Malo je šta u ovom društvu dominantno kao deklarisana, očigledna, neskrivena potreba i želja koja za rezultat ima opšti trend sažaljevanja kao odgovora na sve što se ovoj zemlji i jednom njenom narodu zbilo između 1992. i 1995. godine. Članci, intervjui, „human interest features“ sa „žrtvama“ – siguran sam da ne postoji skoro nijedan građanin BiH koji na neki način nije viktimiziran tokom masovnog pokolja iz devedesetih, ali navodnici su tu zbog ljudi kojima je to još uvijek njihov primarni, glavni identitet – sa žrtvama višeg ili nižeg profila, polupismeni ili nepismeni kakvi jesu (članci, ne žrtve) – samo je obrazovanje nezamjenjivo, za sve ostalo je dovoljan Master Card u vlasništvu jednog od bivših gradonačelnika Mostara – počivaju na uzajamnom, pushmi-pullyu odnosu u kojem jedni otvoreno traže sažaljenje i besramnom i priglupo prijetvornom sažaljenju koji drugi nude, kao da hoće pokazati da su nekako više ljudi od njih.
TRBUHOZBORCI ŠEFA STRUJNOG KOLA
Problem sa sažaljevanjem, međutim, je da se temelji na neznanju, zapanjujućem, beznadno žalosnom neznanju koje produljuje trogloditske društvene prilike i nespremnosti, kukavičkoj, bijedničkoj nespremnosti cijelog jednog političkog establishmenta da se u ime naroda kojeg tvrdi da predstavlja suoči sa istinom, nepatvorenom, nekonformističkom, destilovanom istinom o vlastitoj odgovornosti za pokolj i napusti udobnu i lagodnu poziciju žrtve. Sve dok je njegovanje identiteta žrtve zamjena za bilo koju i svaku politiku, dotle neće biti bitno da je Šef, „koji ima noćni ritam“ morao biti probuđen kako bi bio obavješten da je Srebrenica pala, biti će naime moralno amnestiran, a istina poslovično konformistički prešućena jer se ne podudara sa „sebeljubivim trenutačnim interesom“.
Da se ne lažemo, vjerujem da je krajnje problematično da o bosanskom ili ako hoćete bošnjačkom iskustvu ratnih zločina pišu ljudi za koje je NATO-ovo bombardovanje Srbije 1999. godine „brutalna agresija“, a zračni napadi na vojnu infrastrukturu VJ i MUP-a Srbije za posljedicu imali razoreno „bezbrižno detinjstvo“. Naprosto, ne dijelimo istinu – koja se „već stoljećima kreće... po prizemnim sobama i čeka da bude ustrijeljena“ – o vatri koja je halapljivo progutala sve naše prošle inkarnacije; jednom sam to probao objasniti svom beogradskom poznaniku koji se žalio kako su njegovi prijatelji tokom „nepravednih i ničim izazvanih sankcija“ ovisni o prljavom heroinu skončavali u prljavim haustorima: „Prodao bih dušu đavolu da su moji prijatelji umjesto od granata i noževa, umjesto pod tenkovskim gusjenicama, umrli kao heroinski ovisnici. Ili da su bar imali priliku da to urade“.
Moralna amnestija koju raspisuju trbuhozborci Šefa Strujnog Kola (Znam šta si radio 11. jula 1995. godine, ali stvarno znam.) isprazna je jer se temelji na dobrovoljnoj neinformiranosti i ignorisanju – evo, javno ih izazivam da imenuju makar tri toponima između Srebrenice i Zvornika gdje su u skupinama od po nekoliko stotina ili desetina stotina strijeljani zarobljeni Srebreničani, a otkrit ću im jedan: Kravica – i u krajnjoj liniji nije ništa više od ciničnog mlaćenja gloginja tuđim spolovilima. U tom svijetu, u tim glavušama zapravo, meni (lična zamjenica je optional: tebi, njemu, vama, nama) samo zato što sam preživio – podsjećam, naše iskustvo zločina je različito i to je jedina istinska podjela u ovom društvu koju prihvatam, štaviše zagovaram, jer oni nisu morali preživljavati – nije dopušteno da budem bilo šta više od hudnika koji sa ispruženom rukom traži tuđe sažaljenje kao potvrdu vlastitog iskustva.
Ti da žališ mene? Hej, jesam li to dobro čuo, ti da žališ nas, ti koji bi otamo odakle smo mi izašli kao Ljudi, ispravljene kičme i čista obraza, umro od gladi kao pseto ili prodavao cigarete za nekog od gorila Nasera Orića, možda šurovao sa četnicima za paklić žileta, ti da žališ mene?! Ti, dakle, koji si sebi dao za pravo da odlučuješ o tome da su srebreničke žrtve iz 1995. važnije od onih iz 1992. ili 1993. godine; ti, koji pod julskim suncem u Potočarima staviš nogu na tabut da se odmoriš i predahneš; ti, koji na uzici i u kontinuiranoj bijedi držiš preživjele, ne daš im da se osove na noge i očekuješ zahvalnost dok im bacaš mrvice sa stola, cijučeš vadeći meso između zuba i Coca Colom Light zaljevaš janjetinu jer si na dijeti (UN-ovoj ili mesnoj, koja je na redu ove sedmice?), uvjeren da se svakoga kao tebe može kupiti za večeru; ti da žališ bilo koga?!
I to je najporaznija činjenica vezana za današnju bošnjačku zajednicu: da standarde ljudskosti uspostavljaju kiborg-neljudi, znanje šire nedotupavne neznalice, prosperitet u rukama drže ljudske krpe, informiraju neinformirani. Ne postoji bolji dokaz za to okolnosti vezanih za tužbu Bosne i Hercegovine protiv Srbije i Crne Gore pred Međunarodnim sudom pravde: odluka Harisa Silajdžića da budućnost Bošnjaka i cijele zemlje uloži u ishod tog procesa; potpore koju su mu trbuhozborci pružili da tu laž proda narodu; i na kraju neznalice kojoj je taj proces povjeren u ruke.
SIGNAL ZA NOVU OFANZIVU
Na stranu to što bi i posljednjoj, pretpotopnoj i zatucanoj budali trebalo da bude jasno – ili možda, ipak, sudeći na temelju izbornih rezultata, nije? – da sudske presude ne mijenjaju stvarnost, one u najboljem slučaju mogu biti reakcija na stvarnost, u našem slučaju uspostavljenu kamom; poslije dvije godine koje sam proveo na i oko haškog suda shvatio sam da je međunarodna pravda „utješna nagrada“ za one koji gube ratove; oni drugi dobiju državu. Očekujući početak suđenja Radovanu Karadžiću kao signal za novu ofanzivu, vjerovao sam da isti trik više nije moguće prodati, ali silina kojom su ovih dana – o tome koliko je nekompetentnost tribunala tome pridonijela dopuštajući Karadžiću da se sa institucijom igrao taman kao i Slobodan Milošević, neki drugi put – Bošnjacima ponovo servirane sve frustracije Harisa Silajdžića me uvjerila u suprotno. Na isti način na koji je protekle butmirske pregovore koristio da legitimira odbijanje takozvanog „aprilskog paketa“ i ustvari odbrani tri godine koje nam je svima ukrao, Silajdžić i njegovi trbuhozborci ustrajno narodu, izravnim žrtvama Karadžićevih planova podmeću stvarnost na koju su pristali i time učestvovali u njenom stvaranju, stvarnost napravljenu baš po njihovoj mjeri i za njih, za ondulirane tetkice koje neuko unjkaju o nepravdi, profesionalne žrtve na državnim sinekurama, deputatima koji bezočno vaze o tome kako od narodnih para potomstvo školuju u inozemstvu, kao zajedničku nevolju.
Dakle, godine i godine sažaljenja, hudništva, brižljivo njegovanog neznanja, intelektualnog i moralnog kukavičluka, sve dok ovdje ne ostane gomila ljudi ispruženih, na milostinju uvijek spremnih ljudi. Zato što nisu mogli da priznaju poraz.
U saopćenju za javnost iz Komšićevog kabineta navedeno je da se u donošenju odluke o otkazivanju posjete Švedskoj posebno vodilo računa o tome da je švedska vlada to htjela učiniti, a ne da je bila prisiljena, s obzirom na to da se, prema zakonu, oslobađanje zatvorenika nakon izdržane 2/3 kazne ne podrazumijeva, nego postoji kao mogućnost.
-Posebno je neprihvatljivo i kompromitujuće za švedsku vladu ponašanje njenog ministra vanjskih poslova Carla Bildta koji je bio svjedok odbrane na suđenju Biljani Plavšić te ju je posjećivao u zatvoru da bi na kraju učestvovao u glasanju, odnosno donošenju ove odluke švedske vlade, stoji u saopćenju.
Komšić je u septembru 2008. uputio pismo Peru Westerbergu, predsjedniku Parlamenta Kraljevine Švedske, te Frederiku Reinfeldtu, predsjedniku vlade Kraljevine Švedske, u kome je zatražio od švedskih vlasti da ne odobre prijevremeno puštanje Biljane Plavšić na slobodu.
U pismu je istakao da bi "bilo kakav akt milosrđa prema osobi koja je kao član najužeg ratnog rukovodstva bosanskih Srba, osuđena za najgore zločine počinjene protiv čovječnosti te učestvovala u planiranju, kreiranju i provođenju progona i uništenja Bošnjaka, Hrvata i drugog nesrpskog stanovništva u BiH bio velika greška".
Komšić izražava žaljenje i izvinjava se zbog otkazivanja predviđenih susreta sa švedskim kraljem Carlom XVI Gustafom i s predstavnicima bh. dijaspore iz skandinavskih zemalja, a kojih samo u Švedskoj živi više od 60.000, saopćeno je iz Komšićevog kabineta.
(FENA)
U skladu sa švedskim zakonom, zatvorenik zbog dobrog vladanja nakon dvije trećine izdržane zatvorske kazne može biti oslobođen.
Plavšić je u februaru 2003. godine osuđena na 11 godina zatvora nakon što je na suđenju priznala krivicu za zločine protiv čovječnosti, uključujući sudjelovanje u progonu Bošnjaka i Hrvata u ratu u Bosni i Hercegovini.
Zahvaljujući nagodbi s tužiteljstvom i izraženo kajanje, odbačene su joj dvije tačke optužnice za genocid. U jednom kasnijem intervjuu priznala je da je priznanje bilo lažno kako bi dobila manju kaznu.
Haaškom se sudu dobrovoljno predala u januaru 2001. godine, što znači da je ukupno odslužila osam godina i devet mjeseci kazne.
"Biljana Plavšić je sretna što je oslobođena, i to je jedino do čega joj je trenutno stalo", rekao je glavni direktor službe Lars Nylen. On, kao ni aerodromski dužnosnici, nije želio ništa govoriti o organizaciji putovanja Biljane Plavšić.
Švedski mediji, međutim, prenosi Hina, javljaju da se radilo o manjem avionu Cessna 525, kakav u svom posjedu ima vlada Republike srpske.
Avion bi u Beograd trebalo da sleti u 14.45 i zatim produži prema Banjoj Luci, javlja list Dagens Nyheter, iako su mediji u Srbiji pisali kako se očekuje da će Plavšić ostati u svom stanu u Beogradu.
Plavšić je kaznu služila u zatvoru Hinsebergu, 200 kilometara zapadno od Stockholma. Švedska vlada je prošle sedmice odlučila osloboditi je u skladu sa švedskim zakonom i o tome obavijestila sud u Haagu, koji se tom činu nije usprotivio.
(FENA)
U septembru ove godine počela je izgradnja prizemnog objekta za šest romskih porodica iz naselja Mošćanica, a realizaciju ovog projekta finansirali su Kanton Sarajevo i Općina Stari Grad.
Općina Stari Grad uz pomoć Crvenog križa Sarajevo i Narodne kuhinje „Stari Grad“ Sarajevo, također je donirala pakete pomoći stanovnicima romskog naselja Mošćanica, saopćeno je iz Općine Stari Grad.
(FENA)
U Beograd me u posljednje vrijeme često zovu na književne promocije i sajmove. Ne idem. Da ukratko objasnim zašto to, u mom slučaju, nije stvar etičkog izbora.
Za početak, meni je tamo lako ne otići: nemam, naime, nikakvu potrebu da me čita niti jedan jedini čovjek koji smatra “da se u Bosni nije dogodila agresija nego građanski rat”, “da je na svakoj strani bilo zločina, a svi su zločini isti”, “da se i drugi trebaju izviniti Srbiji, kao što je Srbija uputila izvinjenje drugima” , da “zato što se u Srebrenici, kažu, dogodio genocid, ne možemo Republiku Srpsku nazivati nagradom za genocid”… nemam potrebu da me čita niti jedan takav čovjek, pa stoga neću učiniti ili napisati ništa da bi me čitao. Više od toga: učinio sam sve što sam mogao da me ne čita. Od njih želim samo mržnju, i svaki put kada je dobijem, moje lice ozari sreća. Oni do kojih mi je stalo, Srbija Betona, e-novina i LDP-a – do njih dospijem. Ti ljudi su ne samo najbolje od Srbije, nego i najbolje što u, kako se danas popularno kaže, regionu postoji. Svakako su bolji od mene. Oni me ljubazno zovu, ali ih ja odbijam posjetiti u njihovom zatvoru – to nije nešto sa čime bi se čovjek hvalio.
Sve za sebe
Stoga, i ne samo stoga, moj nedolazak bi mogao biti pogrešno protumačeno kao uzvišen etički izbor: kao što znamo, kao što možemo da znamo, iza tako mnogo etičkih izbora, sakriven u žbunju, stoji užitak. Lupi petama i reci: Sve za sebe! Lupi petama i reci: ja radim tako ne zato što sam “moralan”, a onaj ko čini suprotno, kao, nije, nego zato što njihova mržnja znači moj užitak, kao što bi njihovi aplauzi za mene značili konačni poraz: pa ako sam moralan, to sam zato što se horizont mog užitka poklopio sa horizontom etičkog zahtjeva. Kao što znamo, kao što možemo da znamo, čovjek koji je napravio etički izbor zbog toga osjeća nemali užitak – koji je sasvim dovoljna nadoknada za negativne posljedice tog izbora.
Hoću reći… Kada bi čovjek želio da proda gomilu knjiga idiotidnim gadovima o kojima govorim, pa ipak samom sebi rekao; ne - tada bi, možda, bilo opravdano potezati tešku artiljeriju, poput riječi “etičko”. Primijetimo, još, da se teška artiljerija etičkog upravo najlakše i najčešće poteže – da se, zapravo, poteže češće nego kurac u javnom WC-u. Ovako, čovjek čitav život sanja da zakolje komšiju, onda počne rat, onda se on prijavi u vojsku, da brani zemlju, vjeru i naciju, onda zakolje komšiju, onda rat završi, onda on zbog svog etičkog izbora da brani zemlju, vjeru i naciju zahtijeva penziju i društveno priznanje. Ne čini li vam se to naročito neetičnim upravo zato što je za svoj veličanstveni etičko-patriotski izbor on već nagrađen – onda kada mu je dozvoljeno da nekažnjeno ispuni želju i zakolje komšiju? Zato se naši optuženici za ratne zločine osjećaju prevarenima i povrijeđenima, zato pred sudom u Haagu nastupaju kao oni koji su moralno superiorni – zato što je postojao prećutni društveni ugovor da se može klati. Onaj ko je klao taj ugovor nije prekršio. Onaj ko ga je izručio sudu – jeste.
Danas, kada se svemu pridaje etička dimenzija, pa tako “etičko” nastoji prodrijeti i u ono fantazijsko, zbog čega prisustvujemo pokušaju stvaranja “etičke mode” i “etičke pornografije”, ja ostajem privržen prevaziđenom polju estetskog. Nalazim, na primjer, da je prosto groteskno, premda nesporno praktično i unosno, iz Sarajeva aplaudirati predsjedniku Srbije zato što je Bosni pustio plin. Kad smo već kod toga, zašto mu ne aplaudirati zbog toga što je na Palama otvorio školu “Srbija”? Jer: nije li mogao, da nije tako mudar i plemenit kakav jeste, otvoriti školu koja bi se zvala “Velika Srbija”? Konačno, meni se čini da je današnji predsjednik Srbije sasvim dobar nastavljač djela onog predsjednika svih Srba čija je bosanska vojska Sarajevo pretvorila u konc-logor bez struje i vode: konc-logor u kojem je jedino nedostajalo da zatočenicima puste plin. ( Nagradno pitanje, odnosno dva. Ako je, za vrijeme radne akcije po radnim nazivom Svi Srbi u jednoj državi, Crna Gora smatrana srpskom Spartom, a Novi Sad srpskom Atinom, šta je bio Beograd? A šta je bilo Sarajevo? Srpska Troja?)
Balkanski Njujork
Mnogo puta sam od liberalnih Bošnjaka, sasvim prijateljski, čuo kako moje pisanje o zločinima mojih a njihovom stradanju, Bošnjacima čini samo loše. Jer moje pisanje Bošnjake učvršćuje u njihovoj predstavi o sebi kao žrtvi. Moji vas jesu napravili žrtvom, pa ja i ne mogu drugo, nego to reći. Jer bih u suprotnom učvršćivao svoje u njihovoj predstavi da su nevini. Što ćete dalje sa tim, ja ne znam: mogu jedino reći, kao što sam govorio i govorim, da politika viktimizacije stvara nove nesreće i žrtve. Kao što nove nesreće i žrtve stvara i politika nevinosti. Ako Bošnjak sebi kaže: odbijam da budem žrtva, to je mudar i spasonosan čin, to je dobar način da se prevaziđe prošlost, da se napokon iskorači iz nje. Ali ako ja kažem: ti nisi žrtva, to je goli akt falsifikovanja prošlosti i prikrivanja zločina, koji vodi samo ka jednom – vječitom ponavljanju prošlosti.
Danas se pomirenje, kao nekoć veselje, širi na sve strane. Ali to je ona vrsta pomirenja koja neizbježno vodi u nova klanja. Jer u ovoj verziji pomirenja nama ne preostaje ništa drugo nego da se pomirimo sa tim da ništa nije posve razotkriveno, riješeno i kažnjeno. Da se pomirimo da ne postoji konačna instanca koja će užasni pejzaž - u kojem su leševi ljudi pod zemljom a leševi ideja i nadanja nad zemljom – raščistiti a pravdu uspostaviti. Ovo je Bože pravde! pomirenje – kao jedina adresa kojoj se ljudi mogu obratiti za istinu i pravdu preostalo je ono onostrano.
U ovoj verziji pomirenja, mi se Beogradu divimo kao kulturnom i kosmopolitskom centru, Njujorku Balkana, dok nam je Bosna nekako blatnjava i gadna, jer ona je postala Avganistan Balkana – sa svojim Bliskoistočnim Sarajevom i talibanima u selima oko Zenice. Ipak… Između blaziranih balkanskihNjujorčana iz kruga Dvojke, koji su vrlo načitani i kulturni i kojima je vrlo dosta priče o ratu, posebno simplifikovane priče o krivcima za rat, i talibana na maglovitim zeničkim livadama, za koje rat nikada neće biti završen, jer će ga do kraja života vidjeti u svakom detalju i međ javom i međ snom, ja biram talibane. Oni su to što jesu zato što ne znaju i ne razumiju više od onoga što su bili prisiljeni preživjeti, dok su Beograđani Njujorčani uprkos tome što znaju i razumiju što su drugi zbog njih bili prisiljeni preživjeti.
Čini mi se nekako fer, nekako elementarno fer, konstatovati da Bošnjaci, onda kada ih je produžena ruka Beograda ubijala zbog toga što su “islamski fundamentalisti”, nisu bili “islamski fundamentalisti”. Od onih koji su preživjeli, neki to jesu postali. To je razumljivo, to se ne može osuđivati: to što je neko postao ono zbog čega su ga ubijali. Danas se oni koji su talibane stvorili pozivaju na to da se sa talibanima ne može živjeti. Iznad te retorike lebdi jeziva (katkad čak i izgovorena) poruka: da ovo dokazuje da ono i nije bilo tako pogrešno, da oni koji su preživjeli, ovim što su postali, jesu alibi za ono ubijanje. Talibane ubijaju, zar ne?
Ako u selima oko Zenice danas imamo “balkanski Avganistan”, nije li elementarno fer reći kako je to, između ostalog, i rezultat politike “balkanskog Njujorka”?
Zlatni lovorov vijenac za najboljeg reditelja dobio je Paolo Magelli iz Hrvatske za predstavu "Večeras improviziramo", dok su Zlatni lovorovi vijenci za najbolja glumačka ostvarenja pripali Erminu Bravi za ulogu u komadu "Zvijer na mjesecu", te Viviane de Muynck za predstavu "Isabellina soba".
Srebrni lovorovi vijenci dodijeljeni su i za svaku od tri festivalske kategorije te je onaj za najbolju predstavu u kategoriji World MESS pripao komadu "Medeja" iz Francuske, Srebrni lovorov vijenac za najbolju predstavu u kategoriji Mittel Europa predstavi "Led" iz Mađarske te Srebrni lovorov vijenac za najbolju predstavu u kategoriji Children MESS komadu "Blizanke" iz Hrvatske.
Nagrada "Rejhan Demirdžić" za najboljeg mladog glumca (do 30 godina) dodijeljena je Borisu Leru za ulogu u predstavi "Usamljeni zapad" te Francescu Borchi za izvedbu u komadu "Večeras improviziramo".
Specijalna nagrada žirija pripala je glumačkom ansamblu mađarske predstave "Led".
Uručene su i nagrade medijskih pokrovitelja Festivala MESS - "Avazov Zmaj" dnevnog lista Dnevni Avaz dodijeljen je predstavi "Led" iz Mađarske, nagrada "Hrabri Novi Svijet" magazina "Dani" glumački ansamblu "Usamljeni zapad", "Sound of MESS" Radia Sarajevo predstavi "Bez sjenke" iz Austrije te specijalna nagrada majstoru tona predstave "Isabellina soba".
Nagrada časopisa "Tmača Art" – "Ključ Tmače" pripala je komadu "Druga strana" iz Makedonije.
Glasovi publike sa prosječnom ocjenom 9,58 kao najboljom su predstavom ocijenili komad Ivana Popovskog "Vremena...godišnja doba".
Direkcija festivala MESS ove je godine svoju najznačajniju nagradu "Zlatni lovorov vijenac za izuzetan doprinos umjetnosti teatra" već prethodno dodijelila dirigentu Oskaru Danonu te pozorišnoj kompaniji reditelja Harisa Pašovića, EastWest Centar, dok je nagradu "Marko Kovačević" za teatarsku kritiku uručila Safetu Plakalu.
O ovogodišnjim je laureatima odlučivao žiri u sastavu Gjergji Prevazi (Albanija), Damir Zlatar Frey (Hrvatska), Kinga Keszethelyi (Mađarska), Elie Malka (Francuska) i Tatjana Šojić (BiH).
(FENA)
Govoreći u Međunarodnom institutu za strateške studije, Miliband je rekao da je evropsko članstvo jedina dovoljna nagrada za izvlačenje kompromisa i reformi od historijskih rivala s različitim interesima i ukopanim gledištima.
- Iskreno, gledali smo opasnosti 1990-ih s benignom nehajnošću. Početak suđenja Karadžiću u Haagu je podsjetnik na to, kazao je on.
Podsjetio je da je svih 27 država članica EU jasno poručilo da je članstvo u EU budućnost svih zemalja zapadnog Balkana, kada budu spremne.
- To pruža sigurnu luku s njihovog putovanja od Titovog svijeta do svijeta 21. stoljeća. Neki, kao Slovenija, već su među nama. Neki, kao Hrvatska, priključit će se uskoro. Drugi, kao Makedonija
naprimjer, dobili su ocjenu od Komisije da su spremni za početak pregovora, navao je Miliband.
Međutim, upozorio je, u BiH, dok je privlačnost članstva u EU prilično moćna za građane ove zemlje, to nije, što je tužno, za neke njene lidere, koji smatraju da je lakše gledati unatrag na podjele i konflikt, nego unaprijed ka konsenzusu i Evropskoj uniji.
Neposredan izazov je prekinuti zastoj oko tranzicije Ureda visokog predstavnika u ured specijalnog predstavnika EU. Dok se drugi u regionu zapadnog Balkana reformiraju i kreću prema Evropskoj uniji, BiH je u zastoju, jer se ključni politički igrači ne mogu dogovoriti o tome kako učiniti državu funkcionalnijom, a zaista izgleda da neki namjeravaju da osiguraju da država funkcionira što je slabije moguće, naveo je Miliband.
Za ovu tranziciju BiH treba ispuniti pet ciljeva. Dva od njih - dogovor o tome kako raspodijeliti državnu i vojnu imovinu te osigurati državi sredstva da funkcionira ispravno, još nisu ispunjeni.
- A bh. lideri također se trebaju obavezati na istinski proces ustavnih reformi ako će BiH krenuti sigurnim putem prema prijemu u EU, smatra šef britanske diplomatije.
On snažno podržava rad Carla Bildta na ovome, koji radi ruku pod ruku sa Sjedinjenim Državama.
- Ako možemo postići napredak o ovim pitanjima, to bi bio značajan korak u kretanju od centrifugalne BiH ka mnogo koherentnijoj BiH, te u kretanju zemlje putem ka članstvu u EU. Novi specijalni predstavnik EU bio bi imenovan, a on ili ona predvodio bi angažman EU i međunarodne zajednice, rekao je Miliband.
BiH bi tada bila u mogućnosti da napreduje prema osnovnom sporazumu koji Evropa nudi svim državama zapadnog Balkana. Države se moderniziraju, unapređuju vladavinu zakona, demokraciju i manjinska prava, a države članice nude im podršku na njihovom putu prema članstvu u EU.
Beneficije duž tog puta uključivale bi liberalizaciju viznog režima, što je od ključne važnosti za ljude regiona koji je nekad bio jedna zemlja i koji su tako imali slobodu putovanja, poručio je britanski ministar vanjskih poslova David Miliband.
(FENA)
Uz spominjanje prijetnji optuženog Radovana Karadžića da će bojkotirati početak procesa, londonski listovi detaljno navode tačke optužnice koja tereti, kako to neki od njih pišu, navodno najtežega ratnog zločinca dvadesetog stoljeća, te podsjećaju na masakr u Srebrenici i druge zločine počinjene tokom rata u Bosni. 
The Times procjenjuje da bi početak suđenja Karadžiću za genocid pred Haškim sudom (ICTY) porodicama žrtava i preživjelima mogao biti presudan za konačno postizanje kakvog-takvog mira. Haški suci su, dodaje list, pozvani da budu oštri prema bivšem vođi Srba u Bosni.
Nakon smrti Slobodana Miloševića, suđenje Karadžiću je za ICTY posljednja prilika da političkog kreatora ratova na Balkanu devedesetih godina izvede pred lice pravde.
Geoffrey Nice, tužitelj na suđenju Miloševiću, kaže za Times kako Tribunal treba žestoko pritisnuti Karadžića da bi se izbjegla odgađanja i teatralnost koji su, tvrdi Nice, opteretili proces protiv Miloševića. Nice smatra i da haški suci, dozvolivši Karadžići da se sam brani, ne smiju dopustiti da ih ucjenjuje.
"Nadam se da su suci do sada stekli veće samopouzdanje, da su spremni predočiti kako su tu da bi sudili, a ne da Karadžiću pružaju priliku za sticanje publiciteta. Ako nije spreman za suđenje, onda nije spreman a suci bi mogli da mu svakodnevno dostavljaju transkripte ili videosnimke sa suđenja. To je najbolji način za postupanje s autoritarnim ličnostima, jer ono što one žele jeste da se prema njima odnosi na autoritaran način", kaže Geoffrey Nice za Times.
Daily Telegraph predstavlja jednog od svjedoka na suđenju, ženu kojoj je tokom rata u zloglasnoj sarajevskoj "aleji snajpera" snajperist vojske RS-a usmrtio sedmogodišnjeg sina, a nju ranio.
List, uz spominjanje i drugih svjedoka na ovom suđenju, među kojima su i zapovjednici UNPROFOR-a te bivši izaslanici UN-a i Evropske unije, primjećuje da je Radovan Karadžić, čovjek koji je svojevremeno olako prkosio međunarodnom pravu sada, u novom ruhu priučenoga advokata-zatvorenika, postao uporni branitelj striktnog poštovanja procedure zatrpavajući sud sa skoro stotinu pretprocesnih zahtjeva kojima je dovodio u pitanje pravo ICTY-a da mu uopće i sudi.
Daily Telegraph procjenjuje da će suđenje Karadžiću ipak biti jednostavnije nego Slobodanu Miloševiću; optužnica je svedena na nekoliko ključnih tačaka i više je nego vjerovatno da će Karadžić ostatak života provesti u zatvoru kao, po položaju, najviši zagovornik rata koji je odnio sto hiljada života.
Telegraph ne isključuje mogućnost da će Karadžić, bez realnih šansi da bude oslobođen krivice, nastojati da oduži suđenje što je više moguće ako se zna koliko se zatvorski uvjeti u udobnom Scheveningenu razlikuju od klasične kaznionice u kojoj će najvjerovatnije izdržavati kaznu.
Suđenje Karadžiću je za The Guardian težak test za Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na tlu bivše Jugoslavije, dok bi bojkot kojim se prijeti mogao odužiti složeni proces za više mjeseci.
Suđenje Radovanu Karadžiću bi tokom 15-godišnjeg postojanja ICTY-a moglo biti jedno od najvažnijih i jedno od posljednjih, smatra list. Ali bojkot koji je optuženi najavio prijeti da preraste u frustrirajući i demoralizirajući početak procesa.
Guardian podsjeća da su sličnu taktiku koristili i pokojni Slobodan Milošević kao i Vojislav Šešelj nastojeći da od svega stvore predstavu, politiziraju suđenje i otegnu ga što duže mogu.
Londonski dnevnik podsjeća i da su advokati, udruženja porodica žrtava i aktivisti za ljudska prava kritizirali suce zbog dopuštanja optuženima za ratne zločine da kroje tok suđenja i manipuliraju ICTY-em.
U odluci haških sudaca da nakon prošlosedmičnog najavljivanja prijetnje bojkotom u petak kontaktiraju Radovana Karadžića kako bi ga navodno ohrabrili da se pojavi pred sudom Guardian vidi prikriveno upozorenje da bi optuženome mogao biti nametnut branitelj po službenoj dužnosti.
Karadžiću počinje suđenje, ali je pitanje da li će se optuženi naći na optuženičkoj klupi, pita se The Independent imajući u vidu prijetnju bivšeg predsjednika Republike srpske da će bojkotirati suđenje.
List predviđa da poput suđenja, kako ga naziva, Karadžićevom političkom mentoru Slobodanu Miloševiću ni ovaj proces neće biti lišen natezanja. Optuženi je odlukom da se sam brani kopirao Miloševićevu taktiku i već je uspio da u nekoliko navrata odgodi početak suđenja.
Independent navodi i da večer pred početak suđenja nije bilo jasno kako će ICTY odgovoriti na najavljeni Karadžićev bojkot. Suci bi, nabraja list, mogli suspendirati postupak, Karadžiću nametnuti advokata, početi suđenje bez njegovog prisustva ili ga prisiliti da prisustvuje procesu.
Podsjećajući na višegodišnje Karadžićevo skrivanje pod lažnim imenom, Independent kao općeprihvaćeni stav spominje i ocjenu da su obavještajne službe koje su bivšem predsjedniku RS-a dale lažni identitet one iste koje su ga prošle godine razotkrile zato što je Srbiji, navodi list, bilo potrebno poboljšanje odnosa s Evropskom unijom.
(Fena)
Sarajevski koncert Analene koji će se desiti 05.12.2009. godine u klubu Access je dio promocije novog albuma u okviru koje će se ovaj bend, nakon ljetnih koncerata po Zapadnoj Evropi, okrenuti ka istoku i po prvi put svirati u Turskoj, Rumuniji, Bugarskoj, Grčkoj i Makedoniji. Društvo u Accessu će im pravit još jedan odličan band iz Zagreba Cripple And Casino koji će na tom koncertu predstaviti svoj debut album.
Tokom svog postojanja Analena je potvrdila da je koncertno najaktivnija hrvatska grupa iako joj se može prigovoriti na studijskoj neaktivnosti, s obzirom da su novi album snimili nakon petogodišnje pauze. Odsvirali su na stotine koncerata uzduž i poprijeko Evrope te ostavili brojne audio tragove u obliku nekolicine kaseta, singlica, ploča i CD-ova. Nakon dvanaest godina postojanja zagrebačko-novogoriška grupa Analena objavila je svoj treći album pod nazivom Inconstantinopolis. Bilo je dovoljno samo prvo preslušavanje da bi se moglo reći da je Analena produžila već dobro utabanom stazom koju je napravila na prethodnom albumom Carbon Based koji je objavljen 2004. godine.
Njihov post noise zvuk je zaista jedinstven za područje bivše nam zajedničke države i jedino smo takvu snagu i energiju mogli čuti na albumu No Sleep Till Pussy zagrebačke grupe Sexa.
Inconstantinopolis će na LP i CD formatu objaviti slovenačka izdavačka kuća Moonlee Records koja je objavila i njihov prethodni album. Ovaj label inače objavljuje i izvrsne Vuneny, Bernays Propaganda, Don't Mess With Texas, Hitch i Damira Avdića.
Na albumu se nalazi 10 fantastičnih noise pjesama i zaista je teško izdvojiti favorita s obzirom da su sve po kvalitetu na istoj razini. Možda se može spomenuti četvrta numera pod nazivom Off With My Head gdje nas kroz pjesmu vodi divan brundajući zvuk bas gitare koji se kasnije spaja sa bjesomučnim zvukom Miranove i Mijine gitare. Zvukovi njihovih gitara se upotpunjuju i čine izvrstan sklad koji funkcioniše besprijekorno dajući znatno puniji, žešći i razorniji zvuk čitavom albumu, dovodeći ga skoro do savršenstva.
U svim numerama prvi gitarski rifovi udaraju u glavu gdje vokal Ane Franjić razbija cijelu atmosferu uz jak i dobro kontrolisan zvuk gitara. Vokali koji su otpjevani na engleskom jeziku su izvrsno isprepleteni sa instrumentalnim dijelovima gdje Ana Franjić vrišti sa nadnaravnom snagom i ljepotom uz to odrađujući veoma dobro svoj posao na bas gitari.
U odnosu na prethodni album primjetno je da je buka pod djelimičnom kontrolom, gitare su donekle zauzdane. Teški zvuk bas gitare, čvrsti i odmjereni zvuci bubnja uz režeće gitare su i na ovom albumu zvučna kulisa Analene. Dobili smo album koji je teško prestati slušati kada su potenciometri podešeni na maksimum. On je izrazito sirov, oštar i prepun gitarske energije i napona. Album zatvara numera Seven Cakes of Toilet Soap An Alternative Ending koja nas u laganom i šaptačkom tempu budi iz sna zvanog Analena.
DISKOGRAFIJA:
Inconstantinopolis - CD, LP (2009.)
Carbon Based - cd, LP, cass (2004.)
Analena & Sensual Love - Split CD, 10", cass (2002.)
ANALENA & UNISON - split 7" (2001.)
ARHYTHMETICS - CD, 7", cass (2000.)
Pre dvadeset godina pao je Berlinski zid, i umro je Danilo Kiš. Ali, jasno je odavno, po svemu se vidi: niti je to baš nama pao Berlinski zid, niti je to baš nama umro Danilo Kiš, mada smo ga „mi“ pokopali i opojali, i to sve u rutinerskoj izvedbi onoga koji će opojati i Zorana Đinđića, onoga kojem je suđeno da ostaje, dok je najboljima od nas suđeno da odlaze, i to baš od njega ispraćeni.
Na jednoj strani, prosudba da Kiš kao da je prominuo svetom mimo svega onoga na šta se ovde obično misli kada se kaže Mi, može izgledati u najmanju ruku prestrogo: ako pisac i nije, barem je njegovo delo preživelo i nadživelo čaršijski Pogrom ideološkog uzroka i potmulo rasističkog utemeljenja. Štaviše, nije li mrtvi i sahranjeni Kiš dobrano kanonizovan, udobno ugnježđen u nacionalnom književnom Panteonu, ne nagvaždaju li o njemu sa sumnjivim respektom svi oni dežurni Profesori Doktori za umlaćivanje isprazne slame, nije li Kiš jedan od retkih o koje se više neće tek tako očešati gotovo pa niko, niko osim ponekog vasovićevskog besprizornika? A to opet znači – niko.
Sve to uistinu tako izgleda, sa jedne strane. Sa druge, šta ako sve ovo znači samo to da su Kišu posthumno izvađeni zubi, da ne bi nekoga i onako mrtav dokačio i rastavio na froncle koje mu, tom nekom, i jesu mera? Hoću da kažem: naravno, Kišu je na koncu takoreći konsenzualno priznato da je Pisac, jer tu više nije bilo mnogo izbora nakon što je propao i poslednji organizovani pokušaj difamacije, onaj s optužbama za „plagijat“. Međutim, Kiš kao intelektualac, kao misleća osoba koja je prozirala (i prezirala) kolektivističke ideološke stupice, maloumna barbarogenijska Smatranja i ostalo ubilačko palamuđenje Kolektivne Usmenosti, e taj Kiš prigušen je do nečujnosti. I sve to kroz salve ritualnih pohvala, da se naivnost i nevinost ne dosete. Na kraju krajeva, šta je bio onaj teledirigovani masovni vrvež od „buđenja naroda“ koji će skončati u krvoproliću, a koji će biti pokrenut baš poslednjih meseci i godina Kišovog života – da se vatreno nastavi do 2000, a prigušeno do dan-danas – ako ne brutalna negacija svega u šta je Danilo Kiš verovao, cinično (p)ostvarenje svega čega se plašio?
Zato je, svem obljetničarskom talambasanju uprkos (a tako se mnogo i tako graciozno i prhko tolkuje i toržestvuje ovih dana, no se tako malo kaže; najčasniji među izuzecima maestralan je i potresan tekst Bože Koprivice u Vremenu), tako malo odvažnosti, bistrine i poštenja da se – pa ma koliko nevešto – barem nastoji ići kišovskom stazom, Alejom kestenova.
Kiš nije bio „politička ličnost“ u današnjem značenju reči, i teško da bi to ikada bio, sve i da je dočekao vreme višestranačja. Ali Kišov su nemir i nepristajanje na Banalnost i Laž uvek bili i estetskog i etičkog i političkog izvora u najboljem smislu te reči, podaleko od svake pijačarije. A njegov pogled na Zle Kobi dvadesetog veka, koje avetaju i ovim, dvadeset i prvim, bio je i ostao nezamućen.
Ko to ovde baštini? Zar desnica, kakva god bila? Ne, sve što je Kiš bio, pisao i živeo svakim se slovom i dahom suprotstavljalo filistarstvu, popovštini, čaršiluku, morbidnom palanačkom patrijarhatu i ostalome na šta smrdi desnica u našim svračijim zakucima. Dobro, a levica? Koja levica? Ona najstarija, što joj samo epohalni poraz pridaje romantičnu patinu, ona koja je spremna Višim Istorijskim Nalozima braniti svako mesijansko zlo, od Kolime pa naniže? Ili možda ona mutirana levica koja je Srbiju zajahala u danima njegovog odlaska, ona koja se sva bila rascvonjala u plemenski fašizam ove ili one Usrane Male Nacije? Ili možda ova najnovija, pomodarska postistorijska levica, ova koja na svojim fensi-seminarima uzdiže Lenjina, Maoa ili Če Gevaru?
Ne, nema tu pravoga nasleđa. I zato Kiš nije „nama“ umro, jer „nama“ nije ni živeo i pisao. I sve što smo od njega zapamtili jeste da se ovde „rano smrkava“, što je ionako odlično jer slabo vidimo i rano liježemo, što bi rekao jedan drugi pesnik, preživeli sa istog tog brodoloma.
(Peščanik.net)
„Da je moj otac Marko počinio ratni zločin, neka ga vode. Ja bih ga prvi odveo! Prema bilo kome ko je počinio ratne zločine ne treba imati milosti. Nastranu ratne zasluge, nastranu herojstvo – ratni zločin zaslužuje kaznu!”, bila je rijetka normalna, moralna i društveno-odgovorna reakcija, člana Predsjedništva BiH, Željka Komšića, u histeriji (i medijsko-propagandnom srpsko-bošnjačkom ratu i sluđivanju javnog mnijenja) „Za i Protiv Dudakovića“, nastaloj nakon objavljivanja video snimaka na kojima se vidi kako proslavljeni general Armije RBiH naređuje strijeljanje, po kratkom postupku, zarobljenih neprijateljskih vojnika.
No, da li bi gospodin Marko Komšić završio iza rešetaka i za neko manje zlodjelo – recimo, reketiranje domaćih privrednika?
„AKO NAM NEKO DOĐE GLAVE, TO ĆE BITI MANGUPI U NAŠIM REDOVIMA”
Stravičan skandal, sa nesagledivim posljedicama, potresa, ovih dana, najjaču opozicionu partiju u BiH. Protiv Damira Hadžića, načelnika opštine Novi grad i potpredsjednika Socijaldemokratske partije BiH, Federalna uprava policije je početkom ove sedmice, podnijela krivičnu prijavu, državnom tužilaštvu, kojom ga se tereti za učešće u reketu, odnosno pokušaj iznude više miliona KM od grupe investitora na čelu sa direktorom „ASA Holdinga“. Mediji, pogotovo oni neskloni SDP-u i njegovom lideru, spominju „obilje dokaza o postojanju zločinačke organizacije predvođene Zlatkom Lagumdžijom, Marinom Ivaniševićem (predsjedavajućim Gradskog vijeća Sarajeva) i Damirom Hadžićem.“
Zbog „mangupa u svojim redovima“ (kojih se najviše plašio i Drug Lenjin, a koji su krenuli stazama u pljačku i korupciju ogrezlih nacionalista na vlasti) ili zbog montaže s političkom pozadinom (kojoj je cilj predizborno srozavanje ugleda Stranke i osujećivanje ozbiljnih planova o preuzimanju vlasti) gotovo je potpuno nebitno – SDP se od ovog udarca oporaviti neće. Možda nikada (ožiljci, gorak okus i sumnja u javnosti, će ostati čak i ako tužilaštvo odluči ne podignuti optužnicu ili se eventualni, sudski proces završi oslobađajućom presudom). A svakako ne do sljedećih izbora na kojima se očekivalo da usljed razočarenja, prije svega bošnjačkih glasača, nacionalnim partijama, SDP ostvari rezultat koji bi ga ponovo, nakon one kratkotrajne epizode s Alijansom, doveo na vlast (na stranu pitanje šta bi tamo radili, recimo na državnom nivou, i po čemu bi njihova koalicija sa SNSD-om, koji će, očito, na govoru mržnje, dobiti i ove izbore, bila drugačija i produktivnija od aktuelne noćne more u kojoj živimo – pogotovo s obzirom na stepen netrpeljivosti između njihovih lidera).
SAMI SVOJ NAJVEĆI NEPRIJATELJ
Ovo kriminaliziranje SDP-a je, nakon Dodikove svojevremene transformacije od socijal-demokrate u nacional-socijalistu, drugi potencijalno smrtonosni udar političkoj alternativi i nadi u bolju budućnost. Osim ako niste idiot koji misli da ta bolja budućnost može biti Fahrudin Radončić.
Da nije skandaloznih promašaja, gluposti, autizma, samodovoljnosti, bolesne sujete, (auto)destruktivnih ego-tripova, koji su obilježili rad SDP-a posljednjih godina, ne dozvolivši mu da izraste u opšteprihvaćenu alternativu, još bi se moglo posumnjati da je sve dio odlične kampanje gazde Avaza, koji je ovim uklonio svog najozbiljnijeg izbornog protivnika. No, na žalost, SDP je, po svemu sudeći, sam sebi dovoljan. Da upropasti i sebe i mogućnost građana ove zemlje za istinskom alternativom (i u stranačkom ali prije svega u ideološkom smislu).
Samokriminaliziranjem, ukoliko se optužbe ispostave tačnim, SDP, naime, ne samo da je izgubio izbore (i dugoročno doveo u pitanje svoj opstanak, kao relevantne partije), nego je definitivno sahranio ionako ne baš jaki, čvrsti i monolitni, građanski blok i svaku nadu u alternativu postojećem nacionalističkom bezumlju. I izručio Bošnjake Radončiću. Čiji magazin, ovih dana, bolesno likujući zbog naznaka o kriminaliziranosti svih segmenata društva i dokaza da im gazda nije usamljen na moralnom dnu, piše kako je optužnica protiv SDP-ovog načelnika: „pomogla u ublažavanju agresivnih pokušaja nametanja kolektivne svijesti da u današnjem bh. društvu postoje moralne vertikale, politički čistunci i stranačke opcije koji bi prije izvršili harikiri negoli pokušali napuniti džepove parama koje nisu pošteno zaradili.“ (Pročitajte tu intelektualnu fekaliju još jednom, molim vas – op.a.).
KUD PLOVI OVAJ BROD?
SDP se iz ovoga skandala može izvući jedino partizanskim moralom. Metaforičkim strijeljanjem radi „crvenog šala“ ili par ubranih šljiva. Ma šta to značilo (a to će sami morati otkriti ili kolektivno platiti za grijehe pojedinaca).
A jedina SDP-ova mogućnost da koliko toliko sanira štetu i ne potone kao Titanik, u trenutku očekivanog trijumfa, javni je zahtjev za brzom istragom, utvrđivanjem istine i kažnjavanjem svih krivaca (SDP-ovih reketaša ili onih koji su konstruisali čitavu priču). I promptni zahtjev za ostavkom svog načelnika, i svakog drugog upletenog člana, i njihovim hirurškim odstranjivanjem (bar privremenim, do odluke pravosudnih institucija) iz stranačkog rukovodstva, ukoliko tužilac, na osnovu policijske prijave podigne optužnicu (u protivnom će čak i Sulejman Tihić, koji se svojevremeno odrekao svog premijera, kada je protiv ovog podignuta optužnica, zbog mnogo benignijih razloga, ispasti veći poštovalac pravne države i moralniji političar od njih).
I još nešto je izuzetno važno – nedovođenje u pitanje rada i odluka institucija sistema. Već je press konferencija Gradonačelnika Behmena i, pomenutih, Hadžića i Ivaniševića, naime, SDP dovela na ivicu (samo)izjednačavanja sa Draganom Čovićem, Miloradom Dodikom, Edhemom Bičakčićem, Bakirom Izetbegovićem i drugima koji su odbranu sebe i svojih, od optužbi za ozbiljna kriminalna djela, zasnivali na negiranju navoda iz optužbi, dovođenjem u pitanje rada policije, tužilaštva i sudova i proglašavanjem optužbi protiv njih montiranim procesima, s političkom pozadinom.
TRIJUMFALNO CEMENTIRANJE BEZIZLAZA
Dodikova nedodirivost i njegovo ismijavanje pravne države, ili to da SDA i Stranka za BiH iste ili još gore stvari rade već više od desetljeća i po, i da su opljačkali ne milione, nego milijarde, što implicira da je ovo u usporedbi sa njihovim kriminalom tek pljačka trafike ili seoskog kokošinjca, ne umanjuje težinu situacije, ozbiljnost krivičnog djela za koje se visokopozicionirani SDP-ovci optužuju, niti potrebu njegovog kažnjavanja.
U političkom smislu, pogotovo ako se surovo ne obračuna sa kriminalom u svojim redovima (pokažu li se optužbe tačnim), odgovornost SDP-a je veća od one mafije na vlasti jer su oni bili, ili trebali biti, alternativa (između ostalog kriminalizovanju politike). Nada. I to možda i posljednja. A, zahvaljujući ovim optužbama, (pa čak i ako se one pokažu neistinom) trijumfovaće destruktivni cinici i društvene štetočine, koji čitavo vrijeme vrte mantru kako su svi isti. Svi lopovi. I kako se nema za koga glasati. Čime se, praktično, cementira postojeći sistem i odnosi na političkoj sceni.
Problem SDP-a, u kontekstu kriminala, je veći nego onih lidera nacionalnih stranaka. Njihovi potencijalni glasači, oni za čije se glasove moraju (iz)boriti, su intelektualno i moralno zahtjevniji. I „gadljiviji“. Dok je naci-glasačima manje bitno što je neko lopov ako je „naš lopov“, glasačima tzv. građanske opcije svi su lopovi isti. Štaviše, možda im se „njihov“ („građanski“) gadi i više nego „nacionalni“. Jer, zbog drugačijeg moralnog habitusa zbog takvog osjećaju stid, a, s druge strane, i gnjev, jer im on odriče svaku nadu u mogućnost (suštinski!) drugačijeg.
Na kraju, da podsjetim: partizani (u početnoj fazi svoje borbe, kada su imali imperativ stvaranja povjerenja u, prema bezbožnim komunistima, nesklonom narodu), nisu strijeljali svoje saborce zbog sitnih krađa zato što su bili fanatizovani ljubitelji pravde, na ivici ludila. Nego zato što je to bio način da pokažu stanovništvu da se oni razlikuju od drugih, da nisu horde pljačkaša, siledžija i ubica, kao ostale vojske koje su špartale zemljom. Niti „banditi“, kako su ih zvali nacistički okupatori.
Na sastanku će se, kako je najavila Švedska kao predsjedavajuća Unije, razmatrati pitanja koja se odnose na evropske institucije, klimatske promjene, ekonomsku situaciju, makroregionalnu strategiju EU-a, ilegalnu imigraciju i vanjske odnose.
Što se tiče zapadnog Balkana, ministri će se u potpunosti posvetiti razmatranju situacije u Bosni i Hercegovini i pregovorima političkih lidera iz BiH s visokim predstavnicima međunarodne zajednice u Butmiru, kao i napretku koji je do sada postignut.
Evropsku uniju su tokom dva kruga pregovora u bazi NATO-a u Butmiru kraj Sarajeva predstavljali šef švedske diplomatije Carl Bildt i evropski povjerenik za proširenje Olli Rehn.
Trebalo bi da bude upućen i apel liderima u BiH da budu odgovorni i posvete se postizanju kompromisa neophodnih za euroatlantsku budućnost zemlje.
Vijeće će obratiti pažnju i na situaciju u Afganistanu i Pakistanu, Bliskom istoku, Gvineji i Šri Lanki.
(FENA)
Kako javljaju slovenski mediji, nitko od ozlijeđenih nije u životnoj opasnosti. Počinitelj kao ni motivi podmetanja naprave nisu poznati, a policija vodi intenzivnu istragu.
"Za sada imamo podatak o deset ranjenih osoba koje su zatražile liječničku pomoć. O ozbiljnosti njihovih povreda još ne možemo govoriti, ali nitko se ne nalazi u životnoj opasnosti", izjavio je Andrej Zakrajšek, glasnogovornik policijske uprave Kranj.
Prema izjavama očevidaca, došlo je i do znatne materijalne štete na vozilima i staklima lokala.
Slovenski mediji navode da je u istom gradu prije nekoliko mjeseci bačena ručna bomba na policijsku postaju. Istraga je u tom slučaju dovršena, a dvojici napadača upravo se sudi. Prema optužnici, napad se dovodi u vezu s dilanjem droga na tom području.
(FENA)
Vlada Kantona Sarajevo obmanjuje javnost kako će sa donacijom od 15 miliona maraka GRAS-u omogućiti besplatan prijevoz studentima u Sarajevu, dok studentski domovi propadaju bez ijedne marke pomoći od vlasti u Kantonu Sarajevo
Navodnu inicijativu Studentskog parlamenta u Sarajevu da se obezbjedi besplatan prevoz svim studentima Univerziteta u Sarajevu, zdušno su podržali premijer KS Besim Mehmedić i rukovodstvo GRAS-a. Pored brojnih problema u kojima se nalaze fakulteti i studenti, izgleda da je prioritet besplatan prevoz studenata, za koje će se izdvojiti ogromna suma iz budžeta. No, kako smo već naveli, studenti su u cijeloj ovoj priči stavljeni u drugom planu, a posrijedi je naravno interes GRAS-a i kupovina studentskih glasova.Za tih 15 miliona koje bi trebale biti izdvojeno za besplatno vozanje, moglo bi se riješiti kompletna studentska problematika u Sarajevu smatra direktor Studentskog centra u Sarajevu Emir Kadrić. On je mišljenja da se studentski standard ne treba poboljšavati samo u jednom smjeru, nego je potrebna potpuna reorganizacija, koja bi uključivala biblioteke, studentske domove, izdavaštvo...:
-Kada pogledate stanje u studentskim domovima bude vam muka. Kanton Sarajevo ni jedne jedine marke ne izdvaja za rekonstrukciju domova. Studentski dom Bjelave se 40 godina nije rekonstruirao, krov prokišnjava, petnaestak studenata moraju pod jedan tuš... Ja mislim da bi se te pare trebale na drugi način rasporediti, recimo, da se oforme studentski centri koji će studentima tražiti posao, pa da od svoje zarade plaćaju karte za prevoz, da se da za biblioteke, izdavaštvo...
On, pored brojnih problema navodi i to da je Univerzitet u Sarajevu jedina visokoškolska ustanova na svijetu koja nema vlastito posrtsko igralište, te da se po tom pitanju ne radi ništa, ni od strane Vlade ni od Univerziteta.
Darko Brkan iz nevladine organizacije Zašto ne smatra da se radi o klasičnoj korupciji:
-Generalno, nemamo ništa protiv te inicijative da se studentima poboljša standard. Ali smo protiv ovoga što je ona pokrenuta isključivo radi GRAS-a. I da se ne lažemo, veliki broj studenata ionako ne plaća kartu, nego se vozaju besplatno, bez ikakvih posljedica - smatra Brkan i dodaje Kanton Sarajevo svake godine subvencionira GRAS. Samo što su se vlasti sjetile da to lijepo upakuju, pa da kažu da podržavaju studente.
-A situacija je potpuno drugačija, i riječ je o začaranom krugu korupcije- zaključuje Brkan.
Ta kontradiktorna situacija - da su svima usta puna tebe a najmanje pričaju o tebi i sa tobom - zaista može da izludi Onako akademski sa ženske strane gledišta, pogotovo u periodima mršavljenja, uvijek me interesovalo kako se osjećaju goleme žene ili bar ženke, poput nilske slonice, ženke morža, tovne prasice... Sad se više ne pitam. U četvrtom sam mjesecu trudnoće i apsolutno znam. Ogromno. Gigantski. Kao Godzila koji se prejeo krompiruše i masnog bureka zajedno.
Postala sam opsjednuta veličinom. Sve oko mene i na meni je preveliko. Više nemam normalne džempere, već pozorišne kulise. Grudnjak je toliki da ga koristimo kao satelitsku antenu na balkonu. Neki dan sam spriječila tatu da od mojih gaća napravi zimski trap za krompire, jadničak nije imao naočale.
U nadi da ja to sve izmišljam podvrgla sam se mjerenju. Avaj, koja greška! Mislim ja
z n a m još od 11 godine da se u trudnoći žena mijenja i raste. Ali nisam bila s v j e s n a da će se to i meni dogoditi. Da će se i meni početi širiti grudni koš da napravi mjesta bebi. Da će mi glava početi ličiti na pun mjesec. Da će mi miške iz profila ličiti na balvane.
I da niko živ u tome neće vidjeti ništa čudno. Naprotiv. Svi oko mene su sretni kad god uoče neku od tih promjena. Hajd što stomak raste, to očekujem i to mi se sviđa, nekako je zanimljivo. Kad bih birala na koju ženku da ličim uvijek bih prije izabrala klokanicu nego prasicu.
Ali brate ostali dio paketa mi se ne sviđa. Nije mi ugodno i ne može mi biti high šta god ko rekao kad se osjećam kao balon. Sve mislim kako će me neko gurnuti niz stepenice a ja neću pasti već ću se otkotrljati. I baš me nervira što to nikome živom ne smeta već me gledaju onako polusažaljivo-poluzabavljeno sa onim obaveznim cccc, pa moraš se malo strpiti. To je normalno.
ZABRANITI RIJEČ NORMALNO
Mrzim riječ normalno. Da imam ikakvu vlast zabranila bih je za upotrebu! Ja više nisam normalna. Ljudi oko mene su kilometrima udaljeni od normalnosti. Tako je i tačka. Šta ima normalno u procesu trudnoće? To što me majka priroda tjera svaka dva sata u wc? Ne mogu se sjetiti noći kad sam u komadu odspavala kao zdrav insan već taman što sklopim oči moram piškiti kao da nikad prije nisam i onda dok odčekam da se ti galoni vode isprazne razbudim se i... Onda moram popiti čašu vode, nešto gricnuti jer sam naravno gladna, tu se i mačka nađe da se poigra sa mojim golim nogama. I ode mast u propast...
Da li je normalno da mi se jede krompir 24 sata, sedam dana u sedmici? Da li je zaista, zaista normalno što više niko sa mnom ne priča kao sa Dženanom, pa čak se i ne svađa, jer ja više nisam ona Dženana nego neka nova i hajde pusti je proći će i ovo vidiš da je sva osjetljiva i trudna neka joj... Priznajem, uvijek sam željela da se nešto desi u kozmičkom poretku pa da svi ljudi svijeta budu fini prema meni i sretni što postojim. Sve do sada. Nisam ni slutila da će me toliko nervirati što su svi dobri prema meni. Ispravka, ne prema meni, Dženani, nego prema TRUDNICI, rasplodnom organu. Zar sam postala jedno nezahvalno đubre? Ili je moj ego toliki da ne mogu da podnesem što sam sad u drugom planu? Što nisam više osoba nego funkcija?
Vjerovatno je to problem. Nije prijatno spasti na drugo mjesto važnosti. To - ako ćemo pravo još od doba kad smo spoznali ego - nije normalno. Milioni ljudi plaćaju psihijatre koji im govore da upravo oni trebaju biti na prvom mjestu važnosti. U uputstvu za avionske nesreće putnice majke su upozorene da prvo moraju sebi staviti masku s kisikom a onda djetetu!
I ko god kaže da je njemu ili njoj to svejedno bogami laže. Ljudi me više ne gledaju u lice tražeći moje mišljenje ili znak. Svi me sad prvo pogledaju u stomak. Kao da je on semafor koji će im reći da li smiju dalje. I da, na njemu je uvijek zeleno svjetlo. Za besmislena pitanja, za prebacivanja, za sumnju u moju racionalnost...
Ako nisam doručkovala tri put već samo dva put dobijem pogled kao da sam Ajhman lično jer zaboga mučim bebu glađu. Ostanem budna do 12 e bože baš pretjeruješ. Probudim se u pet ujutro jer su me natjerali da legnem u 9 stvarno šta je tebi? Imam potkošulju majicu rolku i džemper Ti si Dženana baš nedokazna zaista hoćeš da se prehladiš? Odem na put jer svi kažu da trudnice trebaju živjeti normalno i imati redovne aktivnosti mogla bi početi malo misliti, nije za tebe više putovati tamo vamo. Ostanem kući dva dana pod dekicom znaš, najveća opasnost za trudnice je kad se uleže. De se malo digni prohodaj, nešto uradi. Ne možeš tako ležati to nije dobro...
Ta kontradiktorna situacija - da su svima usta puna tebe a najmanje pričaju o tebi i sa tobom - zaista može da izludi. Srećom postoje dvije stvari koje me drže iznad vode. Prvo najdraži muž. Ima živce kao dalekovod.
I drugo, slika sa ultrazvuka. Malo čudo od 6,5 cm koje pluta po materici i migolji prstićima. I čeka da izađe da se upoznamo. Možda ću tad imati normalnu komunikaciju bar s jednim ljudskim bićem!
