Neobrazovanost, politička letargija i permanentni osjećaj beznadežnosti da se išta može promijeniti kod ovdašnjeg običnog čovjeka, bio je jedan od najvažnijih projekata nacionalističkih stranaka
Nedavno su u centru Ljubljane radnici, penzioneri, i „poštena inteligencija“ organizirali proteste zbog ozbiljnog pogoršanja ekonomskih uvjeta u Deželi nastalih usljed globalne recesije. Tako se i Slovenija zvanično upisala na dugu listu zemalja Evropske unije gdje građani protestima, pištaljkama, a nerijetko i revolucionarnim parolama, iskazuju nezadovoljstvo učincima rada državne vlasti. „ Možete li zamisliti masovni protest radnika iz cijele Bosne i Hercegovine koji bi se, poput onog prošle subote u Ljubljani, održao u klasičnom ljevičarskom dekoru u Sarajevu. Čak i kad bi se, nekim čudom, nešto slično desilo, javili bi se oni koji bi to uzeli kao dokaz da je ovaj grad tvrđava titoizma. A možda i kao dokaz domaće islamofobije“, napisao je u svom odličnom komentaru o ljubljanskim protestima u Oslobođenju kolega Gojko Berić.
VIJESTI IZ SNOVA
I zaista, da li je realno vjerovati da se bosanskohercegovački poniženi radnici sa obje strane entitetske crte, sa obje strane Neretve, svih vjera i nacija, ujedine makar oko jedne zajedničke ideje pa makar ona predstavljala i elementarni zahtjev o stvaranju minimalnih preduvjeta za njihovo puko preživljavanje. Ovoga puta ne govorimo o „crvenim“ protestima „klasičnog ljevičarskog dekora“, kako je to napisao kolega Berić, već o mogućnosti da se jednako gladni Srbi, Hrvati, Bošnjaci i Ostali zajednički izbore za vlastiti komad kruha u zemlji u kojoj je sve više onih željnih bijelog hljeba. Hajmo pokušati lažirati tu situaciju. „Pred Zgradom inistutucija BiH, na Trgu Bosne i Hercegovine u Sarajevu, okupilo se oko pedeset hiljada građana naše zemlje koji od Vijeća ministara BiH, Vlade FBiH i Vlade RS traže hitno ispunjavanje svih postavljenih uvjeta za prijem BiH u NATO i EU, te povećanje minimalnih plaća za deset, a penzija za 15 procenata. Prosvjednici su tražili da se u državnom parlamentu hitno usvoji Zakon o oduzimanju opljačkane imovine i da se sva nezakonito stečena imovina zaplijeni, a novac od njene prodaje uplati u entitetske Zavode PIO/MIO. Osim toga, sa protesta/prosvjeda je upućen jedinstven poziv građana Banje Luke, Širokog, Mostara, Drvara, Foče, Doboja, Orašja, Dervente, Bijeljine, Bihaća, Tuzle, Livna..., da u slučaju neispunjavanja ovih zahtjeva vladajuća koaliciji odmah raspiše vanredne izbore kako bi na vlast došli bolji i sposobniji političari.“
Tako bi otprilike izgledala agencijska vijest sa Marijin Dvora, vijest koju po svemu sudeći nikada nećemo doživjeti. Jer ovdje odgovorna radnička klasa praktično ne postoji, u BiH nema niti jednog sindikalnog udruženja čiji čelnici odavno nisu korumpirani od kriminalne vlasti, a o ozbiljnom promicanju ljevičarskih ideja da i ne govorimo. Ovo je zemlja u kojoj se svako crvenilo“ (uključujući i, recimo, privrženost crvenim odjevnim predmetima) od političko-vjerskih elita podvodi pod „staljinističko-ateističke tekovine bivšeg režima“. Siguran sam da bi ozbiljnija anketa u BiH dokazala da ovdašnji radnici na pitanje o ljevičarskoj političkoj doktrini i borbi za radnička prava „k“o iz topa“ odgovaraju da se radi o „povratku u prošlost i rigidni komunizam“. Pa otkud onda, majka mu stara, toliko „komunjara“ u razvijenoj Zapadnoj Evropi, od moćne Njemačke do socijalnog raja Švedske? Otkud mrske „komunjare“ u svim tim prebogatim državama, tamo gdje komunizam nikad nije ozbiljno zaživio kao politički pokret?
NASTAVAK RATA MODNIM SREDSTVIMA
Neobrazovanost, politička letargija i permanentni osjećaj beznadežnosti da se išta može promijeniti kod ovdašnjeg običnog čovjeka, bio je jedan od najvažnijih projekata nacionalističkih stranaka. Samo na taj način, dakle pretvaranjem kompletnih naroda u zapuštena stada koja se međusobno mrze, nacionalisti su mogli osigurati sigurne preduvjete za nesmetanu pljačku, lično bogaćenje i dosljedno uništavanje države Bosne i Hercegovine.
Nema nikakve sumnje da je ovo što se nama danas događa samo nastavak rata i ratne izolacije drugim sredstvima, rata iz kojeg su svi izašli demolirani, osiromašeni i bez ikakve realne perspektive osim onih nekoliko stotina privilegiranih političkih kleptomana i njihove elitističke rodbine. Pa je zato ovih dana u kitnjastoj viletini koju je Ejup Ganić ukrao u centru Sarajeva održana poluprivatna modna revija na kojoj se pojavila „gradska raja“, fudbaleri, privatizacijski tajkuni i ostali korumpirani polusvijet. Sa takve modne revije, iza velikih prozora Ganićevog doma, ne vidi se jad i čemer na ulicama glavnog grada Bosne i Hercegovine. Prizor je usmjeren na manekenke, pogled je uperen na noge, na lica, frizure, na modne detalje, na raskošni coctail-corner u uvalnom uredu skorojevićke vile...
Da bi sve bilo pošteno i do kraja utemeljeno, predlažem ovdašnjim, uglavnom netalentiranim, modnim kreatorima i kreatoricama da ubuduće u svojim „proizvodima“ (a to se posebno odnosi na šalove i marame) ni u kom slučaje ne koriste crvene nijanse jer bi vrlo lako mogli biti optuženi/e za prizivanje komunističkih tekovina. Istih onih tekovina u čijem su vihoru izgrađene i Ganićeva, i vila Mustafe Cerića, i stan Nedžada Brankovića na Ciglanama...
I da na kraju ne zaboravim. Radničkoj klasi drugarski sugeriram da i dalje šuti, trpi i vjeruje političarima više nego vlastitom stomaku i vlastitim očima. Neka jednom zauvijek zaborave na glad i ne vide životnu raskoš i vile vladajuće elite kraj kojih svakodnevno prolaze. A što se onih vječito nezadovoljnih i namrgođenih Slovenaca tiče, nadaleko je poznato da se radi o ljudima koji su bili i ostali komunjare u duši. Zato i ne čudi što su nedavno Ljubljanu crvenim obojili...
Veselinović je kazao da su najviše otkaza posljednjih mjeseci dobile osobe iz preduzeća koja su radila za izvoz, odnosno koja su obavljala tzv. lon poslove.
-Tu bih spomenuo tekstilnu, kožarsku i industriju obuće, autoindustriju, trgovinu, ali i naglasio da je takav slučaj i s osobljem iz administracije - kazao je Veselinović.
(FENA)
Johan Stenebo, bivši radnik poznatog proizvođača namještaja IKEA, tvrdi da direktor ove kompanije Ingvar Komprad špijunira i maltretira svoje radnike, naziva ih crnčugama i ne dopušta poslovni napredak ženama. U svojoj knjizi Istina o IKEA-i (The Truth about IKEA) on prepričava svoja dvadesetogodišnja radna iskustva u ovoj kompaniji. Kako piše, direktor Komprad koristi metode tajne istočnonjemačke policije Stasi kako bi uvijek znao šta se dešava među radnicima i šta oni o njemu misle.
- Nisam se sa tim mogao pomiriti i također nisam želio ćutati – kaže Stanebo čija je knjiga izašla devet mjeseci nakon odlaska iz ove kompanije poslije sukoba sa upravom.
On tvrdi da Komprad tačno zna šta se dešava u svih 300 prodavnica u preko 40 zemalja širom svijeta. Prema njegovim riječima osamdesettrogodišnji vlasnik jedne od najpoznatijih svjetskih firmi njom upravlja poput najcrnjeg diktatora i od svojih radnika traži lojalnost do smrti. Stenebova knjiga izazvala je brojne i oprečne reakcije te poljuljala inače besprijekoran imidž IKEA-e, koji se počeo urušavati prije 15 godina kada je otkriveno da je Komprad bio član pronacističke grupe tokom Drugog svjetskog rata.
Saradnja sa Engdahlom
Odala su ga lična pisma Peru Engdahlu, poznatom švedskom fašističkom aktivisti, objavljena nakon njegove smrti 1994. godine. Iz njih se vidi da je Komprad prikupljao novac i regrutirao članove takozvane Engdahlove grupe sve do septembra posljednje godine rata. Novinari nikada nisu uspjeli saznati tačan datum njegovog napuštanja grupe ali je poznato da je sa Engdahlom bio prijatelj sve do početka pedesetih godina prošlog stoljeća. Najviše kivnje izazvao je kod Jevreja pa je Komprad uputio pismu svojim radnicima Jevrejima u kojem je priznao kako mu je to najveća životna greška. Prodavnice širom svijeta, posebno one u Izraelu, osjetile su pad prodaje uprkos Kompradovom javnom izvinjenju.
Godinama nakon ove afere Komprad, težak 22 milijarde dolara, ulagao je ogromne napore i milione dolara da popravi svoj imidž. Mediji su prenosili da u stanu ima namještaj star 20 godina iz vlastite proizvodnje, da koristi penzionerske povlastice i uglavnom se vozi gradskim prevozom pa je u nekim medijima zaradio titulu najveće svjetske cicije. Sve je to dio smišljene kampanje u kojoj su se koristili podobni i pažljivo izabrani mediji, tvrdi autor knjige Istina o IKEA-i.
On otkriva da je Komprad razvio vlastitu špijunsku mrežu kako mu nijedna sitnica ne bi promakla. Ovo je ujedno prvi put da neko od zaposlenika IKEA-e govori negativno o svom šefu i njegovoj kompaniji. Navodno se u sjedištu firme strance otvoreno naziva crnčugama i ne da im se nikakva šansa da napreduju.
U svojim prozivanjima Stenebo je spomenuo i uglednu nevladinu organizaciju Greenpeace, inače saradnika švedskog proizvođača namještaja. Stanebo ih je optužio da su od Komprada dobili ogromne novčane donacije u zamjenu za šutnju. Tako je Greenpeace, tvrdi Stenebo, ostao nijem kada su se pojavili navodi o IKEA-inoj odgovornosti za uništavanje prašuma u Maleziji i Borneu, iako je ova organizacija poznata po svojim nekompromisnim kritikama korporacija koje uništavaju prirodu.
Perje živih gusaka
Stenebo još otkriva da je cijena drveta koje IKEA nabavlja u Kini potpuno nelogična i da je niža od svih legalnih cijena drveta u ovoj velikoj zemlji. Tokom svog dugogodišnjeg rada za Komprada, Stenebo je navodno bio svjedokom načina pravljenja jastuka Gosa i deka Mysa, za koje je perje bilo čupano sa živih gusaka. Velike donacije IKEA-e organizacijama za zaštitu djece puko su pranje obraza jer tepihe u Pakistanu izrađuju tamošnja djeca, tvrdi dalje Stenebo.
- Činjenica je da kompanije poput IKEA-e, koje raspolažu ogromnim budžetom, mogu birati s kojim dobavljačem žele sarađivati. No, umjesto da sarađuje s najboljima, IKEA uvijek sarađuje s najjeftinijima. Dobrotvorne geste su jeftinije od čiste savjesti, a i prednost im je da su porezna olakšica – izjavio je Stanebo.
Istog trenutka kada su se pojavile glasine o drugoj strani IKEA-e, pojavila se i sumnja zašto je Stenebo, koji je u ovoj kompaniji prošao sve: od skladišta do ličnog Kompradovog pomoćnika, uopšte objavio knjigu. Većinsko mišljenje jeste da se radi o osveti zbog odlaska iz firme ali to pisac odlučno odbija. Ne bi bilo čudno da se radi o podmetanju konkurencije s obzirom da se IKEA, poput većine drugih svjetskih koorporacija, nije libila koristiti sve dostupne mogućnosti da se riješi konkurenata. Koliko su moćni najbolje pokazuje primjer iz 2004. godine kada je u Irskoj promijenjen zakon o veličini proizvodnih hala i prodavnica samo zbog toga jer je IKEA planirala izgraditi zgradu veću od, do tada, zakonom predviđene.
IKEA nije željela zvanično reagirati na Stenebove optužbe nazivajući ih ličnim pogledima individue. Još uvijek nije poznato da li će Komprad tužiti svog bivšeg zaposlenika zbog klevete i odavanja poslovnih tajni. Bez obzira na Stenebov kredibilitet, istinitost njegovih navoda ili skrivene namjere, imidž kompanije za koju je švedski poslovni dnevnik Dagens Industri nedavno objavio kako je za deset godina zaradila oko 30 milijardi dolara, već je ozbiljno poljuljan. A Stenebova kampanja raskrinkavanja ovog diva tek je počela pa će biti zanimljivo posmatrati okršaj nezaposlenog i neutjecajnog Steneba i petog najbogatijeg čovjeka svijeta. Ako je Komprad zaista onakav kakav je prikazan u knjizi Istina u IKEA-e, onda se Stenebo neće dobro provesti.
(zurnal.info)
“Ako bude ponuda uzmi ili ostavi, ja ostavljam”, rekao je Dodik u izjavi novinarima u Banjoj Luci potvrdivši da će se sutra i on sastati sa Steinbegrom, jer je to bilateralni, a ne plenarni sastanak.
Nije, međutim, mogao da potvrdi da li će razgovarati i o ustavnim promjenama, ističući da je Steinbergu već odranije poznat njegov stav da o promjenama Ustava BiH treba da odlučuju domaći lideri.
Podsjetio je i da je on ponudio mogućnost oko sedam do osam promjena Ustava, što bi bile određene minimalne korekcije i za koje postoji konsenzus u RS-u.
Ukoliko one budu dogovorene u razgovorima domaćih lidera, navodi, moraju biti potvrđene i u entitetskom parlamentu, jer je i RS jedan od potpisnika Aneksa IV Dejtonskog sporazuma, čime je odobrila Ustav BiH.
“Bez sporazuma s RS-om nema ustavnim promjena”, kategoričan je Dodik i dodaje da većina u državnom parlamentu nije dovoljna da se promijeni Ustav, ako nema saglasnosti RS-a.
Međutim, poručio je i da RS ne pristaje na promjene mimo onih osam tačaka za koje je iskazao spremnost da se ugrade u Ustav.
“Nemoguće je s naše strane očekivati bilo kakvo proširenje tih promjena. Pošto je to malo Bošnjacima i jednom broju stranaca, šta mi da radimo. Umorni smo od davanja koja se samo od nas očekuju i nismo zainteresirani da dajemo”, kazao je lider SNSD-a.
Izrazio je spremnost da se jača institucionalni kapacitet RS-a, u skladu s državnim ustavom i u tom pogledu smatraju sebe potpunim legalistima i ljudima koji brane legalitet u skladu s Ustavom.
On tvrdi i da oni koji žele promjene vrše snažan pritisak u želji da “imaginaranu priču koja se zove put u EU”, iskoriste kao “dovoljnu šargarepu kako bi neko pristao da trajno ukine svoju autonomiju, a to je RS i to se neće desiti”.
Poručio je i da treba biti jasno da RS nije spremna da dovede u pitanje više nijedan segment svoje autonomije koju ima u okviru Daytona.
“To ne može, kao ni promjene koje se traže kada je u pitanju Predsjedništvo BiH, gdje bi se ukinuo sistem veta pri preglasavanju. Ne želimo da više nijedan naš zaštitni mehanizam bude doveden u pitanje i to se neće desiti”, rekao je Dodik.
Naglasio je i da će to jasno reći prilikom razgovora te ukoliko to nekome ne odgovara može da traži neke druge načine.
Kao neprihvatljivo ocijenio je i predlaganje rješenja koja bi bila udar na entitetsko glasanje, kao i formiranje vlade BiH, jer ona “nije predviđena“.
Dodik je još dodao i da BiH, kao sporazumna zemlja, ne može da doživi dramatičnu promjenu svog političkog uređenja, ustanovljenog Dejtonskim sporazumom.
Upitao je i zašto se vrši dalji atak na Dayton i konstatirao da to mora da prestane, jer je taj sporazum već dovoljno promijenjen raznim intervencijama nekih visokih predstavnika i mešetarenjem međunarodne zajednice.
“To mora da prestane i mi imamo karakter da to kažemo. Nismo zainteresirani za ustavne promjene, posebno ne one koje zadiru u naše pravo, a ta naša prava nisu protiv nekog drugog, niti prava BiH”, rekao je.
Po njegovim riječima osnovni problem jeste što međunarodna zajednica nije pokušala da u okviru Dejtonskog sporazuma uspostavi politički sistem za Dayton, već pokušava da kreira novi i time dovela do otvaranja ‘Pandorine kutije’.
"Neka zatvore tu kutiju, jer je nisam ni otvorio”, zaključio je lider SNSD-a.
(FENA)
Centar za istraživačko novinarstvo objavio je obimnu bazu podataka o skrivenoj imovini naših političara iz koje je vidljivo da domaći političari od javnosti skrivaju čak i njive, a neki naprosto zaborave da su vlasnici kuće u inostranstvu vrijedne milion i po maraka
Domaći političari sakrili su od javnosti mnogo više imovine nego što su zvanično pokazali. Njena vrijednost mjeri se milionima maraka, rezultati su iscrpnog istraživanja Centra za istraživačko novinarstvo. CIN je objavio bazu podataka imovine domaćih političara gdje se detaljno može pregledati zvanično prijavljena i skrivena imovina 26 najviše pozicioniranih državnih, entitetskih i lokalnih funkcionera.
A naši su političari skrivali svašta, poput Dragana Čavića koji nije prijavio njivu od tri hiljade kvadrata u blizini Banje Luke, pa do kuća vrijednih milion i po koju je zaboravio Milorad Dodik. CIN-ova baza se od dosadašnjih mnogobrojnih špekulacija razlikuje po obimnoj dokumentaciji za svaku od neprijavljenih stavki. Godinu dana svi novinari CIN-a prikupljali su podatke o imovini političara. Do nekih od njih je bilo posebno teško doći.
- Sud u Banjoj Luci nam nije htio dati podatke, pa smo nekoliko puta morali slati zahtjeve – objašnjava Miranda Patrucić.
Imovinske kartone kandidata na izborima ne provjerava niko, pa su slobodni da napišu šta god hoće i sami odrede vrijednost svoje imovine.
Nevenko Herceg je tako, naprimjer, naveo da njegov stan vrijedi 160.000 maraka iako se iz ugovora nekoliko firmi koje su taj stan za njega kupovale vidi da on vrijedi barem dvostruko više.
Iako je poznat kao političar sa najdetaljnije popunjenim imovinskim kartonom, novinari CIN-a saznali su da je Zlatko Lagumdžija u ranijim kartonima zaboravio napomenuti svoj udio u skoro dvije hiljade kvadratnih metara zemljišta u Trebinju.
Sulejman Tihić u svojim je kartonima s uma smetnuo čak sedam nekretnina: pet poljoprivrednih zemljišta i dva stana u Sarajevu vrijedna skoro trećinu miliona maraka.
Jedan od rekordera u skrivenom bogatstvu je trenutni ministar energije, rudarstva i industrije Vahid Hećo. Javnosti se stanom od šezdesetak kvadrata u Visokom predstavio kao skromni i pošteni funkcioner, ali zemljišno-knjižni izvodi pokazuju da je vlasnik dvije zgrade i jednog gradilišta u rodnom mjestu, Visokom.
Spisak ukupne neprijavljene imovine je dug i može se detaljno pogledati na adresi http://cin.ba/Stories/P24_Assets/Database/index.html.
Osim za glasače u ovoj bazi se nalaze podaci vrijedni i za Centralnu izbornu komisiju i nadležna tužilaštva. Prema riječima Patrucićeve niko ih još uvijek nije kontaktirao iz ovih institucija, a niti jedan političar još uvijek nije demantovao podatke iz njihove baze, što možda najbolje govori o tačnosti ovih podataka. Najavljuje da će uskoro proširiti bazu.
- Naš je plan da osvježimo bazu. Pratit ćemo i promjene u imovinskim kartonima, a radimo na još nekoliko imena – kaže Patrucić.
Bit će zanimljivo vidjeti da li će u svojim novim kartonima prije izbora 2010. prozvani političari u njih napokon uvrstiti svu svoju imovinu i prihode.
Šta su zaboravili političari
Dragan Čavić: Njiva od tri hiljade maraka u Lipici kod Banje Luke
Dragan Čović: Oranica u Širokom Brijegu
Nikola Špirić: Tri garaže i dva stana u BiH i Srbiji
Milorad Dodik: Kuća i garaža u Beogradu vrijedni oko milion i po maraka
Safet Halilović: Njiva i voćnjak u Gradiški
Vahid Hećo: Dvije stambene zgrade i gradilište u Visokom
Nevenko Herceg: Garaža u Mostaru
Mladen Ivanić: Stan u Banjoj Luci
Bakir Izetbegović: Garaža u Sarajevu
Borjana Krišto: Kuća u izgradnji
Zlatko Lagumdžija: Četiri zemljišta u Trebinju
Aburahman Malkić: Stan i poslovni prostor u Srebrenici
Dragan Mikerević: Kompanije Finrar u Banjoj Luci i ACD revizija u Brčkom
Nebojša Radmanović: Kuća i njiva u Banjoj Luci
Martin Raguž: Stan u BiH
Sulejman Tihić: Tri voćnjaka, nasad i dvorište u Šamcu, dva stana u Sarajevu
Dragan Vrankić: Garaža u Mostaru i kuća i oranica u Čapljini
(zurnal.info)
Iako su vijećnici Općinskog vijeća Zenica 31. marta potvrdili memorandum o razumjevanju, po kome bi kompanija Kaztransgas AG sa sjedištem u Švajcarskoj postala strateški partner Općine Zenica u gradnji elektrane na gas, ugovor o formiranju zajedničkog preduzeća potpisan je sa drugom firmom, sličnog imena, KTG AG, takođe iz Švajcarske.
Da sve bude zanimljivije kompanija Kaztransgas AG, sa kojom je potpisan memorandum o razumjevanju od 1. oktobra ove godine i zvanično je u procesu likvidacije.
Ono što povezuje propali Kaztransgas i KTG , koji je postao strateški partner Općine Zenica, je Branko Montenegro, koji se u obje kompanije pojavljuje kao njihov predsjednik.
U čitavom poslu vrijednom 250 miliona eura, koliko bi trebala iznositi investicija švajcarskog partnera, od samog početka je nejasno ko je u stvari strateški partner Zeničanima.
Direktor novoformirane zajedničke kompanije KTG Zenica, Haris Mašić bio je spreman razgovarati samo o napretku projekta i njegovim pozitivnim stranama.
-Ako želite pisati pozitivno tu sam, ovako nisam spreman razgovarati – kaže Mašić za Žurnal.
Misteriozni aneksi
Na pitanje zašto je i kako memorandum potpisan sa jednom a ugovor sa drugom firmom Mašić je objasnio da je to uređeno aneksima memoranduma.
Zanimljivo je da je tokom našeg prvog razgovora Mašić demantovao postojanje bilo kakvih aneksa na memorandum o razumjevanju
Mašić također nije želio odgovoriti na pitanje da li su Montenegro i ekipa obezbijedili bankovnu garanciju za investiciju od pola milijarde maraka.
Na druga slična pitanja Mašić nije želio odgovarati i iznenada je postao neljubazan mada je do tada iskazivao zavidnu susretljivost sa novinarima.
-Pišite šta god hoćete. Ovdje je sve čisto, kratko je na kraju razgovora rekao uznemireni Mašić.
Potpisivanje memoranduma o razumjevanju sa jednom firmom, a potom sklapanje ugovora sa drugom kompanijom, mogućnost je koja je, istina, bila predviđena memorandumom, ali izgleda da na to niko nije obraćao pažnju.
Još je zanimljivija hronologija dešavanja oko formiranja zajedničkog preduzeća Općine Zenica i kompanije sa sjedištem u Švajcarskoj.
Još 4. 2.1980. godine u Švajcarskoj je osnovana kompanija pod imenom Comapral SA. na čijem čelu se nalazila Katia Camoia.
Više od 27 godina sa ovom kompanijom se nije ništa bitno dešavalo da bi 18. decembra 2007. godine ime kompanije promjenjeno u KazTransgas Trading SA.
U upravi kompanije tada su se pojavili Radivoje Montenegro, Andrea Amedeo i Obrad Christian, te kazahstanci Yerbol Meshovich Tokkozhin i Assylbek Sakhtabbergenovich Kilimov.
Pola godine kasnije, 16. maja 2008. godine, kompanija ponovo mijenja ime, ovog puta u KTG Trading SA, i iz igre ispadaju kazahstanci Kilimov i Tokkhozin, dok kompanija dobija i novu revizorsku kuću.
Nekoliko mjeseci kasnije počinju pregovori Branka Montenegra sa zeničkom opštinom o projektu izgradnje elektrane na gas, gdje bi opština dala zemljište i obezbjedila dozvole za gradnju a Montenegro obezbjedio novac za izgradnju elektrane.
Dvije firme jedan predsjednik
Tokom ovih pregovora Branko Montenegro je nastupao u svojstvu predsjednika kompanije Kaztransgas, koja će nekoliko mjeseci kasnije završiti u likvidaciji.
Već 19. marta ove godine Općina Zenica potpisuje Memorandum o razumjevanju sa Kaztransgasom AG, koji 31. marta potvrđuje i Općinsko vijeće Zenica.
Tri dana nakon što je Općinsko vijeće zenica potvrdilo memorandum o razumjevanju sa kompanijom Kaztransgas AG, kompanija KTG Trading AG ponovo mijenja ime, ovoga puta u KTG AG i u njenu upravu ulazi Branko Montenegro i Manuele Wernli.
Promjena imena u KTG nije izvedena slučajno, jer se u prvobitnom memorandumu o razumjevanju u tekstu uporedo pojavljuju nazivi Kaztransgas i KTG.
Iako bi se u prvi mah moglo učiniti da se radilo tek o skraćenici za puni naziv kompanije Kaztransgas, očigledno je da se to nije desilo slučajno već se unaprijed pripremao teren da u igru umjestio Kaztransgasa bude uvedena druga kompanija, a sve ne bude previše upadljivo.
I zaista, površni posmatrač teško bi zaključio da je memorandum potpisan sa jednom a ugovor sa drugom kompanijom, jer se oba puta kao čelni čovek pojavljuje ista osoba, Branko Montenegro, a kao ime kompanije od početka se naizmjenično pominjalo i Kaztransgas i KTG.
Konačno, Općina Zenica i KTG AG iz švajcarske 3. juna potpisuju ugovor o zajedničkom ulaganju i formiranju preduzeća KTG Zenica, u kome KTG iz Švajcarske ima 75 posto vlasništva a opština Zenica 25 posto.
Živopisni partner Behgjeta Pacollia
Kada je posao sa zeničanima konačno utanačen, dolazi do novog preokreta i 26. avgusta, kako pokazuju podaci iz švajcarskog registra kompanija, iz uprave KTG AG izlazi Manuele Wernli, novi direktor postaje Radivoje Montenegro a kao član uprave pojavljuje se Franco Fenini.
Upravo je novi član uprave izuzetno živopisna ličnost. Na naslovne stranice svjetskih medija Fenino je dospio 1999. godine kao jedan od glavnih aktera u aferi koja je uključivala švajcarsku kompaniju Mabetex, u vlasništvu Behgjeta Pacollia, te tadašnjeg ruskog predsjednika Borisa Jeljcina i njegovu porodicu.
Istraga koju je vodila tadašnja švicarska tužiteljica Carla del Ponte, sumnjičila je Mabetex, odnosno njegovog vlasnika Behgjeta Pacollia za davanje mita Jeljcinovoj porodici u zamjenu za 300 miliona dolara vrijedan psoao rekonstrukcije Kremlja koji je dobio Mabtex.
Kako je otkriveno tokom istrage i pretresa prostorija Mabetexa u Švajcarskoj, Jeljcin i njegove kćerke Tatjana i Jelena, dobile su kreditne kartice koje su kćerkice neštedimice koristile. Tako su spiskale oko 600.000 dolara uglavnom po zapadnoevropskim prijestolnicama.
Račune napravljene ovim karticama plaćala je mala prodavnica odjeće u blizini Lugana, čiji je vlasnik bila supruga Franca Feninija, nekadašnjeg bankara i konsultanta kompanije Mabetex.
Kako se istraga zahuktavala, Pacolli je sve optužbe odbacivao demantujući čak i da je Fennini ikada imao bilo kakve veze sa Mabetexom, iako je policija prilikom pretresa Feninijeve kancelarije u Mabetexu našla i račune sa kreditnih kartica porodice Jeljcin. Fenini je tokom istrage u švajcarskom pritvoru proveo 50 dana.
Na sumnjive transakcije sa kreditnim karticama članova porodice Jeljcin, švajcarska policija i tužilaštvo nabasala je usput kao dio veće istrage o međunarodnom pranju novca.
I pored upornosti Carle del Ponte, na kraju optužbe o podmićivanju porodice Jeljcin nisu završile sudskim procesom.
Ruski tužilac koji je na ovom slučaju sarađivao sa Carlom del Ponte, preko noći je smijenjen, a ključni svjedok koji je prema tvrdnjama švajcarskog tužilaštva služio kao kurir koji je u gotovini prenosio novac iz Švajcarske u Italiju, naprasno je umro. Slučaj je stavljen ad acta a Carla del Ponte posatala je glavna tužiteljica Haškog tribunala.
Deset godina nakon ove međunarodne afere, ponovo se pojavljuju ista lica, Pacolli i Fennini ali ovoga puta u BiH kao strateški partneri u energetskom sektoru, a ulogu njihovog glavnog izaslanika sada igra Branko Montenegro.
Dozvola nema a sat otkucava
Prema ugovoru, čitav posao gradnje elektrane na gas u Zenici trebao bi biti okončan za dvije godine. Sudeći po dosadašnjem razvoju situacije, šanse da se to zaista i desi svakim danom su sve manje.
Od dvogodišnjeg roka za izgradnju proteklo je već šest mjeseci a projekat nije daleko odmakao. Preduslov za izgradnju je obezbjeđenje svih neophodnih dozvola i saglasnosti koje je na sebe preuzela Općina Zenica. Nijedna institucija nadležna za izdavanje dozvola KTG-u još uvijek nije dobila nikakv zvaničan zahtjev od ove fime. Bez njih ne može početiti niti jedna faza gradnje.
Federalna regulatorna agencija za električnu energiju sigurno neće izdati nikakvu dozvolu bez saglasnosti federalne Vlade, potvrdila je Ines Kujundžić, glasnogovornica FERK-a.
- Bez naše dozvole se ne smije graditi a mi ne možemo izdati dozvolu ako taj plan nije u saglasnosti sa odlukama Vlade – objašnjava Kujundžić.
Nadležni ministar Vahid Hećo i Vlada na čijem je čelu u vrijeme potpisivanja memoranduma bio Nedžad Branković zvanično se izjasnila da ne podržava igradnju zeničke elektrane i nije je uvrstila u svoj strateški plan.
Domaća kompanija za promet gasom BH Gas također nije imala zvaničnih ponuda za saradnju. Prema riječima direktora Almira Bećarevića bilo je razgovora ali još uvijek ništa zvanično nije dogovoreno.
-Mi smo izrazili spremnost da bismo prodavali gas. Takav potrošač popravlja državni status, kaže Bećarević za Žurnal.
Priča o strateškom partnerstvu Zenice i kompanije KTG tek treba da dobije svoj epilog. Najmanji problem biće ako čitav projekt ostane tek mrtvo slovo na papiru, ali isto tako nije isključeno da ceh na kraju plati budžet zeničke opštine.
Najgori scenario je da ukoliko sve potrebne diozvole, čije je obezbjeđenje na sebe preuzela opština, ne bude moguće dobiti ili one stignu prekasno i time izgradnja elektrane u roku od dvije godine i praktično bude neizvodljiva, strateški partner iz Švajcarske krivicu prebaci na opštinu te uredno ispostavi fakturu “za izgubljenu dobit”.
Na koji način su partneri u gradnji zeničke elektrane regulisali ovakve eventualne sporove i pitanje obeštećenja, vjerovatno je regulisano misterioznim aneksima, koje do sada osim potpisnika niko nije vidio, jer čas postoje a čas ne postoje.
{slimbox images/Galerije/ktg/ktgmemo.jpg,images/Galerije/ktg/ktgmemo.jpg;images/Galerije/ktg/ktg_registar.jpg,images/Galerije/ktg/ktg_registar.jpg;images/Galerije/ktg/ktg_registar2.jpg,images/Galerije/ktg/ktg_registar2.jpg;images/Galerije/ktg/ktgugovor.jpg,images/Galerije/ktg/ktgugovor.jpg;images/Galerije/ktg/ktgsud.jpg,images/Galerije/ktg/ktgsud.jpg;images/Galerije/ktg/ktgsud2.jpg,images/Galerije/ktg/ktgsud2.jpg}
(zurnal.info)
Cela domaća štampa 1. i 2. decembra 1969. naširoko izveštava o fanatičnom aplauzu 3.000 ljudi posle projekcije i o prijemu koji je Tito potom priredio za filmsku ekipu i odabrane goste, na kojoj ih je Brynner zabavljao pesmom i kaubojskim trikovima. Objavljeno je i da je Jovanka Broz tokom celog filma plakala, a na trenutak zagrljaja dvoje partizanskih tifusara Nade i Nikole (Milena Dravić i Oleg Vidov) zajecala. Navodno je i samog Tita naročito dirnula scena u kojoj dečak-siroče pljuje partizanskog deminera Vladu (Brynner) koji je upravo srušio most preko kog je trebalo da pređu ranjenici
“Drug Džemal je prema dimenzijama projekcionog platna izgledao kao putnik u beskrajnoj pustoši snježne bjeline. Njegov glas potpomognut mikrofonima i zvučnicima dolazio je kao sa horizonta nekog plavičastog odsjaja“.
Ovako sarajevsko Oslobođenje od 1. decembra 1969. izveštava o premijeri Bitke na Neretvi održanoj dve večeri ranije na Dan Republike u novoizgrađenoj dvorani Skenderija u Sarajevu, kada se na scenu popeo gradonačelnik Džemal Mumiganić da pozdravi brojne goste: Tita i Jovanku, Sophiju Loren i Omara Sharifa, ceo Centralni komitet i Generalštab JNA, 32 narodna heroja, 300 stranih novinara...
Svi, baš svi jugoslovenski dnevnici tog su dana na naslovnoj strani imali fotke iz filma Veljka Bulajića, koji se sedam godina ranije Kozarom kandidovao za zvaničnog jugoslovenskog Režisera Revolucije. Kada se pregledaju tadašnji Bulajićevi intervjui, iz svih razgovora bi mogle da se izvuku dve karakteristične i dosta puta ponavljanje rečenice. Prva je: „Ovaj film je duboko moj. Snimio sam ga bez ikakvih ograničenja, u potpunoj autorskoj slobodi“, a druga: „Ja već unaprijed znam tko će loše pisati o mome filmu: oni koji me ne vole i oni koji ne znaju što je to film“.
Par sati pre sarajevske premijera, televizija je prenela vest od glavnog producenta filma United Commonwealtha: Bulajiću se obećava podrška za sve buduće filmove, bez obzira na temu i žanr, bez produkcionih ograničenja! On skromno odgovara da Neretva nije bila težak posao jer je pre njega to neko već režirao u stvarnom životu – Tito.
Izveštači iz Skenderije beleže da su gosti u dvoranu kod Miljacke preko crvenog tepiha ulazili kroz špalir od originalnih bosanskih stećaka i delova makete srušenog mosta na Neretvi, da je Yul Brynner izgubio propusnicu, a Borba navodi da su i toaleti u Skenderiji te večeri bili „toliko maštoviti i toliko različiti“.
(Inače, u isto to vreme se u zemljotresom porušenoj Banja Luci pod šatorima smrzavalo 14.000 ljudi.)
Cela domaća štampa 1. i 2. decembra naširoko izveštava o fanatičnom aplauzu 3.000 ljudi posle projekcije i o prijemu koji je Tito potom priredio za filmsku ekipu i odabrane goste, na kojoj ih je Brynner zabavljao pesmom i kaubojskim trikovima. Objavljeno je i da je Jovanka Broz tokom celog filma plakala, a na trenutak zagrljaja dvoje partizanskih tifusara Nade i Nikole (Milena Dravić i Oleg Vidov) zajecala. Navodno je i samog Tita naročito dirnula scena u kojoj dečak-siroče pljuje partizanskog deminera Vladu (Brynner) koji je upravo srušio most preko kog je trebalo da pređu ranjenici.
U novinskim izdanjima iz ta dva dana mogle su se naći i primedbe veterana NOB-a kako je film predugačak (175 min), ali nakon što Tanjug 3. decembra objavljuje intervju sa Brozom u kome ovaj izjavljuje „Za mene Neretva nije preduga“, žalbe su utihnule. Tito je i dodao kako se nada da Neretva nije poslednji Bulajićev film o NOB-u i naročito hvali glumce: „A onaj Hardy Kruger je toliko izvanredan, iako igra nemačkog pukovnika“. Tanjugov novinar potom pita Broza: „U njegovom prezimenu se krije pojam ’rat’. Zar to nije dovoljan podatak kako se, eto, ’ratni’ pretvara u ’humani’, kako se život pretače u film, u umetnost?“.
Film bez Tita, mit za Tita
O rađanju Bitke na Neretvi pre desetak godina u eseju Tajna istorija Jugo filma Bogdan Tirnanić (originalno u mesečniku Profil) piše da postoji nekoliko verzija o tome kako je Veljko Bulajić postao "državni reditelj", zadužen da vremenom na filmskoj traci zabeleži sve slavne bitke jugoslovenskih naroda i narodnosti: „Veliki uspeh Kozare svakako je imao udela u takvom razvoju stvari. Ima onih (Bata, Smoki) koji tvrde da su oni predložili Titu da Bulajić, posle Kozare, snimi Neretvu... i tako redom. Drugi kažu da se sâm ponudio. Najverovatnije da je to bila originalna Titova ideja.”
Ipak, ostaće zabeleženo da je Veljko Bulajić odbio da u film ubaci Titov lik, uprkos upornom insistiranju tadašnje državne vrhuške. Zato je bio i pozvan na razgovor kod Broja Jedan. Ubeđivao ga je da je bolje da ostane u pozadini, kao mit, jer bi u suprotnom Neretva zaličila na propagandistički film. Tito se izgleda nećkao, ali kada mu je Bulajić rekao da pravi heroj filma mora biti masa - seljaci, ranjenici, vojska – rekao je: „U redu, neka bude tako“.
Ozvaničenje početka rada na filmu desilo se 8. aprila 1967. kada direktor zagrebačkog Jadran filma Ivo Vrhovec u sarajevskom hotelu Bosna Bulajiću na ruke daje 400.000 tadašnjih dinara. Telefoni i hotelski računi nisu plaćani, jer je garant za to bio narodni heroj Vlado Šegrt. Bulajić oko svog čeda počinje da gradi pravi mit i svi uskoro misle da se radi o filmu koji režira maltene sam Tito. Direktori velikih firmi potom ulaze u trku - ko će filmu dati više para. Prvu veliku svotu uplatila je Sarajevska banka: sto miliona dinara.
Bulajić je okupio međunarodni pul producenata, a odlučeno je da mamac stranoj publici bude impresivna glumačka ekipa koja je, uz sticaj raznih okolnosti i zbog Bulajićevog marketinškog dara, odigrala presudnu ulogu u sticanju oskarovske nominacije Neretve za najbolji film van engleskog govornog područja.
U septembru 1967. u Splitu je počeo da se stvara nukleus ekipe. Bulajić se sastao sa Orsonom Wellesom i Sergejom Bondarchukom. Bondarchuk će biti partizan Martin, a Wellels četnički senator Kraljevske vlade u Londonu koji će kasnije izgovoriti melodramsku rečenicu: „Do poslednjeg daha u borbu, želim Titovu glavu“. Inače, četnici u filmu izgledaju kao bataljon ljudoždera koji je upravo opljačkao javnu kuću: moguće da je Bulajić upravo njih imao posebno na nišanu, jer se sa ustašama bio obračunao u Kozari.
Sa slavnim stranim glumcima je bilo velikih problema. Nemac Curd Jurgens (kao general Lohring) nije hteo da se pojavi u istoj sceni sa VWellesom jer su se posvađali četiri godine ranije na snimanju u Hong-Kongu. Češka zvezda Jana Brejchova ostaje trudna, pa ispada iz filma. Borisu Dvorniku (mitraljezac Stipe), tada vojniku JNA, Bulajić kaže da najpre smrša osam kilograma pa da se onda javi... Orson Welles je tražio (i nije dobio) terenski helikopter jer nije hteo da se vraća autom sa jablaničke visoravni Risovac bojeći se da gleda u provalije ispod.
Italijanski agenti nisu redovno uplaćivali rate Francu Neru, pa su iz Italije u Konjic 20. marta ’68. stigli novinari da pišu o neverovatnom podatku kako Nero već deseti dan igra bez dnevnice. Njegova uloga kapetana Michaela Rive zasnovana je na stvarnom istorijskom liku, italijanskom kapetanu Mariju Rivi koji je nakon kapitulacije Italije prešao na stranu partizana i poginuo boreći protiv Nemaca oktobra 1943. Tu priču su scenaristi transponovali u februar i mart 1943. godine.
Snimanje je trajalo 18 meseci po svim godišnjim dobima, najviše po snegu, sa čak 10.000 statista, koji su se utrkivali za angažman na filmu. Kasnije će pred kamerama izbiti problemi: neki statisti odbijaju da obuku ustaške uniforme, neki da stave ženske perike, a neki, kao trupa iz okoline Požarevca, nevoljno pristaju da puste brade da bi izgledali kao "autentični četnici". Već tokom priprema snimanja producenti dobijaju nemali broj pisama, poput ovog iz Kragujevca: „Najsrdačnije vam želim uspeh u radu i spreman sam da sa svojom ženom statiram u vašem filmu. Ne tražim nikakav honorar osim dnevnice. Učesnik sam Četvrte neprijateljske ofanzive, sada sam u penziji. Molim vas, ispunite moju želju“.
Bez odštete
Prva klapa pada 25. oktobra 1967. u predelima centralne Bosne na putu Gornji Vakuf - Travnik, i odmah nastaje problem! Po završetku snimanje prve scene članovi ekipe, po uobičajenom ritualu, čestitaju jedno drugom. Oponašaju ih i okupljeni lokalni statisti, što ubrzo prerasta u veselje sa pucanjem, a onda ražnjevima sa pečenim janjcima i rakijom. Zbog toga sledeća klapa pada tek pet dana kasnije, kada na set stiže Helmult Velc, bivši nemački major sa Istočnog fronta, koji će biti zadužen za konsultacije oko nemačke vojske.
Prvog novembra na snimanje scene logorovanja naroda na Kupresu dolazi mlada statistkinja - ali s bebom u ruci, koju nije imala kod koga da ostavi. Producenti je vraćaju kući priznajući joj dnevnicu. Trećina statista koji treba da glume ranjenike biva otpušteno zbog gojaznosti.
U pirotehničarskoj sceni navodnog rušenja zgrade (u kojoj se nalazi banka) u Gornjem Vakufu dolazi do nekontrolisane eksplozije i stvarnog pucanja novčanog sefa. Nekoliko miliona raznesenih dinara leprša po okolnim ulicama, a milicija na okupljene poteže oružje. Uskoro dolazi komisija za procenu štete okolnih zgrada, a jedna baka ih uvodi u rastureni stan i odbija da primi novčanu kompenzaciju: „Ja vas smatram mojim sinovima, jer snimate film o mojoj djeci“. U ratu je izgubila muža i tri sina.
Na pravoslavni Božić 1968. do ekipe filma u snegom zametenom selu Makljen, koje za potrebe snimanja filma konačno dobilo struju, ne probija se kamion s hranom i - počinje da pada moral statista i glumaca koji sneg, kiša i niske temperaturu nagrizaju od početka snimanja. Oleg Vidov hoće avion za Moskvu jer mu reditelj menja scene, a snimanje napuštaju dva asistenta režije. Pomoćnik scenografa zbog zabušavanja dobija otkaz. Iz neke gostionice u Gornjem Vakufu stiže dojava da glumac Anthony Dawson konobaru neprestano pominje neke tenkove i mačeve („tenk ju mač“), pa je ovaj pomislio da nije možda neka provokacija.
Yul Brynner na snimanje dolazi sa dve sekretarice i mercedesom 600 (kakav je imao i Tito), a spava u dvosobnom stanu u Gornjem Vakufu. Sergei Bondarchuk i Franco Nero zbog gužve dele apartman; iako se međusobno nisu razumeli ni reči, svake noći do jutra ispijaju hercegovačka vina. Bulajić u novinama za Orsona Wellesa kaže da je fin čovek, profesionalac koji pogleda scenario, odglumi iz prve i nestane.
Vidov se u jednom momentu toliko zanosi u ulogu tifusara da počinje da spava na golom podu, samo u pidžami, pa dobija upalu bubrega. Sylva Koscina traži sef za svojih sedam skupocenih bundi, ali joj je Bulajić naređuje da mora neprestano da nosi partizansku uniformu - kako bi joj bolje legla.
Bilo je i nesreća: najveća je bila pogibija snimatelja Đokice Jolića od šrapnela bombe u bunkeru 4. februara 1968. Posledica svega je bilo da je Bulajić u nekom engleskom fondu, nakon tri lekarska pregleda, osiguran na milion dolara. Negde u isto vreme preko jedne statistkinje prelazi top od 750 kg, ali nekim čudom ostaje neozleđena.
Ključna scena filma, rušenje mosta na Neretvi, snima se 18. decembra 1968. Četristo tona metala sručilo se u 12:50 u Neretvu. Ali, nijedan kadar nije ušao u film, jer se po miniranju oko mosta podigle velika prašina od koje ništa nije moglo da se snima. Sve to je kasnije dosnimljeno na maketama u jednoj češkoj laboratoriji.
Čim su 1967. objavljena prva imena zapadnih glumaca u „Neretvi“, srpska i hrvatska politička emigracija počela je da im preti, što jugoslovenska štampa obilato prati. Prvi na udaru je bio Vels, kao četnički senator, koji je prvih nekoliko pisama ignorisao, sve dok jedno nije dobio direktno u kućno sanduče. I Briner je dobio dva preteća telefonska poziva. Kreću pritisci hrvatske političke emigracije na bosanske seljane po okolini Jablanice i Makljena da odbiju statiranje u snimanju: UDBA je zaplenila tri takva pisma upućena rodbini iz Pariza, Minhena i Kanade.
Izgleda da je neko tim povodom bio i uhapšen, pa su se strasti malo smirile sve dok „Neretva“ nije počela da dostiže visoku popularnost po zapadnim zemljama. Najpre su neke organizacije u Italiji predložile da se film zabrani jer je antireligiozan, ali je Vatikanska komisija za javni moral „Neretvi“ dala zeleno svetlo za ulazak u 2.000 italijanskih bioskopa. U kampanju se uključio čak i hrvatski katolički list „Glas koncila“ koji je objavio poveći članak u kom se hvalio „Neretvin“ humanizam i antiratni karakter. „Večernje novosti“ reaguju na svedočenje bivšeg italijanskog oficira Gorinija, koje "Korijere dela sera" objavljuje pod naslovom „Ružičasta Neretva“ u kome se ovaj seća da su jugoslovenski partizani, suprotno od onog što prikazuje film, masovno streljali njegove kolege. „Pa nego šta da su ih ubijali“, brane Bulajića „Novosti“. „Bio je rat!“
Srpski emigranti u Čikagu su kamenovali tri bioskopa u kojima se film prikazivao. I hrvatska emigracija u Americi je pokušala da lobira protiv filma u trci za Oskara, ali nema dokaza da je tu bilo nekog uspeha. U svakom slučaju, Oskara je te godine uzeo film Gavrasov „Z“. U Belgiji su u dva navrata do policije stizale dojave o postavljenoj bombi u bioskopima, a Frankova cenzura u Španiji film je bila zabranila na dve godine.
Bulajićevi producenti su, od svih velikih zemalja, „Neretvu“ najkasnije pustili u Nemačkoj, za koju se znalo da je vruć teren. Međutim, zbog policijske preventive, većih problema nije bilo. „Novosti“ samo beleže da su do jugoslovenskih radnika u „Simensu“ stigli leci u kojim se pozivaju na bojkot filma. „Naši radnici, međutim, objavili su odmah kontraletak u kom su pozvali i svoje nemačke drugove da idu da vide ’Neretvu’“.
Film je bio pozvan i da otvori Kan, ali su producenti odbili smatrajući to poslovnim hendikepom. Na festivalu u Puli, kao ideološki nedodirljiva superprodukcija, „Bitka na Neretvi“ prikazana je van konkurencije.
Gospoda kritičari
Ne treba ni pominjati da je jugoslovenska štampa gotovo uglas hvalila film („Najveći filmski spektakl Evrope“, „Snažan prikaz jedne velike epopeje“, „Strani finansijeri oduševljeni“, „Film kakav svijet nije godinama vidio“, „Herojska priča o ranjenicima“, „Neretva osvaja Holivud“), a kao motivaciono sredstvo za odlazak u bioskop su korišćene ulične ankete („Ići ću da gledam ovaj film, svi kažu da je fantastičan. Karta je skupa, ali neka“, izjavljuje čistač obuće u centru Zagreba).
Prenošenje pisanja stranih listova je strogo filtrirano i citirano je na desetine afirmativnih kritika iz raznih svetskih listova. A istina je da je zapadna kritika „Neretvu“ ocenila kao panoramski film tzv. mozaičke strukture čija je realizacija izrazito haotična, zbivanja su nepregledna, likovi klišeizirani, a dijalozi vrve frazeologijom.
Ipak, iznenadili biste se kada biste pročitali i brojne negativne domaće kritike „Neretve“. Najoštriji je bio „Student“. Tada 25-godišnji Lazar Stojanović, kasnije uhapšeni reditelj „Plastičnog Isusa“, o „Neretvi“ piše kao o „bezličnom proizvodu“, „sladunjavom ’poučnom’ istorijskom spektaklu velikih filmskih biznismena“, koji „ne otkriva nikakvog autora, stil ili postupak vredan pažnje“. On kaže i da Bulajić prepisuje sam sebe kopirajući scene iz „Kozare“, likovi su površni, gluma očajna, a nadsinhronizacija stranih glumaca tragikomična.
U istom listu mu se pridružuje Milomir Marinović: „Ako Bulajić insistira da je ’Neretva’ celuloidni spomenik blistavom periodu naše revolucije, zašto onda od utrošenog novca nismo podigli nekoliko bolnica – od čistog bračkog mermera!“.
U „Pobjedi“ ih januara 1970. napada Jevrem Brković: obojicu naziva „gospodom“ a njihove tekstove „zlonamjernim, tendencioznim i negatorskim natpisima“. U istom članku Brković obećava da će se u budućem javnom radu skoncentrisati na „podsjećanja na Revoluciju kao sadašnjost“.
Neretva tuži Tirnanića
Čak je vodeći jugoslovenski nedeljnik NIN filmu dao negativnu recenziju udarajući na ključno mesto – loš scenario i lošu dramaturgiju, a „Vidici“ kao jedinu vrednost 
„Neretve“ ističu kameru Tomislava Pintera. Inače, urednik „Vidika“ u to vreme je bio Lazar Stojanović koji je odbio Tirnanićevu kritiku („Pirotehnički pregled na svet i istoriju“) filma jer mu se činila lošom. Tirnanić će kasnije priznati da se radilo o „smušenom, ali za ono vreme ipak provokativnom tekstu“.
Tirnanić zato svoj članak objavljuje u sarajevskom „Sineastu“ i, iako se radilo o niskotiražnom stručno-filmskom časopisu, Bulajić besni! Nije prošlo mnogo vremena a „Večernje novosti“ na naslovnoj strani objavljuju: „Neretva tuži Tirnanića!“, sa tekstom u kome se kaže da će ekipa filma „tražiti odštetu od 10.000.000 dinara zbog materijalne i moralno-političke štete nanesene filmu tekstom ’Pirotehnički pogled...’“. Do suđenja nikad nije došlo, a kada je mnogo godina kasnije Tirnanić ponovo negde sreo Bulajića, ovaj mu je tvrdio da se tužbe uopšte ne seća.
U godinama i decenijama posle „Neretve“ sve otvorenije se počelo govoriti o Bulajićevom velikom rediteljskom i producentskom promašaju. Pre i tokom snimanja, on se od optužbi da se za cenu „Neretve“ može snimiti 8-12 drugih filmova branio time da će njegov spektakl vratiti uloženi novac. Međutim, nije vratio ni polovinu. Neko je tada čak izračunao da se uložene pare ne bi vratile čak ni kad bi svi Jugosloveni pogledali film u bioskopu.
Sotone tifusari
Kada je danas stavite u DVD plejer, „Bitka na Neretvi“ je zbog pretencioznosti i zanatske nasilnosti gotovo negledljiv film, sasvim u funkciji mitologizacije partizanske borbe i ideje žrtvovanja. Dublje motive neki kritičari nalaze u idejama muškog prijateljstva (parovi Martin-Riva, Krancer-Horst, Novak-Stipe) i heteroseksualne ljubavi (Ivan-Danica, Nikola-Nada) i samo tu se nude mogućnosti intrigantnih iščitavanja (npr. latentne homoseksualnosti ili svojevrsne nekrofilske erotike, s obzirom na to da svi prijateljski i ljubavni parovi nose tragičnu nit).
S obzirom na to da je Broz u raznim ranijim prilikama o događaju po kom je film snimljen govorio kao o čovekoljubivoj bici za ranjenike, Bulajić je sav napor skoncentrisao upravo prema ranjenicima i tifusarima. Međutim, upravo na tom mestu se pokazuje najmanje rediteljske osećajnosti: Milena Dravić je smešna uplakana devojka koja kao da se igra partizanke, a Fabijan Šovagović kao tifusar izgleda pre kao sotona. Franko Nero je pokazao jednu od najsmešnijih smrti prikazanih uopšte u partizanskom filmu.
Statisti se kreću kao da su robotizovani, kamera svaku eksploziju snima na isti način, deca na upravo poginule roditelje gledaju kao na izgubljen kliker, a partizanski komandanti međusobno komuniciraju po lekcijama iz onih oficirskih udžbenika Zastava filma. Najviše spontanosti od glumaca je zapravo pokazao 33-godišnji Ljubiša Samardžić kao mitraljezac Novak, improvizujući neka crnohumorna ponašanja (npr. ljuti se na zarobljenog italijanskog generala što puca sebi u čelo prekidajući ga u jelu).
„Neretva“ je postavila obrazac velikog državnog filmskog projekta kog niko nikad kasnije nije ponovio. Ali, kako je to Bulajiću sve uspelo? Osim veza s vlastima, verovatno i jer se radilo o Bosni, republici sa komplikovanom ali moćnom političkom vrhuškom (najmoćniji čovek ’zlatnih bosanskih 60-ih’ bio je Branko Mikulić, koji je karijeru počeo upravo iz Gornjeg Vakufa i Bugojna...). On, Džemal Bijedić, Hamdija Pozderac i ostali koji su stajali na čelu tadašnje Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine, zemlje preko koje je prešlo šest od ukupno sedam ofanziva u Drugom svetskom ratu, su pošto-poto, najpre svojim početnim donacijama a onda kad je ponestalo para i urgiranjima kod Tita, htela umetničku verifikaciju i megalomanski spomenik toj istorijskoj činjenici.
Malo je poznato i da je tokom snimanja filma propala i velika marketinška akcija za žilete. Neka domaća fabrika žileta je zamislila da se na jednom gradskom trgu okupe svi statisti koji su igrali četnike. Bilo je to 600 Požarevljana koji se nisu brijali pola godine i za to svakog meseca primali honorare. Ispred njih bi bila postavljena stolica na koju bi seo jedan odabrani, a koji bi zatim novim žiletom bio besprekorno izbrijan. Na kraju bi svi u horu povikali: „Spaseni smo!“ Ipak, neko iz Bulajićeve okoline se tome suprotstavio, pa je posao na kraju završio neki bosanski seoski brica.
Hitovi i legende:
- 60 domaćih i 10 svetskih glumaca;
- Pablo Pikaso je za dizajniranje plakata za Neretvu tražio sanduk najboljeg jugoslovenskog vina;
- i Alberto Moravija je u italijanskoj štampi pisao o humanizmu filma: „Nemac i Italijan su prikazani s naklonošću, dok četnici ostavljaju utisak tragičara“;
- Hardi Kriger je za ulogu nemačkog oficira Krancera dobio nemačku državnu nagradu;
- „Neretvu“ je Dragojević citirao u „Ranama“: „Jeste li vi gledali Neretvu? Ono kad naši jurišaju na konjima, a one pičke partizanske sakrile se iza spomenika?!“ - Čika Kure...;
- takođe, ironični omaž Veljku Bulajiću napravio je i Kusturica u „Podzemlju“, gde Dragan Nikolić („To, to, ne prekidaj, glumi, prirodno, prirodno, hoću prirodno…!“) igra reditelja Željka Bulajića;
- film ima 300 scena, od čega su polovina masovke;
- nemački tenkovi „tigar I“ su zapravo bili sovjetski tenkovi T-34 koje su stručnjaci JNA preradili za potrebe filma. Godinu kasnije su se pojavili u filmu „Ratnici“ sa Klintom Istvudom i Donaldom Saderlandom koji je snimljen u Jugoslaviji i u „Sutjesci“;
- u Jablanici su za potrebe filma izgrađena tri sela, crkva i tvrđava, kao i 80 bunkera koji su kasnije srušeni;
- film je imao 58 sponzora, a najveći su bili BIP, JAT, Jugoimport, Hempro - svi iz Beograda.
- oko 200 članova ekipe filma, koju je zbog napora napustilo 27 ljudi, je stanovalo u kućama po selima oko Gornjeg Vakufa;
- Jedan od najvećih problema filma su bila goveda-statisti koja se nisu dala disciplinovati na -20 celzijusa;
- 6.000 vojnika JNA, 75 oklopnih vozila, 22 aviona, 5.000 pušaka, 380 mitraljeza, 2.000 artiljerijskih bojevih granata i 110 avionskih betonskih bombi;
- 12.000 eksplozija sa 10 tona eksploziva;
- u kanjon Neretve bačeno je 20 topova, 16 tenkova i kamiona, kao i pet tona drugog materijala;
- izgrađen je i zatim srušen most dug 82 metra na visini od 42 metra;
- film je unapred prodat u 82 zemlje po fiksnoj ceni.
(tekst preuzet sa portala Popboks.com)
Predsjednik Socijalističke partije Petar Đokić smijenio svog potpredsjednika Zdravka Krsmanovića koji najavljuje formiranje nove stranke
Glavni odbor Socijalističke partije danas je isključio bivšeg potpredsjednika ove stranke Zdravka Krsmanovića iz svog članstva zbog, kako je obrazloženo, “kršenja statuta Partije i destruktivnog djelovanja protiv njenih interesa”. Odluka o isključenju Krsmanovića donesena je tokom rasprave o stanju u stranci nakon nedavno održanog Petog kongresa SP, na kojem je Petar Đokić ponovno izabran za predsjednika.
Obrazlažući isključenje doskorašnjeg potpredsjednika partije, Đokić je rekao da je ono uslijedilo nakon što je Krsmanović pokušao da “unutar partije formira novu partiju i njegovog destruktivnog djelovanja na terenu, čime je kršio statut i odluke SP”.
-Odluka o isključenju Krsmanovića iz članstva SP donijeta je na osnovu više zahjeva članova Glavnog odbora, koji su tražili da se sankcioniše njegovo protivstatutarno djelovanje na terenu - rekao je Đokić
Prema našim saznanjima, već je sve spremno za osnivanje Krsmanovićeve partije, koja će se zvati Nova socijalistička partija, a koja će okupljati nezadovoljne članove sadašnje SP.
Na sjendici Glavnog odbora SP u Banjoj Luci, za potpredsjednike su izabrani Slobodan Mrdić iz Trebinja, Milovan Čerek iz Broda i Živko Marjanac iz Banjaluke, dok je za predsjednika Izvršnog odobra postavljen Saša Čudić iz Banjaluke, a za izvršnog sekretara stranke Slobodan Protić iz Laktaša.
Komentarišući za Žurnal odluku o isključenju, Krsmanović je kazao da je to učinjeno iz nemoći i straha, te da je SP ovim pokazala da je njeno djelovanje daleko od demokratije. Krsmanović ističe da je po prirodi socijalista i ljevičar i da će tu ideju i dalje zastupati.
-Do 1 Slobodan Mrdić 5. decembra izaći ću u javnost s odlukom na koji način ću nastaviti političko djelovanje. Već na narednim izborima 2010. godine ću biti dio onih koji će se boriti protiv nedemokratskog i nenarodnog režima u RS i BiH, koji predvodi Savez nezavisnih socijaldemokrata - rekao je Krsmanović, dodajući da su Socijalisti, na čelu sa Petrom Đokićem njihov satelit.
Na petom Kongresu partije, kada je bio jedan od dva kandidata za predsjednika SP, Krsmanović je osvojio 124, a Đokić 165 glasova, od mogućih 291, ali je nakon odbijanja četiri člana Izborne komisije da potpišu zapisnik o izboru za predsjednika, došlo do sumnje u regularnost izbornog procesa.
Pojedini opštinski odbori SP, poput onih u Bileći i Drvaru, kao i regionalnog odbora u Sarajevu, već su kolektivno istupili iz SP i najavili zajedničko političko djelovanje sa Krsmanovićem.
Za pomoć nevladinom sektoru u ovom bh. entitetu u ovogodišnjem budžetu Ministarstva uprave i lokalne samouprave RS-a osigurano je 1.129.300 KM.
Od ukupnog iznosa za pomoć udruženjima od javnog interesa namijenjeno je 529.300 KM, navodi Ministarstvo uprave i lokalne samouprave RS-a na svojoj web stranici.
Za pomoć dobrotvornom društvu "Merhamet" u RS-u izdvojeno je 200.000 KM, za namjenska izdvajanja za rad udruženja i organizacija civilnih žrtava rata Bošnjaka i Hrvata izdvojeno je 200.000 KM, dok je za pomoć ostalim udruženjima građana namijenjeno 100.000 KM.
(FENA)
Kosor je u Banskim dvorima razgovarala s glavnih hrvatskim pregovaračem Vladimirom Drobnjakom i voditeljima pregovaračkih skupina o planu rada do završetka pristupnih pregovora, što se očekuje do sredine iduće godine.
"Vlada je u ovogodišnjem proračunu izdvojila dvije milijarde kuna za aktivnosti i projekte vezane za prilagodbu EU-u...U 2011. za istu namjenu ćemo osigurati 1.9 milijardi kuna", rekla je Kosor na konferenciji za novinare nakon sastanka.
Po njezinim riječima, za prilagodbu poljoprivrede u 2010. namijenjeno je više od 500 milijuna kuna, za reformu pravosuđa 112 milijuna, 235 milijuna za uspostavu schengenskog sustava na hrvatskim granicama, 132 za modernizaciju carine i 83 milijuna kuna za modernizaciju graničnih prijelaza.
U trenutku ulaska u EU Hrvatska će na granici sa Srbijom, BiH i Crnom Gorom imati 5.000 graničnih policajaca, rekla je Kosor, a Drobnjak dodao da Bruxelles na tome posebno inzistira jer će se raditi o vanjskim granicama Unije.
Granični policajci, kao i svi drugi potrebni kadrovi za pripremu ulaska Hrvatske u EU, osigurat će se u sklopu reforme državne uprave, najavila je Kosor i najavila pojačane aktivnosti vlade, ministarstava i ostalih državnih tijela u pristupnom procesu.
"Tražila sam da od danas svi ministri svakodnevno kontroliraju poslove koji su važni za otvaranje i zatvaranje poglavlja", rekla je premijerka.
"Svi poslovi koje od danas odrađujemo ujedno su europski poslovi, a na Hrvatsku od danas gledamo kao na 28. članicu EU-a", naglasila je Kosor.
Kao prioritetne zadatke u poglavljima poljoprivreda i tržišno natjecanje, navela je osnivanje agencije za plaćanja u poljoprivredi čiji će se čelni čovjek izabrati natječajem, a za kraj idućega tjedna najavila je raspisivanje novoga natječaja za privatizaciju brodogradilišta.
Vezano za poglavlje 23. - pravosuđe i temeljna prava, čije je otvaranje sporno zbog tzv. topničkih dnevnika, Kosor se nada će se to pitanje uskoro zatvoriti i da će skoro izvješće glavnog haaškog tužitelja o suradnji Hrvatske biti pozitivno.
"Očekujem da će izvješće biti na tragu napora vlade da se određena pitanja zatvore", rekla je Kosor ne želeći otkriti što je konkretno učinjeno.
Izvješće o suradnji Hrvatske s haaškim tužiteljstvom glavni tužitelj Serge Brammertz podnijet će Vijeću sigurnosti UN-a 3. prosinca.
(FENA)
