Kauč selektor

Kad je svijet još bio mlad: Sjećate li se vremena kada smo svi bili jednaki na terenu?

Piše: Marko Tomaš

Igra je postala toliko obožavana jer je bila slamka spasa, rijetki izlaz, mogućnost da se čovjek izdigne iznad položaja koji mu je nametnut rođenjem. Na terenu su svi bili jednaki a šljakeri iz rudnika i tvornica konačno su dobili prigodu da vide da su sposobni barem u nečemu pobijediti i nadvisiti bogomdane dečke iz javnih škola.

Svijet je stao. Odjednom smo dobili prigodu pogledati oko sebe i shvatiti gdje se stvarno nalazimo. Prva misao je zastrašujuća ali istovremeno i otrežnjujuća. Sve što smo sagradili na tankim je nogama, staklenim, sruši se u trenutku iluzija, halucinacija koju smo zvanično odobrili kao stvarnost. Naizgled je sve i dalje tu ali ništa odjednom nije isto. Svakodnevica je postala ogromni pusti prostor u kojemu se teko snalazimo jer nismo naviknuti razmišljati o tomu što činiti s vremenom. Nestali su rituali koji su omeđivali naše vrijeme i našem življenju davali kakvu takvu strukturu. Sve je stalo. Čak se i lopta prestala kotrljati. A ispod tepiha i iz ormara počele su izlaziti aveti koje smo toliko dugo ćuškali u stranu tek da nam ne budu u vidokrugu. Došlo je vrijeme u kojemu možemo konačno vidjeti odnose onakvima kakvi stvarno jesu, na svim razinama. Pred nama stoji ogoljen svijet a ono što nas najviše plaši jeste vjerojatno činjenica da pojma nemamo kako će taj svijet izgledati nakon što prođe vanredna situacija izazvana iznenadnom pandemijom corona virusa. 

PRETJERANI SVIJET

Živjeli smo u jednom svijetu pretjeranom u svakom pogledu. Svijetu u kojemu je sve bilo prenapuhano do granica da smo zaboravili suštinu svih stvari. Čak je i igra postala izgovor za poslovna mešetarenja. Ono što je u njezinoj osnovi ostalo je važno samo rijetkim zanesenjacima. A nigdje se kao na primjeru nogometa u ovom trenutku ne vidi tako kristalno jasno slojevita masna laž kojom smo oblijepili svijet. Uzgred, to što smo iznenada progledali u velikoj mjeri razlog je uvođenju izvanredne situacije jer sustav nas detektira kao uljeze koji bi, lišeni sljepila, sutra možda mogli početi tražiti suštinske promjene, ako ne i promjenu same paradigme sustava koji počiva na pohlepi, slavi, takmičarskom duhu u svim područjima djelovanja. Možda bismo, ovako uplašeni mogli zahtijevati svijet koji bi uvijek imao plan B i koji se ne našao na rubu propasti prigodom svake prirodne ili ljudski faktorom izazvane ugroze. 

Da plan B ne postoji niti je predviđeno da se u ovakvoj postavci stvari ikada išta mijenja opet se najbolje vidi na primjeru nogometa kao najpopularnijeg i najmasovnijeg sporta. I igra je dovedena do toga da ovisi isključivo o profitu ili se cijela hijerarhija i cijeli sustav urušava i to je ono što izaziva paniku. Siromašni nemaju što izgubiti. Televizijska prava i prihodi od ulaznica njima ionako ništa ne znače. Odavno su postali tek servis koji proizvodi ljudske resurse za ove na vrhu koji se zadnjih nekoliko tjedana trude pronaći model koji bi omogućio održavanje sustava. I to je u redu. Ono što je problem jeste da su sve na brzinu smišljene mjere i rješenja u redu ako se sve vrati na stare postavke u nekom relativno kratkom roku. Što bude dulji period vanrednog stanja to je šansa da svijet bude isti kakvim smo ga znali sve manja i manja. A nitko ne zna kada će ovo završiti a pogotovu ne zna što će se tada događati. 

Gledanje nogometnih utakmica ritual je koji mojem vremenu daje nekakvu strukturu. Jednako tako čitanje sportskih vijesti je bitan dio moje svakodnevice, onaj dio koji mi pomaže da ne postanem potpuno zatrovan političkim i inim negativnostima. Novonastala situacija u kojoj se svi nalazimo mnogima je od nas pala utoliko teže jer je dovela do gašenja svih ljudskih aktivnosti, oduzela nam je taj mali podnošljivi dio svijeta. I pokazala da, unatoč filozofskim akrobacijama kojima pribjegavamo u trenucima dokonosti, nogomet nije važniji od života. Nipošto. On je tek stvar koja život čini podnošljivijim. On je igra kojom se služimo kako bismo održali živom mašinu snova u našoj glavi. Nešto što daje smisao životu ispražnjenom od smisla ukoliko ga ispraznimo od rituala, priča i snova. Kako je moguće da se i igra nasukala na veliku hrpu novca kojom kao mrkvom mašu ispred nas. S obzirom da se i medijska sportska mašina mora nekako pokušati održati sada vidimo da je ljudima koji upravljaju igrom jedino bitan financijski aspekt cijele priče, kao što je i svima drugima bitan financijski aspekt svijeta pa se samo o tome piše i raspravlja. Tako su i vijesti o nogometu u posljednjih nekoliko tjedana uglavnom vijesti o financijskim rezovima i problemima. Vijesti se, dakle, proizvode, čak i kada se lopta ne kotrlja. Toliko o tome što je istinski bitno. 

ZATVORENI KAMPOVI

Najluđa ideja dolazi nam iz Premiershipa. Utakmice se imaju igrati u zatvorenim kampovima. Bez publike, dakle, ona ima pratiti izravne prijenose utakmica jer ništa sada engleskom nogometu nije bitnije nego uzeti puni novčani iznos za televizijska prava. Jebeš publiku na stadionima. Kao problem je što se svijet raspada, a zapravo nam žele prikazati kao problem to što se svijet zasnovan na financijskim špekulacijama raspada i pokazuje kao nespreman odgovoriti na osnovne izazove vezane uz puki opstanak čovječanstva. 

Neke druge lige ne ovise toliko o novcu od medijskih kuća pa traže druge načine da nezavršenu sezonu učine regularnom. BH savez se koliko vidim, ušutio. Njih nešto drugo boli. A to je činjenica da su nogometni forumi stavili reprezentativni nogomet u drugi plan. A ako BH reprezentacija ne igra naš savez nema dotok novca, sustav je takav da je u potpunosti ovisan o A selekciji. I to je još jedna potvrda koliko ih nije briga za bazu, osnovu, a kakva god da je to je BH liga. No, to je samo odraz totalne zapuštenosti BH društva na svim razinama. 

Budući nemam živaca čitati sve te špekulacije koje se prodaju pod sportske vijesti zadnjih dana sklon sam bježanju u prošlost. A pogotovu jer se sve činilo nadrealnim, Liverpool je bio nadomak titule, a reprezentacija je trebala odigrati prve utakmice predvođena Duškom Bajevićem. Previše je to, moralo se nešto dogoditi da sve to dovede u pitanje. A dovelo je u pitanje svaku stvar koja ima veze s ljudima na ovom planetu. S obzirom da ne mogu provoditi cijeli dan prateći katastrofične vijesti i smišljajući scenarije za budućnost (pogotovu jer sam sklon distopiji) svakodnevno gledam dokumentarne filmove o nogometu. Vrtim i golove, stare utakmice, pregršt je i dokumentaraca o ljudima koji su obilježili povijest igre. Englezima tu, dakako, nema premca. Ljudi se znaju zabavljati pa možete gledati i izbor za najgoru englesku izabranu vrstu svih vremena ili priču o najluđim trenerima kroz koju vas vodi legendarni Big Ron Atkinson a ovih je dana, nekako baš kad treba, izašla i serija koja nas vraća na same početke suvremenog nogometa. Vraća nas u drugu polovicu 19. stoljeća i kazuje nam kako je sve počelo. 

ENGLISH GAME

Serija se zove THE ENGLISH GAME i može joj se pronaći dosta mana, ali i ona je jedna u nizu igranih serija u kojoj su neke od glavnih ličnosti stvarne povijesne osobe što je čini jednom od serija koja nam prikazuje kako je nastalo ovo naše, suvremeno postindustrijsko društvo. Fergus Suter i Arthur Kinniard pioniri su suvremenog nogometa. Suter je bio Škotlanđanin i jedan od prvih znamenitih nogometaša iz radničke klase, a Kinniard je bio dečko iz javne škole, sjajan i poznat nogometaš i dugogodišnji predsjednik engleskog FA. Serija donosi priču o tome kako je igra iz javnih škola ušla među radničku klasu i kako je postala ventil za mnoge frustracije potlačenih ljudi u izrazito klasnom društvu kakvo je Englesko. Faktografski nije u potpunosti precizna ali to ovdje nije toliko bitno koliko je bitno da se baš u ovom trenutku pojavila priča o tome što je isprva bilo istinski bitno, što je bila suština svega. A igra je postala toliko obožavana jer je bila slamka spasa, rijetki izlaz, mogućnost da se čovjek izdigne iznad položaja koji mu je nametnut rođenjem. Na terenu su svi bili jednaki a šljakeri iz rudnika i tvornica konačno su dobili prigodu da vide da su sposobni barem u nečemu pobijediti i nadvisiti bogomdane dečke iz javnih škola. 

A danas, eto, nogomet se i ne mora igrati ali će i dalje svakodnevno biti vijesti o njemu. Zato valjda često i imam potrebu romantizirati prošlost nogometa a odavno nije bilo boljeg trenutka da se prisjetimo koliko je sve to drugačije izgledalo ne tako davno. Možda iz toga izvučemo neke pouke i shvatimo što je suština i što je u svemu bitno. A nije bitan sustav koji je postao svrha samom sebi, valjda su bitni ljudi, trebali bi biti. To je možda osnovna stvar koju sada, u ovom nedobu trebamo usvojiti i zapamtiti. A s tom činjenicom možemo izgraditi drugačiji, novi svijet ili povući sve u ponore pakla kamo smo i krenuli srljati onako slijepi i pohlepni sa zakržljalom sposobnošću da sanjamo i da se igramo. Možda smo kao vrsta opstali zbog straha ali smo svijet izgradili na snovima i vizijama. A njih se ne trebamo plašiti. 

(zurnal.info)

 

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Čitaonica Žurnal, Pandemija, Kauč selektor, Marko Tomaš