Munib Ušanović, sekretar Nogometnog saveza Bosne i Hercegovine, osuđen danas na pet godina zatvora zbog utaje poreza i zloupotrebe položaja, pisao je Izvršnom odboru Saveza, FIFA-i i medijima i Sud BiH optužio za donošenje presude zbog velikih sudskih troškova te zamolio svoje nadležne da ništa ne prejudiciraju, vjerovatno misleći na otkaz koji se u ovakvim slučajevima podrazumijeva. Pismo prenosimo u cjelosti.

PREDMET: Informacija o presudi po osnovu utaje poreza i zloupotrebe položaja

Poštovani,

Nažalost, danas je donešena Odluka na Sudu BiH o kažnjavanju po pet godina meni i Kureš Miodragu radi navodne utaje poreza i zloupotrebe položaja.
I ovom prilikom vas uvjeravam da nismo utajili niti prisvojili ni jednu konvertibilnu marku.
Iz obrazloženja presude se veoma kontradiktorno oslobađamo optužnice po osnovu nekih poreza, a po istom osnovu se optužujemo za druge poreze.

Također, oslobođeni smo za isplate premija po osnovu tri spiska, koja smo našli slučajno, a osuđeni za jedan spisak od 91.000 KM, koji nismo našli, iako su svi igrači potvrdili da su te pare primili, a nama se spočitava da smo ih prisvojili. Isto to se odnosi na još nekoliko isplata za troškove okupljanja i licenciranja trenera, jer su ti spiskovi izgubljeni, a svjedoci Talović, Katalinski, Jaha i ostali su potvrdili da su te isplate izvršene.

Nadalje, inspektori SIPA-e izuzimaju uz izdavanje potvrdu tri dokumenta o isplati oko Eura 50.000 sa prilozima. U postupku svjedoka odbrane isti su objasnili šta se podrazumijeva sa prilozima ističući da su bili svi prilozi koji pravdaju ove isplate. Međutim, Sud i ovo stavlja na teret optuženih kao da nema dokaza o isplati, a dokumentacija je vejrovatno izgubljena u Tužilaštvu.
Sve u svemu moja je pretpostavka da je Sud odlučivao kompromisno, pokušavajući opravdati ogromne troškove koji su nastali pokretanjem postupka od strane Tužilaštva.

I, na kraju, kao što vam je poznato, svake godine su Komisija za finansije, Izvršni odbor i Skupština usvojili skoro jednoglasno Izvještaj o radu, Finansijski izvještaj, Revizorski izvještaj, Budžet i sl., tako da nikada nismo ništa utajili, niti pronevjerili.

Uvjeravam vas da će u krajnjoj istanci biti čist i Savez i mi, te vas molim da u interesu Saveza ništa ne prejudiciramo.

S poštovanjem,

Munib Ušanović

(zurnal.info)

Neki će reći konačno: Generalni sekretar Fudbalskog saveza Bosne i Hercegovine Munib Ušanović i sekretar za finansije i marketing Miodrag Kureš proglašeni su krivima po tačkama optužnice za produženo krivično djelo porezne utaje i produženo krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlaštenja te su osuđeni na po pet godina zatvora. Neki će reći pravna država, neki će reći da je Munib Ušanović žrtveno janje, nekome je drago, a nekome ga je i žao.

Elvira Bolića smo iznenadili sa ovom viješću u Istanbulu: “Ne znam zaista šta bih rekao. Ja sam bio i jedan od svjedoka na tom suđenju. I ova presuda znači da se konačno moraju mijenjati stvari iz korijena. Ne može se samo selektor promijeniti pa očekivati uspjeh. Nama ova velika prvestva prolaze, ali se stvari u Savezu ne mijenjaju. Ali ja opet u suštini mislim da je Munib Ušanović žrtveno janje rukovodilaca u Savezu, a zna se ko su oni.” On je također naglasio da presuda pokazuje zapravo o kakvom Savezu se radi.

Sergej Bararez nije bio raspoložen za razgovor, te nam je rekao da “nije lijepo kada čovjek završi u zatvoru.”
-Trenutno ne mogu komentarisat taj slučaj. Možda za dan-dva kada se sve smiri - rekao je Barbarez.

Selektor nogometne reprezentacije BiH Miroslav Ćiro Blažević je šokiran presudom:
“Ja vam ne mogu opisat koliko sam žalostan. Ne mogu da vjerujem”, riječi su selektora Blaževića. Na pitanje da li će nakon svega što se dešavalo u i okolo reprezentacije i ove presude ostati selektor kratko je odgovorio: “Ne znam, sine, ja trenutno ništa ne znam. Ne mogu ti opisati bol”, kaže Ćiro kojem je ovo poslije Hamdije Abdića Tigra, drugi prijatelj iz NSBiH koji je zbog novčanih malverzacija osuđen na zatvorsku kaznu.

Nizar Al-Tinawi, jedan od vođa BH Fanaticosa je prezadovoljan nepravomoćnom presudom, i smatra da će pravosnažna biti još veća. On je rekao da je konačno bilo vrijeme da ljudi iz Saveza počinju završavati iza rešetaka.
“Tamo im je mjesto. Ne mogu se ni pobrojati njihovi lopovluci. I moram priznati da sam ushićen, i nadam se na to neće stati na Munibu Ušanoviću”, smatra Al-Tinawi.

Zvjezdan Misimović (sa igračima Wolfsburga upravo sletio u Moskvu gdje u srijedu igraju utakmicu Lige Prvaka protiv CSKA)

- Moram priznati da sam malo u šoku. Toliko smo godinama bili zajedno i sarađivali. Iskreno, ne znam detalje svega toga ali mogu reći da mi je žao. Sad kad sam rekao tu informaciju svojim saigračima u Wolfsburgu, smijali su mi se. Oni ne mogu vjerovati da se takve stvari dešavaju. Vjerovatno ovo nije jedina stvar koja je izašla na vidjelo. Možda je ovo prilika da okrenemo list i krenemo ispočetka. Kod nas je uvijek naopako. Cijeli svijet na jednu stranu, mi kontra.

Blaž Slišković (u jednom periodu selektor nogometne reprezentacije BiH. Inače, od nas saznao za vijest)

- Čega bola?! - bila je prva reakcija Sliškovića kada smo mu rekli da su Ušanović i Kureš osuđeni na pet godina zatvora: Iznenađenje, ogromno. Negativno, naravno. Nemam loše mišljenje o Ušanoviću i Kurešu. Po onome što su mi oni govorili, nisam nikako mogao zamisliti da bi se ovakva presuda mogla donijeti. I mene je policija ispitivala o ovom slučaju. Ono što ja mogu reći jeste da unutar reprezentacije nije bilo nikakvih malverzacija. Sve je bilo korektno. Ako je bila dogovorena premija, ona je na vrijeme i isplaćena. Nije bilo duplih premija, nije bilo bjanko potpisa. Još ću vam nešto reći - Munib Ušanović i Miodrag Kureš jesu najodgovorniji ljudi kada su u pitanju finansije ali, ako su dokazane malverzacija, onda ne bi samo njih dvojica trebala završiti u zatvoru. Mislim da bi se tamo trebali naći i čelnici Saveza, od njegovog osnutka pa do danas. Munib Ušanović ne bi donio nikakvu odluku koja bi njemu mogla štetiti, da nije imao dopuštenje ljudi koji su bili iznad njega.

Priča Centra za istraživačko novinarstvo od 26. decembra prošle godine detaljno objašnjava za što su Ušanović i Kureš tada bili optuženi a danas za sve te stvari osuđeni na robiju.

Nogometni/Fudbalski savez Bosne i Hercegovine (BiH) našao se na udaru kritika zbog ogromnih poreskih dugovanja, finansijskih malverzacija, ne privlačenja i zadržavanja talentovanih igrača, i ne poduzimanju mjera u cilju jačanja i razvoja premijerligaških klubova.

Zbog neplaćanja poreza i doprinosa u iznosu od preko 2,2 miliona KM i manjka gotovine u blagajni, Munib Ušanović, generalni sekretar Saveza i Miodrag Kureš, sekretar za finansije optuženi su za krivično djelo utaje poreza i zloupotrebu položaja ili ovlaštenja. Suđenje je u toku.

U međuvremenu, imovina Saveza je stavljena pod hipoteku, a sa Poreznom upravom Federacije BiH (FBiH) je potpisan sporazum o reprogramiranju duga. Prema tom sporazumu Savez se obavezao da će platiti više od 3 miliona KM – ili će izgubiti svu svoju imovinu. Potpisivanje sporazuma je potvrdila i Porezna uprava.

Kritičari Savezu zamjeraju i to što dopušta da u njegovom vrhu budu i oni kojima nije strano sukobljavanje sa zakonom.

(…)

Sudski procesi protiv Ušanovića, Kureša i Sujelmanija još uvijek nisu okončan i oni nastavljaju obavljati svoje funkcije u Savezu. Abdić je osuđen je na kaznu zatvora od dvije godine, ali ostaje na slobodi podnošenjem molbi za odlaganje izvršenja kazne. Još uvijek je član Izvršnog odbora Saveza, mada je internim pravilnikom zabranjeno angažovanje osoba osuđenih za teža krivična djela. Abdić kaže da "nije upoznat" sa pravilima, te da ne namjerava podnijeti ostavku....

Izvještaj sudskog vještaka i na njemu utemeljena optužnica, napisana na 94 stranice, protiv Ušanovića i Kureša sadrže navode o manjku gotovine i neurednoj knjigovodstvenoj evidenciji Saveza. U njima se također navodi da je Savez, u periodu od 1. januara 2001. do 30. septembra 2006. godine izbjegao plaćanje različitih poreza i doprinosa, i tako oštetio budžete Federacije BiH (FBiH) i BiH.

Novac koji Savez duguje po osnovu neplaćenih poreza i doprinosa, poput doprinosa za zdravstvo i penzijsko-invalidsko osiguranje, nisu jedine nepravilnosti koje se stavljaju na teret Ušanoviću i Kurešu. U optužnici se navodi da je dvojac, u periodu od aprila 2001. do februara 2005. godine, iz blagajne Saveza, bez vjerodostojnog osnova i dokumentacije, podigao i prisvojio gotovinska sredstva u iznosu blizu 450.000 KM. Dio tog novca je isplaćivan je tadašnjem selektoru reprezentacije, drugim zvaničnicima, uposlenicima Saveza i igračima.

U izvještaju sudskog vještaka se navodi da je Ušanoviću 2001. godine odobren beskamatni kredit u iznosu od 30.000 KM. Ušanović je vlasnik trospratnice u sarajevskom naselju Bjelave.

Kritičari, uključujući i članove navijačkih skupina, žale se da je među čelnicima Saveza suviše onih u sukobu sa zakonom.

(…)

Nema javne odgovornosti

Iako je Savez registrovan kao udruženje građana, te se kao takav smatra javnom organizacijom, njegovi čelnici tvrde da nema odgovornosti da polaže račune javnosti.

U izvještaju sudskog vještaka i optužnici protiv Ušanovića i Kureša se navodi da je savez u periodu između 2001. i 2005. godine ostvario oporezivi prihod koji se kretao između 263.766 KM i 912.047 KM godišnje. U prosjeku je godišnje ostvarivao 660.650 KM oporezivog prihoda. U tom periodu Savez je izbjegao plaćanje poreza u iznosu 306.477 KM. Nakon što je mjesecima izbjegavao intervju sa novinarima Centra za istraživačko novinarstvo (CIN) iz Sarajeva, Ušanović je konačno priznao neplaćanje poreza.

Međutim, iznos duga za doprinose je puno veći. U optužnici se navodi da Savez nije uplaćivao doprinose za zaposlene u periodu od 2001. godine do kraja septembra 2006. Savez u tom periodu nije uplatio preko 950.000 KM na ime doprinosa, uključujući i preko 617.000 KM na ime penzijsko-invalidskog osiguranja, te blizu 288.000 na ime doprinosa za zdravstvo.

Stalni sudski vještak za financije, Kerima Prašljivić, u izvještaju navodi da su odgovorni ljudi u Savezu bili nekooperativni, te da joj je bio onemogućen pristup kompletnoj dokumentaciji. Nije pristala na duži intervju, sa obrazloženjem da se u izvještaju nalazi svi njeni zaključci. Ipak je rekla da u svojoj preko 20 godina dugoj karijeri nije vidjela neurednije vođenje financija.

Pozivajući se na Zakon o slobodi pristupa informacijama, novinari CIN-a su od Saveza zatražili dodatne podatke, uključujući i izvještaje o finansijskom poslovanju u posljednjih nekoliko godina. Savez još nije odgovorio na ovaj zahtjev.

Na pitanje kada ćemo dobiti dokumentaciju, Ušanović je u junu rekao da Savez nema nikakvu obavezu da dokumentaciju proslijedi. Novinare je upitao da li bi oni njemu dostavili te izvještaje. Nedavno je na isto pitanje odgovorio da se u izvještajima nalaze plate i mnoge druge stvari koje nisu javne.

Izvještaji o finansijskom poslovanju je važan jer se iz njega može vidjeti da li je Savez promijenio praksu zbog koje je toliko kritikovan na sudu, dakle, primjera radi, da li se troškovi ispravno evidentiraju, te da li se isplaćuju doprinosi.

(…)

Suđenje Munibu Ušanoviću i Miodragu Kureši je još u toku, mada je Savez sa Poreskom upravom FBiH nedavno potpisao sporazum o reprogramiranju poreskih dugovanja, prema kojem će čitav dug Saveza biti otplaćen u narednih pet godina.

Ušanović se ponovno bio prijavio na poziciju generalnog sekretara.

Poreska uprava je potvrdila sporazum prema kojem će Savez otplatiti dug u 60 rata. U slučaju neplaćanja, Uprava će aktivirati hipoteku na imovinu, te će Savez izgubiti zgradu u ulici Fehadija u kojoj se nalazi njegovo sjedište.

(zurnal.info) 

U Institutu za zaštitu zdravlja RS-a precizirali su da su nova četiri slučaja prijavljena u Banjoj Luci, po dva u Bijeljini, Trebinju i Istočnom Sarajevu, te jedan u Gradišci.

Kao što je bio slučaj i do sada najviše oboljelih je školske i mlađe životne dobi.

U Istitutu za zaštitu zadrvlja RS-a istuču da redovno prate situaciju u vezi s novom gripom.

(FENA)

ŽIVOT OBIČNOG TEMPA

Vijeće za implementaciju mira pismeno je odgovorilo na nedavne optužbe koje je predsjednik Sabora Islamske zajednice BiH Edhem Bičakčić uputio na račun OHR-a. Očekivano, PIC je Bičakčićeve navode ocijenio neutemeljenim. „Sadržaj Vašeg pisma od 4. novembra 2009. iznenadio je i zabrinuo članove Vijeća za implementaciju mira... Uvjereni smo da optužbe nisu zasnovane na činjenicama i da OHR i dalje izuzetno dobro promovira bolju budućnost u BiH za građane koji pripadaju svim etničkim skupinama...“

VI SE BRANITE

PIC je, dakle, rekao svoje. Dva dana ranije, na višesedmičnu hajku pojedinih čelnika Islamske zajednice prema ovdašnjim novinarima koji argumentirano ukazuju na propuste i korupciju unutar „Cerićevog preduzeća“ ukazali su i federalni ombudsmani. Opet očekivano, ombudsmanski trio (Branka Raguz, Vera Jovanović, Esad Muhibić) nakon prezentiranja izvještaja žestoko je napadnut i izvrijeđan u federalnom parlamentu i to upravo od onih zastupnika koji sa moralom (a posebno sa islamskim) nemaju baš nikakve ozbiljne veze. „Mi ćemo napadati a vi se branite“, poručuju nam ovdašnji nacional-kleptomani pritom se služeći notornim lažima uz pomoć kojih dodatno homogeniziraju već odavno sluđeni narod. Od koga to avazi, cerići, bičakčići...“brane Bošnjake“? Čak i nakon površne analize lako je zaključiti kako to interesno-korupcijsko društvance nekog navodno štiti od istih onih novinara, institucija i pojedinaca koje je mafijaški režim Milorada Dodika još davno proglasio nepoželjnim u Republici Srpskoj, a neki sa te liste su od Dodikove Vlade optuženi čak i za zločinačko udruživanje.

KRIZNI MEDIJSKO-VJERSKI ŠTAB

Pismeni odgovor PIC-a Bičakčiću jeste važna poruka međunarodne zajednice radikalima skupljenim s koca i konopca, od Cerića do Šahinpašića, od Orića do Brankovića. Posebno ako se ima u vidu da je Bičakčić radi zaštite bošnjačkih bandita uspio izmanipulirati kompletan Sabor kojim predsjedava te je bez ispunjavanja predviđene procedure i rasprave ispunio svoj zadatak zaštitnika kriminalaca (i sebe samog) sa famoznih OHR-ovih shema.

Antibosanskohercegovačka koalicija nikada nije bila transparentnija. Dodik brani Cerića, Cerić brani Dodika, a obojica zapravo brane svoja prava na, hajmo reći, nacionalnu opravdanost kriminala i punu zaštitu njegovih najviđenijih protagonista. Ako ikada ovdašnje pravosudne institucije pokrenu istrage protiv izdašnih donatora izgradnje Cerićevog mauzoleja koji se divljački gradi na starom mezarju u sarajevskom naselju Kovači, e to ima da bude prikazano kao napad na sve muslimane ovog svijeta i nesumnjiva islamofobija. Ako u združenoj policijsko-tužiteljskoj akciji, recimo, jednog dana bude uhapšen višegodišnji direktor i pljačkaš Bosnalijeka, a današnji Cerićev donator, „krizni medijsko-vjerski štab“ će se ponašati identično kao i režimski mediji u Republici Srpskoj kada treba stati na otadžbinski branik laktaškog vožda od sve izvjesnije optužnice Tužiteljstva BiH. U tom smislu, već sada je izvjesno da se ni bošnjački ni srpski (a ni čovićevsko-hrvatski) „čuvari kriminala“ neće ustručavati od napada, uvreda i etiketiranja svakoga (od Raffija Gregoriana, preko američkog ambasadora u BiH, do „islamofobičnih novinara“) ko im se nađe na putu amnestriranja pljačke i drugih pripadajućih nezakonitosti. Još kad se čuvarima kriminala, onako principijelno, pridruži i ovdašnje intelektualno smeće koje za sitan groš i komad medijske slave gazi čak i po vlastitim životnim principima, onda nemamo nikakvog razloga da brinemo za budućnost ove zemlje. Jer budućnosti sa tom korumpiranom, kvazielitističkom, nikakvom inteligencijom upregnutom u kola čuvara kriminala zaista nema u zemlji koja nikada nije postala država i koja će to teško ikada postati.

STO DANA ZA JEDAN ZAKON Svakih 101 dan, Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine usvoji jedan od zakona koje je Vijeće ministara planiralo realizirati u protekle tri godine, pokazao je najnoviji Monitoring Vijeća ministara i Parlamentarne skupštine BiH koje je Centar civilnih inicijativa predstavio javnosti. Tri mjeseca i desetak dana je, naime, potrebno samo jednom zakonu, od ulaska u parlamentarnu proceduru pa do njegovog usvajanja.

Prema podacima CCI-a, otkako je ova vlast zaposjela vlast u BiH 2007. godine, usvojena su svega 52 zakona od 305 planiranih, što je tek 17 posto. Kada se pogleda sastav Vijeća ministara BiH i državnog Parlamenta, onda bi se čak moglo reći kako smo dobro prošli, ali tu su naši zapadni susjedi da nas vrate u realnost. U Hrvatskoj je u istom periodu usvojeno 609 zakona, što je pet puta više u odnosu na PS BiH.

JEDAN ZAKON JEDAN DAN Vjerovatno će bh. ministri poželiti da se pohvale kako su u protekla tri mjeseca usvojili više zakona nego što je bilo planirano. To je djelomično tačno. Uz napomenu da ih je na turbo izglasavanje natjerala međunarodna zajednica kako bi ispunili uvjete iz Mape puta. Pritom je taj „višak”, tek 10 posto „manjka” napravljenog u prva dva kvartala ove godine, kada je umjesto 57 planiranih zakona usvojeno svega devet.

U prvih devet mjeseci 2009. Vijeće ministara je na 32 održane sjednice Vijeća ministara utvrdilo 42 zakona, od čega svega 29 iz Programa rada. Do kraja godine ostalo im je još “samo” 90 zakona koje moraju usvojiti, što bi u idealnoj varijanti značilo jedan zakon dnevno, a da pri tom rade i vikendima, i praznikom, i kada igraju Ćirini sinovi, i kada umre neki vjerski vjerodostojnik...

IMA GORIH I OD VIJEĆA MINISTARA Parlamentarna skupština BiH je gora od svih. Oni svojim neradom i opstrukcijama uspijevaju neutralisati i ono malo rezultata Vijeća ministara. U prvih devet mjeseci ove godine PS BiH je od planiranih 126 zakona usvojila tek 42. Ova skromna cifra mogla bi se opisati i kao dobar rezultat, kada od ta 42 zakona, njih 24 ne bi bili izmjene i dopune postojećih.

ENTITETSKIM GLASANJEM PROTIV DRŽAVNIH ZAKONA Da nas bh. parlamentarci još uvijek mogu iznenaditi, naravno u negativnom smislu, najbolje pokazuje podatak da na 42 usvojena zakona, dolaze 32 oborena. Uglavnom je to rezultat entitetskog glasanja. Čak 27 zakona je palo zbog nedostatka entitetskih glasova. Skoro po pravilu, to su glasovi političkih predstavnika iz Republike Srpske. Da sve bude još gore, među 27 odbijenih zakona, deset ih je izuzetno važno za brže ispunjavanje uvjeta za liberalizaciju viznog režima.

KOLIKO TO KOŠTA? Budžet parlamenta Bosne i Hercegovine za ovu godinu iznosi 17,6 miliona konvertibilnih maraka. Tako dobijemo da jedan dan rada državnog parlamenta plaćamo 48.220 KM. Ako je za jedan zakon potrebno 100 dana, lako je izračunati da nas on košta skoro pet miliona maraka. Zemlje u regionu možda imaju više usvojenih zakona potrebnih za evropske integracije, ali su naši zato ubjedljivo najskuplji.

Naravno, i u ovom slučaju postoji rješenje, a to je fiktivna prijava boravišta na području Srbije, ali to u praksi i nije tako jednostavno izvesti. Kao dokaz o prebivalištu traži se pisani dokument o vlasništvu stana ili kuće, a u slučaju podstanara mora se priložiti i odgovarajući ugovor, što opet za sobom povlači određene obaveze, prije svega poreske za stanodavca, bilo da je stvarni ili fiktivni.

Bez prijave boravka nema pasoša

Na ovaj način Srbija je ispoštovala džentlmenski sporazum sa EU po kojem u zamjenu za ukidanje viza građanima Srbije, srbijanska Vlada obećala da neće šakom i kapom dijeliti državljanstva i pasoše građanima drugih država na području bivše Jugoslavije, prije svega BiH, Crne Gore i Kosova.

Za Srbe sa Kosova nađeno je posebno rješenje pa se njima pasoši izdaju u Beogradu, ali je Srbija obećala EU da će ovi pasoši biti posebno označeni pa ostaje da se vidi da li će u praksi i za njih važiti bezvizni režim.

Iako je na snazi i dalje zakonska odredba po kojoj srbijansko državljanstvo može dobiti svaki državljanin zemalja bivše Jugoslavije, bez obzira na nacionalnu propadnost, u praksi je umjesto masovnog štancanja državljanstava uslijedilo usporavanje tog procesa jer se dobijanje državljanstva čeka u prosjeku godinu dana.

Elegantno rješenje, kojim bi se izbjegla optužba za diskriminaciju između državljana Srbije koji žive u zemlji i naturalizovanih državljana koji inače žive u drugim zemljama a nikada nisu ni živjeli u Srbiji, a istovremeno zadovoljila EU, tako je pronađeno u formalnom uslovu da je neophodno uz zahtjev za pasoš priložiti i prijau boravka izdatu od strane srbijanskog MUP-a.

Stanovnicima Srbije potvrda o prijavi boravka nije problem, ali za one izvan Srbije jeste, pa im ostaje da se snalaze kako znaju i umiju, što realno smanjuje broj novopečenih državljana koji će tražiti i dobiti novi srbijanski pasoš.

Za razliku od Srbije, susjedna Hrvatska je bila mnogo velikodušnija u davanju državljanstva Hrvatima izvan Hrvatske, prije svega Hrvatima u BiH, ne praveći nikakvu razliku kod izdavanja pasoša bez obzira da li se radi o državljanima koji žive u Hrvatskoj ili nekoj drugoj zemlji.

Olako obećani pasoši

U čitavoj priči oko ukidanja schengenskih viza najgore su prošli građani BiH koji imaju samo bh. pasoš. Zahvaljujući nesposobnoj i nezainteresovanoj vlasti, nakon 19. decembra, za ulazak u EU od balkanskih država vize će trebati samo stanovnicima BiH, Albanije i Kosova.

Iako se proteklih mjeseci stvarao privid da zadržavanje viza za građane BiH do daljnjeg, ne zanima građane iz RS jer ih čekaju srbijanski pasoši i državljanstva, očigledno je bila riječ o pogrešnoj računici i davanju lažnih obećanja.

Jedini koga stvarno ne pogađa priča oko viza su građani BiH sa hrvatskim pasošima. Njima vize nikada nisu ni trebale a za tri godine bi mogli postati i građani EU, pa im bh. pasoši sa ili bez viza ionako ne igraju bitnu ulogu u životu.

(zurnal.info)

Rajko Vasić, Dodikov dežurni fucker, graditelj multimedijalnih zidova, erotski pjesnik, rocker, enigmat i ratnik, na svom blogu komentirao je susret na Bilinom polju. Sa perverznim zadovoljstvom prenosimo taj zanimljivi uradak.

ZENICA – PORTUGAL 0 : 1
I tako su Portugalci, u Zenici, devedeset minuta bili Srbi.
Ljudi iz Republike Srpske su navijali za Portugal. Dobio sam poruku: Pozdrav od Portugalke. Doduše, i jest visoka, tanka i tamnokoža, skoro kao onaj Simao.
To je i logično. Država čiju reprezentaciju ne podržava svo stanovništvo, postaje generator daljih podjela. Kad se dio ljudi oprosti od reprezentacije, sjetite se devedesetominutnog zvižduka u Zagrebu, kada je igrala reprezentacija Jugoslavije protiv Holandije, i Hrvata, država se počne opraštati od sebe.
Osim toga, sastav reprezentacije, bošnjački, u najbratskijoj varijanti može proizvesti samo ravnodušnost.
A nema ni smisla da se, igrajući u toj selekciji, sramotimo. Nepotrebno je bilo voditi Portugalce u onu kaljugu na Bilinom Polju i još ih, zajedno sa sudijom, gađati upaljačima. To ne rade ni na stadionu Žeravice.
I, tako je BiH, propustivši pobjedu i plasman, još jednom propustila šansu da postane Država.
Naopakim putem. Što je dobro, dabome.

(zurnal.info)

Nema brige dok Sredoje brine
Kako je izjavio Ministar civilnih poslova Bosne i Hercegovine Sredoje Nović, od ranije postoji plan u slučaju pandemijske gripe. Nije pojasnio da li je trenutni haos koji je već odnio jedan ljudski život dio plana ili produkt njegovog neprovođenja. Umjesto pojašnjenja zašto Bosna i Hercegovina nije u koraku sa ostalim zemljama u regionu koje su na vrijeme nabavile dovoljne zalihe vakcine, ministar Nović osvrnuo se na ptičiju gripu kao globalni svjetski problem:

- Saradnja ministarstava je odlična. Vršimo razmjenu informacija, posebno onih koje se odnose na virus H1N1. S druge strane, konstatacija je da je to globalno pitanje u svijetu i šire oko gripe i da to nije nikakav specifikum nas ovdje.

Ministar zdravstva Republike Srpske Ranko Škrbić inzistirao je na tome da nema razloga za brigu jer prvi kontigent vakcina dolazi vjerovatno polovinom januara. Škrbić je naglasio da će „pandemija gripe trajati najvjerovatnije do polovine 2011. godine tako da će svi imati priliku da se vakcinišu do tada. Kada su u pitanju neželjene nuspojave nakon vakcinacije, dobili smo saznanja od Svjetske zdravstvene organizacije da im nisu poznati takvi slučajevi“. Na pitanje da li će ministarstvo koje nabavlja vakcinu odgovarati ukoliko se pojave takve neželjene posljedice s obzirom da proizvođači prilikom prodaje vakcine insistiraju na ugovorima kojima se ograđuju od bilo kakvog oblika odgovornosti, ministar je odgovorio da takvih posljedica neće biti.

Ministar zdravstva federacije Safet Omerović nije želio odgovoriti na isto pitanje.

Ukoliko se dogodi, kao što je to bio slučaj sa ptičijom gripom, da naprasno prestane pandemija virusa H1N1 do nove godine, Bosna i Hercegovina na taj način postat će jedina država koja je kupila vakcine a koje nije ni vidjela ni upotrijebila!

Za razliku od Bosne i Hercegovine, Švedska je nabavila dvostuko više vakcina nego što broji stanovnika. U većini EU zemalja do sada su vakcinisani svi koji su to htjeli učiniti a neke zemlje krenule su u proces vakcinacije cjelokupnog stanovništva. Jedina zemlja Evropske unije koja je odbila nabavku vakcine je Poljska.

Sumnjičavost prema vakcinama

Poljska ministrica zdravstva Ewa Kopacz odbila je da učestvuje u nabavci vakcina protiv virusa A (H1N1), poznatijeg kao svinjska gripa. Poljska će time do daljnjeg ostati bez zaliha vakcine a kao razlog odbijanja navodi se činjenica da ne postoji dovoljan broj informacija o učincima vakcine. Radi se o prvom slučaju da ministarstvo zdravstva jedne države odbije nabavku vakcina.

Stav ministrice Kopacz podržao je i poljski predsjednik Donald Tusk, koji je izjavio da Poljska neće kupovati neispitanu vakcinu uprkos ogromnim pritiscima farmaceutskih lobija. Sumnju u učinkovitost vakcine, pored neželjenih posljedica po zdravlje, izazvalo je insistiranje farmaceutskih kompanija da ne prodaju vakcinu na slobodnom tržištu već preko ugovora sa državnim ministarstvima zdravsta. Na taj način farmaceutske kompanije sa sebe skidaju svaku odgovornost za eventualne neželjene posljedice nastale upotrebom vakcine protiv svinjske gripe.

Televizijski prenos obraćanja ministrice Kopacz prekinut je a protiv njenog stava istupio je veliki broj nevladinih organizacija u Poljskoj. Državni pravobranilac za zaštitu ljudskih prava najavio je tužbu protiv ministrice ukoliko ubrzo ne promijeni odluku.

Jedan od razloga odbijanja ministrice Kopacz vjerovatno leži i u prošlogodišnjem skandaloznom slučaju testiranja vakcine protiv virusa ptičijeg gripa (H5N1). Tada je pokrenuta policijska istraga protiv devetoro medicinskih djelatnika iz poljskoga grada Grudziadza a nakon smrti velikog broja beskućnika na kojima u gradskoj bolnici testirano cjepivo protiv virusa ptičije gripe.

Policija je tada došla do saznanja da su žrtve dobijale oko dva eura za testiranje cjepiva za koji im je rečeno da je riječ o lijeku protiv obične gripe, a koje je bilo još neispitano cjepivo protiv ptičje gripe. Ministarstva zdravstvo na čijem se čelu i tada nalazila ministrica Kopacz našlo se u centru skandala.

Zašto Bosna i Hercegovina nije otišla u Južnu Afriku? Dosadnim, ohaerovskim birokratskim rječnikom kazano: zato što nisu ispunili uslov 5+1 – pet golova i jedna stativa/prečka. Ćirini sinovi su uspjeli samo da pogode dvije prečke i jednu stativu, gol niti jednom. (Za neupućene, Srbija je već ranije ispunila sve uvjete za odlazak. I oni idu. Besmisleno je analizirati kako je to Srbija ispunila sve uslove, ali navikli smo, naša je povijest, historija nepravde.)

No, uslovi su jedno, a surova bosanska realnost nešto sasvim deseto. Mi nismo prošli jer momci kojima je Ćiro dao povjerenje nisu ostvarili naše želje: ustavne promjene, hapšenje Dodika, ukidanje entitetskog glasanja, ispitivanje porijekla imovine Fahrudina Radončića, ignorisanje reisa Cerića, usvajanje seta zakona za evropske integracije, nabavka vakcina protiv H1N1, podjela državne imovine, imenovanje federalnog ministra saobraćaja, hapšenje ubica Milana Vukelića, imenovanje gradonačelnika u Mostaru, hapšenje Dodika (uh, to smo već rekli)... Sve to, morali su uraditi u dva puta po devedeset minuta.

I dok su Portugalci igrali fudbal, bh. reprezentativci su morali pisati domaću zadaću, pa tek onda mogu napolje. I, ko je za to kriv? Ćiro je kriv! Sam se prihvatio uloge visokog predstavnika. Nije koristio bonske ovlasti, podlegao je pritiscima bošnjačkih predstavnika, a i više je vjerovao Raffijevim shemama nego Fahri i svojim očima.

A iskreno, kada se pogleda s ove distance, Ćiro i nije taj kalibar. Zamislite samo sastanak u OHR-u gdje Ćiro bilateralno “jebe majke” bosanskim političarima.

-Suljo, Suljo, (Suljo se pravi da ga ne čuje, razgovara s nekim, pokrio uhom mobitel da drugi ne čuju s kim je u vezi)..., pička ti materina, ili ćeš da učestvuješ u ovim Ustavnim promjenama ili ćeš da ideš u pičku moje lijepe matere. Jesi me čuo, šta ti kažem?

-Ha, jel' me neko tražio? Izvolite visoki predstavniče...

-Nemoj ti meni, pička ti materina, da zabušavaš. Lijepo se sredi, obuci se fino, i idi u..., šta ja znam, idi u..., ma idi u pički materinu, samo se dogovori sa onim međedom oko ustavnih promjena.

-Kako ću, kad on neće sa mnom da priča?

-Ma, boli me kurac, vidi sa Čovom...

-Ne znam, nešto me i Dragan izbjegava.

-Jebem ti sunce žarko, daj mi taj telefon.

Ćiro galami na telefon:

-Halo, Čova, Čova..., reci Mići da se ne zajebava.

-Ko je to, jesi ti Baka?

-Jebo ti Baka..., Ćiro ovdje. Što ti nećeš da se vidiš sa Suljom?

-On me stalno zajebava, uzeo je sebi BH Telecom, a sada hoće da mi otme Eronet...

-Ma, jebaću vam ja sve, ili se lijepo igrajte ili ću vam uzeti igračke. Ćuj, zovi onog Miću i dogovori s njim sastanak oko ovih ustavnih promjena.

-Ne znam mu ja broj...

-O, jebem li vam... Mrš, mrš obojica u pičku materinu...

Suljo odlazi, a Ćiro uzima mobitel:

-Mićo sine, da ti Ćiro nešto kaže, moramo donijeti ove ustavne promjene. Moli te Ćiro tvoj ko Boga da zovneš onu dvojicu i da se dogovorite. Nemojte više da me zajebavate, nemoj da te ja moram mijenjati...

-Ma, možeš da me povućeš za...- tu se veza prekida.

Ne ide brate, nije Ćiro dorastao svim tim zadacima. Ali, eto on barem zna izabrati koga će pozvati u reprezentaciju. Koja bi noćna mora bila da mora igrati sa onim što mu narod izabere.

-Harise, Harise, pička ti materina, ne sam, dodaj malo, dodaj Sulji... Bez faula Mićo, bez faula sine..., jebem ti sve, hajde što sam rekao bez faula, al' što svog igrača? Mijenjaću te ako tako nastaviš... Je'l se on ono uhvatio za...? Ma, jebaću mu... Ljubiću vraćaj se na go, gdje ćeš u pičku materinu... Vidi onog, šta onaj radi? Halo, Čova, ostavi te zastavice, pička ti moje matere, trebaće nam opet...

S ovim timom mi ne bismo ušli ni u kvalifikacije.

Lako je Queirozu, njegovo je da postavi taktiku, ostalo je nogomet. Ćiro prvo mora da ispita koliko je Džeko ispunio uslova iz Mape puta, zašto Spahić nije uhapsio Dodika, koji kurac Hasagić nije na vrijeme obezbijedio vakcine i do kada Salihović misli da se zajebava s tim mostarskim gradonačelnikom. A, Pepe, Carvalho, Nani..., o tome ćemo kada Ćirini izabranici riješe sve ove probleme koje je nacija postavila pred njih. Jer oni koje je narod birao, hodaju po utakmicama, troše naš novac i pojma nemaju šta im je zadaća. S tim nek se zajebava visoki predstavnik, njemu će svakako na izlasku skandirati: Inzko pederu!

Draga sutkinjo, vrlo rado bih se odazvao Vašem pozivu, ali to ne bi bilo primjereno - tako započinje pismo upućeno sutkinji Općinskog kaznenog suda Nikola Lozančić (52), kojeg se tereti da je u zadnjih devet godina primio više od 600.000 kuna invalidske mirovine u Hrvatskoj, iako je u BiH zastupnik Parlamentarne skupštine.

Sutkinja je Lozančiću poslala poziv na kućnu adresu u Kaknju što je zastupnika gotovo uvrijedilo.

- Sudovi drugih država poput vašeg mi se mogu obraćati samo preko nadležnih tijela Bosne i Hercegovine. Ovako je to neprimjereno. Obnašam dužnost dopredsjednika Zastupničkog doma Parlamentarne skupštine BiH i to me dodatno obvezuje - najzanimljiviji su dijelovi Lozančićeva pisma.

Također navodi da ovo nije njegova obrana od bilo kakvih optužbi, već samo podsjećanje na elementarna pravila uvažavanja “suvereniteta između dvije prijateljske države”.

- Na vaše pozive koje mi budete dostavljali običnom poštom više neću odgovarati, a na ovaj sada neću se odazvati. I nemojte mi prijetiti prisilnim dovođenjem. U ovom slučaju to je neprimjereno - objašnjava parlamentarac.

Lozančića se tereti da je od 2. veljače 2000. do 14. rujna 2009. primio više od 600.000 eura invalidske mirovine, iako je znao da na nju nema pravo. On je 3. svibnja 1999. godine kao vojni osiguranik stekao pravo na invalidsku mirovinu od 5250 kuna mjesečno, ali kada je postao zastupnik u Parlamentarnoj skupštini BiH stekao je osiguranje kao zastupnik pa je izgubio pravo na isplatu mirovine. Također, tereti ga se da je znao da o toj promjeni mora obavijestiti nadležne institucije u Hrvatskoj.

Kao parlamentarac u BiH Lozančić prima mjesečnu plaću od oko pet tisuća konvertibilnih maraka, što iznosi oko 20 tisuća kuna. Uz to, parlamentarci u susjednoj državi naplaćuju mjesečni paušal, rad u raznim komisijama, dnevnice i topli obrok.

Prema nedavnom pisanju medija, ovaj predratni policjac je ranjen te mu je amputirana potkoljenica. Navodno je ranjen kao pripadnik teritorijalne obrane Kakanj, što nikad nije službeno demantirao, i to u sukobu s vojnicima HVO-a.

U rujnu prošle godine parlamentarci BiH odlučili su si povećati plaće za sto posto, a u objašnjenju je upravo Lozančić ustvrdio kako “zastupnike nitko ne pita imaju li novca za kravatu”.

No, on ima drukčije mišljenje. Kaže da su on i drugi prihvaćali mirovine kako bi preživjeli. Priznaje da nije imao ni dana radnog staža u Hrvatskoj.

- Nikog nismo varali. Mi smo samo objekti neizmjerne ljubavi, brige i skrbi Hrvatske. Da sam prije posumnjao, ne bih se sad s Vama dopisivao. Ovako, što je tu je - ironičan je Lozančić.

Sutkinja je na pismo hladnokrvno ‘odgovorila’ sa zahtjevom Kaznenom vijeću radi određivanja pritvora. Nikola Lozančić ima dvojno državljanstvo.

Pismo sutkinji

Draga sutkinjo,

vrlo rado bih se odazvao vašem pozivu, ali to ne bi bilo primjereno. Ja jesam državljanin Republike Hrvatske, ali sam puno prije toga i puno više državljanin BiH. Obnašam dužnost dopredsjednika Zastupničkog doma Parlamentarne skupštine BiH i to me dodatno obvezuje...

Sudovi drugih država poput vašeg mi se mogu obraćati samo preko nadležnih tijela BiH. Ovako, na kućnu adresu je to neprimjereno. Ovo nije obrana od bilo kakvih optužbi. Ovo je podsjećanje na elementarna pravila uvažavanja suvereniteta između dviju prijateljskih država. Na vaše pozive koje mi budete dostavljali običnom poštom neću više odgovarati, a na ovaj sada se neću odazvati. I nemojte mi prijetiti prisilnim dovođenjem. U ovom slučaju je to neprimjereno...

Meni i drugim Hrvatima iz BiH u posljednjih 20 godina i pod nama nejasnim okolnostima šakom i kapom su dodjelivana različita prava. To je predstavljano kao izraz skrbi o Hrvatima izvan Hrvatske. Davne su nam i prazne srpske kuće u Korenici, Gračacu, Udbini i mnogim drugim živopisnim krajevima tako da nismo morali razmišljati o odlasku u nedođije BiH...

Velika hvala svima za pruženu pomoć. Mi smo je prihvaćali kako bismo preživjeli. Tako smo doživjeli i dane mirovine iako nikada nismo imali nijedan dan staža. Nismo nikoga varali. Mi smo samo objekti neizmjerne ljubavi, brige i skrbi Republike Hrvatske. Da sam ranije posumnjao u sve to, ne bih se sada s vama dopisivao. Ovako - što je tu je. Ja sam tu gdje jesam i što jesam. Netko me se sjetio i odlučio me staviti na stup srama... Iskreni pozdravi, Niko Lozančić, 11. 11. 2009.

(jutarnji list)

Dvije države punile kućni budžet

Prije godinu i po magazin Slobodna Bosna je također pisala o “jadima” Nike Lozančića. On se požalio da “zastupnik ima velike dužnosti, radi se dvanaest sati dnevno, i niko ne pita koliko odijelo ili kravata koštaju.” Kako dalje navodi Slobodna Bosna, Niko Lozančić je skrivao kako je pravo na vojnu mirovinu stekao još dok je bio predsjedavajući Doma naroda Federalnog parlamenta, te da se izdašne novčane pomoći nije odrekao ni dok je obavljao dužnost predsjednika Federacije i, od 2006., dopredsjednika Zastupničkog doma Parlamentarne skupštine BiH nije, međutim, uvjetovana samo političkim razlozima. U ovom je slučaju posrijedi i ozbiljno kršenje Zakona o mirovinskom osiguranju Republike Hrvatske, i to po najmanje dva osnova.

- Pored toga, a prema istom Zakonu o mirovinskom osiguranju, osobe koje ostvaruju pravo na mirovinu kao invalidi, ne mogu u isto vrijeme raditi ni u Hrvatskoj, niti u drugim državama. Stoga su, nakon što odu u mirovinu, dužni priložiti svoju radnu knjižicu, ili, ukoliko se odluče za radni angažman, privremeno “zamrznuti” status umirovljenika. Ako je, međutim, suditi prema Niki Lozančiću, čini se kako je taj prijeratni kakanjski policajac i poratni priučeni pravnik ipak našao “rupu u zakonu”, jer njegov kućni proračun, gotovo punih osam godina, istodobno (su)financiraju dvije države, navodi ovaj magazin.

(zurnal.info)

Mračni oblak depresije koji je nakon poraza od reprezentacije Portugala pritisnuo Bilino polje bio je, čini mi se, otrovniji čak i od kancerogenih oblaka koje Mittal svakodnevno ispušta iznad Zenice.

Jer, previše se očekivalo. Zbog ove utakmice čitava nacija je zaboravila na probleme. U fudbalskoj euforiji niti je ko šta radio, niti se neko zbog nečeg brinuo. Na javnim mjestima bilo je nepristojno govoriti o bilo čemu drugom sem o okršaju sa Portugalom. Ništa nas drugo nije zanimalo.

Čak nismo osjećali ni pretjeranu zavist što će naše istočne komšije do kraja godine uživati u bezviznom režimu, da bi kao normalni Evropljani, kako im je rečeno, mogli za novogodišnje i božićne praznike samostalno izabrali mjesto gdje će slaviti. Nama se za utjehu obećalo, ako budemo dobri i naši političari mudri, da će se naše vize razmatrati sredinom naredne godine. Nismo uočili ni posjetu delegacije MMF-a koji su rekli da će nastaviti razgovore o aranžmanu nakon nove godine i to ako naši ministri izbace politiku iz ekonomije. Nije nas brinula ni kriza Federalne vlade iz koje niko ne vidi skorašnji izlaz.

Nismo imali vremena za to, u fudbalskoj euforiji razmišljali smo samo o tome ko će zamijeniti Spahića. Bezvizni režim, finansijske injekcije, budućnost zemlje bili su manje interesantni od tog skoro pa nerješivog problema.

Bitka protiv Portugala uspjela nas je odvratiti od minornih problema koje obično nazivamo preživljavanje. Voditeljica Centralne državne informativne emisije od državne zastave Svjetlana Topalić napravila je kravatu, njen sportski kolega ogrnuo je šal koji je raširen po reverima sakoa podsjećao na nekakav ritualan predmet. Ankete na ulicama svjedočile su da se narod već prepustio trijumfalnom zanosu, djeca, penzioneri, radni ljudi, građani i građanke predviđali su sigurne pobjede. Golovi Džeke i Ibiševića trebali su nam omogućiti odlazak u Afriku, a odatle ćemo lako do Evrope. Budućnost je bila svijetla, sigurna i bogata, pa je jedna prosjakinja pred televizijskim kamerama priznala da nikada nije imala veći promet. Jer, šta je novac pred sladostrašćem pobjede?

Na žalost, nije samo običan narod bio euforičan. Ne znam da li ste uočili, ali federalni premijer Mujezinović nije propustio niti jednu utakmicu. Bio je i u Portugalu, a agencije su objavile da je tamo otišao na poziv portugalskog premijera. To što su se važni razgovori poklopili sa terminom utakmice bila je čista slučajnost. Na Bilinom polju Mujezinović je sjedio sa Misimovićem. Blijedu igru u Portugalu lako smo oprostili Misketu, ali ovakvu mrlju u karijeri biće mu teško zaboraviti. (Sada razumijem šta je mislio Bakir Hadžiomerović kada je zamolio Blaževića da igrače sačuva od lošeg društva.) Nije samo Mujezinovića navijačka strast potpuno odvratila od posla za koji ga plaćamo. Ako ste čitali novine uočili ste da su Ćirinu strategiju danima po novinama komentirali federalni ministar Gavrilo Grahovac i njegov kantonalni kolega Emir Hadžihafizbegović. Kada sada razmislim, s takvim vođama navijačima i fudbalskim stratezima šanse za pobjedu bile su nam dodatno otežane.

Bez obzira na sve i ja sam vjerovao u pobjedu. Vjerovao sam i selektoru Blaževiću, a najviše mi se dopala ova njegova procjena o našoj prednosti nad Portugalom:

- Ništa nas ne može tako motivirat kao borba za domovinu. Znaš, Portugalci to nemaju jer oni su već napravili sve za afirmaciju svog nogometa, pa i za afirmaciju zemlje kad su okolo kao imperijalisti okupirali pola svijeta. Znaš, najjebenije se borit protiv sirotinje, a mi smo sirotinja!

I ovo se završilo. Narednih par dana pričaćemo o nedostatku sreće, propuštenim šansama, procjenama ko je zaista trebao igrati na mjestu Spahića, pa ćemo se vratiti pričama o nedostatku sreće, propuštenim šansama i procjenama ko bi trebao igrati na mjestu partijarha Pavla. I, naravno, Mittalov oblak vratiće se na svoje mjesto.

(zurnal.info)

Neki dan na treningu na Koševu je viknuo jedan s tribine: 'Ćiro, pederu!', a ovi svi ostali navijači skočili na njega, hoće da ga tuku, sine moj, nisam ni vidio gdje je završio, šmugnuo valjda ispod tribina

Nazvao je sam nakon popodnevnog odmora iz sarajevskog Hotela Hercegovina. Nikada prije nije zvučao tako izmučeno.
"Drago mi je da sam te čujem dobro moje dijete, bogami bi sada volio bit na tvojem mjestu. Evo još smo tu u Sarajevu, pokušao sam malo odspavat, ali ne ide nikako. Je.aji ga, pa kako ćeš spavat na ovakav dan, pospan sam, ali ne spavam", započeo je Ćiro te dodao kako će prema Zenici krenuti neposredno prije utakmice. Autobusom je to tek kakvih sat vremena.
"Sve je užareno, ne mogu nigdje proć, raja pjesme pjeva. Ma biću opet ili heroj ili peder. Ali teško ću biti peder, znaš. Neće me raja tako, sigurno neće, bez obzira, ja barem tako mislim, ne mogu da vjerujem. Vrlo je napeta situacija, vrlo, vrlo, sine moj. Fale mi ta četiri igrača, bože moj mili, ne znam kako ću to nadoknadit", zavapio je trener svih trenera pa izdiktirao momčad koja će večeras istrčati protiv Portugala na Bilinom Polju:
"Na golu je Hasagić, a igram sa pet obrambenih - Nadarević - Jahić - Pandža - Ibro će bit na desnom bočnom, a to je zato što to najbolje igra, ali igram to i silom prilika jer nemam drugo riješenje. Salihović je na drugoj stani i tih pet brane. Šesti koji također brani je Bajramović, a onda dolaze Pjanić i Medunjanin i naprijed Džeko i Ibišević".
Zvučao je umorno i iscrpljeno, nasmijao se tek kad se odjednom sjetio anegdote s jučerašnjeg treninga.
"Bilo je par ovih koji su me već prozvali pederom, ali ti su odmah dobili po nosu. Neki dan na treningu na Koševu je viknuo jedan s tribine: 'Ćiro, pederu!', a ovi svi ostali navijači skočili na njega, hoće da ga tuku, sine moj, nisam ni vidio gdje je završio, šmugnuo valjda ispod tribina", odobrovoljio se brzo Ćiro i taman kad je želio nastavit netko je zakucao na vrata.
"Evo, kucaju mi na vrata da crtam. Bog sine, bog i neka nam pomogne!".

(net.hr)

Uloge su davno podijeljene, bogati će ostati bogati, a siromašni će morati čekati naredni rat. Prvobitni kapital opran je u milion voda, a sa uglednih univerziteta vraćaju se nasljednici i preuzimaju imperije. Nema više nikakvih šansi da im se oduzme ratnoprofiterska stečevina. Jedino što se možemo nadati jeste da su im apetiti zadovoljeni

Golden Lilies

Ratne 1994. godine u Zenici je otvoren restoran pod nazivom Golden Lilies. Imao je vlastiti agregat, gigantsku napravu koja je strujom napajala terasu načičkanu lampionima. Bila je ukrašena slapovima plastičnog cvijeća, a u njenom centru dominirao je blistav frižider u kojem su rotirali kolači sa debelom kremom. U mračnom gradu terasa je sijala kao NLO pri uzlijetanju.

Pod jarkim svjetlom sjedili su, kako to i priliči, humanitarni radnici i kriminalci, i uz tihu muzikicu uživali u ratnim strahotama. Ispod terase bilo je mnogo življe. Bar pola grada okruživalo je Golden Lilies, narod je sjedio na stoličicama, žene su plele, djeca pisala domaće zadatke, muškarci popravljali bicikla, čitali stare novine... Svaki pedalj svjetlosnog pojasa bio je dobro iskorišten.

Gosti restorana pravili su se da ne primjećuju nametnike a narod se trudio da ne škilji u njih. Bila je to miroljubiva koegzistencija. A možda se radilo i o paralelnim svjetovima, bićima svjetla i mraka, mada je u ovom slučaju teško reći gdje počinje svjetlo i gdje završava tama.

Ako mogu još da dodam: nikada deblju kremu na kolačima nisam vidio nego u senzacionalnom frižideru Golden Liliesa.

Kako žive bogataši

Iste 1994. godine tadašnji član Predsjedništva Ejup Ganić pronašao je u Sarajevu vilu koja može zadovoljiti njegovu sliku o vlastitoj važnosti. Poslije ju je otkupio za tričavih 14 hiljada maraka i to u certifikatima. Narod se malo bunio, Ejup se čudio zašto se narod buni, a onda smo se svi navikli na tu lijepu bijelu zgradu, okruženu zelenilom, sa velikim prozorima, donekle nagrđenu metalnim stablom koje je novi vlasnik zavario na ogradu. To je sve što smo mogli znati o njoj sve dok nedavno čitavoj naciji nije omogućeno da zaviri u unutrašnjost.

Emina Ganić, izvršna direktorica Sarajevo Film Festivala i Ejupova kćerka, u vili je organizirala modnu reviju i na nju pozvala kremu Bosne i Hercegovine pojačanu gostima iz regije, poput riječkog hirurga na privremenom bijegu u našoj zemlji. Sudeći po medijskim izvještajima sa ovog glamuroznog događaja, sve je proteklo u najboljem redu, kao što se i očekivalo od domaćice koja je iskustvo sticala po kanskim zabavama.

Da se razumijemo, nemam ja ništa protiv Emine Ganić. Ne vjerujem ni da ona ima nešto protiv mene, ne poznajemo se, živimo u miroljubivoj koegzistenciji ili u paralelnim svjetovima, kako vam odgovara. Vjerujem da se radi o sposobnoj gospođici, školovanoj na najprestižnijim univerzitetima i također vjerujem da nema kriminalnu prošlost niti da planira takvu budućnost. Ali, onog momenta kada je u kuću svojevoljno uvela kamere svih dostupnih televizija svoj privatni prostor pretvorila je u javni. Sama se pozicionirala kao tranzicijska princeza, dizajniran dokaz nepravednog raslojavanja društva. Sama je procijenila da je konačno vrijeme da se karte otvore, da je transformacija okončana, da je prošlost zaboravljena, da više nije važno na koji način je bogatstvo stečeno. Zaborav je nastupio, uživajmo u novoj realnosti.

Strah od bogataša

Uvjeravaju me da su sve velike imperije počele prljavo, da su Rockefellerovi unajmljivali batinaše za uklanjanje konkurencije. Problem je do nas, koji pamtimo kako je sve počelo, koji znamo na koji način je rođen ovdašnji jet set. Mislim da za rođendan treba uzeti datum kada je naš prvi demokratski predsjednik izjavio kako nema pravde na svijetu. Naša elita je, kako to povlaštenim i priliči, za razliku od puka pravilno dešifrirala ovu poruku. Dok su nane uzdisale za šarmantnim defetizmom bošnjačkog vođe, njegovi najbliži su išaret protumačili kao signal za mnogo slobodniju pljačku do konačnog oslobođenja zemlje.

Zato sam ja podozriv prema bogatašima. Jako sam oprezan ako se slučajno nađem s njima za stolom. Plašim se da će mi ukrasti socijalno osiguranje, povećati kamatu na kredit ili makar ukrasti upaljač.

Blizina tajkuna

Imao sam jednom nesreću da sjedim u blizini pravog tajkuna, begovskog. Sjedio je u kaljačama i skupoj košulji, a novac je formirao snažno polje sile koje je tjeralo sve njegove saradnike da se povijaju u struku. Sa svima je razgovarao s neupitne pozicije moći i pokušavao u svakoj rečenici sagovornika pronaći skrivenu namjeru. Meni je to bilo pomalo paranoično. I odvratno, naravno.

Kako se bogate bogataši

Ne vjerujem da se iko u Bosni i Hercegovini pošteno obogatio. Ne vjerujem da postoji ijedna kompanija koja je poslije rata uspjela zgrnuti milionski kapital na sasvim legalan način. Ne razumijem se u ekonomiju, privatizaciju, tranziciju i slične muljaže, posljednji u redakciji shvatim način na koji je neki tajkun uspio da prevari državu. Ali, sasvim mi je jasno da je u ovakvoj državi, potpuno korumpiranoj, nemoguće govoriti o poštenom poslovanju. Poznate su ovdašnje metode akumulacije prvobitnog kapitala: šverc humanitarne pomoći, oružjem, cigaretama, kafom, stranim plaćenicima i sličnim visokotarifnim robama.

Samo jedna stvar nije jasna, nacionalistički tajkuni vole se prisjećati kako su im komunisti oduzeli djedovinu i kako im je od silnog bogatstva ostao samo očev ručni sat i dukat koji je nana prošvercovala u njedrima. Istovremeno, kada im neko pomene korijene bogatstva, obavezno ističu da oni nisu nikakvi skorojevići i da su im familije bile bogate još od smrti posljednjeg bosanskog kralja. Naravno, lažu, kao što lažu da nisu krali humanitarnu pomoć i sipali gips u brašno, ali molim za malo originalnosti. Recimo, baš je nezaboravno bezobrazan bio Radončić kada je Gutića prosvijetlio da podizanje Avazovih tornjeva predstavlja razvoj Federacije, da je njegovo bogatstvo istovremeno i naše. Njemu materija, a nama duh.

Do narednog rata

Jasno vam je ko i meni, uloge su davno podijeljene, bogati će ostati bogati, a siromašni će morati čekati naredni rat. Prvobitni kapital opran je u milion voda, a sa uglednih univerziteta vraćaju se nasljednici i preuzimaju imperije. Nema više nikakvih šansi da im se oduzme ratnoprofiterska stečevina. Jedino što se možemo nadati jeste da su im apetiti zadovoljeni i da će od sada početi igrati pošteno. Da će plaćati porez, razvijati firme, ulagati, planirati... Da će nam zaposliti djecu. Da će nam dopustiti preživljavanje na rubovima svog svjetla.

Žurnal: Da li ste upoznati sa dešavanjima u Portugalu i kako komentarišete poraz reprezentacije Bosne i Hercegovine?

Vahid Halilodžić: Gledao sam utakmicu i sigurno je da kada govorimo o utakmici u Portugalu da se radi o jednoj nesreći, nikako o neznanju. Velika šteta je što rezultat barem nije neriješen jer bi prednost u uzvratu bila u potpunosti na našoj strani. Momci su zaslužili minimalno da postignu jedan gol. Ovakav rezultat ima i stranu koja nije skroz loša – primorava na neophodan oprez.

Žurnal: Imamo li pravo nadati se uspjehu u Zenici?

Vahid Halilodžić: Naravno. Proći će ekipa koja bude psihološki bolje pripremljena. Psihologija će u Zenici donijeti prevagu. Utakmica će biti vrlo teška, da bi se prošlo morat će se izgarati na terenu svih devedeset minuta, a ostati hladne glave do kraja. Ja mislim da će Bosna i Hercegovina pobjediti u Zenici.

Žurnal: Da li je u interesu FIFA-e prolazak Portugala?

Vahid Halilodžić: Uvijek postoji neki interes, uvijek nešto ima. Međutim, radi se o važnoj utakmici na kojoj je teško napraviti nešto takvo. Logično je da ukoliko imate negdje nekog delegata da će navijati da prođe njegova reprezentacija.

Žurnal: Bosna i Hercegovina je oslabljena neigranjem Elvira Rahimića, Samira Muratovića, kapitena Emira Spahića, a neizvjestan je i nastup Zvjezdana Misimovića. Hoće li to biti odlučujući faktor na meču u Zenici?

Vahid Halilodžić: Neigranje igrača sa velikim karijerama i iskustvom velikih utakmica jeste hendikep ali i nije nikakav odlučujući faktor. Bosna i Hercegovina u timu ima još dovoljno kvalitetnih fudbalera koji mogu obezbjediti plasman u Južnu Afriku. U našoj reprezentaciji imamo igrače koji mogu biti nosioci igre i pobjediti ovu utakmicu a imaju pravo nastupa. Važno je da se igrači pripremaju u miru, bez smetnji i opterećenja. Samo tako pripremljeni igrači mogu pružiti maksimum protiv respektabilnih ekipa kakav je Portugal.

Žurnal: Da ste Vi na mjestu selektora u ovom trenutku, da li biste u Zenici napali Portugalce od početka ili...?

Vahid Halilodžić: Ja nisam selektor tako da ne mogu o tome ni govoriti. Ali, sigurno znam da reprezentativci Bosne i Hercegovine znaju da mogu pobijediti onoliko koliko je dovoljno da prođu Portugal. Oni će sigurno i pružiti toliko. Znamo koliko za igrače znači igranje na Svjetskom prvenstvu, kakva je to promocija igrača i koliki je to uspjeh tima. I za jednu državu je najbolja reklama učešće na Svjetkom prvenstvu. Reprezentativci Bosne i Hercegovine to znaju i oni će, vjerujem u to, ostvariti taj cilj.

Žurnal: Poruka za navijače reprezentacije Bosne i Hercegovine?

Vahid Halilodžić: Navijači moraju bodriti ekipu od početka do kraja utakmice bez obzira na to šta će se dešavati na terenu. Trebali bi mi prvi postići gol, to bi rasteretilo igrače. Međutim, kako god stvari krenu na terenu, podrška navijača uvijek može okrenuti situaciju u našu korist i donijeti pobjedu.