političku ili socijalnu pripadnost.
Kako je rečeno, ovaj je projekt otvoren za dopunu novim relavantnim činjenicama i dokazima kao što su one sadržane u arhivi Haškog tribunala (ICTY), ili činjenicama o ratnim dešavanjima s prostora eks Jugoslavije, kao i novim sudskim presudama. Atlas može biti koristan za tužitelje, a s obzirom na brz pristup određenim činjenicama.
Svako ko ima pristup Internetu može posjetiti web-portal IDC-a (Hyperlink http:/www.idc.org.ba) i tako dobiti fajlove Atlasa, te koristeći Google Earth zumirati kartu Bosne i Hercegovine, a potom dodatno zumirati sva područja i lokacije na kojima su ratni zločini počinjeni.
(FENA)
Od 12. do 16. novembra u Sarajevu će biti održan Pravo ljudski, festival dokumentarnog filma o ljudskim pravima. U toku četvrtog po redu festivala bit će prikazano 19 dokumentarnih filmova a publika će biti u prilici da nakon projekcija razgovara sa autorima. Novitet u sklopu festivala je Zoom Rights festival kao i konkurs za najbolju Pravo ljudski fotografiju namijnjenu isključivo srednjoškolcima. Povodom svega toga razgovarali smo sa izvršnom direktoricom festivala Monjom Šuta - Hibert.
Šta je tema ovogodišnjeg Pravo ljudski film festivala?
- Osnovni razlog postojanja Filmskog festivala o ljudskim pravima jeste želja da se u javnom prostoru građanima omogući pristup recentnoj dokumentarnoj produkciji koja svojom tematikom može podsticajno djelovati na produbljivanje javnog diskursa o ljudskim pravima. Stoga klasičan tematski okvir ne postoji, već je koncept našeg djelovanja utemeljen na ideji da se informacije o svijetu u kojem živimo, oblikovane i predstavljene uspjelim dokumentarnim osvarenjima, ponude javnosti. Obzirom da se društveni prostor generira kroz dijalog, komunikaciju i slobodnu razmjenu ideja, Pravo ljudski svojim postojanjem pokušava da izbjegne svaku vrstu komercijalizacije. Stoga je ulaz na sve naše projekcije slobodan. Namjera nam je pokazati kako pristup kulturnom dobru, u ovom slučaju filmovima, ne mora nužno konotirati tržišnu eksploataciju proizvoda kulturne industrije.
S kojim poteškoćama se susreće vaš tim kada odluči da se na festivalu prikaže neki od aktuelnih svjetskih dokumentarnih hitova?
- Kao što se može pretpostaviti, problem prava na prikazivanje filmova iz našeg programa je uvijek vezan za pregovaranje sa producentima i distributerima s obzirom na prilično visoku tržišnu cijenu dokumentaraca. Osim toga, svakako treba imati u vidu da je gotovo na svakoj našoj projekciji prisutan reditelj/ica ili protagnoist/ica filma, što onda usložnjava čitav koncept budući da gostima treba osigurati adekvatne uvjete boravka u Sarajevu za vrijeme trajanja festivala. Ukoliko još želite da animirate javnost o tome što radite, da imate adekvatnu promotivnu podršku, onda sigurno postaje jasno kako pred malobrojnim timom entuzijasta koji održavaju ovu ideju živom već četvrtu godinu stoje mnogobrojni izazovi da čitav događaj bude isplaniran i realiziran na profesionalan način. Mi nemamo velika budžetska sredstva i nastojimo svoje ambicije prilagoditi uvjetima u kojima radimo i ne tražimo, niti molimo za podršku one koji ne osjećaju bliskost sa uvjerenjima koja nas podstiču da filmsku kulturu otvorimo onima koji je znaju cijeniti.
Na redu je četvrti festival, kakvi su dojmovi sa tri prethodna?
- Festival je inicijalno zamišljen kao podrška magistarskom studiju ljudskih prava i dekratije u Jugoistočnoj Evropi koji organizira Centar za postdiplomske interdisciplinarne studije Univerziteta u Sarajevu. Međutim, nakon prve dvije godine, odlučili smo se otvorenije ući u javni prostor Sarajeva jer smo osjetili da postoji izvjestan širi interes za ono što radimo. Tako je npr. posjeta prošle godine bila znatno veća, čak bih rekla da je premašila naša očekivanja. To nam je, naravno, bio još jači podstrek da ove godine u programu imamo još veći broj dokumentarnih filmova.
Ko gleda dokumentarne filmove na festivalu o ljudskim pravima, na kojem nema crvenog tepiha, glamura, kupovine ulaznica ni VIP propusnica?
- Dokumentarni film je već odavno također prilično velika industrija. Stoga ne mislim da je ovaj žanr sam po sebi lišen publike koja je naviknuta da gleda isključivo filmove komercijalnog karaktera. Međutim, kako sam već napomenula, naš cilj je ponuditi slobodan pristup filmu te na taj način skrenuti pažnju javnosti kako se kvalitetna filmska ostvarenja mogu predstavljati građanima, a pri tome ne ograničavati pristup informacijama, bilo visokim cijenama ulaznica, bilo VIP pozivnicama sa „probrane“ posjetioce ili možda sms-rezervacijama koje nisu ništa drugo nego promoviranje već ionako visoko profitabilnih sponzora koji zapravo najviše profitiraju od festivalizacije kulture. Naš koncept jer radikalno drugačiji. Mi koristimo donatorski novac da proizvode kulture „oslobodimo“ njihove uloge da na tržištu generiraju još više profita.
Ko su gosti ovogodišnjeg festivala?
- Ove godine će biti jako puno gostiju i ne bih posebno isticala niti jedno ime, iako tu ima nekoliko autora koji iza sebe imaju značajnu karijeru i mnoštvo nagrada, već bih skrenula pažnju na činjenicu da su gotovo svi filmovi koje ćemo prikazati nastupali na renomiranim svjetskim festivalima dokumentarnog filma poput IDFA-e, Sundance-a, Hot Docs-a, Berlinale-a, Silverdocs-a, Human Rights Watch-a, Amnesty International-a itd., što je svakako samo potvrda da se govorim o ostvarenjima koja su imala zapaženu ulogu na prestižnim destinacijama filmskog stvaralaštva. Osim toga, ove ćemo godine imati čak tri premijere (svjetsku premijeru bosanskohercegovačkog dokumentarnog filma o čovjeku koji je u životu logorovao čak tri puta – „Čovjek XX vijeka“, Harisa Prolića, zatim predpremijeru filma „Tragovi“ španskog reditelja Guillermo Carreras-Candija o postratnoj generaciji mladih ljudi iz Bosne i Hercegovine, te specijalnu premijeru filma „Kreni i trči“, američke rediteljice Nicole Opper). Ove godine ćemo prikazati i dva kratka filma, a posebno je potrebno naglasiti film „Next floor“ koji je prošle godine u Cannesu osvojio nagradu kritike. Sve informacije o filmovima, inače, je moguće pronaći na našoj web stranici www.pravoljudski.org
S obzirom da su redatelji i producenti koji gostuju na festivalu velika imena dokumentarnog filma, hoćete li organizirati i neke radionice?
- Radionice će biti organizirane u okviru našeg programa za srednjoškolce „Zumiraj prava“ (Zoom rights) koji smo pokrenuli prošle godine pozivajući učenike da pošalju svoje fotografije na temu ljudskih prava na natječaj koji je bio otvoren do sredine oktobra. Taj dio programa će biti organiziran u Međunarodnom centru za djecu i omladinu na Grbavici, a za autore najuspjelijih fotografija su i ove godine osigurane nagrade, jedan foto aparat i tri knjige. U okviru glavnog programa koji će se desiti u kinu Meeting point, u nedjelju će biti također upriličena panel diskusija na temu „Kolektivna sjećanja – prikaz ratnih stradanja u umjetnosti”.
Da li je moguća saradnja festivala sa nekim od javnih TV servisa u Bosni i Hercegovini?
- Čini mi se da su mediji sve zainteresiraniji za ovo što radimo, a medijski pokrovitelji 4. Festivala o ljudskim pravima Pravo ljudski su Federalna televizija i RTRS. Mislim da je u današnje vrijeme jako bitno obratiti pažnju i na elektronske medije, npr. poput vašeg, jer činjenica razmjene informacija u digitalnom kontekstu upućuje kako decentrirani medij Interneta ima itekako značajnu ulogu za diseminaciju informacija.
Do sada je festival održavan na više lokacija, gdje će se održati ovogodišnji?
- Sve projekcije će biti u kinu Meeting point, u poslijepodnevnim, večernjim i kasnim večernjim terminima, a tokom vikenda ćemo imati i dnevne projekcije. Otvaranje festivala je 12.11. u 18h sa filmom Karima Chroborga „War child“ o sudanskom vojniku, mladiću koji je preživio ratne strahote u Africi da bi potom napravio karijeru hip-hop zvijezde, te danas novcem koji zarađuje muzikom pomaže obrazovanje afričke omladine. Zatvaranje festivala je 16.11. u 20h projekcijom filma „Let's make money“, austrijskog reditelja Erwina Wagenhofera, a radi se o filmu koji zaista treba pogledati jer govori o globalnim tokovima novca, ekonomskom totalitarizmu i „famoznim“ kreditiranjima od strane Svjetske banke i MMF-a, iznoseći informacije o stvarnim posljedicama takvih aranžmana kojima se države potpisnice u većini slučajeva dovode u poziciju dugoročnog dugovanja i gubljenja ekonomskog suvereniteta.
Bez koga festival ne bi postojao?
- Pravo ljudski ne bi postojao bez nutarnje potrebe, spremnosti i energije, ne više od pet do šest ljudi koji nemaju pretenziju da svoj nesebičan rad vežu za vlastitu promociju.
ŠTA GLEDATI
(izbor: Mario Hibert)
LETS MAKE MONEY (Austrija, 2008; režija: Erwin Wagenhofer)
Iznimno aktuelna studija o ekonomskom totalitarizmu, globalnim tokovima novca, privatizaciji javnih resursa, mafijaškoj metodologiji ucjene zagovornika slobodnog tržišta i investicijskih fondova. Film koji objašnjava skrivene namjere kreditiranja i posljedice potpisivanja sporazuma sa Svjetskom Bankom i Međunarodnim monetarnim fondom.
BURMA VJ: REPORTING FROM A CLOSED COUNTRY (Norveška, Švedska, Danska, Velika Britanija, 2008; režija: Anders Ostergaard)
Priča o novinarima koji su krijumičarenim video snimcima pokrenuli televizijsku revoluciju protiv burmanskog vojnog režima. Dokumentarac o borbi za slobodu tehnologijama informacijskog doba.
ANOTHER PLANET (Mađarska, 2008; režija: Ferenc Moldovany)
Djelo izuzetne stilske vrijednosti, uznemirujuće fotografije i hipnotične muzike, koje prikazuje izrabljivanje djece u Ekvadoru, Meksiku, Kongu i Kambođi. Iznimno potresna dokumentarna drama o ropstvu i planetarnoj moralnoj krizi.
THE AGE OF STUPID (Velika Britanija, 2009; režija: Frenny Armstrong)
Film koji upozorava na zabrinjavajuće ignoriranje klimatskih promjena i šalje alarmantnu poruku kako je razvoj zasnovan na prekomjernoj potrošnji ekološki neodrživ. Globalna premijera ovog aktivističkog dokumentarnog filma koja se desila u septembru održana je istovremeno u preko 700 gradova i 75 zemalja svijeta.
ČOVJEK XX VIJEKA (Bosna i Hercegovina, 2009; režija: Haris Prolić)
Premijera filma o čovjeku koji je logorovao u tri puta, u tri različita politička sistema: Mauthausen, Goli otok, Vojno-istražni zatvor «Mali logor» u Banjaluci. Nevjerovatna ljudska sudbina, velikog svjedoka fašističkih ideologija XX vijeka.
Za više detalja i informacija o ostalim filmovima iz PRAVO LJUDSKI programa posjetiti: www.pravoljudski.org
Elling je bez sumnje jedan od najznačajnijih jazz pjevača današnjice. Svojim albumima zaslužio je osam nominacija za Grammy, već trinaest godina zaredom osvaja nagrade magazina Downbeat, a desetu godinu zaredom žiri kojeg čine muzički kritičari proglašava ga najboljim jazz pjevačem godine, saopćeno je iz direkcije Jazz festa.
Za 2008. osim žirija i čitaoci ovog uglednog magazina proglasili su ga najboljim, a istu nagradu peti put od 1998. dodijelili su mu i čitatelji JazzTimesa. Respektabilna je lista umjetnika s kojima je do sada sarađivao, kao i značajnih festivala i koncertnih dvorana u kojima je nastupao. Britanski The Guardian nazvao ga je “istinskim muzičkim fenomenom”.
Sutra, 4. novembra, Elling će u 12 sati u maloj sali BKC-a održati radionicu za mlade muzičare i studente muzičkih akademija, a istu večer u okviru glavnog programa 13. Jazz festa na sceni BKC-a nastupit će Anouar Brahem Quartet.
Riječ je o ansamblu jednog od najpoznatijih arapskih muzičara, po virtuoznosti možda najistaknutijeg. Muzika Anouara Brahema opire se klasifikaciji: u isto vrijeme odgovara svakoj definiciji od jazza do world musica, a opet niti jednoj u potpunosti. U njegovoj muzici prisutni su islamski, afrički i mediteranski muzički utjecaji što nerijetko donosi sasvim nove boje i nove forme muzičkog izraza. Kritičari i publika se slažu da je Brahemova muzika ravna poeziji i jedna od najljepših priča u umjetnosti našeg vremena, saopćeno je iz direkcije Jazz festa.
Publika Jazz festa će biti u prilici uživati u jednom od prvih koncerata Anouara Brahema s novim ansamblom s kojim je snimio album The Astounding Eyes of Rita, objavljen u septembru.
U srijedu u 22 sata program Next Generation predstavit će Arkul, projekt mostarskih umjetnika Atille Aksoja i Vladimira Mićkovića. Oni će predstaviti svoj prvi album sefardskih pjesama na ladino jeziku. Arkul je međunarodna kritika već prepoznala kao važnu pojavu na muzičkoj sceni, a Vladimir Mićković je jedno od najvećih muzičkih otkrića u Bosni i Hercegovini u proteklih nekoliko godina.
Ulaznice za sve koncerte mogu se kupiti u box officeu u BKC-u od 12 do 23 te pola sata prije koncerta u Pozorištu mladih.
(FENA)
Čitav napad Radončićevih kerbera koncipiran je upravo na tezama koje, u pokušaju otjerivanja stranaca sa ovih prostora i gašenja svjetla u balkanskoj krčmi, pred finalnu pljačku, emituje kriminalac, rasista, autokrata i prostak iz Laktaša.
Nakon, nedavne, ksenofobne histerije povodom odluke Evropske komisije o neuvrštavanju BiH na listu za ukidanje viza (zbog neispunjavanja minimalnih uslova, od strane aktuelne vlasti), Fahrudin Radončić, ponovo, ovih dana, uključuje, na maksimalnu brzinu, svoju veš mašinu za pranje bošnjačko-muslimanskih mozgova i, na sav glas, vrišti o nekakvoj međunarodnoj zavjeri protiv Bošnjaka-muslimana. Očekivano, u tome mu se pridružuje i Islamska zajednica, sa svojom fobijom o islamofobiji i sklonosti kriminalcima raznih vrsta.
KOL'KO KOŠTA KAD RADONČIĆA BOLI?
Mašući nekakvim šemama, od kojih neke neodoljivo podsjećaju na zidne novine koje prave djeca u predškolskim ustanovama, Gazdin novinarski zvjerinjak, koji se jedino dobro i prirodno osjeća u trenucima kad im On odredi metu i pusti ih sa lanca, ponovo je u svojoj omiljenoj ulozi – činjenja stravične, u punom kapacitetu nesagledive, štete onima čijim se zaštitnikom pretstavljaju.
Bošnjačko-muslimansko stanovništvo nastoji se uvjeriti da je stavljanje na papir najeksponiranijih likova iz bošnjačkog političkog, privrednog, vjerskog i kriminalnog miljea, i sugerisanje određenih veza između njih („Ma ne mogu vjerovat“, rekao bi prosječni građanin ove zemlje, prije nego bi umro od smijeha zbog ovog „otkrića“) – napad na „cjelokupan bošnjački narod“, na muslimane i na državu BiH.
I za taj napad se nastoji optužiti, niko drugi do – OHR.
Od Gebelsa, preko Miloševića, do Dodika i Radončića, svima je poznato da je potpuno nebitno da li u nečemu ima i grama istine, važno je da narodu ubacite „bubu u uho“ i da je onda, stalnim ponavljanjem istih gluposti, izludite i natjerate da probije bubnu opnu, smjesti se u lobanjsku šupljinu i počne roviti po mozgu nesretne žrtve.
U nepismenim tekstovima, „Istraživački tim“ Gazde Radončića, svoj krunski dokaz, naziva „lažnim shemama“, navedene likove „vičnijim Bošnjacima“, reisa Cerića kriminogenim (pa imatel bar lektora?), priznaju da ne znaju ni gdje su sheme nastale („najvjerovatnije u političkom odjelu OHR-a“), ni ko im je autor („izvjesni Erik“), ali „znaju“, ko da su ih sami crtali (ili u crtanju, držanjem svijeće, pomagali), šta im je cilj. Ni manje ni više nego – dovođenje u pitanje budućnosti bošnjačkog naroda na ovim prostorima i likvidacija osoba čije su slike na shemama (jer, zaboga, „koncentrični krugovi nedvosmisleno podsjećaju na metu“, neoborivi je argument Gazdinih genijalaca; mada autora ovog teksta više asociraju na „koncentrične krugove gluposti i neznanja“, kad smo već kod ličnih doživljaja).
Posebnu duhovitost u čitavoj priči predstavlja Gazdina najava da će podnijeti tužbu protiv OHR-a i tražiti 50 miliona eura odštete. Za Bošnjacima nanesenu duševnu bol, koja se skoncentrisala u Gazdinom međunožju.
U ZENICU KADA POĐEM JA
Da bi apsurd bio veći, ovaj pokušaj stvaranja nacionalne histerije, tobožnjom antibošnjačkom i antimuslimanskom zavjerom unutar OHR-a, deargumentovan je već na samom startu, od strane onih koji su ga i pokrenuli – tvrdnjom da su „prema istom principu pravljene montaže izmišljanjem nepostojećih veza s raznim sumnjivim klanovima širom svijeta, čija su imena pokupljena s interneta (??? - op.a.), i za najistaknutije srpske i hrvatske kadrove u BiH.“, čime se čitava konstrukcija razotkriva kao providna manipulacija a „briga za bošnjačke nacionalne interese“ kao briga za interese gangsterskih klanova u BiH.
U magli priče o nacionalnim interesima i ugroženosti naroda i države, uspostavljaju se temelji nove političko-mafijaške koalicije, koja bi trebala da starta nakon narednih izbora, čija bi okosnica trebali da budu Dodik, Radončić i Dragan Čović (ako Radončić, uz pomoć Reisa, uspije da objasni Bošnjacima, svoje glorificiranje Dodika i poslove sa najbližim saradnicima Balkanskog Kasapina). Koalicije čiji je temeljni cilj, u užem smislu, zaštita njenih lidera od krivičnog gonjenja, a u širem, trajno onemogućavanje funkcionisanja pravne države i konačna realizacija trojne nacionalno-gangsterske podjele teritorija i legalizacija činjenice da u BiH mafija ima svoju državu.
OHR se, u toj priči, očito, doživljava kao posljednja ozbiljna prepreka. Pri čemu je njegov zadatak „tumača i provoditelja Dejtonskog sporazuma“ potpuno nebitan, iako se, iz taktičkih razloga upravo on dovodi u pitanje. Ono što je, zaista, sporno, za svu trojicu navedenih, je OHR-ov rad na uspostavi pravne države. I strah da taj, pomalo utopijski, projekat zaista zaživi. I svu trojicu smjesti iza rešetaka. Što je, opet, preduslov da se „rešetke“, one na graničnim prelazima, uklone građanima ove zemlje.
Upravo u tom svjetlu treba posmatrati i Čovićevu najnoviju najavu promjene odnosa njegove stranke prema OHR-u i zaključak: „Ako će se Visoki predstavnik ovako odnositi prema problemima u BiH, onda je najbolje da se transformira u Ured specijalnog predstavnika EU“.
DRUŽE MILE MI TI SE KUNEMO, DA SA TVOGA PUTA NE SKRENEMO
Ofanziva Radončićevog medijskog carstva protiv OHR-a i sulude optužbe Gazde lično, o ulasku mafije u OHR i montiranju lažnih dosijea „svima nama“, OHR-ovom rušenju pravne države i legalnih institucija i o „političkoj i vjerskoj diskriminaciji najopasnijeg tipa“, opasni je pokušaj „prodavanja“ Bošnjacima i muslimanima Dodikovog projekta, pod firmom zaštite njihovog nacionalnog interesa i odbrane od antiislamske histerije.
To je, naime, nedostajući dio slagalice, pred sastanak Vijeća za implementaciju mira. Potvrda da ni jedna „strana“ u BiH ne želi dalji ostanak OHR-a.
Čitav napad Radončićevih kerbera koncipiran je upravo na tezama koje, u pokušaju otjerivanja stranaca sa ovih prostora i gašenja svjetla u balkanskoj krčmi, pred finalnu pljačku, emituje kriminalac, rasista, autokrata i prostak iz Laktaša. I ključna je potvrda teze o uvezanosti mafije na ovim prostorima i nacionalizmu i govoru mržnje kao tek sredstvima kojima se oni koriste za unutrašnju kontrolu na teritoriju kojim vladaju, a da između njih, izuzev što pojedinima povremeno proradi apetit, pa bi veći kolač nego mu trenutno pripada, nema nikakvih ozbiljnih problema.
Svi ključni elementi Dodikovog programa su tu: od proglašavanja OHR-a zavjereničkom organizacijom koja se bavi montiranjem procesa najistaknutijim političkim predstavnicima ovdašnjih naroda, preko napadnog pravljenja razlike između OHR-a i Visokog predstavnika (kao VP je OK, ali OHR je neprihvatljiv), tragikomičnih konstrukcija o OHR-u kao otuđenom centru moći koji manipuliše Visokim predstavnikom i vara „jadnog čovjeka“, sve do demoniziranja najznačajnijeg američkog čovjeka u OHR-u, Rafija Gregorijana, koji, eto, ne radi ništa drugo nego kuje zavjere – juče protiv Srba i Republike Srpske, danas protiv Avazovih 1/1 Bošnjaka i muslimana. I protiv koga još samo Čović, od slavne trojke, nije najavio podnošenje krivičnih prijava po svijetu.
„PEDERI“ ĆE NAS UJEDINITI
Svojevremeno sam, u zajebanciji naravno, Avazovu zločinačku antihomoseksualnu kampanju (tj. ugrožavanje ljudskih prava seksualnih manjina, garantovanih čak i domaćim zakonodavstvom) nazvao plemenitim pokušajem ujedinjenja zemlje i naroda u njoj, na „komunističkom“ principu borbe protiv zajedničkog unutrašnjeg i vanjskog neprijatelja, odnosno, kroz pokretanje narodno-oslobodilačkog rata protiv agresora iz svijeta koji atakuje na nezaštićene bošnjačke, srpske i hrvatske guzice i, uz pomoć domaćih izdajnika, vrše teror nad domicilnim stanovništvom (i to u mjesecu Ramazana, dodao bi Dodik, sa zgražavanjem).
Osim bolesne homofobije, koja, kažu stručnjaci, sugeriše latentni homoseksualizam njenih nasilnih zagovarača (pa će biti interesantno posmatrati razvoj odnosa između Dodika i Radončića, u budućnosti), te, sklonosti kriminalu, ksenofobija se pojavljuje kao treća dodirna tačka aktuelnog srpskog i potencijalnog bošnjačkog lidera, i kao zanimljiva integrativna nada za BiH (umjesto samo separatno izvodivih pjesama o Četnicima, Ustašama i Balijama, sad će se moći zajednički pjevati „Ubij, ubij, pedera!“ ili „Ubij, ubij, tuđina!“). A tu je i vrlo sličan odnos prema ratnim zločinima. Još da se složimo pa da počnemo zajedno proganjati i maltretirati, recimo, Rome ili „Ostale“, više ništa ne bi stajalo na putu budućnosti BiH. Fašističkoj, naravno. Od koje ni danas nismo previše daleko.
(zurnal.info)
Hiljade mladih Roma koji su godinama živjeli u Njemačkoj ne uspijevaju se adaptirati poslije prisilnog povratka u zemlju koja više nije njihov dom
U kafiću u Bujanovcu, siromašnom gradiću na jugu Srbije, blizu granice s Kosovom, grupa mladih Roma ćaska na njemačkom.
Svi su rođeni ili su dugo živjeli u Njemačkoj, gdje su se njihove porodice preselile devedesetih godina, da bi se potom vratili u Srbiju. Neki od njih su se vratili dobrovoljno, a neki su deportirani.
Devetnaestogodišnji Enis Demirović još se sjeća šoka po dolasku. “Plakao sam danima”, kaže on. “Nisam mogao da se pomirim s tim da sam sve izgubio; ovo je bio neki drugi svijet.”
Enis izgleda “trendi”. Kosa mu je prošarana plavim pramenovima, u uhu ima veliku minđušu. “Svi su mi dobacivali: ‘Vidi ovog Ciganina, šta umišlja da je’”, kaže on. “U Njemačkoj me niko nije pitao ko sam i nikome nije smetalo kako izgledam.”
Enis je završio osnovnu školu u Wuppertalu, ali po dolasku u Srbiju nije nastavio školovanje, kao ni većina druge djece povratnika. “Nisam znao jezik i plašio sam se svega”, sjeća se on.
Dok sjedi u kafiću s prijateljima, Enis izgleda opušteno. Na gradilištu gdje nosi vreće s cementom, osmijeha nema.
Gradilište se nalazi u dijelu grada u kojem većinom žive Romi, punom siromašnih i oronulih kuća. Većina povratnika završava upravo u takvim kućama i naseljima, ne samo u Bujanovcu.
Enis kaže da niko iz njegove porodice nema stalno zaposlenje, ali odbijaju moliti za posao. “Sada nisam toliko tužan, ali istinski sam sretan jedino kada razmišljam o Njemačkoj. I ponekad sanjam na njemačkom. Sanjam da se vratim.”
Na hiljade mladih Roma koji su se vratili ili su vraćeni u Srbiju mogu ispričati slične priče.
Nakon što su u Njemačkoj ostavili dobre škole i udobne stanove i vratili se u zemlju čijeg su se jezika jedva sjećali, ovdje uglavnom žive u izolaciji, nerijetko i u beznađu. Za neke od njih, jedini izlaz je u kriminalu. Za druge, u samoubistvu.
Mada je vlada usvojila strategije za pružanje pomoći povratničkim porodicama, i mnoge nevladine organizacije realiziraju vlastite kratkoročne programe u istoj oblasti, za finansiranje dugoročne reintegracije nema dovoljno sredstava.
VRATITE SE DOBROVOLJNO – INAČE...
Devedesetih godina je nekoliko stotina hiljada ljudi napustilo Srbiju bježeći od siromaštva i ratova, a većina je otišla u zemlje Evropske unije.
Mnogi su tamo zatražili azil, ali čak ni oni kojima je zahtjev za azil odbijen nisu bili primorani da se vrate u Srbiju, zbog nestabilne političke situacije i sankcija uvedenih protiv Miloševićevog režima.
Poslije pada Slobodana Miloševića, 5. oktobra 2000., situacija se promijenila. Srbija je u nekoliko sljedećih godina s većinom zemalja EU-a potpisala ugovore o readmisiji, prihvatajući tako obavezu da primi natrag svoje državljane koji više nisu ispunjavali uslove za produženje boravka.
Zoran Panjković, iz Ministarstva za ljudska i manjinska prava Srbije, procjenjuje da je do sada oko 25.000 ljudi bilo deportirano, dok je broj dobrovoljnih povratnika bar dvostruko veći.
Tačan broj onih koji tek trebaju biti vraćeni u Srbiju nije poznat. Procjene Vijeća Evrope iz 2003. kreću se u rasponu od 50.000 do 100.000, ali u posljednjih nekoliko godina spominje se da bi taj broj mogao iznositi i cijelih 150.000.
Oko 70 posto dosadašnjih povratnika stiglo je iz Njemačke, dok su ostali uglavnom iz Skandinavije, Švicarske, Holandije i drugih zapadnoevropskih zemalja. Procjenjuje se da između 60 i 70 posto povratnika čine Romi.
Enisova porodica se vratila dobrovoljno. Međutim, da to nisu sami učinili, rizikovali bi da budu deportirani, uza sve posljedice koje deportacija nosi. Za početak, dobili bi zabranu ulaska u zemlje EU-a. Osim toga, većinu svojih stvari morali bi ostaviti u Njemačkoj.
Upravo to se dogodilo porodici Enisove šesnaestogodišnje drugarice Natalije Elezović. Policija je zakucala na vrata njihovog stana u Frankfurtu jednog jutra 2004. godine.
“Ustala sam da se spremim za školu, a oni su rekli da moramo ići”, sjeća se ona. “Poslije tri sata smo bili u avionu za Srbiju.”
Natalija, koja je tada imala 11 godina, sjeća se da u početku nije shvatila da odlaze zauvijek. “Ali kada smo stigli u Srbiju, u Bujanovac, bilo mi je jasno da se nećemo vratiti.”
Pavao Hudik, psiholog u berlinskoj organizaciji Südost-Europa Kultur e.V., koja pomaže integraciju izbjeglica iz bivše Jugoslavije, kaže da većina mladih Roma za sobom ostavlja društvo u koje su bili dobro integrirani.
“Ono što se zvanično naziva povratkom oni doživljavaju kao progonstvo”, kaže on. “Srbija, ili bilo koja druga država na Balkanu, za njih je strana zemlja.”
NOVI ŽIVOT U STARIM SLAMOVIMA
“Duldung” je njemačka riječ koja izaziva nelagodnost kod povratnika, naročito onih koji se još nisu vratili, ali to moraju učiniti u nekoliko narednih godina.
“To je status koji bi se mogao prevesti kao ‘trpljenje’ – država te trpi dok ne odeš”, objašnjava Sanela Selimagić, koordinatorica programa u Savjetovalištu za povratak Međunarodne organizacije za migracije (IOM) u Berlinu.
Ljudima koji imaju duldung zabranjeno je da rade ili studiraju. “Da bi se s duldunga prešlo na ‘normalan’ status, potrebno je da neko nauči jezik i pokaže želju da se integrira – a za to ima mnogo mogućnosti”, dodaje Sanela.
Ipak, mnoge izbjegličke porodice ne koriste takve mogućnosti i zadovoljavaju se socijalnom pomoći koju primaju. “Očekuju da će im se status stalno produžavati zbog toga što su im djeca rođena i školuju se u Njemačkoj”, kaže Sanela.
“Međutim, zakoni su sve strožiji. Ekonomska kriza pogađa sve, pa se tako smanjuje socijalna pomoć i skraćuje pravo na boravak”, dodaje ona. “Na kraju su primorani da odu.”
To je sudbina koja čeka Cecu, Anku i Vesnu Nikolić. Ove tri romske djevojčice sjede na klupi u berlinskom Preussen parku i na svojim CD plejerima slušaju srpsku folk muziku i Madonnine pjesme.
Na julskoj žezi, parkom se širi miris azijskih kuhinja. Na prostrtim dekama ljudi se kartaju i jedu. Parovi se šetaju držeći se za ruke.
Školska godina se upravo završila i počeo je raspust za Anku i Cecu, koje su završile peti razred. Ali one izgledaju zabrinuto. Baka s kojom žive odlučila je da ih vrati u Srbiju.
“Ići ćemo tamo, moramo”, kaže Ceca. “Ali malo nas je strah. Sve je tamo tako… strano.”
Vesni, koja ima 17 godina, rodbina u Srbiji je već poručila da su joj našli momka za udaju. Njoj se to nimalo ne dopada jer bi željela nastaviti školovanje.
Sve tri s nelagodnošću govore o kućici u Zrenjaninu, gradu na sjeveru Srbije, u kojoj će živjeti s još tri porodice. Ta kućica treba da zamijeni dvosobni socijalni berlinski stan u kojem su do sada živjele s bakom.
Ipak, kada je smještaj u pitanju, moglo bi se reći da su imale sreće. Četrdesetogodišnji “Hasan” (što nije njegovo pravo ime) morao je prije dvije godine da napusti udobni stan u Berlinu i preseli se u siromašno romsko naselje na Mirijevskom brdu u Beogradu.
Naselje koje većim dijelom čine oronule kućice od cigle, lima i kartona ima samo jednu asfaltiranu ulicu. U ostalim uličicama u naselju je umjesto asfalta zemlja.
U jednoj od takvih kućica živi Hasan sa svojim petnaestogodišnjim sinom “Aronom” i bratovom osmočlanom porodicom. Vjetar donosi smrad s gomila otpada koje leže na rubu naselja.
“I meni nedostaje Berlin, ali Aronu je mnogo gore”, kaže Hasan. “Dok nismo došli ovamo, nije ni znao da postoje ovakva mjesta.”
Dok sjedi pored oca, Aron uglavnom šuti. “Slabo zna srpski, a i malo ga je sramota što je ovdje”, dodaje Hasan. “Ali njemački govori savršeno.”
OPRAŠTANJE OD ŠKOLE
Aron je u Njemačkoj završio šest razreda, ali u Beogradu se nije upisao u školu. Kada se Hasan raspitivao o upisu, rečeno mu je da Aron prvo mora naučiti srpski.
“Rekli su mi da moram njegove diplome iz Njemačke da prevedem na srpski i nostrificiram”, dodaje Hasan. “Mnogo je koštalo, nisam imao ni para ni vremena.”
Aron sada pomaže ocu na obližnjoj pijaci, gdje prodaju polovne stvari. “Šta da radimo”, kaže Hasan. “Navići će se. I ostala djeca iz naselja tako žive.”
Više od 70 posto romske djece u Srbiji nikada ne završi osnovnu školu.
Prema podacima Kancelarije za readmisiju, koja radi u sklopu Ministarstva za ljudska prava, preko 90 posto djece povratnika je pohađalo školu u zemljama u kojima su prethodno živjeli.
Istraživanje koje je nevladina organizacija Grupa 484 obavila u beogradskoj općini Palilula, na uzorku od 64 povratničke porodice, pokazuje da 62 posto djece nije nastavilo školovanje po povratku u Srbiju.
Nije poznat broj onih koji su školu upisali pa je kasnije napustili.
Natalija Elezović je jedna od onih koji su odbili da se predaju. Za nekoliko mjeseci je naučila da govori, čita i piše srpski jezik i upisala se u školu u Bujanovcu.
Zaključila je da je školski sistem ovdje čudan jer, za razliku od škole u Njemačkoj, djeca moraju puno toga učiti napamet. Nema časova praktičnog rada, nema plivanja ili časova iz domaćinstva, kao što je šivenje.
“Željela sam da nastavim sa životom, da napravim nešto od sebe, i ljudi su me podržali”, kaže Natalija.
Završila je osnovnu školu sa odličnim uspjehom i sada je u drugom razredu srednje škole. Želi studirati medicinu i naći dobar posao. Iako se navikla na život u Srbiji, Natalija još priča o Njemačkoj kao o domovini u koju bi se željela vratiti.
Prepreke koje povratnicima otežavaju navikavanje na novu sredinu nisu samo problemi koje imaju s jezikom, stanovanjem i školom, nego i drugačiji običaji.
“Umalo me nije udario auto dok sam prelazio ulicu u Beogradu”, prisjeća se “Milan”, dvadesetogodišnji povratnik koji nije znao da vozači u Srbiji imaju običaj ignorirati pješačke prelaze.
“U Njemačkoj svaki auto stane da propusti pješaka. A meni je ovdje policajac koji je stajao u blizini doviknuo: ‘Sklanjaj se, budalo! Zašto nisi propustio auto?’”, uz smijeh priča Milan.
On se inače rijetko smije. Brat mu je izvršio samoubistvo dvije godine poslije povratka iz Njemačke. Imao je samo 16 godina.
“Izlaziš s prijateljima, ideš u školu, sve ti izgleda normalno, a onda u trenutku sve nestane i nađeš se ovdje. Neki ljudi puknu”, priča tiho Milan.
“Puno nas je ovdje, u naselju, iz Njemačke. U početku smo se sastajali i samo pričali o Njemačkoj i kako da se tamo vratimo. Onda se s vremenom navikneš”, nastavlja on. “Djevojke se udaju, rode djecu, momci počnu nešto da prodaju, fizikališu. Ali moj brat nije mogao da se navikne.”
Marija Denić, koordinatorica Centra za prava Romkinja, NVO-a sa sjedištem u Nišu, na jugu Srbije, kaže da mnogi mladi Romi povratnici pate od akutne depresije. “Izoliraju se, vrijeme provode sami ili u malim grupama, razgovaraju o povratku”, kaže ona.
Zorica Živojinović, koordinatorica programa u Grupi 484, kaže da su obično potrebni “mjeseci i godine” direktnog rada da bi se ovim mladim ljudima pomoglo da se uklope. Ali takav rad zahtijeva velika finansijska sredstva.
NIGDJE NE PRIPADAMO
Vlade Njemačke i Srbije i brojne nevladine organizacije u obje zemlje kroz različite projekte nude pomoć povratnicima, ali ta pomoć je vremenski ograničena zbog nedostatka sredstava. Osim toga, čini se da samo mali broj povratnika zna da takva vrsta pomoći postoji.
Njemačka i Srbija sarađuju u oblasti povratka samo do trenutka kada povratnici stignu u Srbiju. Nakon toga nema daljnje razmjene infomacija i zajedničkih baza podataka.
Ni Srbija ne raspolaže centralnom bazom podataka o povratnicima. Otuda se ne mogu svima dostaviti informacije o podršci koja im se nudi. Povratnicima je prepušteno da sami traže pomoć, dok u isto vrijeme pokušavaju pronaći posao i smještaj.
Zoran Panjković, iz Ministarstva za ljudska i manjinska prava Srbije, kaže da se država trudi da pomogne povratnicima i njihovoj djeci koliko je to u njenoj moći. Pomoć uključuje pojednostavljenu proceduru za upisivanje djece u škole, oslobađanje od taksi za nostrifikaciju dokumenata za korisnike socijalne pomoći i organiziranje časova jezika za djecu povratnika.
Međutim, ključno pitanje je novac. Za izvođenje dugoročnih programa reintegracije potrebno je mnogo više sredstava. Nažalost, vlade zemalja u tranziciji, kao što je Srbija, nemaju dovoljno sredstava ni za rješavanje problema već postojećih romskih zajednica, a kamoli za pomoć novopridošlima.
“Sredstva iz fondova EU-a namijenjena za integraciju povratnika nisu počela da pristižu, zbog toga što u Srbiji još nisu obavljena istraživanja na nivou čitave države kojima bi se procijenile socijalne potrebe, cijene stanovanja, školovanja i ostali troškovi”, kaže Panjković.
Povratnici se osjećaju napuštenim od obje domovine, i čini im se da ni jedna ni druga ne brinu šta će biti s njima. “Najteže je kada shvatite da zemlja koju ste doživljavali kao svoju želi da vas se riješi”, kaže Milan. “A zemlja u koju ste se vratili ima za vas samo jednu poruku: ‘Šta ćete ovdje? Ne trebate nam!’”
“Niko nas ne želi i nigdje ne pripadamo”, zaključuje on.
UGOVOR O POVRATNICIMAJedinstveni sporazum o readmisiji, potpisan između Srbije i Evropske unije, stupio je na snagu 1. januara 2008. godine. Potpisivanje tog sporazuma bilo je jedan od uslova kako bi se Srbija našla na listi zemalja čiji građani neće morati posjedovati vize pri ulasku u zemlje Šengenskog sporazuma.
ROMSKA NASELJA
Po riječima Marije Denić, iz NVO-a Centar za prava Romkinja, 80 posto povratnika u Srbiji živi u neformalnim romskim naseljima. U Srbiji ima oko 600 takvih naselja.
(Ovaj tekst je rezultat programa Balkanske stipendije za novinarsku izuzetnost, inicijative fondacija Robert Bosch i ERSTE, u saradnji sa Balkanskom istraživačkom mrežom, BIRN)DEPORTACIJE
Elisabeth Riesel, advokatica koja od 1991. godine radi kao savjetnica za izbjeglice pri Crkvi Svetog križa u Berlinu, kaže da, po njemačkom zakonu, svaka osoba kojoj nije produžen boravak i kojoj su odbijene sve zakonske žalbe na tu odluku dobija od policije obavještenje da će biti deportirana nakon isteka roka za dobrovoljni odlazak. Ako takva osoba ne napusti zemlju u dostavljenom roku, policija ima pravo da je deportira. Nekada taj proces može trajati nekoliko sati, ali događa se da povratnici provedu u pritvoru i po nekoliko dana čekajući na deportaciju, dok se ne pribave potrebni dokumenti, ili dok se ne sakupi veća grupa za deportaciju.
Centar za humanu politiku podnio je prijavu Centralnoj izbornoj komisiji protiv načelnika općine Doboj i još šest općinskih službenika jer imaju direktne ili rodbinske veze sa firmama koje se finansiraju iz općinskog budžeta Centar za humanu politiku podnio je prijavu Centralnoj izbornoj komisiji Bosne i Hercegovine, te Republičkoj komisiji za utvrđivanje sukoba interesa protiv rukovodilaca u Opštini Doboj zbog sumnje u postojanje privatnog interesa koji može utjecati na nepristrasno i objektivno vršenje njihovih dužnosti. Od institucija kojima su prijave podnešene traži se hitno otkrivanje i sankcionisanje osoba koje se nalaze u sukobu interesa.
POSLOVI PORODIČNI, PARE BUDŽETSKE
Prijave su podnesene protiv Obrena Petrovića, načelnika opštine Doboj i Enesa Suljkanovića predsjednika skupštine opštine Doboj kao članova rukometnog kluba „Sloga“ i fudbalskog kluba „Sloga“ koji se finansiraju iz budžeta opštine Doboj u godišnjem iznosu većem od 100.000 KM. Prijava protiv Enesa Suljkanovića se odnosi i na članstvo u organima Lokalne akcione grupe, dok je prijava protiv načelnika Petrovića proširena na privatno preduzeće „Josipović“ u kojem je zaposlen načelnikov sin, a koje ima ugovorene poslove sa načelnikom opštine u godišnjem iznosu većem od 100.000 KM.
Prijavljen je i Zdravko Petrović, potpredsjednik skupštine opštine Doboj, koji je uposlen na poziciji direktora filijale Unikredit banke u Doboju, a sa kojom opština Doboj posluje u godišnjem iznosu većem od 100.000 KM. Zbog mogućeg sukoba interesa prijavljena je i Simuna Žakula kadar SDS-a i odbornica u skupštini opštine Doboj i to zbog poslova koje opština Doboj ima sa komunalnim preduzećem „Progres“ a čiji je direktor i suvlasnik njen suprug. Ugovoreni poslovi između opštine Doboj i „Progresa“ u godišnjem iznosu prelaze iznos od 100.000 KM. Murvet Barjaktarević, odbornik u skupštini opštine Doboj, vlasnik je preduzeća MBA, koje je izvodilo radove na saobraćajnom fakultetu i prijateljskoj kući koje je finansirala opština Doboj u iznosu većem od 100.000 KM, koliko su prelazili i poslovi Srete Đurkovića, odbornika u skupštini opštine Doboj, a čije je preduzeće „Triotrans“ izvodilo radove koji su finansirani iz budžeta opštine Doboj.
Vanja Krulj, odbornica je u skupštini opštine Doboj, prijavljena je da se nije uzdržala od glasanja u zakonom propisanim situacijama te zbog poslova u godišnjem iznosu većem od 100.000 KM koje za opštinu Doboj izvodi firma njenog oca.
POTPREDSJEDNIK ODLAZI
Potpredsjednik Skupštine opštine Doboj Zdravko Petrović u izjavi za Žurnal.info odbacio je sve optužbe na svoj račun:
„Optužbe protiv mene su puka izmišljotina jer ja kao šef filijale ništa od toga ne mogu potpisivati. To se potpisuje i radi Banja Luka, dok moja nadležnost u Doboju uglavnom se svodi na poslove sa fizičkim licima. Prijava pogotovo nema smisla jer ja s krajem ove godine napuštam posao u banci zbog obaveza potpredsjednika skupštine“.
U Centru za humanu politiku kažu da navedeni slučajevi ukazuju na postojanje raširenog i obimnog sukoba interesa u organima vlasti Republike Srpske.
