Hrđa i Čelik: Ubijanje radničkih klubova i otvorenih gradova

Nisveta Džanku su jednom pitali zašto ga s tolikim oduševljenjem dočekuju u Zenici, a on je, skroman kakav je bio, odgovorio da to ne rade zbog njega nego da pozdravljaju njegovu košulju. Kako je objasnio, košulja je crna i crvena, a to su svete boje u Zenici.

Ovih dana navijači Čelika slave 76 godina od osnivanja kluba, u godini u kojoj nema previše razloga za slavlje - klub igra u Kantonalnoj ligi, a gradonačelnik mu je nedavno oduzeo stadion i dao ga na upravljanje gradskoj birokratiji. Zbog tog poteza navijači su organizirali veliki protest, a meni se jako svidjelo njihovo objašnjenje da se ne bore samo za Čelik, nego za identitet Zenice - kao radničkog i otvorenog grada!

ŠTA ZNAČI RADNIČKI

Nikada nisam bio gorljivi navijač, ali pošto mi je već odavno zlo od svih nacionalnih identiteta, ovo objašnjenje mi se odmah svidjelo. Jer, naši gradovi više ne žele biti takvi. Sve što je povezano sa “radničkim” nekada je bilo sinonim za vrijednost i čestitost. Danas to znači biti ponižen, prevaren i potplaćen. Ni otvorenost nije na cijeni u vrijeme kada smo gradove pretvorili u feude šačice tajkuna, koji ne podnose nikakvu konkurenciju, naročito zdravu.

Čelikom trenutno upravlja Udruženje građana, grupa entuzijasta koja pokušava da ga spasi. Počinju iz Kantonalne lige i tvrde da se sada u Upravi ponovo nalaze ljudi koji razmišljaju o klupskom a ne ličnom interesu. Odbijaju bilo kakva stranačka povezivanja, tvrde da su njihove boje poznate i pozivaju istražitelje da preuzmu dokumentaciju o poslovanju kluba i konačno utvrde na koji način je opljačkan.

Čini se kao da je ovakva teška situacija dala novi elan umornom klubu. Odavno se nije toliko euforično proslavljao rođendan, kao da je probuđena nada.

Nekada je Čelik zaista bio radnički klub. Igrao je u blatu Blatuše, a onda na velikom, lijepom stadionu Bilino polje i to protiv Chelsija, u utorak, četvrtog novembra 1975. godine. Kod rezultata 4:4, utakmica je prekinuta u 78. minuti zbog tuče navijača i igrača.

Bio je to i pošten klub, jednostavan u svojim željama, trpeljiv u porazima, uvijek blizak sa svojim navijačima koji su vjerovali da mu samo mrvica fali, malo sudijskog razumijevanja i sportske sreće pa da postane najveći fudbalski klub na svijetu. Navijači su vjerovali da je već tako, čekao se samo odgovarajući raspored zvijezda pa da svi na svijetu povjeruju u to.

Na žalost, umjesto toga, nakon rata na Bilino polje obrušili su se ljigavi lokal patrioti, ratni profiteri, tajkuni – nacionalisti, ambiciozni amateri i bjelosvjetski prevaranti. Donijeli su nova pravila igre, okrutna i nimalo sportska, nemilice krali i pustošili. Kao što danas komentarišu navijači: “Ne zna hrđa šta je Čelik”.

Klub je uništavan godinama, vrijedno i sistematski. Fuad Kasumović samo je nabacio posljednju lopatu, mirno i arogantno, uvjeren da mu se u Zenici više nema ko suprotstaviti.

PREKINUTA UTAKMICA

Čelik i njegov grad dijele istu sudbinu. Zenica je, kao i njen nogometni klub, nakon iste štetočinske najezde, vraćena na svoje početke – pretvorena u uspavanu kasabu zguranu u zagušljivu kotlinu, po kojoj vršljaju trećerazredni strvinari i prevrću ostatke. Da bi klub uistinu ozdravio, neophodno je probuditi kotlinu i ponovo napraviti čestit, veliki i otvoreni grad. Pored navijača, ima ovdje još mnogo prevarenih, pokradenih i poniženih, ima sumnjivih privatizacija preduzeća, namjerno uništenih firmi, hotela koji još čekaju svog tajkuna, prividnih investicija, divlje gradnje, mafijaškog upravljanja javnom imovinom, ekološkog kriminala, potplaćenih radnika, prljave prošlosti, nepotizma, korupcije, kršenja ljudskih prava... nema čega nema, svega za male pare. Nema samo onoga ko će istražiteljima predati kompletnu dokumentaciju.

Tek kad se skine taj debeli sloj hrđe, Čelik će ponovo dobiti stari sjaj. I zašto da ne, kad već maštam, možda nastaviti onu veliku utakmicu, prekinutu prije 46 godina u 78. minuti.

(zurnal.info)