Pripadnici Odjela kriminalističke policije (OKP) PU Bugojno oglasili su se saopćenjem za javnost povodom priloga i informacija o terorističkom napadu u Bugojnu, koji su objavljeni u programu Federalne televizije.
Prema njihovom mišljenju, novinari FTV-a proizvoljno su i bez ikakvih dokaza naveli da je osumnjičenog izvršitelja terorističkog napada štitio bivši šef OKP-a a sada načelnik PU Bugojno Islam Čaušević. Bez ikakvog dokaza, naveli su da je Haris Čaušević zv. Oks u rodbinskoj vezi s Islamom Čauševićem, što nije tačno.
-Sumnjamo da su zlonamjerno informirani od stvarnog rođaka Harisa Čauševića, koji je visokopozicionirani službenik MUP-a SBK. Bugojanska javnost zna o kome se radi, ali se među građane uvukao strah, zbog čega nisu spremni pričati o tome, ističu pripadnici OKP-a PU Bugojno, dodajući da je Islam Čaušević jedan od rijetkih profesionalaca, koji je svojim radom doprinio rješavanju daleko većeg broja slučajeva, u odnosu na ranije.
Odgovorno tvrde da im Islam Čaušević nikada nije branio, niti ih spriječavao da primjene zakonske mjere i radnje u slučaju Harisa Čauševića-Oksa. Dosad je, navode pripadnici OKP-a, jednom izvršen pretres kuće i popratnih objekata i protiv njega je sačinjeno više izvještaja, koji su pravovremeno i uz znanje Islama Čauševića, dostavljeni službenicima MUP-a SBK i Federalnoj upravi policije. Zašto oni nisu poduzeli potrebne mjere i radnje iz svoje nadležnosti nije im poznato.
Pripadnici OKP-a PU Bugojno navode kako su svjesni da bi zbog saopćenja koje su potpisali mogli imati problema od nadređenih. To su, naglašavaju, morali uraditi jer žele da javnost sazna pravu istinu, koja je, po njima, izostala u emisijama FTV-a.

(Fena)

Možda nisu prvi ali nekoliko članova pokreta Oštra nula iz Banje Luke za sada jesu jedini spremni na ulicama izraziti nezadovoljstvo režimom u Republici Srpskoj. Nikada nisu uspjeli okupiti više od 30 ljudi na svojim protestima ali je važnije od toga da nisu odustali. Kažu da ih prije svega zanima promjena sistema. Nije im pretjerano bitno ko je na vlasti ali ipak imaju puno toga zamjeriti premijeru Miloradu Dodiku i sistemu kojeg je napravio. Svojim prvim protestom protiv poskupljenja struje, komunalija i osnovnih životnih namirnica iznenadili su i vlast i Banjalučane.
- Ljudi su se bojali da uzmu taj letak, ljudi se ovdje inače boje bilo čega. Ovdje nema protesta, samo štrajkovi glađu – kaže Dejan Cocić, dvadesetpetogodišnji student filozofije i sociologije iz Oštre nule.

I mi bismo sa vama ali znate imamo porodicu, kredite... govorili su im tada sugrađani.

Umjesto podrške tada su naišli na jednu potpuno neočekivanu reakciju. Iz nekoliko pitanja prolaznika su shvatili da ih ljudi doživljavaju kao gay aktiviste.
- Izgleda da je ovdje lakše organizovati gay pride nego demonstracije – kaže Davor Paponja, diplomirani akademski slikar.

Ispadamo budale

Blagonaklonost i sveopšte javno podržavanje osjetno su se smanjili kada su poslali jasnu poruku da su oni aktivisti željni promjene društvenih odnosa. Studentica filozofije i Friedrich Elbert političke akademije Đulija Aćimović kaže kako su dijelom i zbog toga odustali od nekih radikalnijih ideja koje su imali.
- Ovdje se i obični protesti smatraju radikalnim – objašnjava ona i dodaje da još uvijek nisu imali nikakvih problema zbog svog aktivizma niti kontakta od neke političke partije.

Tome bi razlog mogla biti njihova filozija da ne traže ničiju smjenu. Kažu da se ne radi o strahu već o odlučnosti Oštre nule da promijeni sistem a nje ljude.
- Mislim da ne trebamo prozivati, ne zanima me konkretno nikakav političar, samo institucija koja je plaćena da radi taj posao. Ako Centar za socijalni rad postoji i tamo 200 ljudi dobija platu onda me ne zanima koji je političar na vlasti, bitno je da ta institucija radi. Spominjanje imena je samo podizanje rejtinga tih političara – objašnjava Paponja dok se Aćimovićeva prisjeća jedne od akcije u kojoj su to ipak uradili: Problem je što bi došao drugi za nijansu bolji. Prozivanje imena je njima reklama, a mi bismo vjerovatno ispali budale. Na akciji “čekajući heroja” smo prozivali neka imena, Jovana Vidovića recimo. Sve se to svodi na isto, svi ljudi znaju ko je Vidović, da može bespravno da gradi, čitav grad zna ko je on. Upiranje prstom nema neke posebne rezultate, poslije njega će doći neko drugi, bitno je da se to iskorijeni.

Svi smo mi nule

Oštra nula želi da iskorijeni siromaštvo, nepotizam, nestručnost, neznanje i apatiju. Svaka njihova akcija sadrži performans ili umjetničko instalaciju. Galamu i parole često zamijene “crtanjem” svojih poruka.
- Prva instalacija je bila u crnoj kocki od vreća za smeće. Unutra su bila potrošačka prava izložena u mraku. Onda taj ko dođe treba da skloni kesu, uđe unutra i pročita ih. U suštini prava postoje, garantovana su ustavnom ali ih niko ne zna niti ih poštuje i mi smo ih namjerno izložili u mraku jer ljudi nisu upućeni – objašnjava Paponja i dodaje da su željeli građanima objasniti da poskupljeneje struje ne ide istovremeno sa dodatnom zaradom od njenog izvoza.

Na svojoj narednoj akciji, nakićeni transparentima sa brojkama najnižih penzija, plata i socijalnih primanja, željeli su pokazati drskost sistema u kome bahati političari zarađuju hiljade dok ostali imaju mizerna ili nikakva primanja odnosno nulu.
- Nula su nezaposleni. To smo otprilike svi mi – kaže Paponja i dodaje da je to možda bio njihov najradikalniji protest: Bilo je dvadesetak mladih ljudi. Bili smo preko puta Skupštine RS jer u krugu od 50 metara ne smijemo biti, u krugu bilo koje institucije, takav je zakon.

Banjalučani su ih tada čudno gledali i uglavnom su samo prolazili pored njih. Strah zaposlenih od gubitka posla im je jasan ali kažu da ne mogu razumjeti nezaposlene i njihov strah da se pobune.
- Straha sigurno ima. Ovdje sve vodi jedan čovjek. Ima i autocenzure ali ima i straha, straha od gubitka posla. Najgore je što ne izlaze oni koji nemaju posao, ljudi misle da neće ništa promijeniti – objašnjava Cocić.

Pridruži se ili šuti

Kada već ne mogu razumjeti apatiju svojih vršnjaka onda su ih barem pokušali razdrmati i smijati im se u lice. Jednu od svojih akcija posvetili su upravo mladim, obrazovanim i nezaposlenim ljudima. Crnom bojom su prefarbali na desetine fakultetskih diploma. Kažu da ih svakako ne mogu iskoristiti ako nemaju vezu za posao.
- Protekcija je ovdje najveći problem, ona ti treba da dobiješ ono čemu težiš – kaže Paponja i objašnjava da im je cilj izazvati bilo kakvu reakciju reakciju: Ako nekog iznerviramo onda super.

Sljedeća meta mogli bi biti mladi glasači. Žele u nekoliko bh. gradova na trgovima mlade nagovoriti da glasaju.
- Poenta je da mladi ljudi znaju da imaju izbora, da su oni vlast na jedan dan. Sutra ako ne glasaju onda nemaju pravo reći ja ne mogu u EU, ne mogu na faks... Mladi se ne trude da pročitaju program stranaka, možda ima neke koje im odgovaraju ali toliko su lijeni, znaju samo koje su stranke hrvatske, srpske i muslimanske a ostalo ne postoji. Da svako zna da je bitan samo on a ne grupa ili njegova etnička pripadnost – kaže Cocić.

Za razliku od Federacije gdje postoji nekoliko organizacije koje redovno organizuju demonstracije, u RS-u je Oštra nula za sada jedina organizacije spremna javno na ulici kritikovati sistem. Njeni malobrojni članovi svjesni su šta rade i šta žele postići uz sav podrazumijevajući rizik.
- Ovdje se godinama priča nema nikoga, niko neće ništa da kaže, ništa se ne radi. Ne kažem da smo mi bilo ko ali ako ima neko ko hoće da nešto kaže ne može reći da je sam pa odustati. Sada ima neko. Sad odluči buraz hoćeš li sjediti na klupi piti pivo, govoriti buraz vidiš ovo vidiš ono, sada barem ima neka opcija, kakva takva, pridruži se ili ostani šuti – kaže Paponja.

Dodika vole seljaci

Troje mladih aktivista iz Oštre nule kažu da u RS-u danas baš i ne vide nekog progresivnog političara, poput recimo Čede Jovanovića u Srbiji, koji bi bio alternativa Dodiku i već potrošenoj opoziciji ali da je ta šansa jednom ranije propuštena.
- Dodik je bio Čedo! Prije nekoliko godina moji roditelji nisu smjeli reći da će glasati za njega, on je bio ekstremna ljevica – kaže Paponja i objašnjava da oni često pričaju o nacionalizmu.
- To ne možeš izbjeći, to je prisutno, nacionalni ključ u bilo čemu – dodaje Cocić dok Aćimovićeva smatra da Dodik osim nacionalizma ima i drugih aduta: Dodika vole seljaci, to možda nema veze sa nacionalizmom.

(zurnal.info)

Tokom pet godina, od 2004. do kraja 2009.,iz budžeta na svim nivoima vlasti u BiH, za finansiranje političkih stranaka isplaćeno je ukupno 110 miliona maraka pokazuje najnoviji izvještaj Transparency International BiH "Finansiranje političkih partija u BiH".

Da li se ovih stotinak miliona maraka moglo upotrijebiti korisnije i šta se sve moglo napraviti ovim novcem u zemlji u kojoj je pola miliona zvanično nezaposlenih, drugo je pitanje.

Budžeti su i dalje, barem prema zvaničnim finansijskim izvještajima političkih partija, glavni izvor njihovog finansiranja.

Prema podacima iz finansijskih izvještaja koje su stranke dostavile Centralnoj izbornoj komisiji BiH, u prošloj godini političke stranke u BiH ukupno su inkasirale 22,6 miliona maraka od čega je čak 18,5 miliona maraka ili 82 posto, došlo iz budžeta, dok članarine i prijavljene donacije fizičkih i pravnih lica očigledno čine zanemarljiv udio u prihodima stranaka.

Naravno, pravo na novac iz budžeta imaju samo stranke koje imaju poslanike u parlamentu pri čemu je pravilo, "više poslanika, više para".

Putevi novca koji prolazi kroz kase političkih stranaka u BiH ostaju jedna od većih misterija u svemiru.

Stranačke kase niko ne kontroliše

Dok svaka firmica registrovana kao dioničko društvo, po sili zakona, moraju objavljivati svoje godišnje finansijske izvještaje u novinama, i to ovjerene od strane nezavisnih revizora, bez obzira koliko mali bio njihov promet, političke stranke koje obrću milione maraka godišnje, ne polažu račune nikome.

- Postojeći zakoni ne obavezuju političke stranke da javno objavljuju svoje finansijske izvještaje. Stranke su jedino obavezne da svoje finansijske izvještaje dostave Centralnoj izbornoj komisiji BiH, koja opet nema načina da ih detaljno provjeri. Čak ni članovi stranaka ne znaju šta se dešava sa novcem, koliki su prihodi stranke, odakle dolazi novac, kako se troši, jer su ti podaci dostupni samo najužerm rukovodstvu stranke. Čak ni na stranačkim kongresima članstvu se ne podnose izvještaji o finansijskom poslovanju, kaže u razgovoru za Žurnal, Srđan Blagovčanin, izvršni direktor Transparency International BiH.

Drugi problem kod finansiranje političkih stranaka su problemi sa memorijom i zaboravnost odgovornih koji po pravilu zaborave da navedu i prihode "u naturi" iako ih zakon obavezuje na to. Potpuno je svejedno da li je neko političkoj stranci poklonio 12.000 maraka u gotovini ili im je besplatno ustupio poslovni prostor, jer u oba slučaja radi se direktnom ili indirektnom prihodu stranke.

Iz budžeta na tekuće račune poslanika

Posebna priča su poslanički klubovi u parlamentima za čiji rad se izdvaja novac iz budžeta. Teoretski, ovaj novac je namjenjen za pokrivanje troškova vezanih sa obilazak terena i održavanje kontakta sa "izbornom bazom" narodnih predstavnika.

Slučajno, ova oblast nije precizno definisana zakonima i propisima pa iako na prvi pogled djeluje nevjerovatno, ovaj novac dobrim dijelom direktno završava na tekućim računima poslanika.

Kako se navodi u izvještaju TI BIH, iz budžeta Republike Srpske za finansiranje poslaničkih klubova u prošloj godini izdvojeno je 1,19 miliona maraka od čega je gotovo polovina, 435 hiljada maraka direktno završila na tekućim računima poslanika.

Kao stranka sa najviše poslanika u Narodnoj skupštini RS, SNSD je od 1,19 miliona maraka u 2009. godini izdvojenih za finansiranje poslaničkih klubova, dobio 592 hiljade maraka da bi potom na tekućim računima poslanika SNSD-a završilo 231 hiljada maraka.

Slična situacija je i sa finansiranjem poslaničkih klubova u drugim parlamentima u BiH, ali kako nema jasnih propisa onda je i prebacivanje novca na tekuće račune poslanika zakonito.

- Poslanički klubovi jednostavno nikome ne podnose izvještaj o tome kako su utrošena dobijena sredstva, niti ih na to obavezuje zakon što samo potvrđuje da kada je riječ o finansiranju političkih stranaka u BiH ne postoji niti minimum transparentnosti, kaže Srđan Blagovčanin.

Kako se odužiti donatoru

Pitanje kako se finansiraju političke stranke, odakle dolazi novac i kako se troši nije čisto akademsko jer odavno je poznato da "nema besplatnog ručka".

Tajnovitost koja okružuje novčane tokove kroz stranačke blagajne logički nameće pitanje šta zauzvrat dobijaju javni i tajni finansijeri političkih stranaka.

- Suštinska manjkavost postojećih propisa je što se oni fokusiraju samo na prihode a ne i na troškove političkih stranaka. A kontrola troškova je najefikasniji način da se utvrdi koliko stvarno novca dolazi u neku stranku i odakle. Nemoguće je da stranka prijavi ukupan prihod od milion maraka a da potroši dva miliona jer to onda znači da je milion "viška" stigao ilegalnim kanalima i nije prijavljen. Kako trenutno stvari stoje stranke nemaju razloga za zabrinutost jer niti ko kontroliše njihove troškove a kada i prijave da su prekoračili zakonski limit kod prihoda kazne su simbolične tako da im se isplati i platiti kaznu koja je maksimalno 10.000 maraka , smatra Srđan Blagovčanin.

Koliko košta predizborna kampanja

Kako bi se barem okvirno utvrdilo koliko novca zaista imaju i troše političke stranke u BIH, iz TI BiH najavljuju detaljan monitoring utroška novca za medijsku propagandu tokom predizborne kampanje u septembru.

- Organizovaćemo detaljan monitoring promotivnih sadržaja stranaka u štampanim i elektronskim medijima i potom svake sedmice objavljivati koliko taj medijski prostor koji su zakupile stranke košta po tržišnim cijenama, kako bi se dobila barem okvirna cijena stvarnih troškova predizborne kampanje i potom to uporedili sa ciframa koje će stranke navesti u svojim finansijskim izvještajima, najavljuje Srđan Blagovčanin.

Iako je malo vjerovatno da će se stranke nešto zabrinuti zbog otkrića da njihova predizborna kampanja košta više nego što to oni tvrde, njihovi birači moći će mirnije spavati znajući da stranke za koje namjeravaju glasati nisu sirotinja.

Najveće čudo nakon Gospe i piramida

Kada se radi o parama, onda među strankama u BiH postoji neviđeno razumjevanje i saglasnost.

U zemlji u kojoj se vladajuće političke stranke ne mogu četiri godine dogovoriti o bilo čemu i gdje je sporno sve, od popisa stanovništva, imenovanja direktora različitih agencija, državnih praznika, zakona o državljanstvu, državne imovine, referenduma, budžeta, nadležnosti države i entiteta, ove godine desilo se čudo, najveće u BiH nakon ukazanja Gospe u Međugorju i otkrića piramida u Visokom.

Bez ikakvih problema u Parlamentu BiH je u izbornoj godini dogovorena je izmjena izbornog zakona kako bi se za 50 posto povećao maksimalni iznos donacija koje strankama mogu dati pravna i fizička lica.

Tako bi umjesto dosadšnjih osam, ubuduće maksimalni iznos donacije za pravna lica tokom jedne godine bio povećan na 15 prosječnih plata u BiH što znači na 12.000 maraka godišnje.

Ovog puta niko se nije pozivao na zaštitu vitalnih nacionalnih interesa, nije bila sporna ustavna nadležnost države niti je entitetsko glasanje bilo problem. Da je ovakav entuzijazam vlast pokazala kod usvanja zakona i reformi koje su preduslov za ulazak u EU, BiH bi do sada već bila članica Evropske unije.

(zurnal.info)

Blagonaklonost predstavnika IZ u BiH, kao i neodlučnost države da samu sebe zaštiti ohrabrili su sljedbenike Abu Vehaba da idu do kraja, do Bugojna. Ili je ovo tek početak? Žurnal objavljuje šokantni videomaterijal o bahatom ponašanju vehabija

ČIN PRVI

Nije mi baš lako zaboraviti taj novembar 2006. godine i susret sa Nusretom Imamovićem. Prvo mi je nudio dnevnicu da ne objavljujem da su vehabije u Gornjoj Maoči osnovale školu koja radi po jordanskom planu i programu. Potom je rekao: „Maoču, Gornju Maoču, nikakvu Maoču, ništa ne spominji. Ako napišeš, naći ću te. Je l' ti jasno?“

Očito mi nije bilo jasno. Objavio sam priču. Reagiralo je Ministarstvo obrazovanja Tuzlanskog kantona. Hadže Kurtović je izašao na teren i saopćio: „Radi se o upadu u obrazovni sistem BiH“.

Dva-tri mjeseca kasnije na teren je izašao i resorni muftija Husein Kavazović. Dnevni avaz je, naravno, bio „na licu mjesta“ i izvijestio javnost da je muftija „bez problema razgovarao sa Nusretom Imamovićem“. Bila je tu i prigodna fotografija i još prigodniji naslov: „Kako je 13 malih vehabija upalo u obrazovni sistem BiH“

Dakle, zajednička komisija koju su činili predstavnici Dnevnog avaza i Islamske zajednice u BiH zaključili su da „Gornja Maoča ne predstavlja problem za državu“.

ČIN DRUGI

Bio je Dan državnosti. Godina je bila 2006. Akademik Rešid Hafizović je imao dovoljno hrabrosti da napiše: „Oni dolaze po našu djecu“. Pod „njima“ je podrazumijevao sljedbenike škole Muhameda Ibn Abu Wehaba. Bio je to povod da još jednom zasijeda komisija u sastavu Dnevni avaz-Rijaset Islamske zajednice u BiH.

„Ne reži granu na kojoj sjediš“, pisalo je na naslovnici Avaza od 2. decebra 2006. godine. Autor rečenice bio je Mustafa ef. Cerić, uvaženi reisu-l-ulema Islamske zajednice u BiH.

Drug mi je kasnije pričao da mu se tih dana bh. ambasador u Saudijskoj Arabiji Razim Čolić žalio kako su mu Saudijci rekli: „Il' dajte Rešidu Hafizoviću otkaz na FIN-u il' nema više para“.

Reis je, dakle, samo prenio poruku iz Saudije. I pare su, opet, počele pristizati. Mustafa Cerić je mirno mogao putovati. Problem s vehabijama gurnut je pod tepih.

ČIN TREĆI

Onda je došla 2007., a s njom i Jusuf Barčić. Prvo je sa svojim putujućim džematom zauzeo džamiju u Lipovicama kod Kalesije. Potom je krenuo na Carevu džamiju, Caru pod pendžere.

 

 

Policija i narod su ga otjerali. Barčić se, onda, vratio u Lipovice, u džamiju unio peć na čvrsta goriva, na njoj kuhao kahvu i hranu za svoj džemat. Nerijetko je odlazio u u kalesijski Medžlis, prijetio imamima, prijetio policiji. Onda su mještani Lipovica zaprijetili njemu i njegovim sljedbenicima, iz džamije izbacili peć na čvrsta goriva i posuđe. U hanefijsko-vahabijskom obračunu u Lipovicama bilo je povrijeđeno petero vjernika. Muftija Kavazović je izašao na teren i pozvao državu da „zaštiti Islamsku zajednicu od Jusufa Barčića i njegovih prijatelja“. Država nije imala vremena za reakciju. Barčić poginuo u saobraćajnoj nesreći. Na dženazi ispred Džindićke džamije u Tuzli, tog 1. aprila 2007. godine, okupilo se 5-6 hiljada sljedbenika Abu Wehaba. Mujezin je bio ubica Karay Kamel bin Ali. Dženazu je predvodio Husein ef. Kavazović. Da, da, muftija tuzlanski koji je petnaestak dana ranije tražio od države da zaštiti Islamsku zajednicu od Jusufa Barčića i njegovih sljedbenika. Dosljedno, zar ne?

ČIN ČETVRTI

„Svjetlost“ je došla po mraku, u noći između 1. i 2. februara 2010. godine. Pola hiljade policajaca uhapsilo je sedam pripadnika vehabijskog pokreta. Među uhapšenima i Nusret Imamović. Husein ef. Kavazović opet je morao na teren. Avaz ga, kao i obično, prati u stopu i obavještava javnost da je „uvaženi muftija ocijenio da je država u Gornjoj Maoči pokazala svoju nemoć“.

„Nisam primijetio nikakvo neprijateljstvo ili spremnost da se udari na državu. Oni nikada nisu dovodili u pitanje bilo što od autoriteta države. To moram vrlo odgovorno kazati. Je li bilo nekakvog kršenja zakona za koje ja ne znam, u to ne mogu ulaziti. Nadam da će imati pošteno suđenje, ako dođe do toga. Mi ćemo biti vrlo zainteresirani da to suđenje pratimo i nadamo se da će nam država dozvoliti da prisustvujemo tom procesu“, kazao je muftija Kavazović.

Upozorio je muftija Sud BiH da se uhapšenima u akciji „Svjetlost“ mora omogućiti obavljanje svih vjerskih obreda.

Nikad prije toga i nikad poslije toga muftija Kavazović nije tražio od Suda BiH da „omogući pravično suđenje“ bilo kojem uhapšenom Bošnjaku, sljedbeniku hanefijskog mezheba. Očito je slab na sljedbenike Abu Wehaba.

ČIN PETI

Na sjednici Rijaseta, održanoj 8. novembra 2006. godine, pod predsjedavanjem Mustafe ef.Cerića, donesena je REZOLUCIJA O TUMAČENJU ISLAMA. U stavu četiri piše: Rijaset IZ-e vjeruje da u Bosni i Hercegovini nema tako ekstremnih pojedinaca ni ekstremnih grupa koje mogu narušiti jedinstvo muslimana koje se očituje kroz duhovni okvir IZ-a u BiH.

ČIN ŠESTI

U terorističkom napadu na Policijsku stanicu u Bugojnu ubijena je jedna osoba. Bošnjak. Musliman. Sjedbenik hanefijskog mezheba. Reis Cerić je predvodio dženazu.

(zurnal.info)

Prema revizorskom izvještaju o poslovanju Rafinerije, koji je uradila revizorska kuća “Deloitte” neto gubitak preduzeća je 99.480.604 KM, dok su na navedeni dan kratoročne obaveze Preduzeća veće od njegove obrtne imovine za iznos od 153.804.120 KM. Tako se, tri i po godine nakon privatizacije, samo može zaključiti da je cijeli projekat ustvari teška prevara

 

Danima je javnost Bosne i Hercegovine držana u “dramatičnom” stanju, po pitanju produženja ili neproduženja Odluke o kvalitetu tečnih goriva, kojom se trebalo Rafineriji u Brodu omogućiti da (ne)prodaje svoje prizvode na domaćem tržištu. Vrhunac je bio odlazak značajnog dijela Savjeta ministara u brodski gigant, gdje su se “golim okom” uvjerili da je sve u redu, da derivati nemaju višak sumpora i ostalih otrovnih supstanci, te su shodno izvedenim zaključcima odlučili da pomeutu Odluku produže za još 60 dana. A nakon toga če ponovo u obilazak. Sve vrijeme zasipani smo informacijama o uspjesima Rafinerije, povećanju proizvodnje, zamahu privrede..., a da se niko od nadležnih ni na trenutak nije zapitao kako je moguće da je tako napredna firma samo u prošloj godini zabilježila gubitak od cca sto miliona maraka.

DUGOVI, DUGOVI, DUGOVI...

“Preduzeće je za godinu koja se završava 31. decembra 2009. godine iskazalo neto gubitak iznosu od 99.480.604 Konvertibilnih maraka, dok su na navedeni dan kratoročne obaveze Preduzeća veće od njegove obrtne imovine za iznos od 153.804.120 KM”, navedeno je u revizorskom izvještaju o poslovanju Rafinerije, koji je uradila revizorska kuća “Deloitte”.

Sudeći prema ovome, Rafinerija je na koljenima i njene šanse da ikada počne poslovati rentabilno davno su ugašene. Navode to i revizori, koji ističu da ove činjenice “ukazuju na postojanje materijalno značajnih neizvjesnosti koje mogu da izazovu značajnu sumnju u sposobnost Preduzeća da posluje u skladu sa načelom stabilnosti poslovanja pravnog lica”. Uz sve ovo, revizori izražavaju rezervu prema dokumentima u koje su imali uvid, te su se na kraju potpuno uzdržali od bilo kakvog mišljenja “o priloženim finansijskim izvještajima Rafinerije nafte za poslovnu 2009.”.

Poslovna kataklizma, jedine su riječi kojima bi se mogao opisati ovakav izvještaj. Tim više, jer dugoročne obaveze Rafinerije iznose 354 miliona KM. Sastavni dio ovih obaveza je i dug prema budžetu Republike Srpske od 133,5 miliona KM. Riječ je o neplaćenim dažbinama koje su reprogramirane beskamatno (što je krivično djelo) i koje na naplatu dolaze 1.jula iduće godine, s tim da bi trebale biti otplaćene u narednih pet godina. Od toga neće biti ništa i Republika Srpska od ovih silnih miliona neće vidjeti ni centa. Prije nego li detaljno pojasnimo zbog čega, bitno je istaći da je Rafinerija, prema revizorskom izvještaju, svojim kupcima, firmi “Njeftegazinkor” i njenim ruskim partnerima, dužna cca 220 miliona KM.

BUDŽETSKE PARE U PRIVATNOJ FIRMI

Vlada je, tokom privatizacionog procesa, na ime komercijalnih i drugih dugova Rafinerija i Petrola isplatila gotovo 218 miliona maraka. Kada se tome doda reprogramirani dug brodske Rafinerije prema budžetu od blizu 133,5 miliona maraka, to je preko 351 miliona koju je vlada uložila u takozvanu prodaju Naftne industrije RS-a. Uz sve to, Vlada RS je plaćala i plate radnicima i nakon prodaje Rafinerije, u iznosu od 11 miliona KM, pa se cijela cifra potrošena za privatizaciju rafinerije penje na preko 362 miliona KM. Istovremeno, Rusi su, navodno, uplatili blizu 356 miliona maraka za kupovinu državnog kapitala, te refundiranje vladi na ime izmirenja dijela komercijalnih obaveza. Kada se sve sabere i oduzme, lako je izračunati da je na kraju Dodik dao Rusima Rafinerije u Brodu i Modriči, te Petrol besplatno i, pride, još nekoliko miliona KM. (Realno je da je ova cifra i veća, jer značajan broj dokumenata još nije dostupan javnosti, a na osnovu emitovanog izvedena je izrečena računica).

Tu nije kraj prevarama. Vlada RS je očistila sve dugove nekadašnje Naftne industrije i Rusima je predala bez ikakvih dugova. A onda su je baćuške teško zadužile stotinama miliona maraka. Režim je mjesecima naglašavao da je kupac «Njeftegazinkor», sem para za državni kapital, platio i 72 i po miliona evra, na ime refundiranja dijela od 218 miliona maraka isplaćenih iz budžeta RS za komercijalne i ostale dugove rafinerije. To je, ispostavilo se, notorna neistina. Pomenute pare, vladi je uplatila Rafinerija, koja se za rečenu sumu zadužila kod svog kupca «Njeftegazinkora». Transakcija se čini besmislenom, ali riječ je o filigranskoj prevari, zadokumentovanoj kroz Aneks 1 ugovora o prodaji NIRS-a, te Ugovor o regulisanju obaveza između Vlade, Rafinerija i Petrola, potpisanim pretprošle godine, koja ima dva cilja.

PRANJE PREKO OPTIME

Prvi je da se preko firme «Optima» izvuče dobit iz Rafinerije, koja će stalno biti u gubitku, a drugi je da se upravo zbog tog gubitka izbjegne plaćanje 133,5 miliona maraka obaveza prema državi. Ove obaveze su reprogramirane na 9 godina, sa grejs periodom od 4 godine i na naplatu dospijevaju 1. jula 2011. Rafinerija u brodu, kako se to navodi i u revizorskim izvještajima, radi samo uslužne radove za Optimu, koja vrši komercijalne poslove i ubire svu dobit. «Optima» stalno drži Rafineriju u gubitku, a milionski profit odlazi vani.

Njeftegazinkor je Rafineriji dao dva kredita u iznosu od cca 220 miliona maraka. Kamata je zelenaška i iznosi nevjerovatnih 12 posto. Tako je samo u prošloj godini, (po osnovu kredita), Rafinerija imala dug prema većinskom vlasniku od 38,6 miliona KM, a prema «Optimi» 39,3 miliona KM zbog neispunjenih obaveza. Sve ovo jasno ukazuje na svjesnu namjeru kupca da ova firma bude stalno u gubitku, pa i 2011., kada na red dođe otplata budžetskih dugova. Rafinerija neće biti u stanju da otplaćuje dugove prema budžetu, a Ugovorom o privatizaciji je otvorena mogućnost da u takvom slučaju onih 133,5 miliona KM budu otpisani. Suštinski, već tada je dogovren ovaj kriminalni način poslovanja i već prilikom potpisivanja dokumenta o privatizaciji (02.02.2007. godine), znalo se da od otplate budžetskog duga nema ništa. Treba li bolje potvrde za to od nalaza revizora prema kojem je Rafinerija u 2008. imala dug od ravno 373 miliona maraka, a u 2009. od 354 milioma KM.

To je čak sto miliona više nego dug prije privatizacije, pa se opravdano postavlja pitanje zbog čega vlada nije investirala u rafineriju, umjesto što je otplaćivala njene dugove i poklonila je špekulantima.

SVE U RUKAMA ŠPEKULANATA

Milorad Dodik je tokom 2006. godine na sva zvona najavljivao da će u Naftnu industriju Republike Srpske biti uloženo 979 miliona evra. Tri i po godine nakon privatizacije može se zaključiti da je cijeli projekat teška prevara. Niko više i ne pominje prugu od Broda do Modriče, koja je trebala biti izgrađena i u koju su, navodno, investitori namjeravali utrošiti 45 miliona evra, te druge brojne projekte na koje je preko noći zaboravljeno. Suština cijele priče je da Naftnu industriju Republike Srpske, koju čine Rafinerije u Brodu i Modriči, te Petrol, nisu preuzeli nikakvi veliki investitori, spremni da ulože 979 miliona evra u njihov razvoj, već špekulanti odlučni da iz ovih preduzeća izvuku svu moguću dobit, a njih ostave u gubicima koji se već sada mjere stotinama miliona maraka.

NJEFTEGAZINKOR?

U vrijeme kupovine Rafinerije, Njeftegazinkor nije imao nikakvih izvješata o svom poslovanju u protekle tri godine, a na zvaničnom sajtu navedeno je bilo da je preduzeće osnovano u avgustu 2003. godine, i da joj je osnivački kapital 1,5 miliona dolara. Ni tada, a ni sada se ne zna ko su osnivači stvarni vlasnici ove ruske kompanije, donosno ko su stvarni vlasnici rafinerije.

RUSKE FIRME SNABDJEVAČI

Lani je Rafinerija, prema revizorkom izvještaju, u postrojenja i nekretnine uložila preko 82 miliona KM, od čega je od ruske firme «Zarubežnjeftestrojmontaža» izvršila nabavke u iznosu od 65 miliona KM. Nemoguće je utvrditi da li je rafinerija zaista nabavila opreme u tom iznosu ili je, pak, riječ o pranju novca. «Postoje neizvjesnosti da li je dokumentacija u navedenim transakcijama dovoljna da opravda cijene i zahtjeve poreskih propisa», ogradio se revizor sa 65 miliona ograda.

Danas uhapšeni Naser Palislamović, osumnjičen za organizovanje terorističkog napada u Bugojnu u kome je jedan policajac poginuo a četvero ranjeno, poznat je policiji i tužilaštvu već nekoliko godina. U optužnici protiv Rijada Rustempašića iz decembra prošle godine o Palislamoviću je napisano nekoliko stranica. Istragom je utvrđeno da su Rijad i Naser bili prijatelji ali da su se razlikovali u nekim stavovima o vjeri. U debelom Palislamovićevom dosjeu spominju se krađa kablova i pčela, kupovina i prevoz oružja te porodično nasilje. Žurnal objavljuje dijelove optužnice u kojima se spominje Palislamović.

 

Usamljeni terorista

Još jedna osoba koja se spominje u vezi sa ovim predmetom je Naser Palislamović.

Palislamović (JMBG 24039731028383), LK #04CTE9268, je rođen 3.3.1973. godine u Ključu, Bosna i Hercegovina. Palislamović nije lišen slobode skupa sa Rustempašićevom terorističkom grupom (Rijad Rustempašić, Abdulah Handžić, Edis Velić i druge njima poznate osobe), ne dovodi se u vezu sa grupom za neovlašteni promet (Rijad Rustempašić, Edis Stroil i Muhamed Rustempašić), niti je izvršen pretres njegovog stana skupa sa ostalima u martu 2008. godine.

Međutim, operativni podaci o Palislamoviću su pokazali da i on dijeli iste vjerske navike, te izgled i način odijevanja kao i Rijad Rustempašić, Abdulah Handžić, Edis Velić, Edis Stroil, Muhamed  Rustempašić, te Muhamed Nalbantić, Muhamed Meco, Amel Selimović i drugi.

Poznato je da je Palislamović bio član Aktivne islamske omladine na području Ključa; on je navodno zagovarao napad na bazu SFOR-a u Ključu – ali ostali u tom ogranku Aktivne islamske omladine nisu se slagali s tom idejom o napadu, tako da ih je on obavijestio da će to izvesti sam – nakon čega je izbačen iz te organizacije.

Operativni podaci o Palislamoviću su pokazali da je bio pripadnik vehabijskog pokreta i da je javno zagovarao te stavove; često se verbalno sukobljavao sa ostalim pripadnicima Aktivne islamske omladine u Ključu, posebno zbog načina na koji je klanjao u džamiji. Palislamović je ispoljavao svoj vjerski fanatizam prema članovima uže porodice, prema supruzi i djetetu – što je dovelo do toga da je Centar za socijalnu skrb u Ključu poveo postupak protiv njega zbog zlostavljanja sina kojeg je tjerao da uči o džihadu, uz stalno zlostavljanje i izgladnjivanje.

Poznato je da se Palislamović družio sa Rijadom Rustempašićem, Abdulahom Handžićem, i Edisom Velićem i prije i poslije njihovog hapšenja u martu 2008. Kako je već navedeno u jednom trenutku su se Rijad Rustempašić i Palislamović “razišli” i nisu bili u kontaktu, iako je Rijad Rustempašić imao Palislamovićevu zatvorsku adresu što dokazuje koverta koja je pronađena u stambenim prostorijama Rijada Rustempašića prilikom pretresa u martu 2008. godine.

Krađe, krivotvorenja, eksploziv...

Palislamović je osuđen za veći broj krivičnih djela:

1) teška krađa (iz člana 148. stav 1. Krivičnog zakona SR BiH, Općinski sud Ključ, predmet br. K-3/90, 29.3.1990. kojom se određuje mjera pojačanog nadzora starateljskog organa i roditelja;

2) krivotvorenje (iz člana 282. Krivičnog zakona FBiH, Općinski sud Ključ, predmet br. K-49/02, 12.4.2004. osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 3 mjeseca);

3) nasilje u porodici (iz člana 224. Krivičnog zakona FBiH, Općinski sud Sanski Most, predmet br. K-19/05, 24.10.2005. godine, potvrđeno Presudom Kantonalnog suda Kzz-141/05, od 10.4.2006. godine, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 6 mjeseci);

4) ugrožavanje sigurnosti (iz člana 183. stav 1. Krivičnog zakona FBiH, Općinski sud Bosanska Krupa, predmet broj K -138/05, 20.7.2006. osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 2 godine);

5) ugrožavanje sigurnosti (iz člana 183. stav 1. u vezi sa krivičnim djelom oduzimanje ili uništenje službenog pečata ili službenih spisa (iz člana 367. krivičnog zakona FBiH i nasilje u porodici (iz člana 224. Krivičnog zakona FBiH), Općinski sud Sanski Most, predmet br. 022-0-k-06-000 004, 14.4.2006. potvrđeno od strane Kantonalnog suda u Bihaću, predmet br. 022-0-k-06-000 004, od 12.10.2006. godine, što je potvrđeno od strane Kantonalnog suda u Bihaću, pretmet broj 001-0-Kzz-06-000 071, osuđen na kaznu zatvora od 11 mjeseci); i krađa (iz člana 287. Krivičnog zakona FBiH, Općinski sud Sanski Most, predmet br. 022-0-k-08-000 019, 8.5.2008. osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 1 godine).

U 2004. godini, u jednom od ovih predmeta, izvršen je pretres objekta koji je koristio Palislamović kojom prilikom je pronađeno 13,4 kg eksploziva TNT, 11 ručnih bombi, 328 metaka (7,62 mm) i određena količina vojne opreme.

Pored toga, Palislamović je suđen i oglašen krivim za krvično djelo namjernog nanošenja tjelesnih povreda, iz člana 223. Krivičnog zakona Njemačke, u Osnovnom sudu u Remsheidu, Njemačka, predmet br. 9DS 513 (39) js 22067/98, 7.4.1999. godine, te osuđen na zatvorsku kaznu u trajanju od 4 mjeseca.

Pored toga, Palislamović je osuđen za krivično djelo sitne krađe iz člana 165. Krivičnog zakona Republike Slovenije, u Općinskom sudu u Ljubljani, Slovenija, predmet br. K-523/91, od 17.12.1991. godine na zatvorsku kaznu u trajanju od 1 mjesec i 15 dana zatvora.

Izjave svjedoka: Poznat nam je Palislamović

... izjavljuje da mu je poznato da se Rijad Rustempašić i Naser Palislamović poznaju odranije, ali isto tako misli da nisu u dobrim odnosima radi različitog tumačenja vjere; ... misli da je Naser dobar musliman i da se drži propisa vjere Islama; rekao je da se Naser uglavnom bavi građevinom, da je bio oženjen i da je imao dvoje djece, ali da se sa ženom rastao i da su mu djeca smještena u dom; ... ne zna gdje Naser trenutno živi, ali mu je poznato da je ranije živio negdje iznad pekare “As” u Sarajevu; misli da je Naser sretna osoba i da živi od svog rada; čuo je da je Palislamović bio osuđivan i da je već odslužio zatvorsku kaznu, a misli da je osuđen zbog “krađe pčela” (košnica);

Svjedok izjavljuje da Palislamović, iz Ključa, živi u Sarajevu (ali da je možda u zatvoru); kaže da je Palislamovićeva majka iz Velečeva gdje i ona živi, tako da se često sretnu kada on dođe u posjetu rodbini; otprilike 2003. godine, Rijad Rustempašić i Palislamović su se prvi put sreli u džamiji; kružile su priče da je Palislamović krao PTT kablove u Ključu zbog žica od bakra u njima (Palislamović je navodno preprodao tu žicu); misli da je Palislamović sada možda u zatvoru zbog neke krađe; nije sigurna za Muhameda Nalbantića, ali zna samo za jednog Muhameda koji je prijatelj Rijada Rustempašića i da je Muhamed oženjen Aminom i da imaju troje 3 djece i da žive na Sedreniku;

Insajderu nije poznato da li Rijad Rustempašić odlazi u Hadžiče kao niti gdje se taj grad nalazi; o Naseru Palislamoviću čula je od Rijada Rustempašića i drugih, da živi u Ključu, da prakticira vjeru i da se oblači kao i Rijad Rustempašić; nije joj poznato da li Rijad Rustempašić održava kontakte sa Palislamovićem; od ljudi u Ključu čula je da je prije 3 godine Palislamović osuđen (u vezi nečega sa minama);

Kad je upitan za Nasera Palislamovića, insajder je rekao da ga poznaje jer mu je Stroil poslao 3000 eura iz Njemačke za kupovinu oružja i sličnih stvari, i da je Palislamović zadržao novac za sebe; Stroil i Rijad Rustempašić su obojica rekli insajderu šta je Palislamović uradio; Insajder je rekao da također zna da je Palislamović dobio zatvorsku kaznu za krađu košnica u Travniku ili Bugojnu, i da je služio tu kaznu u periodu u kojem se Insajder sastajao sa Rijadom Rustempašićem i ostalima; Insajder je rekao da Rijad Rustempašić takođe poznaje Palislamovića, i da je on (Rijad Rustempašić) potvrdio insajderu da je čuo za te 3000 eura od Edisa Stroila; Insajder nikada nije upoznao Palislamovića niti zna kako on izgleda.

FUP: Povjerljivi dokumenti

Unatoč sličnim vjerskim uvjerenjima, izgledu i načinu oblačenja koji su im zajednički, nije puka slučajnost da su se osumnjičeni Rijad Rustempašić, Abdulah Handžić i Edis Velić družili sa nekim ko je bio osuđen za ovako teška krivična djela odnosno nasilna krivična djela. A s obzirom na navedenu nazaposlenost i raniju osuđivanost osumnjičenih neko bi pomislio da bi traženje posla, nastojanje da poboljšaju svoje životne uvjete bilo važnije i uputnije za njih nego posjećivanje nekoga ko je osuđen (naročito za nasilna krivična djela).

Nakon toga, direktor Federalne uprave policije uputio je hitan i strogo povjerljiv dopis glavnom tužiocu Tužilaštva BiH u januaru 2008. godine u kojem mu je skrenuta pažnja na Rijada Rustempašića i ostale i zatraženo hitno provođenje posebnih istražnih radnji. U tom dopisu, direktor FUP-a između ostalog navodi da je Rijad Rustempašić bio vojnik, da je povezan sa problematičnom osobom po imenu Naser Palislamović, da je povezan sa osobama koje su pripadnici vehabijskog pokreta, da je Rijad Rustempašić i ranije bio pod istragom zbog pripadnosti takozvanoj Bugojanskoj grupi koja je podmetala bombe u kuće hrvatskih povratnika na području Bugojna, da je u operaciji Žetva koju je SFOR provodio 2004. godine kod Rijada Rustempašića pronađena velika količina naoružanja i municije, da su Rijad Rustempašić i pomenuti Naser Palislamović bili suoptuženi i da su osuđeni za tešku krađu zbog toga što su ukrali 1.976 metara visokonaponskog kabla čime su nanijeli štetu Elektroprivredi BiH, da je Rijad Rustempašić usko povezan i da dijeli iste stavove sa Jusufom Barčićem te da su svoj način prakticiranja vjere pokušali nametnuti u nemalom broju džamija, što je dovelo do niza incidenata, da su Rijad Rustempašić i 3 druga pripadnika vehabijskog pokreta (Abdulah Handžić, Edis Velić i jedna nepoznata osoba) bili na Čvrsnici tokom 2007. godine gdje su se obučavali i vježbali gađanje iz automatskog naoružanja i pištolja.

Ostale informacije prikupljene tokom istrage pokazale su da je Rijad Rustempašić u jednom periodu bio vrlo blizak sa Naserom Palislamovićem iz Ključa a prestali su se družiti malo prije nego što su izvršeni prvi pretresi i hapšenja u okviru istrage u martu 2008. Njih dvojica, Rijad Rustempašić i Palislamović bili su pripadnici "Vehabijskog pokreta" Sanski Most, i navodno su zajedno išli u područje Vučja Luka-Čavljak u blizini Barica – mjesta gdje je FMUP, na osnovu informacija koje je dobio od OSA-e, pronašao mine, eksploziv i slične predmete.

Jedini oslobođen optužbi

Pored navedene osude, Rijad Rustempašić je osuđen i na Općinskom sudu u Sanskom Mostu u predmetu br: K-156/05 od 28.05.2006, za krivično djelo utaje iz člana 290. stav 5. Krivičnog Zakona FbiH. Rustempašić je osuđen zajedno sa suosumnjičenim Vejsilom Nurkićem zbog krađe električnog kabla. Rustempašić je proglašen krivim i izrečena mu je kazna zatvora od mjesec dana (uslovno godinu dana). Interesantno je da je tadašnji prijatelj Rijada Rustempašića, Naser Palislamović, bio optužen u istom predmetu, ali je oslobođen optužbi.

(zurnal.info)

Jedan policajac je poginuo a nekoliko osoba zadobilo je teže ili lakše povrede u snažnoj eksploziji koja je jutros oko pet sati odjeknula kod zgrade bugojanskog MUP-a.

Kako nezvanično saznajemo, radi se o policajcu Tariku Ljubunčiću, koji je u vrijeme eksplozije sa još nekoliko svojih kolega dežurao na radnom mjestu u Policijskoj stanici Bugojno. Policajka Edina Hindić (26) koja je ranjena u ovom napadu trenutno se nalazi na KCUS-u.

Od snažne detonacije popucala su stakla na zgradama udaljenim i do 300 metara od Policijske stanice, a kako saznajemo eksplozija se čula i u najudaljenijim dijelovima Bugojna.

Nezvanično se takođe saznaje da je uhapšen Haris Čaušević zvani OKS, koji je od ranije poznat policiji i koji je kako se navodi priznao učešće u ovom napadu. 

 

Prema nezvaničnim informacijama koje je saopćila Federalna televizija, ovaj napad se dovodi u vezu sa vehabijskim pokretom. Još uvijek se ne zna o kakvoj je eksplozivnoj napravi riječ, ali je činjenica da je imala veliku razornu moć. Stanovnici Bugojna su i dalje u strahu.

Sadik Ahmetović koji je bio na licu mjesta, izjavio je da je ovo klasičan teroristički napad na državnu instituciju i da se protiv ovakvih pojava, država treba boriti u preventivi.

 

Policija za sada nije dala zvaničnu izjavu, ali se očekuje da na lice mjesta dođe državna tužiteljica koja će voditi cjelokupnu istražnu radnju, nakon čega će biti saopćene i zvanične informacije povodom ovog terorističkog napada.

 

(Fena/RTVFBiH/zurnal.info)

Vlada FBiH nema pojma koliko ukupno ima računara a još manje zna koliko računara koristi legalan softver. Ipak, to nije spriječilo Vladu FBiH da u prošloj godini na ime pretplate za korištenje softvera Microsoftu isplati 740.104 KM.

“Prema Izvještaju o izvršenju strateškog ugovora Vlade FBiH sa kompanijom Microsoft BiH za period 2007-2009.godine, sačinjenom od strane Sektora za informatiku, utvrđeno je da se desktop licence iz Ugovora, krajem 2009.godine, koriste na 65 posto računara federalnih organa, 18 federalnih organa nisu koristili licence, 10 federalnih organa nisu dostavili podatke, a bilo je slučajeva kupovine licence od strane budžetskih korisnika, iako je bio potpisan Ugovor. Prema tome, možemo konstatirati da ni u 2009.godini nije utvrđen tačan broj računara za koje se plaća licenca", navodi se u izvještaju Ureda za reviziju institucija FBiH koji se bavio finansijskim poslovanjem Vlade FBiH u 2009. godini .

Jednostavno rečeno, Vlada FBiH je na neviđeno, potpisala ugovor sa Microsoftom iako se očigledno ne zna za koliko računara se u stvari plaća licenca.

Time se logično se postavlja pitanje da li je ovih 740 hiljada maraka malo ili previše novca za korištenje Microsoftovog softwarea na računarima koji koriste federalni službenici.

Njih sedamnaest, a Bil Gates sam

Iako je “dream team” iz Alipašine ulice, među prijateljima poznat i kao Vlada FBiH, nadaleko čuven po svojem pregovaračkom umijeću, naročito kada je potrebno dobiti maksimum uz minimalno trošenje novca poreznih obveznika, u ovom slučaju teško je povjerovati da su preveslali Microsoft i njegovog gazdu Bila Gatesa.

Uostalom, da su u Microsoftu tolike naivčine teško da bi Bil Gates godinama bio na vrhu liste najbogatijih ljudi u svijetu a Microsoft jedna od najvećih svjetskih kompanija.

U totalnom haosu koji karakteriše nabavku računara i odgovarajućih programa unutar federalanih institucija, federalni revizori uočili su još jedan problem.

Iako je Vlada FBiH Microsftu platila korištenje njegovog operativnog sistema na računarima federalnih službenika, o ovome u nekim od institucija ne znaju ništa, pa su u prilikom kupovine novih računara uredno kupovali i novi Windows operativni sistem, što znači da su porezni obveznici dva puta platili istu robu Microsoftu. Naravno, Microsoft se nije bunio.

Usluge bez pokrića

Visprenost rođenih trgovaca i pregovarača, oličenih u Vladi FBiH, došla je do punog izražaja u još jednom ugovoru sa Microsoftom.

Vlada FBiH je prema ugovoru o Premier Support Service u prošloj godini isplatila 95.050 američkih dolara Microsoftu na ime kompjuterskih usluga koje su trebale uključiti i realizaciju projekta “elektronske vlade” (eGovernment) što uključuje elektronsku pisarnicu, portal, internu mrežu i digitalne potpise.

Prema ugovoru, u cijenu je uračunato 400 sati konsultantskih usluga i 200 sati tehničke podrške godišnje, bez detaljnije specifikacije šta to konkretno zanči. Ove usluge je Microsoft uredno fakturisao unapred svaka tri mjeseca, a Vlada FBiH plaćala.

Šta je Vlada FBiH dobila u zamjenu za ovaj novac nije baš najjasnije a u svom izvještaju federalni revizori konstatuju da “obzirom da se fakture ispostavljaju unaprijed za kvartale sa naznakom da se radi o uslugama tehničke podrške, na osnovu istih ne može se potvrditi koja je vrsta usluge izvršena i koliko je vremena utrošeno za vršenje te usluge. Nije prezentiran izvještaj o vrstama i količinama izvršenih usluga vezano za realizaciju zaključenog ugovora, zbog čega ne možemo potvrditi da je uspostavljena kontrola izvršenih usluga”.

Teško se oteti utisku da je u odmjeravanju snaga između dva informatičko - poslovno giganta, Vlade FBiH sa jedne i Microsofta sa druge strane, jedan od od ove dvojice partnera prošao puno lošije. Ko je izvukao deblji kraj, ne zna se, ali sigurno to nije bio Microsoft.

Svaki treći vladin računar sa piratskim softverom

Ako je u protekle dvije godine, prema podacima iz revizorskog izvještaja, najmanje trećina računara u federalnoj administraciji radila bez valjanih licenci, dakle sa piratskim softverom, na početku ove godine procenat nelegalnog softvera popeo se praktično na 100 posto.

Dvogodišnji ugovor sa Microsoftom istekao je 31. decembra 2009. godine a ugovor za 2010. kako navode revizori, nije bio zaključen do završetka revizorskog izvještaja, znači do marta ove godine.

To što je Vlada FBiH samo u prošloj godini na ime korištenja softvera Microsoftu platila više od 700 hiljada maraka, ne daje pravo federalnim službenicima da i u ovoj godini legalno koriste Microsoftov softver.

Za razliku od kućnih korisnika, koji kupovinom legalnog operativnog sistema od Microsofta i jednokratnim plaćanjem, mogu kupljeni softver koristiti do kada žele, aranžman Vlade FBiH sa Microsoftom je zasnovan na drugom principu, da Vlada svake godine plaća Microsoftu naknadu za korištenje njegovog softvera. U momentu kada prestane da plaća postaje ilegalni korisnik, softverski “pirat”.

Vlada FBiH najveći softverski pirat u zemlji

Tako je sudeći prema revizorskom izvještaju, u prva tri mjeseca ove godine Vlada FBiH formalno bila ubjedljivo najveći softverski pirat u državi jer je nelagalno koristila softver Microsofta na većini svojih računara.

Srećom po federalnog premijera i njegove ministre, Microsoft je strpljiv i dobrodušan te neće posegnuti za primjenom kaznenih odredbi iz važećih zakona u BiH protiv masovnog nelegalnog korištenja njegovog intelektualnog vlasništva od strane Vlade FBiH.

Strpljivo će sačekati da Vlada FBiH potpiše novi ugovor, koliko god to trajalo, jer znaju odlično da je našim ministrima obraz isped svega i da ne bi dopustili da sutra neko kaže da su koristili tuđe a da nisu platili, pa će Vlada FBiH platiti i za period od početka godine, a pokazalo se da nisu cjepidlake ni kada se radi o ukupnom iznosu koji treba biti plaćen.

Još se ne zna je koliko će to sve skupa da košta porezne obveznike ali je lako moguće da cijena bude veća nego prethodnih godina, dijelom zbog većeg broja računara koji bi trebali biti obuhvaćeni licencom a dijelom zbog rasta kursa dolara.

Sirotinja voli Microsoft a bogati besplatno

Jedino što je nerealno očekivati je da prije sklapanja ugovora sa Microsoftom Vlada FBiH barem razmotri i analizira i druge, jeftinije alternative.

Da se možda u cjelosti Windowsi zamjene nekom od inačica Linuxa, koji je besplatan i legalan ili da se ide na kombinaciju da se od Microsofta kupi samo operativni sistem a umjesto MS Office koristi besplatni Open office. Siromašna Francuska tako je svoju kompletnu policiju postepeno prebacila sa Microsoftovog softvera na Linux izračunavši da su time uštedjeli pedesetak miliona eura za pet godina.

Još siromašnija Njemačka također se odlučila da u različitim institucijama koristi linux umjesto Windowsa, a ni zaostala i siromašna Švajcarska nije gadljiva na beplatne alternative Microsoftovim Windowsima na računarima državnih službenika.

Srećom, mi smo bogati, novca u budžetima ima više nego što nam treba, pa nam par miliona maraka više ili manje troškova u budžetu ne igra bitnu ulogu.

(zurnal.info)

 

 

Milion maraka zaradio bi državni poslanik ako bi zaredom imao četiri mandata. Sa jednim može za četiri godine kupiti novi stan, dva auta, vikendicu, štedjeti, ići na ljetovanje i mjesečno trošiti hiljadu maraka. Naši političari najplaćeniji su u Evropi u odnosu na građane koje predstavljaju

Naš državni parlamentarac sada može za samo jedan svoj mandat kupiti novi stan od 70 kvadrata u Sarajevu, vikendicu, dva nova auta, svake godine sa suprugom otići na luksuzno ljetovanje i uštedjeti 10.000 maraka a uz sve to mjesečno mu ostane jedna prosječna bh. plata. Sa preko pet hiljada maraka mjesečno on vrijedi kao skoro šest prosječnih Bosanaca i Hercegovaca. Uz pomoć istraživanja banjalučkog Centra za istraživanje i studije Gea Žurnal analizira šta domaći političari steknu za samo jedan mandat i koliko se to razlikuje od običnih građana te političara u Evropskoj uniji.


Opušteno i skupo

Svaki državni poslanik, bez obaveze da dođe na posao ili bilo šta radi, za četiri godine svog mandata ima zagarantovanu zaradu od oko 250.000 maraka. “Siromasi” iz federalne odnosno Skupštine RS-a zgrnu 127.000 odnosno 160.000 maraka. Ovo su samo osnovne plate a na ukupna primanja u koje ulaze naknade za rad u komisijama, paušali i ostale đakonije slobodno dodajte po 30 posto na sve ove iznose. Poslanik tako za sedam mjeseci zaradi četverogodišnja primanja radnika sa prosječnom platom, radnika u industriji za pet a penzionera za tri. Radnici nemaju nikakve dodatke na plate! Možemo to reći i ovako: Sadik Bahtić, naprimjer, za tri dana zaradi prosječnu mjesečnu penziju a za jednu radnu sedmicu prosječnu bh. platu. Bahtić uz to radi i u pošti u Bihaću pa svu svoju poslaničku zaradu može ostaviti na stranu. Da ne bude zabune, ovo se odnosi na sve Bahtićeve parlamentarne kolege. Ako bi nekim slučajem on ili neki drugi poslanik dobili za redom četiri mandata postali bi milioneri! Sa druge strane, za sve nabrojano, prosječnim stanovnicima ove zemlje teško da bi pošlo za rukom i za pet puta duže vrijeme doći do blagostanja koga u jednom mandata uživa državni poslanik.


Najplaćeniji političari u Evropi

U zemljama EU, čemu navodno težimo, plate parlamentaraca nigdje nisu veće za više od tri puta od prosječne plate. U Norveškoj i Belgiji političari na najvišim pozicijama imaju jednu i po prosječnu platu, Njemačkoj i Latviji duplo veće od nacionalnog prosjeka. Sa dvije i po prosječne plate poslanik u Sloveniji je za nekoliko procenata iznad evropskog prosjeka. Po ovim kriterijima hrvatski i srbijanski poslanici ispunjavaju evropske standarde i neće morati prilagođavati svoje plate kako bi ušli u najjaču ekonomsku uniju država na svijetu. Naši državni poslanici morat će prepoloviti svoje plate jer su duplo veće od standarda EU. U Narodnoj skupštini RS-a smanjenjima su spustili platu na četiri puta veću od državnog prosjeka dok su federalni poslanici sa tri puta većom platom od većine stanovnika ove zemlje blizu granice evropske norme.

 

Predstavnici naroda ili lordovi?

Problem istraživanja GEA-e je što su analizirane samo osnovne plate bez dodataka koje se u BiH mjere u hiljadama maraka. Ako bi se umjesto plata posmatrala ukupna primanja bilo bi jasno da su njihove plate u odnosu na nas ostale više nego lordovske. Tome najviše imaju zahvaliti uvođenju PDV-a. Radnici koji pune PDV kasu u protekle tri godine imali su povećanje plate za oko 300 maraka ali su zato omogućili političarima u zgradi na Marijin Dvoru da sebi plate povećaju za cijelih 2.200 maraka.

Potrebno je naglasiti da se pomenuti događaji dešavaju u vrijeme kada upozorenja o očekivanim negativnim efektima svjetske ekonomske krize na domaću ekonomiju, a time i javne prihode, postaju sve ozbiljnija tema te kada su se ti efekti u BiH dobrim dijelom počeli materijalizovati, piše u izvještaju GEA-e gdje se dodaje da su smanjenja plata za deset ili 20 posto bila samo dodvoravanje narodu dok su raznim aktima, često i neobjavljivanim, plate ostajale iste ili čak i veće.

Bez ikakve sumnje se može reći da za samo jedan četverogodišnji mandat izabranici naroda mogu preći iz najniže u najvišu klasu. Plata im omogućava da kupuju, štede, luksuzno troše a državna služba da uzimaju neograničene kredite i otplate ih rekordnom roku. Prvom političaru koji uspije približiti plate radnika svojoj, halalit ćemo sve te silne hiljade. Ostali nemaju taj oprost, ali imaju sve ostalo.

(zurnal.info)

Firma Dodikovog velikog majstora za gradnju Potemkinovih puteva uzela je skromni avans od 72 miliona KM za posao gdje Integral projektuje, revidira projekat, izvodi radove i vrši nadzor nad radovima. Naravno, sve to postoji samo na papiru, jer na gradilištu nema radnika Integrala. Tačnije, postoji jedan koji je čuo kako je njegov komšija vidio jednog koji vjeruje da je jednom prilikom naletio na Stankovićevog radnika

“Ovo je jedan od najvažnijih infrastrukturnih projekata, vjerovatno u mandatu ove Vlade, ovdje na ovom prostoru. Kada sam preuzeo mandat predsjednika Vlade, mi smo jasno u svom ekspozeu, kao obavezu Vlade RS u ovom mandatnom periodu, preuzeli obavezu da ćemo obezbijediti finansiranje, početak i izgradnju ovog zahtjevnog infrastrukturnog projekta, dakle, koji smo nazvali radno- Čemerno, koji treba da riješi problem klizišta, ali ono, što je još važnije, da spoji jedan i drugi dio RS i da omogući nesmetanu komunikaciju sa jasnom aspiracijom da postane najvažniji putni pravac koji će povezivati Srbiju sa ovim dijelom dole jadranske obale”.

Ovim riječima je premijer Milorad Dodik u septembru 2008.-e godine svečano otvorio radove na Čemernom, duboko svjestan da ih odmah može i zatvoriti, jer ne postoji nikakva šansa da oni ikada budu završeni. Sve što se do tada, ali i nakon tog “svečanog” trenutka događalo, svjedočanstvo je o pljački, javašluku i bezobzirnosti aktuelne entitetske vlasti, koja ne preza ni od najtežih prevara i obmana kako bi se dokopali narodnog novca. Sama činjenica da je Slobodan Stanković angažovan na ovom poslu, dovoljna je sama po sebi za spoznaju da je navodna izgradnja kvalitetnog puta preko Čemernog afera, čije stvarne razmjere će se moći spoznati tek kada laktaški režim bude smijenjen sa vlasti.

U TUNELU USRED MRAKA...

Odlukom od 9.10.2007. godine predsjednik Savjeta za razvoj RS odobrio je finansiranje projekta «trajno rješenje klizišta Čemerno na putu Gacko-Foča».

Predstavnici JP «Putevi RS» Ministarstva saobraćaja i veza i Ministarstva finansija potpisali su 6.12.2007. u Banjaluci Memorandum o sanaciji klizišta na prevoju Čemerno u vrijednosti od 75 miliona KM, što su stručnjaci okarakterisali kao optimizam, jer u ovaj drum, da bi poslužio svojoj svrsi, potrebno je bilo uložiti najmanje 120 miliona maraka. Naravno, ovako niska cijena je dogovorena kako bi Stanković preuzeo posao, a onda će naknadnim aneksima, aneksima i aneksima..., cijena značajno preći onu od 120 miliona.

Projektnu dokumentaciju na nivou izvođačkog projekta za prevoj Čemerno je 2002. godine uradio Urbanistički zavod iz Banjaluke. Zbog složenosti posla na ovom projektu angažovani su iskusni i priznati beogradski stručnjaci, a sva dokumentacija sastoji se od 14 knjiga u kojima su elaborirani svi potrebni elementi za građenje.

Na osnovu ove dokumentacije pripremljena je tenderska dokumentacija i raspisan tender na kojem je najpovoljniju ponudu dao Integral inženjering. Ugovor o izvođenju radova sa ovom firom potpisan je 15.05. 2008. godine, nakon čega dolazi do nevjerovatnog preokreta. Iz sasvim nepoznatih razloga u junu 2008. godine izmjenjuju se ključni dijelovi projekta kojima Stankovićeva firma i prije ulaska u radove povećava količinu radova, a time i ugovorenu cijenu. Npr. dužina tunela Čemerno se sa predviđenih 1.468 metara povećava na 1.757 metara, što je za 300 metara duže i pet miliona skuplje. Tu nije kraj priče, jer se u septembru taj tunel izdužio na cijelih 2.300 metara, odnosno kilometar duže od prvobitnog projekta i, naravno, dvadeset miliona maraka skuplje. Umjesto da nakon izmjene projekta ponovo raspiše tender, Mladen Lazendić, direktor Puteva RS, dozvoljava Integralu da radi projektnu dokumentaciju.

Na ovom mjestu kreće prava kriminalna zavrzlama, jer Integral ne samo da radi novi projekat, već i reviziju projekta. To je u nadležnosti Instituta za građevinarstvo, odnosno firme koja je u sastavu konzorcijuma Integral inženjering i čiji je vlasnik Slavica Stanković, supruga Slobodana Stankovića. Da bi se cijela ova mafijaška priča zaokružila, i nadzor nad izvođenjem radova dat je Institutu građevinarstva. Sve na jednom mjestu i u porodici Stanković.

Jasno je da su u cijelom ovom poslu JP Putevi samo prolazna stanica preko koje budžetske pare jure na račune Integrala, a odatle na privatne račune Stankovića i njegovog šefa Dodika. Navodne slučajnosti da jedna firma projektuje, revidira projekat, izvodi radove i vrši nadzor nad radovima nema nigdje na svijetu. To nije sve, jer odmah nakon potpisivanja ugovora u maju 2008. godine Putevi su uplatili avans izvođaču radova firmi Integral Ineženjering od 15 miliona KM, odnosno 20 posto od ugovorene cijene. Uobičajeno je da se uplati svega deset posto, a nepoznato je koja je banka, ako je to uopšte bila banka, dala garanciju za ovako visok avans.

Ako je neko pomislio da je na ovom mjestu kraj piči o avansiranju grdno se prevario, jer u julu prošle godine, kada nije bilo urađeno ni dva posto radova na izgradnji zaobilaznice, usplaćeno dodatnih 55 miliona maraka «Integralu». Učinjeno to bez bankovne garancije i bilo kakvog obezbjeđenja. (Znači, svi radovi će se odvijati na časnu riječ izvođača, i njegovu dobru volju da privede radove kraju.) Tim novcem, uz još neke sitnije uplate, isplaćen je u potpunost ugovor od 72 miliona KM za Čemerno. Par dana nakon ove uplate od 55 miliona na računu Integrala nije bilo ni jedne jedine marke. Stanković je bio bez para i nijedna banka mu tada, već duže od godinu nije htjela dati ni kredit niti garanciju. Pitanje je gdje su nestale pare i na čijim su računima završile, a pitanje je i kojim parama će se završiti Čemerno. Jer para više nema.

KOME TREBA PROJEKAT?

Ministar saobraćaja i veza Nedeljko Čubrilović tvrdio je prilikom potpisivanja Memoranduma o finansiranju radova (06.12.2007.godine) da će

izgradnja obilaznog puta sa velikim objektima (tunel od 2.300 metara i most dužine oko 320 metara), biti završeni do početka 2011. Od toga nema ništa, a i kada bi para bilo, cesta preko Čemernog neće biti gotova do kraja 2012. godine. Situacija na samom gradilištu je otužna: ne može se zapaziti značajno prisustvo radnika, osim onih iz ŽGP Sarajevo koji grade most. Sve drugo je sporadično prisustvo podizvođača (jedne male firme iz Banjaluke zadužene za radove na trasi i firme iz Lukavca koja izvodi radove u tunelu). Radnika «Intergral inženjeringa» uopšte nema na trasi, a prisustvo «megakorporacije» iz Banjaluke se ogleda u jednom jedinom čovjeku, koji je istovremeno izvođač radova, projektant i nadzorni organ.

Suštinski problem, koji će građane ovog entiteta koštati desetine miliona maraka, je što se radovi izvode bez projekta, pa nije jasno po čijim direktivama, proračunima i crtežima se radi, odnosno da li je za takav projekat, koji se na Čemernom implementira, uopšte izdata građevinska dozvola. Ako je dozvola i izdata, postavlja se pitanje da li je inspekcija ikada posjetila gradilište i utvrdila da li se radovi izvode u skladu sa projektnom dokumentacijom ili ne?! Prema onom što i laik može vidjeti na terenu, a i prema tvrdnjama stručnjaka, radovi se izvode prema sklonostima pojedinaca i njihovoj sposobnosti da počnu i završe pojedinu fazu radova.

Već na prvi pogled vidljivo je da ŽGP radi objekat (most Trnova Luka) koji nije bio predmet tenderske dokumentacije. U tenderu je bio sasvim drugi objekat (duži za oko 100 m i naslonjen na hrbat-gredu brda koje ga vodi do tunela Surdup). Sada, visinski položaj mosta je znatno spušten; on se naslanja na padinu, odnosno značajno se zasjeca u padinu i izaziva odronjavanje materijala a stvara se novo potencijalno klizište. Cilj projekta je bio da se obiđe čuveno klizište Čemerno, a novim rješenjem “Integrala” se izaziva novo klizište, koje će se morati sanirati i prije nego što put bude izgrađen. Prema navodima radnika ŽGP-a, već je morala biti urađena sanacija prvog stuba mosta upravo zbog promjene trase i loše nosivosti tla ispod njega. Jednostavnije rečeno, stub se srušio, pa su morali podizati novi. Posebna priča su elementi mosta od čelika koji će biti nosači na ovom mostu u surovim klimatskim uslovima (sa poslovično lošim održavanjem). Prema riječima stručnjaka, konstrukcija neće moći izdržati ni deset godina, a da ne bude podvrgnuta velikim popravkama.

Interesantna je i nova trasa puta od mosta do tunela Surdup gdje je, bukvalno, izmišljena serpentina, koja, takođe, nije bila predviđena projektom koji je bio dio tenderske dokumentacije.

Na tunelu Surdup (koji treba biti dugačak oko 300 metara) nema radova, osim ako magovi za maglu iz Laktaša ne smatraju čeprkanje po brdu i blatu, tunelskim radovima. Na glavnom tunelu Čemerno jedino se i odvijaju radovi. Do sada je firma CPM iz Lukavca probila oko 1.300 metara. Betonska obloga unutar tunela se još ne radi, a uslijed problema i neobučenosti došlo je i do teže povrede nekoliko radnika. Naravno, niko nije odgovarao.

NOVE PREVARE

Izvođač, to jest projektant, to jest nadzorni organ, to jest “Integral inženjering” i dalje smišlja nove prevare kako bi u narednom periodu obezbjedio potpisivanje novih aneksa sa novim milionima, a na uštrb posla koji je ionako preplaćen. Potrebno je samo preračunati koliko je izvođač uštedio novca skraćivanjem kapitalnih objekata na cesti, odnosno za koliko je povećao probleme bezbjednosti u saobraćaju primjenom maksimalno dopuštenih nagiba trase u tunelu i na mostu i ubacivanjem pomenute serpentine. Sve čega su se Dodik i Stanković dotakli, uništeno je, pa će tako klizište na Čemernom biti još gore, nego što je to bilo prije početka radova. Valjda je to i cilj kako bi se prikrila pljačka teška desetine miliona maraka.

EKSPLOATACIJA ŠLJUNKA U NACIONALNOM PARKU

U samom koritu rijeke Sutjeske (u okviru nacionalnog parka Sutjeska) eksploatiše se šljunak i drobi na licu mjesta, te se ugrađuje u nasip i beton potreban za građevinske radove. nijedna inspekcija nije smjela da preduzme bilo kakve korake, premda je riječ o teškom krivičnom djelu.

Očigledno je da Fatima Fatibegović, čelnica Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju nema snage niti hrabrosti da inspekcije pošalje na gradilište i utvrdi sva kršenja zakona.

Takođe, niti ovlašteni radnici Puteva RS nisu česti gosti na gradilištu. Od početka radova do sada su bili u tri navrata u trajanju od po pola sata - samo da bi bili viđeni, a ne da bi utvrdili šta radi izvođač i kako se krši zakon.

(zurnal.info)

TEORIJE ZAVJERE

Posljednje objavljeno istraživanje javnog mnijenja koga je za NDI radila agencija Ipsos potvrđuje da bi nacionalne stranke ponovo mogle pobijediti na izborima uprkos tome što se na vrhu spiska najvećih problema građana ne nalaze nacionalni već ekonomski problemi. Dino Đipa, vlasnik agencije Prism Research koja već godinama radi istraživanja javnog mnijenja pred izbore, objašnjava da građani vjeruju kako su upravo nacionalne stranke sposobne riješiti probleme nezaposlenosti, korupcije i kriminala.

Prema svim pokazateljima novi izbori koji će nas koštati više od 12 miliona maraka neće donijeti revolucionarne promjene ali ipak postoji nekoliko zanimljivih trendova. Stručnjaci za istraživanje javnog mnijenja kažu da je još uvijek rano za procjene izbornih rezultata ali je jasno da će najzanimljivije biti pratiti pad popularnosti SNSD-a i Milorada Dodika, izbor bošnjačkog člana Predsjedništva te rast popularnosti Fahrudina Radončića i Mladena Ivanića odnosno PDP-a.

SDP ubjedljivo vodi prema svim istraživanjima. Postalo je već uobičajno da se njihovi izborni rezultati ne poklapaju sa rezultatima istraživanja. Također je postalo uobičajno da se nakon objavljivanja rezultata anketa agencije za istraživanje optužuju za neistinito prikazivanje rezultata. Zaista, kako je moguće da SDP ima tako ubjedljivo vodstvo sve do dana izbora kada se ono istopi i ovu stranku stavi na drugo ili treće mjesto u Federaciji? Ipsos je prošle godine dobio nagradu za najbolju američku agenciju za istraživanje tako da je mogućnost da ova agencija ne prikazuje istinite rezultate apsolutno isključena.

- Ne postoji nikakva teorija zavjere – objašnjava Đipa i dodaje da se građani ustručavaju reći anketarima kako će glasati za nacionalne stranke: Mediji su stvorili ambijent u kojem je ljudima neprijatno reći da će glasati za nacionalne stranke. Nije im to prijatno izgovoriti preko usta.

Ljudi su pomalo paranoični da bi njihove odgovore mogli saznati članovi pozicione stranke i ugroziti njihova radna mjesta. Istraživanja telefonom dodatno pogoršavaju situaciju jer postoji strah da se oni prisluškuju. Tu je još jedan fenomen svojstven BiH: ljudi daju poželjne odgovore! U posljednje vrijeme taj se trend mijenja, kaže Đipa, pa su i rezultati sve približniji stvarnom stanju. To će se posebno poboljšati nakon popisa stanovništva jer su dosadašnja istraživanja rađena tek na osnovu procjena. Uz sve to tu je i 15 do 20 posto ispitanih koji ne žele da se izjasne ali će glasati na izborima. Dosadašnji trendovi su pokazali da ti glasovi uglavnom idu SDA i HDZ-u u Federaciji te SDS-u u Republici Srpskoj. Tek kada rasporedite ovaj procenat glasova zaista dobijete rezultate približno jednake onima na izborima.

RASTE NEZADOVOLJSTVO

Na rezultate anketa posebno utječe i to šta se dešavalo tokom istraživanja. U sedmici posljednjeg istraživanja ti su događaji mogli u velikoj mjeri utjecati na rezultate. Inicijativa da se obilježi stradanje vojnika u Dobrovoljačkoj i Brčkanskoj malti ponovo su podigle nacionalne tenzije dodatno podrgijane odbijanjem Harisa Silajdžića da se sastane sa srbijanskim predsjednikom Borisom Tadićem na sajmu u Mostaru iako je taj sastanak ranije bio dogovoren. Istraživanje je rađeno samo nekoliko dana prije velikih protesta boraca što je uveliko moglo utjecati na rezultat SDA i posebno Sulejmana Tihića, te Radončića sa druge strane čiji je Dnevni avaz danima ohrabrivao borce da se obračunaju sa federalnim vlastima i dovedu nova lica na njihovo mjesto.

Koliko zaista društvena dešavanja utječu na stav građana najbolje pokazuju istraživanja iz novembra 2009. godine. Neuspjeli butmirski pregovori doveli su do toga da tek svaki sedmi građanin BiH misli da zemlja ide u pozitivnom pravca i to je najniži procenat u posljednjih pet godina. On se zadržao i do danas i po svim procjenama bi trebao utjecati na rezultate izbora. Na to posebnu pažnju mora obratiti SNSD čijih se polovina nezadovoljnih glasača danas pretvorila u sedam od deset.

Žurnal je uz pomoć istraživanja u posljednjih pet godina i izbornih rezultata sastavio listu stranaka sa nazjanimljivijim izbornim trendovima.

 

SDA – RAZNI FRONTOVI I DOMAĆI IZDAJNICI

Sedmica u kojoj su rađena ispitivanja obilježena je svakodnevnim kritkama boraca na račun Sulejmana Tihića pa je on dospio na prvo mjesto u Federaciji po nepovoljnom mišljenju birača o njemu. Tihić odavno nije miljenik Islamske zajednice odnosno reisa Mustafe Cerića, bitnih faktora za dobar izborni rezultat, a od kada je Radončić i zvanično u politici, SDA ne može računati ni na pomoć Avaza.

Izborni adut: Stabilna baza

SDA ima jednu od najstabilnijih izbornih baza u BiH. Mada procenti u izbornim anketama variraju, ako se pogledaju rezultati izbora jasno je da postoji određen broj ljudi koji će bez obzira na sve glasati za ovu stranku. Trenutno su na 12 posto sigurnih glasova ali među četvrtinom neizjašnjenih sigurno se nalazi veliki broj glasova za ovu stranku.

Izborni problem: Liderstvo

Svaki peti stanovnik BiH odlučuje za koga će glasati na osnovu mišljenja o lideru stranke. Sulejman Tihić i Bakir Izetbegović imaju najveće procente negativnih mišljenja u BiH.

SDP – LOŠE RASPOREĐENI GLASOVI

Svaki peti opredjeljeni birač izabrao bi SDP ako bi se izbori održali sljedeće sedmice i ova bi stranka bila pobjednik na državnom nivou. Problem SDP-a je što isto toliko ljudi ne želi da se izjasni u anketama. Do sada se pokazalo da simpatizeri SDP-a nemaju problem u anketama reći svoje opredjeljenje što se ne može reći za nacionalne stranke. Tako SDP zadrži procenat glasača iz anketa ali raspoređivanjem neizjašnjenih drugim strankama ponovo dolazi na treće mjesto u Federaciji.

Izborni adut: Željko Komšić

Član Predsjedništva Željko Komšić već je četvrtu godinu za redom popularniji od svih svojih protukandidata zajedno. On je ujedno i jedini političar koji ima pozitivnu ocjenu kada se saberu pozitivna i negativna mišljenja glasača. Zanimljivo je da njegova popularnost među Hrvatima u BiH raste u posljednje dvije godine pa sada svaki četvrti ima pozitivno mišljenje o Komšiću dok o Draganu Čoviću pozitivno misli svaki treći Hrvat. SDP-ov problem je što su na prošlim izborima čak i u najpovoljnijim izbornim jedinicama kao stranka teško osvajali polovinu glasova Željka Komšića.

Izborni problem: Loše raspoređeni glasovi

SDP u ukupnom zbiru glasova ne zaostaje puno za SDA i SBiH ali su ti glasovi po njih loše raspoređeni. Loše rezultate redovno imaju u izbornim jedinicama koje donose najviše mjesta u skupštinama.

SNSD – SIGURAN PAD U POSLJEDNJE ČETIRI GODINE

SNSD je u slobodnom padu, ali Milorad Dodik i njegova stranka i dalje imaju podršku kakvu stranke u Federaciji mogu samo poželjeti. Ipak, na narednim izborima Dodik će teško imati apsolutnu većinu. Sa više od 53 posto sigurnih glasova 2007. godine SNSD je u 2008. izgubio više od deset posto glasova. Kako pokazuju istraživanja ti glasovi tada nisu otišli niti jednoj stranci, ljudi su jednostavno postali neopredjeljeni. U prošloj godini te su glasove pokupili SDS i PDP, a SNSD je izgubio dodatna dva procenta prošle godine. I dalje imaju duplo više osiguranih glasova od SDS-a ali je cifra od 39 posto podrške u RS-u najniža u posljednje četiri godine.

Izborni adut: Slaba opozicija

Šansu da dobije i ove izbore SNSD može zahvaliti neorganizovanoj opoziciji. Međutim, čak i da se trend pada SNSD-a nastavi teško da će on pasti toliko nisko da oni ne dobiju izbore. Rezerva od skoro polovine sigurnih glasova u RS-u teško da se može izgubiti do oktobra.

Izborni problem: Nezadovoljstvo građana

Samo od prošle godine broj ljudi koji smatraju da SNSD može smanjiti nezaposlenost pao je sa 13 na 11 posto a za isti procenat je smanjen broj ljudi koji smatraju da im ova stranka može zaštiti nacionalne interese.

PDP – DOBAR IZBOR, ALI DRUGI

PDP i Mladen Ivanić zabilježili su u posljednje tri godine najveći rast popularnosti u Republici Srpskoj. Dok je SDS uglavnom zadržao glasače sa prošlih izbora, PDP stalno “raste” po svim kriterijima. Za sada su treći u trci za pozicije u Narodnoj skupštini RS-a sa solidnih devet posto u odnosu na četiri od prije pola godine. Ujedno su prvi na listi takozvanog drugog izbora što znači da će pokupiti većinu izgubljenih glasova SNSD-a.

Izborni adut: Pravovremena opozicija

Odluka Mladena Ivanića da izađe iz vlasti očito se pokazala ispravnom i PDP-u donijela dragocjene glasove.

Izborni problem: Vrijeme

Pitanje PDP-a je da li će do izbora imati dovoljno vremena da sa skromnim kapacitetima “nabilda” svoje procente i postane barem druga po jačini stranka u RS-u iza SDS-a za kojim na državnom nivou kaskaju za četiri procenta.

HDZ – KOMŠIĆ JE KRIV ZA SVE

HDZ je, sa šest posto podrške među biračima koji su već odlučili za koga će glasati, i dalje najjača hrvatska stranka u BiH. Ovo istraživanje pokazuje da bi oni mogli ponoviti izborne rezultate od prije četiri godine. Ako je suditi po ovoj anketi, na povratak u Predsjedništvo ne mogu računati a postoji i mogućnost da dio njihovih glasača svoj glas povjeri Željku Komšiću. Ono što bi im na federalnom nivou moglo pomutiti račune jeste jaka opozicija ali i kada se saberu glasovi opozicionih stranaka dobije se tek izjednačen rezultat. Uz procenat iz “rezerve” odnosno neizjašnjenih birača, HDZ može računati na prvo mjesto kod Hrvata. Gotovo 70 posto njihovih birača bi podržalo koaliciju i sa strankom koja im se ne sviđa pa je HDZ-u ostavljeno dovoljno prostora da izbornom matematikom ponovo dođe do vlasti.

Izborni adut: Tradicija

Polovina dosadašnjih simpatizere HDZ-a glasa kako su i navikli. Samo pet posto sigurnih birača HDZ-a će glasati jer HDZ štiti njihove nacionalne interese tako da bez obzira ne predizbornu kampanju, HDZ može računati na svoju glasačku bazu.

Izborni problem: Željko Komšić

Ivo Miro Jović se ponašao kao dijete kome su nepravedno oduzeti slatkiši u izbornoj noći 2006. godine pa su ga od kamera morali skloniti u drugu sobu. Tako se, manje više, ponaša i cijela stranka od tada a to se posebno vidi na početku ovogodišnje utrke za ugodne fotelje.

Dragan Čović je nedavno izjavio da bi njihovoj kandidatkinji za ulaza u Predsjedništvo Borjani Krišto bilo dovoljno 130.000 glasova i da će napustiti politiku ako se to ne desi. Čović je procjenu napravio na osnovu 116.000 glasova za Željka Komšića na prošlim izborima ali je pritom zaboravio da je Komšićeva popularnost od tada drastično porasla, čak i među Hrvatima.

SBB – MALO LJUDI POZNAJE RADONČIĆA A NI ONI NE MISLE NAJBOLJE O NJEMU

Broj građana BiH koji se identifikuju sa stavovima SBB-a se od prošle godine povećao za četiri puta ali ne i broj onih koji bi na glasačkom listiću zaokružili ovu stranku. Uprkos velikom rastu u ukupnom zbiru ova stranka ne prelazi pet posto ni na jednom nivou vlasti.

U isto vrijeme, dok raste broj pristalica SBB-a gotovo identičan broj glasova gube SBiH i BPS Sefera Halilovića. Rast popularnosti i četiri posto koje bi dobio da se izbori održavaju sada SBB prije svega može zahvaliti nezadovoljstvu građana ostalim strankama. To se jasno može vidjeti kroz stav građana o sposobnosti ove stranke da riješi najveće probleme BiH poput nezaposlenosti, kriminala i ekonomskih problema gdje su uglavnom dobijali dva posto i ta cifra u odnosu na prošlu godinu nije rasla. Svojim skupovima širom BiH Radončić je donekle uspio nagovoriti građane da glasaju za njega ali ih još uvijek nije uvjerio da može riješiti njihove probleme. Silan trud da se dodvori borcima, između ostalog i dovođenjem Dževada Rađe, predsjednika boračke organizacije u SBB, čini se da nisu dali željeni rezultat. Procenat građana koji misle da SBB može riješiti boračke probleme povećao se tek sa jedan na dva posto u posljednjih šest mjeseci.

Izborni adut: Dnevni avaz

Najveći izborni adut Saveza za bolju budućnost jeste Dnevni avaz. Prema istraživanjima iz 2008. godine o izvorima političkih novosti glasača, Avaz se nalazi odmah iza tri javna emitera.

Izborni problem: Neprepoznatljiva lica

Radončić još uvijek nije uspio povezati ime Dnevnog avaza sa svojim i imenom stranke. Skoro četvrtina ljudi u BiH uopšte nije čula za njega. Iako njegova popularnost značajno raste teško da će do oktobra imati vremena da prvo bude prepoznatljiv svima a onda da nagovori glasače da baš njemu daju svoj glas. Za sada se Radončić nalazi na dnu liste političara o kojima ljudi imaju pozitivno mišljenje.

SBIH – STRANKA JEDNOG LICA

Pad popularnosti Stranke za BiH u posljednje dvije godine je toliko velik da bi odustajanjem Harisa Silajdžića od politike ova stranka završila ispod izbornog praga. Uspjeh stranke će zavisiti isključivo od njega. Birači ovu stranku smatraju jednako sposobnom da riješi njihove probleme kao i nedavno osnovani SBB. Prema mišljenju birača Silajdžić je sve manje blizak običnim ljudima, sve manje razumije njihove probleme a povjerenje u njega je sa 49 posto u 2007. za samo godinu spalo na 27 posto. Njegov najjači adut je bilo mišljenje građana o njemu kao sposobnom političaru ali takvo mišljenje od polovine 2007. godine nezadrživo mijenjalo, na gore. Na listi najpozitivnijih političara u BiH nalazi se tek na šestom mjestu, a u Federaciji tek na četvrtom. Na listi najnegativnijih političkih pojava u BiH je na drugom mjestu, odmah poslije Milorada Dodika ali nešto bolje stoji u Federaciji gdje manje ljudi o njemu misli loše nego u Tihiću. Prema posljednjim rezultatima NDI-ja Silajdžić u utrci za predsjedništvo ima dva procenta manju podršku od Tihića. U istraživanju Prism Researcha gdje je anketiranim građanima postavljeno otvoreno pitanje za koga će glasati a ne lista političara, Silajdžić ima prednost u odnosu na Tihića.

Izborni adut: Ejup Ganić

Stranka za BiH ima već uhodane trendove između izbora. Šest mjeseci nakon održanih izbora njihov rejting počne nezadrživo da pada i tako je sve do nekoliko mjeseci prije narednih izbora. U augustu 2006. godine i stranka i Silajdžić bili su jedini sa pozitivnim skorom među Bošnjacima. SBiH je imala pozitivan rejting od 17 a sam silajdžić od 26. U martu 2008. godine stranka je pala na samo plus dva a Silajdić na plus tri. Broj građana koji bi glasali sa SBiH se prepolovio u 2008. godini, a danas stoje na tek četiri posto sigurnih glasača što je jednako Radončićevom SBB-u. Od polovine Bošnjaka koji su nedugo nakon prošlih izbora smatrali da se Silajdžiću može vjerovati taj se broj za samo godinu dana smanjio na svakog trećeg Bošnjaka. Ostale stavke kao što su bliskost sa običnim ljudima, razumijevanje šta ih brine i sposobnost također su se drastično smanjivale.

Izborni problem: Neispunjeno obećanje

Posljednje istraživanje pokazuje da tek jedan od deset glasača bira stranku zbog izbornih obećanja ali skoro polovina onih koji neće glasati to neće uraditi zbog neispunjenih izbornih obećanja. Kako je na prošlim izborima rekao da ne obećava ništa osim ukidanja Republike Srpske, Silajdžiću bi više od kampanje trebao David Koperfield da na tren učini da ovaj entitet nestane.

SDS – MOŽE LI SE TADIĆ NOSITI SA DODIKOM?

Pored Dodika i njegovog SNSD-a SDS izgleda kao najjača mala stranka u Republici Srpskoj. Sve do 2008. godine SDS je drastično gubio popularnost da bi prije dvije godine taj trend prvo stao a onda se polako počeo mijenjati. Trenutno imaju tačno duplo manju podršku od vladajuće partije i to nakon što je SNSD izgubio dio potencijalnih glasača od prošle godine a SDS sa šest otišao na osam posto podrške. Poeni su uglavnom zarađeni na borcima čija je podrška SDS-u porasla kao i stav da ova stranka može smanjiti korupciju i kriminal.

 

Izborni adut: Ognjen Tadić

Ovaj advokat rođen u Sarajevu ima najniži stepen nepovoljnih stavova od svih političara iz RS-a. Njegova stranka nema nikakve šanse u trci za sprskog člana Predsjedništva ali Tadić u trci za predsjednika RS-a za Dodikom zaostaje nadoknadivih deset posto. U 16 posto anketiranih koji nisu željeli odgovoriti sigurno se nalazi dobar procenat poklonika SDS-a pa se Tadić možda već nalazi iza Dodika u okviru statističke greške od tri do četiri posto.

Izborni problem: Bezidejnost

Stanovnici RS-a od četiri ponuđene stvari kojima su zadovoljni kako ih sadašnja Vlada rješava najzadovoljiji su načinom zaštite nacionalne grupe. Kako je SDS do sada na izborima uglavnom nudio upravo to, teško da će to biti dovoljno da se pridobiju SNSD-ovi birači. Procenat onih što misle da SDS može zaštiti njihove nacionalne interese sa prošlogodišnjih šest je pao na pet posto i to je skoro tri puta manje od SNSD-a. Isto se desilo i sa stavom da ova SDS može smanjiti nezaposlenost.

(zurnal.info)

Predmet Enesa Mujića preživio je jednu reformu pravosuđa, četiri izmjene krivičnog zakona, dva suda, dva tužilaštva, petoro sudija, poslanički mandat, premijerski mandat i pet nepravomoćnih presuda

Krivično djelo počinio je prije četrnaest godina. Optužen je prije deceniju. Njegov je predmet preživio jednu reformu pravosuđa, četiri izmjene krivičnog zakona, dva suda, dva tužilaštva, petoro sudija, poslanički mandat, premijerski mandat i pet nepravomoćnih presuda. Bio je kriv. Bio je oslobođen. Bila je zastara. Onda je, opet, bio kriv. Potom je bio oslobođen. I sad mu se ponovo sudi. Po šesti put.

Ime mu je Enes Mujić. Premijer je Tuzlanskog kantona. Ne sjeća se kada je optužen. Zna samo da nije kriv. I zna da su za odugovlačenje procesa krivi drugi. Što je, naravno, tačno.

NIKO NIJE KRIV DOK SE NE DOKAŽE SUPROTNO

Bila je 2000. godina kada je Općinsko tužilaštvo Banovići podiglo optužnicu protiv Mujić Enesa, sina Ibrahimovog, zbog toga što je, kao načelnik Općine Banovići, 1996. godine oštetio Budžet, dodijelivši tuđe zemljište za izgradnju trafo-stanice. Na teret mu je stavljeno krivično djelo zloupotreba položaja i ovlasti. Općinski sud u Banovićima je dvaput presudio. Jednom ga je osudio, drugi put oslobodio. Obje presude su ukinute. Dvije godine kasnije ukinut je Općinski sud u Banovićima, a potom je, u reformi pravosuđa, ukinuto i Općinsko tužilaštvo Banovići. Predmet je preuzelo Kantonalno tužilaštvo Tuzla, a sudilo se na Općinskom sudu u Živinicama.

Došla je onda 2006. godina. Mujić Enes je u slobodnim izborima izabran za poslanika u Skupštini Tuzlanskog kantona. Dva mjeseca kasnije postao je premijer i pod punom materijalnom i krivičnom odgovornošću prisegnuo da će štiti zakone i Ustav Tuzlanskog kantona. Četrdesetosam sati kasnije, premijersku fotelju zamijenio je optuženičkom klupom u živiničkom sudu gdje se branio od optužbi za zloupotrebu položaja i ovlasti. U proljeće 2007. godine, zbog ranije preuzetih premijerskih obaveza, nije stigao na vrijeme u Općinski sud u Živinice, pa tako nije ni čuo da je sutkinja Salina Karasalihović izgovorila dvije riječi: KRIV JE.

“Niko nije kriv dok se ne dokaže suprotno”, govorio je Mujić dan poslije, pravdajući se da presuda nije pravomoćna.

NOVO PRAVOSUĐE

Ostavku, zato, nije podnio. Nastavio je raditi svoj posao. A i sud je nastavio po starom. Kantonalne sudije poništile su presudu. Po četvrti put. Onda je predmet oduzet sutkinji Salini Karasalihović i dodijeljen je Ibrahimu Bubiću. Sudija Bubić je, potom, utvrdio da postoje elementi krivičnog djela, ali da Mujiću nije dokazana namjera. Oslobodio je premijera. I dobio funkciju predsjednika Općinskog suda u Živinicama. A Muhamed Tulumović, dotadašnji predsjednik, koji je predmet oduzeo sutkinji Salini Karasalihović, imenovan je za direktora Sekretarijata Visokog-sudskog i tužilačkog vijeća. Sve se, naravno, desilo “slučajno”. Kao što je slučajno Tulumović godinama odgađao izdržavanje kazne Mujićevom šefu iz Banovića, Mirsadu Kukiću. Kao što je slučajno Kukićeva supruga Envera najutjecajnija sutkinja Općinskog suda u Živinicama. Kao što je slučajno sutkinja Općinskog suda u Živinicama Aiša Softić supruga Safeta Softića, predsjednika Predstavničkog doma FBiH, koji je, ujedno, kao predsjednik SDA u Banovićima, predložio svog sugrađanina Mujića za premijera Tuzlanskog kantona.

I, da, za kraj – sasvim slučajno, prije mjesec i po dana imenovan je novi sudija u predmetu Mujić. Novo, šesto suđenje, zakazano je za kraj avgusta. Presuda neće biti objavljena prije izbora. A niko nije kriv dok se ne dokaže suprotno.

Najava Dodika da se kandiduje za predsjednika RS pokazuje koliko je njegovo povjerenje u kadrove koje ima oko sebe. Istovremeno njegova kandidatura baca svjetlo na mrak u kojem tumaraju kandidati opozicionih stranka u Republici Srpskoj, bez ikakve nade da pronađu bilo kakav izlaz

Milorad Dodik kandidat za predsjednika Republike Srpske, koska je bačena biračima i opoziciji da je glođu do 3. jula, kada će se ovdašnji despot izjasniti o nominaciji. Do tada će njegov izuzetno dobro organizovani štab za krizne situacije detaljno izanalizirati sve apsekte kandidature i odlučiti da li će se Dodik po drugi put okušati u trci za predsjedničku lentu. (Prvu, održanu 2000. ubjedljivo je izgubio od tadašnjeg prvaka SDS-a Mirka Šarovića).

ILI MILORAD ILI NIKOLA ILI NEBOJŠA

Najava kandidature (a ne i njena konačna obznana) dobrodošla je Dodiku, jer mu je poslužila kao izduvni ventil unutar SNSD-a, gdje je do neslućenih razmjera podignuta temperatura u trci za funkcije. Nikola Špirić grizao je kao pirana, a ništa manje zainteresovan za to mjesto nije bio ni Nebojša Radmanović. Istovremeno, Dodikovo najbliže okruženje sastavljeno mahom od kriminalaca, sjecikesa i vucibatina svih krim-profila, dramatično je pritiskalo šefa da se lično predstavi, prestravljeni mogućnošću od realnog gubitka izvršne vlasti nakon oktobarskih izbora. Dodik je samo napola presjekao čvor, gurajući apetite saradnika direktno im u grlo, smirujući na taj način unutarpartijsku tuču i ostavljajući sebi dovoljno manevarskog prostora da razmisli o tome da li zaista ići ili ne na taj nivo. Istovremeno, svim SNSD-ovim pretendetima na prijestolje oduzeo je svaku mogućnost kretanja, jer je 3. jul posljednji trenutak kada se moraju nominovati stranački favoriti. Kakva god njegova odluka bila, svi kojima se ne dopadne biće u teškom cajtnotu, onemogućeni da bilo šta preduzmu i moraće ćutke prihvatiti njegovu presudu, bez obzira na to da li će kandidat biti lično despot, ili, pak, neko od njegovih satelita.

PROSTOR ZA TRGOVINU

Nepotrebno je procjenjivati da li će Dodik izabrati samog sebe, jer to ni on sam još uvijek ne zna. Na apotekarskoj vagi su brojni za i protiv argumenti, ali je činjenica da je polukandidatura već polučila određene uspjehe. Prije svega, koalicioni partner DNS odustao je predsjedničkih aspiracija, što uopšte nije beznačajno za Dodika. Socijalisti Pere Đokića su, po definiciji, klimnuli glavom na sve Dodikove odluke, te se tu nikakvo iznenađeje nije moglo ni očekivati. Iznenađenja će ipak biti u istočnom krilu DNS-a, kojim rukovodi Jovan Hadži Mitrović, jer oni teško da će podržati Dodika za predsjednika. Možda se tome neće suprotstaviti javno, ali je, izvan svake razume sumnje, da ga neće podržati na području zvorničke regije koje kontrolišu. Mitrović drži oko četvrtine birača DNS-a, dok su ostali u ataru Marka Pavića, te će u tim gabaritima i (ne)podrška biti razdijeljena.

Drugi bitan razlog zbog kojeg bi se Dodik mogao kandidovati jeste prevlađujuće ubjeđenje unutar SNSD-a da će on sa lakoćom dobiti najvažnijeg protivkandidata Ognjena Tadića (SDS), dok bi šanse ostalih bile minimalne. Ništa manje bitna nije ni izvjesna optužnica protiv Dodika zbog teških malverzacija, te on smatra da je predsjednička funkcija najbolja zaštita od progona. Istog stava je i kriminalna bulumenta oko njega. Uz sve to, uopšte nije zanemarivo da se predsjednik RS prvi nakon izbora uvodi u funkciju, što u slučaju podjednakog (očekivanog) izbornog skora između sadašnje pozicije i opozicije, otvara neslućene mogućnosti za trgovinu, pa i opstrukciju, izbornim rezultatima.

BP SINDROM

Ništa manje snažne nisu ni opasnosti koje nosi kandidaura za predsjednika. Izgubi li, bio bi to politički kraj za Dodika. Nema sumnje da su mu sada itekako živa sjećanja na krah od prije deset godina, kada su ga svi pustili niz vodu, a on na volšeban način uspio preživjeti utapanje i vratiti se da otme neoteto. Sastavljanje vlade u takvoj situaciji bilo bi za SNSD praktično neizvodivo, a stranka bi pukla kao ledenica. Dodik bi ostao sam sa organima gonjenja za vratom, bez šanse da vrati pozicije koje trenutno artikuliše. Nema sumnje da ga jeza podilazi od mogućnosti ovakvog ishoda i da mu upravo ta jeza ne dozvoljava da još uvijek presječe i kandiduje se. U SNSD-u su ubijeđeni u Dodikovu pobjedu na ovom nivou, ali to ubjeđenje je na staklenim nogama, jer su potpuno svjesni da su šanse Nebojše Radmanovića u sudaru sa Mladenom Ivanićem pola-pola. Ma koliko oni vjerovali da je Dodik neprikosnoven, analitiku im zagorčava prosta činjenica da se birači neće izjašnjavati za Dodika ili za Tadića, već za i protiv Dodika, što je već referendumsko pitanje čiji ishod niko ne može procijeniti, bez obzira na trenutne rezultate istraživanja. Uz sve to, pad rejtinga SNSD-a nije zaustavljen (sve više podsjećaju na British petroleum koji nikako da začepi rupu iz koje curi, uprkos milionima koje u nju ubacuju), što je za Radmanovića pogubno, a za Dodika veoma, veoma opominjuće.

Opozicija je, kao i obično, nespremno dočekala najnoviji Dodikov manevar. SDS-ovcima se od straha steglo u grlu; PDP-ovci kuliraju, jer Ivanić odlično stoji i jer je očito da je Radmanović trenutno unutar SNSD-a deveta rupa na svirali, koji o svojoj sudbini odlučuje koliko i Radomir Antić o prvaku svijeta u fudbalu; Milanko Mihajlica je preblijedio i čeka hoće li SDS-ovci uspjeti išta progovoriti; Zdravko Krsmanović se dodatno izgubio u bespućima sopstvene "politike", a Dragan Čavić i Dragan Kalinić zlurado se smiju. Tužna slika, ali ne i neočekivana, što smo još prije nekoliko mjeseci naveli u Žurnalu. Uprkos tome, nije preporučljivo kladiti se na Dodikovu pobjedu, zbog gorenavedenih razloga, ali i zbog činjenice da je do izbora ostalo još tri i po mjeseca u kojima je moguće mnogo toga popraviti.

PO MIŠLJENJE KOD BOSIĆA

Mladen Bosić bi konačno morao pokazati političku hrabrost i preuzeti odgovornost za sudbinu svog kandidata. Njegovo napadno izbjegavanje da okupi sve opozicione stranke pod jedan kišobran, nije samo posljedica ličnih animoziteta sa Čavićem, već strah od odgovornosti. Takvo ponašanje ponovo je dovelo SDS u određenu vrstu izolacije i gotovo poništilo energiju nastalu nakon pobjede opozicionog kandidata na vanrednim izborima za načelnika opštine Bileća, izgona Kalinića u geto Dodikovih portparola (što je ojačalo Bosića) i potpisivanja koalicionog sporazuma sa PDP i SRS RS.

Da sam ne bi izišao na crtu, Bosić je insistirao da se u Koalicioni ugovor unese odredba da kandidati (Ivanić i Tadić) sami traže podršku od drugih partija. Ivaniću takvo što i odgovara, jer on što obeća ima kapacitet i da ispuni, budući da je šef stranke, dok je Tadić sapleten, i po mišljenje mora ići kod Bosića. Već na prvom testu Tadić je stradao zato što je Čavić tražio razgovor sa gazdom, ne želeći se baviti kanidatom. Tu je priča o velikoj opozocionoj koaliciji i završila, a dalji događaji samo su potvrdili njenu nemogućnost. Ukoliko je Bosić imao namjeru da Tadića predstavi nekompetentnim, uspio je, a uzgred je Čaviću dao otvorenu mogućnost da ga optuži za opstruisanje stvaranja velikog opozionog bloka, što je ovaj i učinio.

NIŠKORIST

Sama takva postavka stvari katastrofalna je, jer se opozicija bavi sama sobom, što Dodiku omogućava da potpuno umrtvi atmosferu i zatomi opravdane kritike za propast ekonomije, socijalnu bijedu i pljačku enormnih razmjera. Kriviti samo Bosića za ovakvo stanje bilo bi neprimjereno, jer ni Čavić nije odolio želji da istraje na promovisanju lične mržnje. Njegovo mahanje svojim kandidatom za predsjednika RS bilo je prihvatljivo dok je to bila politička alatka, kojom se pozivalo na razgovore, ali odluka da isturi kandidata je tuk na utuk i ide u korist Dodiku, ma koliko to lider Demokratske partije pokušavao opravdati Bosićevim autističkim ponašanjem. Izvan svake razumne sumnje je da kandidat DP-a za predsjednika RS neće donijeti nikakvu korist stranci, ali hoće nanijeti štetu Tadiću, što ukazuje na osvetničku, a ne političku dimenziju odnosa. Jedini pravi potez kojim bi Bosića politički nadigrao i istovremeno napravio distancu od Kalinića (otvoreno se stavio u službu Dodikovih interesa), jeste Čavićevo odustajanje od predsjedničke nominacije. (Na kraju krajeva, upravo je Čavić doveo Tadića u SDS, pa bi bio red da svom nekadašnjem favoritu ne reže krila). Međutim, to bi značilo talasanje u stranci, jer oko Čavića se, nažalost, okupila grupa koja ništa ne radi osim što razmatra pozicije na koje bi mogli nakon izbora sjesti. Uz to, dobar dio njih se ponaša kao da su u oktobru unutarstranački, a ne opšti izbori, što dovoljno govori o njihovoj ozbiljnosti. Čavić, koji jedini vuče u DP-u, morao bi takvom ponašanju stati u kraj, da oni ne bi njemu slomili vrat, na vjeki vjekov. U istovjetnoj situaciji je i Bosić, kojeg Banjalučki kritizerski klub (smješten u centrali stranke i blizak Dodikovom privatnom zvonaru Grigoriju) zarad ličnog komoditeta gura u potpuno nepotreban sukob.

Sam Ivanić morao bi se dodatno angažovati na prevazilaženju ovih razika, posebno što mu je dosadašnji (neveliki) rad na tome donio ogromnu korist.