Saradnik Žurnala je sa popularnim Vahom razgovarao o Dinamu, Zdravku Mamiću, prijemu u Zagrebu, Safetu Sušiću, Veležu i „ljudima koji žele da BiH nestane“

Već nekoliko mjeseci ste u centru pažnje ne samo hrvatske nego i bosanskohercegovačke sportske javnosti. Davno ste otišli sa ovih prostora pa me zanima je li vas iznenadio ovaj medijski pritisak?

-Kako da ne! Ja sam se povukao iz ovih krajeva davno, odmah poslije rata. Sam moj dolazak ovdje bio je iznenadan. Nisam mogao vjerovati da ću jednog dana doći ovdje da radim. Desilo se to baš igrom slučaja. Sva ta priča koja se događa oko mene i Dinama je zaista nevjerovatna.

Jeste li se odvikli tih stvari,dizanju nebu pod oblake,brzom spuštanju na zemlju?

-Pritiska ima svugdje. U kojem god ste klubu koji hoće da pobjeđuje konstantno, uvijek postoji neka doza pritiska. Toga ima i na ovim prostorima. Međutim, ja sam se na to već navikao tako da mi je to normalno.

Trenirate klub koji već godinama neuspješno pokušava osigurati evropsko proljeće. U ovom trenutku ste vrlo blizu ostvarenju tog cilja. Šta ste to Vi donijeli novo u Dinamovu svlačionicu ?

-Teško mi je odgovoriti na to pitanje. Vjerovatno sam donio mnoge novine pa sam tako preko noći, kao magičnom rukom, preokrenuo neke stvari u svlačionici. Jer,morate znati, sve što se dešava na terenu, prvo se sredi u svlačionici. Pretpostavljam da je taj moj prvi govor, prva komunikacija koju sam imao sa igračima mnogo uticala. Pogodio sam sa onim što su igrači htjeli čuti pa je od početka stvoreno neophodno povjerenje između mene i igrača. Oni su bili u vrlo kompleksnom, stanju apatije i anksioznosti. Taj prvi govor ih je razbudio, uhvatili su se za moje riječi i vjerovali su mi. Rezultata su dale i neke moje taktičke zamisli, iskustvo i znanje koja sam u tom vrlo kratkom roku mogao da prenesem. Stvorena je jaka veza između mene i igrača i oni to za sada vrlo dobro vraćaju na terenu.

Jesu li igrači bili iznenađeni vašim pristupom u svlačionici i na treninzima, s obzirom na njihova dosadašnja iskustva u karijerama?

-Ja nisam imao puno izbora. Imam iskustva u tim situacija šta treba reći, kako se ponašati i šta raditi. Gdje sam god dolazio, to je prolazilo, ne znam zašto ne bi moglo u Dinamu. Istina, malo me iznenadila brzina oporavka. Ipak, tu je mnogo rada, diskusije, dijaloga, monologa...

Kako vas je primio Zagreb? Bilo je dosta skepse budući da ste prilično otvoreno govorili o vašim iskustvima tokom rata u Mostaru...

-Šta imam kriti kad je sve što sam rekao istina?! Ja se ne stidim svoje prošlosti. Ali, zaista, najviše me ugodno iznenadio prijem koji mi je Zagreb priredio...

Jeste li se bojali kako će te biti primljeni ?

-Pa, kad sam razmišljao o tome, da, malo. Pošto imam specifičan stav o tome svemu što se meni dešavalo u ratu, to je i hrabrost s moje strane da se odlučim na takav potez.

Jeste li se savjetovali s nekim, kako se postaviti,kako se ponašati ?

-U momentu dok sam razgovarao sa ljudima iz Dinama, puno toga se promjenilo u samo tri-četiri dana. Iz Zagreba sam od svih medija dobijao pozive, poruke da dođem, da me trebaju... Iznenadilo me to što su me neki novinari koje znam ali i oni koje nikad nisam sreo zvali i tražili da dođem. To mi je dalo tako pozitivan naboj da je to nevjerovatno. I ta publika, navijači..., drugu, treću utakmicu oni već skandiraju moje ime. Čak su mi u prvoj utakmici u Koprivnici protiv Slaven Belupa aplaudirali, iako su mi prije toga rekli kako je ovdje Dinamo uvijek bio izviždan. Nešto se strašno pozitivno događa jer sam ja izvanredno primljen svugdje, od igrača, od uprave, svih tih ljudi, navijača, građana Zagreba, Hrvatske, to je nešto nevjerovatno. Postao sam medijska ličnost koja..., ja kad otvorim novine nema gdje nema moje izjave. Vidio sam da je to previše pa sam malo stopirao, manje me ima. Mene je stvarno stid, kad god otvorim novine, moja slika. Sreća je pa ne pratim mnogo medije jer što je previše, previše je. S druge strane, znam taj osjećaj jer mi se tako nešto dogodilo u Parizu. Prva godina super, druga kad je krenula lošije onda su jedan list i neki ljudi oko njega organizovano krenuli da ruše Vahu, da se uništi sve ono što se izgradilo. Prema tome, znam ja i drugu stranu medalje.

Za sada dva jaka karaktera uspješno funkcioniraju – mislim da Vas i neformalnog gazdu kluba Zdravka Mamića. Jeste li zadovoljni saradnjom? Je li recept za uspjeh nepetljanje u tuđe poslove?

-Između ljudi se uvijek nađe zajednička riječ, kad ljudi hoće da sarađuju i pobjeđuju. Ljudi koji nemaju razumijevanja, ne trebaju zajedno ni raditi. Mnogi su me pitali o našoj saradnji. Mamić ima svoj dio posla, svoj način rukovođenja, on je odgovoran za funkcionisanje kluba. Ja imam svoja zaduženja, moja je svlačionica, moji su igrači i moj je rezultat. Znate da je jedino mjerilo mog uspjeha rezultat. Za sada sve funkcioniše odlično ali morate znati da je to još krhko, da smo mi tek na početku.

Pretpostavljam da sada kada ste u Hrvatskoj pratite nešto više i dešavanja u regionu, Bosni i Hercegovini i Srbiji...

- Ne pratim. Vrlo malo vremena imam za bilo šta drugo osim za pripremu utakmica koje slijede. Zaista ih je bilo mnogo u posljednje vrijeme da ne znam ništa šta se okolo dešava. Ako će te vjerovati, od mog dolaska u Zagreb pa do danas ja nisam prošetao gradom. Jednom, samo jednom sam otišao do Trga bana Josipa Jelačića i to na zahtjev francuskih novinara koji su došli u Zagreb.To je sve što sam vidio u Zagrebu.

Ipak, stignete barem pogledati nastupe reprezentacije BiH. Kako vi komentarišete rezultate u kvalifikacijama? Dosta se govorilo o tome ima li Safet Sušić snage, znanja, autoriteta voditi ovu selekciju?

-Pratim reprezentaciju, gledao sam neke utakmice. Ma, mnogi ovdje žele nešto polemisati, kritikovati, reći. Safet Sušić je moj prijatelj, veliki sportista. Treba ga pustiti da radi posao na miru. Nije sve do njega. Mora imati podršku od sviju, bez toga nema ništa.

Imamo li kvalitetu među reprezentativcima da možemo reći da pripadamo selekcijama koje bi trebale igrati Evropsko prvenstvo?

-Kvalitet posjedujemo. Imamo kvalitetne igrače. Ali imati kvalitetne igrače i ekipu nije isto, to su dvije različite stvari. E, Sušić je zadužen da napravi ekipu. Mi imamo kvalitetu da napravimo jedan pozitivan rezultat. Ali mora se stvoriti atmosfera.

Kad se spominjao bilo kakav vaš angažman u reprezentaciji, rekli ste da ne razmišljate ni o čemu dok u Savezu presuđuje nacionalnost a ne kvalitet. Danas nam oko vrata stoji omča i kako sada stvari stoje u martu naredne godine će naš Savez biti suspendovan zbog neusvajanja inoviranog Statuta.

-Ma to nikako ne mogu da razumijem oko Statuta. Ono što vidim i što je prilično jasno jeste da neki ljudi u BiH žele da ova država nestane, da je nema nikako. Sport je ono što spaja ljude a u ovoj zemlji postoje ljudi koji će sve učiniti da se ljudi ne zbliže. Žele prikazati Evropi i svijetu da se mi ne možemo dogovoriti ni oko čega i najsretniji bi bili da nas suspenduju. UEFA i FIFA moraju biti obazrivi i mislim da prije svega moraju suspendovati te ljude koji ne žele napredak nogometa u BiH. Bez obzira na sve, i mog dolazak u Zagreb, s obzirom da sve ono što sam proživio u ratu u Mostaru, na neki način je pokazatelj da i ja želim da se ljudi zbližavaju, da rade i da funkcinišu zajedno.

Za kraj, ne mogu da vas ne pitam za komentar položaja na tabeli mostarskih premijerligaša, Zrinjskog i Veleža. Samo je Drina iz Zvornika ispod njih. Dotakli su samo dno.

- Da, znam, vidio sam. Ah, čuj..., ne znam puno o stanju u Zrinjskom, znam o Veležu. Ali, teško stanje u Veležu je već godinama, nije od juče. Ja sam pomagao godinama..., a kako bi pomogao nego novcem. Međutim, ove godine prvi put nisam pomogao finansijski jer sam se malo razočarao u te ljudi koji su oko kluba. Mnogo je ljudi koji dole sjede, ispijaju kafe i čekaju kada će im neko dati novac za klub. Tako se ne pravi klub, tako se ne izlazi iz krize. Ja ću i ubuduće pomagati klub, Velež je zauvijek moj klub i ja to nikada neću zaboraviti. Ali, želim da se ti ljudi malo preispitaju i shvate da se na drugim temeljima mora graditi budućnost kluba. Inače, sva ta priča oko Veleža i njegovog stadiona pod Bijelim brijegom me prilično nervira i samo se nasekiram kad pričam o njoj. Ako je taj grad oduzeo Veležu stadion, ili općina ili kanton..., ne znam ko već..., pa neka im onda napravi novi stadion. Vidio sam da je tu previše politike i zato sam se odmakao od svega toga.

(zurnal.info)

Mostarski nogometni premijerligaši Zrinjski i Velež nalaze se u rezultatskoj ali i svakoj drugoj krizi u kojoj odavno nisu bili. Velež je uspio nanizati osam (?!) uzastopnih poraza dok je Zrinjski doživio peti poraz zaredom u Premijer ligi

Jedan od najvećih gradova u Bosni i Hercegovini posljednjih 20-tak godina ima dva nogometna kluba u najjačem rangu. Uz nekoliko simbola koje ima Mostar, Velež je već decenijama prepoznatljiv brand ne samo u državi nego i van njenih granica. Danas je od tog kluba ostalo samo ime. Velež više ne igra pod Bijelim brijegom, u klubu više nisu proslavljena imena, a „zelene grane“ ni na pomolu.

Zrinjski je posljednja dva desetljeća, od obnove rada ovog kluba, u punom boljem položaju od Veleža. Mnogo je razloga za to, no jedan od najbitnijih je taj što je iza ovog kluba, finansijski, stajao hercegovački privredni gigant Aluminij. Novca je, međutim, svake godine sve manje. Entuzijasta pogotovo.

PORAZ DO PORAZA

Nakon trinaest odigranih kola Premijer lige ove sezone, Zrinjski i Velež se nalaze na samom dnu tabele. Iza njih je samo zvornička Drina. Rođeni su tek prije nekoliko dana okončali negativnu seriju koju ne pamte ni najstariji simpatizeri ovog kluba. Puna dva mjeseca, igrači Veleža su bilježili poraz za porazom. Redom su ih pobjeđivali Zvijezda, Travnik, Željezničar, Leotar, Široki b

Brijeg, Drina i Sloboda. Zrinjski je u malo boljoj poziciji. Plemići su upisali pet uzastopnih poraza, od Olimpica, Zvijezde, Travnika, Željezničara i Leotara.

Oni koji prate zbivanja u mostarskim klubovima kažu da je ovakva kriza bila neminovna. I što je još gore, predviđaju joj produbljenje.

-Bio sam u Veležu i kao igrač i kao trener ali mislim da nikada ovakva situacija u klubu nije bila kao što je danas. Stanje je katastrofalno, u svakom smislu. Ljudi koji se godinama vrte oko Veleža uspjeli su iznevjeriti povjerenje mnogih i danas nažalost od ovog kluba mnogi okreću leđa. Igračke kvalitete nema, a kako će je i biti kada se ne ulaže u omladinski pogon. Nekad je ovaj klub imao najjaču omladinsku školu iz koje su dolazili igrači za prvi tim. Gdje su oni danas? Pitam se da li to neko svjesno želi urušiti Velež? Družim se sa svojim prijateljima kojima je Velež u krvi i koji često znaju zaplakati, ali bukvalno, pitajući se da li može gore i niže. Bojim se da može. Bojim se da ukoliko Velež ispadne iz Premijer lige ove sezone, ne da neće uskoro uslijediti povratak nego da će uslijediti gašenje kluba – kaže za Žurnal Nusret Čerkić Dajdža, 60-tih godina prošlog vijeka standardni prvotimac rođenih.

Njegov saigrač u Veležu u to vrijeme bio je još jedan legendardni bivši nogometaš, Franjo Džidić. Popularni Franja posljednjih nekoliko godina najviše pažnje poklanja omladinskom pogonu Zrinjskog, a u novijoj istoriji ostat će upamćen kao trener koji je prije pet godina predvodio Zrinjski do prve titule prvaka Bosne i Hercegovine.

-Činjenica jeste da su mostarski premijerligaši u evidentnoj krizi. Mostar je uvijek bio poznat po proizvodnji vlastitog kadra. Posljednjih godina, dok je bilo moći, odnosno novca, kupovali su se igrači koji su tu dolazili sezonu-dvije i onda napuštali klub. Svake godine se mijenjao tim. Iz Zrinjskog je pred ovu sezonu otišlo sedam-osam igrača, nisu se našle adekvatne zamjene. A standardna ekipa puno znači, kada imate iste igrače na okupu nekoliko sezona onda je mnogo lakše stvarati rezultat – ističe Džidić.

VELEŽ + ZRINJSKI = BRANITELJ

I Čerkić i Džidić imaju jedinstven odgovor na pitanje kako naprijed, kako podići igračku kvalitetu.

-Jedini lijek za bosanskohercegovački, u ovom slučaju za mostarski nogomet je iznimna pažnja prema omladinskog nogometu. U bivšoj Jugoslaviji je Bosna i Hercegovina bila najjača Republika po proizvodnji mladih igrača. Velež je prije rata u prvoj ekipi uglavnom imao igrače iz vlastitog pogona i finansirao se upravo transferima svojih igrača. Živjelo se od prodaje igrača. Danas je potpuno drugačija situacija – priznaje Džidić.

Da je Zrinjski još uvijek u prednosti u odnosu na Velež pokazuje i odnos snaga u omladinskom pogonu. U kadetskoj konkurenciji, Zrinjski je u vrhu a Velež na dnu tabele. Juniori Zrinjskog su najbolji u ligi, a nedavno su u gradskom derbiju savladali vršnjake Veleža čak 7:0!

-Znam otići i na utakmice ostalih klubova u Mostaru. Nekoliko puta sam bio na utakmicama Branitelja, ne samo prvog tima nego i omladinskih pogona. Pa da vidite samo kakve uslove imaju ta djeca, kako samo pametnu politiku vodi taj klub. A gdje je Velež? Bolje da ne znate u kakvim uslovima treniraju ta djeca...– ogorčeno priča Čerkić.

Upravo je Branitelj kojeg spominje Čerkić svojevrstan fenomen. Ekipa koja je najugodnije iznenađenje ovogodišnjeg izdanja KUP-a BiH, član je Druge lige Jug. Trenutno su vodeći na tabeli i najozbiljniji kandidat da se već naredne sezone plasiraju u viši rang takmičenja, Prvu ligu Federacije. Ono što je odlika ovog tima je da je sastavljen od igrača koji su na početku svojih karijera prošli omladinske škole Veleža i Zrinjskog.

-Dosta je naših igrača poniklo u Veležu ili Zrinjskom. Iz Veleža su ovdje Bebanić, Kajan i Eminović, iz Zrinjskog Dragičević, Zadro, Delić, Slišković, Ferenc i Jurić – kaže nam trener Branitelja Slaven Musa, i sam na početku karijere igrač Veleža, kasnije kapiten Zrinjskog.

I tako, dok Velež i Zrinjski slažu ekipe koje se složiti ne mogu, pritom tonući na tabeli sve dublje i dublje, niželigaš iz predgrađa pobuđuje sve veći interes, ne samo mostarske nego i šire javnosti.

U MODI JE RUKOMET

Zbog klupske politike s kojom se ne slažu, navijača Veleža, popularnih Red Army, na tribinama stadiona u Vrapčićima nema još od prošle sezone. I oni najzagriženiji koji su Veležu pružali podršku u najtežim trenucima danas više ne dolaze na utakmice. Kažu, tako će biti sve dok ne vide organizacijske promjene u klubu i želju da se stvari postave na zdrave temelje. Do tog trenutka, Red Army će podržavati one za koje smatraju da su na pravom putu. A u ovom trenutku, u Mostaru je u modi rukomet. Red Army, vrlo bučno, svaku utakmicu sa tribina bodri rukometaše Veleža koji su članovi Prve lige Federacije - Jug.

(zurnal.info)

Jedna zvijezda je zasjala punim sjajem, a drugu smo prvi put u našim životima gledali kako posustaje i gubi moć

INTERNAZIONALE - TOTTENHAM

Moglo je biti i 7-8 golova razlike za Inter u prvom poluvremenu. Upravo je to poluvrijeme pokazalo sve veću razliku među top 10 klubova i onih ostalih, unatoč tome što i londonski pijetlovi spadaju u rang bogatijih. Naprosto, kako godine odmiču tako je sve teže, čak i za te bogate zapadnjačke klubove, da pariraju onim najvećima. Da se Inter nije opustio u drugom poluvremenu tko zna s koliko golova u mreži bi se Tottenham vratio u London.

Ipak, bila je to noć u kojoj je prst sudbine nježno dotaknuo Garetha Balea i dao mu priliku da se pretvori u glavnog aktera utakmice. Ludi Velšanin je gazio desnu stranu odbrane Intera i njihovu pobjedu smanjio na podnošljivih 4:3. Upravo na tom boku se odigravala velika nogometna drama. Jedna zvijezda je zasjala punim sjajem, a drugu smo prvi put u našim životima gledali kako posustaje i gubi moć. Riječ je naravno o već legendarnom kapetanu Intera Javieru Zanettiju. Bale je naprosto u jednom trenutku shvatio da je mlađi, brži i jači od Zanettija te potpuno izgubio respekt, koji je imao u prvoj polovici utakmice. Kad je to shvatio jednostavno je gazio po boku bez previše problema. Pogledajte smo prvi Baleov gol.

DERBI

Nekoliko je teorija o tome kako se ova riječ počela koristiti kako bi označila posebno važnu utakmicu. Jedna od njih kaže kako su stanovnici Liverpoola prvi u svijetu tako nazivali meč između Evertona i Liverpoola. Naime, njihove stadione razdvajao je Stanley Park, koji je bio u vlasništvu Vojvode od Derbya.

Derbi ovog kola igran je u Madridu. Na pozornicu su izašli igrači dva velika europska kluba. S jedne strane je stajala mlada i poletna momčad Real Madrida, a s druge milanski starački dom. Upravo je tako izgledala utakmica. Iskustvo ovdje nije moglo pomoći igračima Milana. Moć, koju posjeduje ekipa Reala naprosto je bila previše za njih. A ta moć još uvijek nije dosegla svoj puni potencijal i moram priznati, iako nisam fan Reala, da ih jedva čekam vidjeti za pola godine i godinu kad sve stvari u tom timu legnu na svoje mjesto.

KAZANJ

Glavni grad autonomne pokrajine Tatarstan osnovan je 1005. godine. Danas broji preko milijun stanovnika i centar je Islamske religije u Rusiji. Ovaj grad je i dom nogometnom timu Rubin, koji je protekle dvije godine bio prvak Rusije. To je ekipa, koja je u prošloj sezoni jedina, osim Intera, zadala probleme velikoj Barceloni, a igra slučaja htjela je da i ove godine ova dva tima završe u istoj skupini Lige prvaka. To što nisu uspjeli pobjediti slavni atenski Panathinaikos je puka nesreća. Cijelu utakmicu u Ateni su dominirali i stvorili puno više šansi od svog protivnika. Na koncu to im je bilo dovoljno tek za 1 bod. No, i ovaj klub je primjer koji pokazuje da će ruski klupski nogomet u nadolazećim godinama biti sve konkurentniji timovima iz Zapadne Europe.

MŠK ŽILINA

Klub našeg Admira Vladavića je potpuni outsider u Ligi prvaka. Zadnjih nekoliko godina redovito su prisutni na euro sceni. Primjer je to uspješnih Platinijevih reformi, koje su omogućile i malim istočnoeuropskim klubovima da igraju Ligu prvaka. Klub je osnovan 1908. godine i dolazi iz istoimenog grada na sjeveru Slovačke. Grad ima nešto manje stanovnika od Mostara, a povijest naseljenosti gradskog područja seže još u kameno doba.

EDUARDO

Sudbina je htjela da već pri prvom povratku na Emirates zabije gol svom bivšem klubu. Bio je to vrlo emotivan događaj za sve nogometne zaljubljenike. Pogotovo one koji prate sudbinu ovog hrvatskog Brazilca. Edurado nije slavio gol, a standing ovations je dobio od domaće publike, koja, očito, neizmjerno voli ovog simpatičnog momka. Arsenalovi fanovi su pokazali za čim sve imamo žaliti mi, koji smo ogrezli u mržnju i nepoštovanje. Za razumom prije svega.

4. KOLO

Četvrto kolo donosi uzvratne mečeve trećeg kola i konačni rasplet nekih grupa. Već za dva tjedna znat ćemo imena nekih sudionika KO faze Lige prvaka. Cirkus putuje dalje. Zaobilazi nas u širokom luku.

Polako se, evo, bliži vaša godišnjica na klupi naše nogometne reprezentacije, a ja u proteklom periodu Nisam vidio ni T od trenerske kvalitete koju (ne)posjedujete. Odmah ću vas napomenuti da ono što ste učinili tokom igračke karijere ni malo ne utiče na ono što u ovom trenutku želim „izbaciti iz sebe“. Jer, ovako više ne ide.

Da se razumijemo – odigrati neriješeno 1:1 u Tirani protiv Albanije je neuspjeh! Da, neuspjeh. Bez obzira što se i Vi i ja slažemo da mi nismo svjetski prvaci, kako rekoste. Vrlo dobro znate sve parametre koji će vam reći da smo mi neuporedivo kvalitetnija ekipa od crveno-crnih. Još kad sam na terenu vidio kakvog protivnika imamo, moja konstatacija da smo morali pobjediti dobija na težini. Nasuprot Rahimiću, Pjaniću, Medunjaninu i Džeki bili su, čast izuzecima, prosječni igrači koji izuzev želje da nešto učine, nemaju kvalitet da to realiziraju. Sve ono što su Albanci uradili, uspjeli su zahvaljući grešakama naših veznih i odbrambenih igrača.

Ni ovaj put nemate šta zamjeriti igračima?! Ja imam svašta, ali ne bih da se petljam u vaš posao. Isto onako kao što ne želim da se vi miješate u naš novinarski posao. Nisam od ljudi koji smatraju da se svađom, galamom i demonstracijom sile može riješiti bilo kakav problem. Ali, vi očito nemate toliko nužnu trenersku karizmu da neke stvari unutar tima riješite na adekvatan način. Jer, ne može se desiti da se u selekciji ne zna ko je zadužen za šta na terenu.

Zaobilazite istinu, selektore, kad tvrdite da niste govorili igračima da se povuku i čuvaju neriješen rezultat. Svojim očima, istina u nevjerici kao i Misimović kojem ste se obraćali, gledao sam kako 15-tak minuta prije kraja utakmice a onda i opet nekoliko minuta kasnije, gestikulirate kako je 1:1 dobar rezultat i da se do kraja pažnja obrati samo na odbranu gola. Pokušavate naći adekvatne riječi pa kažete „nisam tražio da se igrači povuku nego da neki ostanu nazad“. To bi se u narodu reklo, oprostite na izrazu, nije govno nego se pas posro'. A sve to činite u periodu između dvije pogođene prečke Pjanića i jasno izražene želje da reprezentativci krenu prema golu Albanije i zabiju taj drugi gol.

I umjesto da u tom periodu izvadite iz igre Džeku i uvedete Muslimovića (gluho bilo da igramo sa tri napadača), vi pravite taktičku izmjenu u posljednjim trenucima kako bi dobili na vremenu i sačuvali neriješen rezultat! Zašto niste dali šansu napadaču PAOK-a, barem posljednjih 10-tak minuta, to samo vi znate. Reći da Muslimović nije potpuno spreman je selektore, opet, zaobilaženje istine. Znate to i Vi ali i kompletna sportska javnost kojoj nije uredu mazati oči.

I,dobro, šta sad?! Čekat ćemo, kao, kraj marta i utakmicu sa Rumunijom da vidimo gdje smo i šta smo. A već sad znamo da nam atmosfera u timu nije dobra. Već sada znamo da, bez obzira kakvu kvalitetu igrača posjedujemo, sa ovakvim pristupom nismo nigdje prispjeli. A vi nam i dalje tvrdite da ništa nije izgubljeno i da ima još mnogo bodova u igri i da još možemo do Evropskog prvenstva i da...

(zurnal.info)

ALBANIJA

Sasvim prosječna ekipa. Nije baš jasno kako su pobjedili Rumunje u gostima. Ima tu puno htijenja, ali kvalitete je malo. Jedna je to od ekipa, kojima je trener najjača karika. Moramo istaknuti jedinog ozbiljnog igrača Lorika Canu i nekoliko tipično balkanskih španera poput Bogdanija i Bulkua. Igraju izrazito prljavo, a vole se valjati po terenu svaki put kad im se protivnik približi. To, katkad, izgleda prilično smiješno. No, ostaje dojam, da je riječ o ekipi, koja svakom može zakuhati kašu ako im se potrefi dan. Za izbornika imaju jednog od rijetkih trenera, kojeg svi navijači, gdje god da je radio, obožavaju. Riječ je o Josipu Kužeu, koji je par dana prije utakmice doživio moždani udar. Poželimo mu brz oporavak. (A kad već govorimo o tome, brz oporavak želimo i legendarnom letećem mostarcu, Enveru Mariću. Mara, ne daj se!)

PRVO

Možda i najsolodnije poluvrijeme, koje smo odigrali pod Sušićem. Konačno nam se ukazao Haris Medunjanin. Ne znam točno razlog, ali to je igrač, koji mi se izrazito sviđa. Ima finu, mekanu loptu i precizan udarac te sjajan pregled igre. Ovdje je i defenzivno odigrao sjajno. Pored njega možemo ustvrditi da je Mensur Mujdža definitivno veliki dobitak. Ali, imamo mi i delegate za specijalnu školu, riječ je, naravno o Kenanu Hasagiću, za kojeg mi nika dneće biti jasno kako je dospio u reprezentaciju. U jednoj utakmici Keno vam skrati život za nekoliko godina svojim izlascima s gola. Drugi takav delegat je Adnan Mravac. Igrao je solidno i onda napravio totalnu budalaštinu. A obzirom da je ranije uglavnom igrao katastrofalno nije mi jasno zašto ga još uvijek pozivaju i zbog čega svi redovito šikaniraju pouzdanog Sanela Jahića. Opći dojam je da smo odigrali skroz solidno prvo poluvrijeme. Miske je konačno došao na tekmu. Pjanić je sve bolji. Džeko konkretniji nego u ranijim utakmicama, a posebno mi je drago da je poentirao čvojek, kojeg navijači redovito podtcjenjuju. Naravno, govorim o Vedadu Ibiševiću, čiji mi je mangupluk uvijek bio simpatičan.

DRUGO

Mijenjati dva igrača odmah na startu drugog poluvremena, pa makar mijenjao i magareću klupu, je pomalo sumanuto. Uzeti sam sebi prostor za manevar cijelih 45 minuta može samo Pape Sušić. Stisli su Albanci, ali nekonkretno. Ipak, još uvijek zabrinjava panika koju iskazujemo čim nas protivnik stisne. Sve što su Albanci imali kaša je koju smo si mi sami zakuhali. Albanci su stisli, ali mi smo izredali nekoliko prilika i neopisiva je šteta da Pjanićevi slobodnjaci nisu ušli pod prečku.

Koncentracija je svima popustila. Miske je u mislima napustio teren po tko zna koji put u proteklih godinu dana.

Naprosto, kad si očito bolji, moraš nastupiti autoritativno i dobiti utakmicu, a mi to nikako nismo u stanju. Uvijek moramo čekati prekide. A izgledni prekidi dolaze kad napadaš u valovima što mi u drugom poluvremenu nismo radili. A to, kako je igrao Lorik Cana treba biti primjer svim albanskim i našim reprezentativcima. Igrao je, jednostavno, kapetanski. Ozlijedio se, ali je nastavio utakmicu. I bio na svakoj lopti prije naših napadača.

Sušićeva genijalnost se ukazuje u 90. minuti kad konačno odlučuje uzeti svar u svoje ruke. Bravo, Pape! Još jednom je sebi ufrštuljio nešto što je samo njemu poznato, a vjerovatno trenutno ni sam ne zna što je s tom posljednjom izmjenom htio napraviti. Možda prekinuti ritam naše igre?

OK, nismo imali sreće, ali do kada ćemo se vaditi na sreću? Do kada? Kad ćemo dobijati utakmice protiv objektivno slabijih protivnika bez da proklinjemo sudbinu?

KOMENTAR TEKME

Velid Spaho: „Konačno je i Sušić pokazao emocije!“

Stvarno, bilo je to jedno od čuda. Kad smo dali gol Sušić je mahnito poskočio. Bio je to prvi put da smo ga vidjeli da instiktivno reagira. Tko zna što još možemo očekivati od njega. Izmjene u 92. u situaciji kad gubimo, a napadamo? Je li to zabava na Papetov način, cirkus koji sam priželjkivao? Ako jeste, hvala mu. Sami smo sebi uzeli dva boda u trenutku kad čak i Luksembrug uzme bod Bjelorusima. A, ništa, bože moj, patnja se nastavlja. S ovoliko crnih rupa u igri ničemu osim patnje ne možemo se ni nadati.

(zurnal.info)

Pape i Ćiro su dva dijametralno suprotna trenerska lika. U čemu se razlikuju i koji lik se bolje uklapa u našu svakodnevnu depresiju

Bosna i Hercegovina za nekoliko dana igra kvalifikacijsku utakmicu sa Albanijom. Dok su ekipe na pripremama, odlučili smo napraviti usporedbu bivšeg i sadašnjeg selektora Bosne i Hercegovine, jer tu po mnogima leži ključ problema naše repke. Nakon što smo na papir stavili nekoliko osnovnih karakteristika Mirislava Blaževića i Safeta Sušića postaje očito da smo po tko zna koji put pali s konja na magarca i to u situaciji kad imamo ekipu koja bi trebala napredovati i biti bolja iz utakmice u utakmicu.

Igrački kadar je otprilike isti, ali neke stvari su očito bitno drugačije. Što je to što razlikuje iste igrače od jedne do druge trenerske ere možemo razlučiti kad seciramo dva dijametralno suprotna trenerska lika i djela.

IGRAČKA KARIJERA:

Tu ne treba puno pisati niti ponaosob analizirati igrački učinak dvije nogometne legende. Pape i Ćiro, kao igrači, ne mogu stati u istu rečenicu. U ovom segmentu Sušić je daleko iznad Ćirohita.

KARAKTER:

Ćiro: Tvrdoglav. Egoističan, ali na pozitivan način. Uvijek se uspijeva nametnuti kao glavni lik u svakom medijskom istupu. Podiže halabuku i graju. U stanju inscenirati incident kako bi postigao neke stvari i naelektrizirao atmosferu. Upliće se u sve živo. Naprosto, Ćiro je rođeni šoumen. O čemu god da govori njegove riječi i osebujno ponašanje izazivaju pažnju. Kud Ćiro prođe tu trava ne raste, ali obično ostaju salve smijeha ili, u najmanju ruku, dugačke medijske analize. Majstor za PR. Zna se uvući kad treba i kome treba kako bi postigao cilj. Jedino takav klaun je u stanju jedan dan podržavati Šuškovu politku spram BiH, a sutra se toliko uvući pod kožu BiH javnosti da svi zaborave na ono što je podržavao.

Pape: Tvrdoglav. Egoističan, ali na loš način. Zatvoren je u sebe. Djeluje mrzovoljno. Često i utučeno. Izgleda kao rođeni depresivac. Čini se da ne može pokrenuti ni nov Mercedes, a kamoli cijeli nogometni tim. Drži se po strani. S novinarima komunicira s visoka kao sa nekog trona. Ne čini se svjestan svoje odgovornosti spram medija. Izgleda je umislio da je njegov autoritet neupitan, a zbog čega je to tako poznato je samo njemu. Arogancija je Papetu pokriće za nedostatak samopouzdanja.

Zaključak: Meni su, iskreno, obojica antipatični. Svatko zbog određenog razloga. Obojica su izrazito iritantni. Ali, dok sa Ćirom nikad nije dosadno, s Papetom smo osuđeni na mrzovolju i utučenost.

TRENERSKO ISKUSTVO:

E, sad, ni ovdje Pape i Ćiro ne mogu u istu rečenicu. S tim da je ovdje Ćiro u velikoj, nedostižnoj prednosti. Da radi još stotinjak godina, Sušić, uglavnom zbog svog karaktera, ne može dostići Ćiru, koji je trenirao ekipe skoro na svim kontinentima.

MOTIVACIJA:

Ovaj segment je bitno određen karakterom. Ćiro je majstor nogometne motivacije. Čovjek koji zakuha takav cirkus da je u stanju potaknuti općenarodni optimizam čak i jednoj izrazito depresivnoj okolini kao što je BiH. Sušić, s druge strane, djeluje kao savršen djelić depresivnog BH goblena i kao takav teško da može natjerati igrače i da ručaju. Čovjek širi melankoliju i unaprijed upisuje poraze. Ne posjeduje moć ćirine „galvanizacije“. Dok je Ćiro bio selektor o utakmicama BH se pričalo i u Hrvatskoj i u Srbiji, jer je ovaj uvijek bio vrlo slikovit i samim tim interesantan medijima. Sa Sušićem kao selektorom čak i ljudi u BiH zaborave da se uskoro igra utakmica reprezentacije, a i medije treba na to podsjećati, jer svi izbjegavaju depresivno društvo. Jedna od glavnih značajki nogometa trebala bi biti zabava, a sa Sušićem to sigurno ne možemo imati. Ćiro napravi spektakl i od utakmice sa Estonijom, a pod Sušićem Koševo ne može napuniti ni Francuska. Ljudi mu naprosto ne vjeruju.

TAKTIKA:

Ćiri ide u prilog ogromna motivacijska moć i trenersko iskustvo. Ali, njegova tvrdoglavost redovito mu je dolazila glave. Sušić pak nema dovoljno samopouzdanja da bi sam slijedio vlastite zamisli, a kamoli da uvjeri igrače da trebaju igrati ono što im on kaže. Po meni, ni jedan ni drugi nisu neki taktički genijalci, ali ipak Ćiro je i ovdje koplje iznad Papeta, ako ništa drugo, makar je siguran u ono što misli i govori igračima.

SUMA SUMMARUM:

Teško da bi se napredak naše reprezentacije nastavio i da je Ćiro ostao selektor. No, makar bi i dalje oko reprezentacije bio show. Njegovom naslijeđu trebala je prava nadgradnja. On je ostavio iza sebe dobru atmosferu i sve preduvjete da ekipa nastavi s napretkom. Ono što je trebalo našoj repki jeste pravi trenerski stručnjak, koji bi taktičku razinu igre i disciplinu odveo na novi nivo, a istovremeno uspijevao održati nivo motiviranosti igrača, a i navijača. No, mi umjesto tog nekog (Aca Ristić, Vahid Halilhodžić isl.), za selektora postavljamo Safeta Papeta Sušića, koji je, realno gledano, trenerski tutkum. Niti je taktički genij, niti motivator. Pape je tek jedno veliko igračko ime, koje arči svoj igrački kredit trenerskim zabludama. Od ekipe u koju se vjeruje Pape je, za tili čas, napravio ekipu, koja nas dodatno baca u depru.

Nikad nisam vjerovao da ću ovo napisati, ali žalim za Ćirom, prije svega za optimizmom, koji je sijao oko sebe kao pijani knez dukate. A sad, kad ponovno trehnemo o dno i propustimo još jedan nogometni vlak, pitam se tko će nas onda vaditi iz govana? Rješenje je samo jedno, ali to rješenje stanuje u Zagrebu i sumnjam da će podići dupe da bi teško stečeni ugled i znanje protraćio u bosanskohercegovačkoj nogometnoj močvari.

(zurnal.info)

Ima dosta simbolike u nogomentnom susretu Bosne i Hercegovine i Albanije: Abanija je 1995. bila naš prvi zvanični protivnik, a ako se u Savezu i dalje budu pravili pametni možda i posljednji; Albanci su bili u nemilosti FIFA-e i UEFA-e i proveli mjesec i po u suspenziji, i mi i oni smo decenijama daleko od Evropske unije... Jednostavno rečeno: duel gubitnika

Nogometna reprezentacija Bosne i Hercegovine u petak igra treći susret kvalifikacija za odlazak na Evropsko prvenstvo, a ujedno i posljednji u 2010.godini. Koliko su nam Ukrajina i Poljska daleko ili blizu, znat ćemo nakon što naši reprezentativci odigraju meč u Tirani protiv Albanije.

S ALBANIJOM SVE POČINJE...

Albanija je bila prva zemlja s kojom je nogometna reprezentacija BiH odigrala i prvi prijateljski, ali i zvanični međunarodni susret. Prvu utakmicu smo odigrali posljednjeg dana mjeseca novembra 1995. godine. Na istom stadionu, gdje ćemo i u petak odigrati utakmicu (Qemal Stafa), bilo je tada 2:0 za domaćina. Zanimljivo je podsjetiti se na ekipu koju je tada izveo selektor Fuad Muzurović : Pintol, Musić, Duro, Konjić, Begić, N.Fazlagić ('80 S.Fazlagić), Džafić, Demirović, Musemić ('46 Osmanović), Hrnjić, Turković. Još jedan podatak je zanimljiv za nogometnu selekciju Albanije. Oni su svoju prvu zvaničnu utakmicu odigrali protiv tadašnje reprezentacije Jugoslavije. Ovih dana navršavaju se pune 64 godine od tog meča (07.10.1946)

...MOŽDA I ZAVRŠI

Izgubimo li u Albaniji, izgubili smo šansu da se nađemo na narednom Evropskom prvenstvu. To nisu paušalne ocjene subjektivnih BH Fanaticosa nego su ovu konstataciju ovih dana spremni potpisati mnogi u našem stručnom štabu i samoj selekciji. A i mi. Nakon što smo olako prosuli bodove protiv Francuske, ne ostaje nam ništa drugo nego na pravom mjestu pokazati da li smo spremni da najveće domete. Jer, pobjediti Albaniju, da se odmah razumijemo, neće biti nimalo lako. Znaju to najbolje Šveđani, Danci i Portugalci. U prošlim kvalifikacijama, Švedska i Danska su u Tirani uzele samo bod, Portugal je također na svom terenu sa Albanijom igrao neriješeno.

EUFORIJA

Džeku, Misimovića, Spahića, Hasagića i ostale u Tirani čeka euforija. Ništa na šta ovi momci nisu navikli, ali u Albaniji nas čeka posebno naoštren protivnik. Nije ni čuditi što kompletna nacija jedva čeka susret. Albanci su u sjajnoj seriji. Vjerovali ili ne, naš naredni protivnik ne zna za poraz već godinu dana! Nisu to sad bili neki vrhunski protivnici ali su u sedam susreta zabilježili pet pobjeda i dva remija. Pobijedili su u prijateljskim susretima Sjevernu Irsku (1:0), Crnu Goru (0:1), Andoru (1:0), Uzbekistan (1:0) i u kvalifikacijama Luksemburg (1:0), te remizirali na gostovanjima kod Estonije (0:0) i Rumunije (1:1).

S KIM IMAMO POSLA

Najpoznatije ime reprezentacije Albanije je njihov kapiten i saigrač našeg Zvjezdana Misimovića u Galatasarayu, 27-godišnji Lorik Cana. Defanzivni vezni igrač je pravi vođa ekipe. Dokazao je to, ne samo u nacionalnom timu, nego igrajući za francuske klubove PSG i Olympique Marseille. Bitan igrač u veznom redu Albanije je i Ervin Skela. Najbolji dokaz tome je da je selektor Kuže stavio na spisak ovog 34-godišnjaka, iako je još uvijek bez kluba. U napadu će posebno trebati paziti na Erjona Bogdanija. Jedan je od najiskusnijih igrača. Ima 33 godine i postigao je najviše golova za reprezentaciju – 12. Nakon brojnih klubova u Italiji (Reggina, Salernitana, Verona, Siena, Chievo, Livorno) ovog ljeta je stigao u Cesenu. Posebno je opasan u skoku. Visok je 191 centimetar. Svojevremeno su ga iz košarkaškog prekomandovali u nogometni klub.

SUSPENZIJA

Članovi Predsjedništva NS BiH bi posjetu Albaniji trebali iskoristiti za razgovor sa svojim partnerima u nogometnom Savezu te zemlje. Zašto? Pa zato što se ovaj Savez prije samo dvije godine našao na udaru UEFA-e i FIFA-e i bio suspendovan. I Albanci su se pravili ludi i pokušavali da ne usklade Statut Saveza sa statutima ostalih članica. Naravno, učinili su to nakon 46 dana suspenzije. UEFA je ovih dana troglavom Predsjedništvu dala „još koji mjesec fore“. A onda...

JOŠ SLIČNOSTI...

Osim što će nam UEFA i FIFA suspendovati nacionalni nogometni Savez, Albanija i BiH imaju još mnogo sličnosti. Na vječnom putu prema Evropskoj Uniji stoji gomila neriješenih problema. Ruku pod ruku, Albanija i Bosna i Hercegovina mogu, između ostalog, po visokoj stopi nezaposlenosti, mizernom bruto društvenom prihodu ali i visokom stepenu švercovanih cigareta. Bitna prednost Albanije je činjenica da se radi o trenutno ekonomski najslobodnijoj zemlji Balkana.

(zurnal.info)

Trener partizana, 37-godišnji Aleksandar Saša Stanojević, u razgovoru za Žurnal govorio o startu Lige Prvaka, porazu od Shakhtara, velikom susretu sa Arsenalom i evropskim ambicijama njegovog tima ove sezone

“Crno beli” dio Beograda zahvatila je euforija. Partizan je ove sezone jedini predstavnik sa prostora bivše Jugoslavije u Ligi prvaka, najelitnijem nogometnom takmičenju u Evropi. U utorak, u okviru 2. kola grupe H, stiže prvi favorit grupe, londonski Arsenal.

Partizanu je ovo drugi ciklus igranja Lige Prvaka. Prvo iskustvo su imali u sezoni 2003/04 kada su, uz Real Madrid, Porto i Marseille osvojili samo tri boda. Na pobjedu čekaju i nakon sedam odigranih susreta Lige Prvaka.

Ove sezone vodi ih mladi srbijanski stručnjak, 37-godišnji Aleksandar Saša Stanojević. Bivši igrač Partizana, Obilića, OFK Beograda, Mallorce i Videotona nema veliko trenersko iskustvo. Prije Partizana, bio je tek selektor reprezentacije Srbije do 19. godina. U razgovoru za Žurnal, Stanojević je govorio o startu Lige Prvaka, porazu od Shakhtara, velikom susretu sa Arsenalom i evropskim ambicijama tima ove sezone.

Dobro ste se držali u Donetsku. Stekao se utisak da ste mogli čak i do pobjede, da ste na vrijeme krenuli prema golu Ukrajinaca. Ipak, primili ste gol u drugom poluvremenu a onda se niste uspjeli vratiti u meč.

- Pa jeste. Imali smo jednu dobru utakmicu. Mislim da smo odigrali dosta korektno. Međutim, Shakhtar je imao mnogo veći posed lopte, diktirao je ritam tokom cele utakmice. Vrlo je teško igrati protiv ekipe koja je osvojila liga UEFA-u i ekipe koja ima dosta reprezentativaca, Brazilaca..., tima koji je tehnički i individualno jači od nas. Međutim, zadovoljan sam prikazanim, bili smo u igri do poslednjih trenutaka, imali smo neke svoje šanse na kraju utakmice. Šteta je što nismo postigli gol jer smo mogli u Beograd da se vratimo neporaženi.

Primjetno je da u Beogradu vlada euforija pred gostovanje Arsenala. Na čemu najviše radite ovih dana sa igračima? Psihološka priprema?

-Dolazi nam gigant kakav je Arsenal i sve je okrenuto tome. Međutim, mi imamo toliko utakmica ovih dana, da nemamo vremena samo o Arsenalu da razmišljamo. Imali smo Spartak, prije toga Čačak... Pripreme za Arsenal naravno teku, imamo skauting tim koji ih prati redovno. Psihološki, mislim da nema pripreme za Arsenal. Jednostavno, svi smo svesni šta je Arsenal i jedva čekamo da ta utakmica počne.

Uoči mečeva 1.kola u vašoj grupi,mnogi su rekli da bi Braga mogla biti plutajuća mina koja će mnogima pomrsiti račune. I onda ta ista Braga ode Arsenalu i od Topnika izgubi sa 6:0.

-Za nas je iznenađenje igra Brage u Londonu, s obzirom da su oni odigrali fantastično prošlo prvenstvo u Portugalu. Također, izbacili su Celtic i Sevillu do grupne faze. Rezultat iz Londona nije merilo vrednosti Brage. A vidite Arsenal, sad su sa kombinovanim timom pobedili Tottenham na njihovom terenu sa 4:1.

Na koji način ćete prići utakmici u utorak? Igrati svoju igru ili se prilagođavati objektivno kvalitetnijem protivniku?

-Znate šta, imate nekada situacije gde se vi ne pitate ništa. Moja želja je da se ne prilagođavam Arsenalu. Igramo pred našim navijačima, biće fantastična atmosfera, neka bude kao protiv Anderlechta. U svakom slučaju, nećemo se prilagođavati, pokušat ćemo da nametnemo svoj stil igre. Jednom se igra protiv Arsenala utakmica Lige šampiona i zašto bi se prilagođavali nekome? Ako smo dobili šansu, odnosno sami zaslužili da igramo Ligu šampiona, ne vidim razloga zašto bi se bilo kome prilagođavali.

Jesu li rezultati 1. kola promjenili ambicije kluba u Ligi prvaka ove sezone?

Nisu, naravno. Ja sam rekao, sačekat ćemo prve tri utakmice i videćemo gde smo. U svakom slučaju, imamo težak raspored, s obzirom da smo igrali prvo sa Shakhtarom u gostima, pa sad kući igramo sa najboljom ekipom u grupi, pa opet sledi gostovanje Bragi. Znači, vrlo težak raspored u grupi imamo. Posle te tri utakmice moći čemo da kažemo gde smo i koliko možemo u ovoj vrlo teškoj grupi Lige šampiona.

 

RADOVI NA SVAKOM KORAKU

Na stadionu Partizana se posljednjih dana užurbano priprema teren za dolazak renomiranog gosta. Majstori su na svakom dijelu stadiona. U Humskoj su mislili na mnoge detalje. Prioritetno su natkrivene komentatorske lože, sanirani toaleti i reflektori. Ali, ne samo to. Skraćena je ona čuvena ograda od koje oni koji su bili u prvim redovima praktično ništa nisu ni vidjeli, postavljeni su novi golovi jer su virili šarafi kod roglja, sređen je tunel, stavljena vještačka trava kod svake korner zastavice...

Većina učesnika ovogodišnje Lige prvaka loše je počela sezonu u domaćim prvenstvima. Elitno evropsko nogometno takmičenje jedina im je šansa. Možda malo preambiciozno

Nema mnogo predaha za najkvalitetnije evropske nogometne klubove. Između dva kola grupne faze Lige Prvaka odigrat će najmanje tri utakmice, u prvenstvu i Kupu. Mnogima od njih prijeko je potrebna forma, ali i rezultat.

UVIJEK IMA GORE OD GOREG

Mnogo je klubova koji igraju grupnu fazu Lige Prvaka, koji su u nacionalnim prvenstvima sezonu počeli katastrofalno. Schalke je šampion, o njemu posebno. Na klupi Lyona o koncu visi trener Claude Puel. Ne pobjedi li u subotu na svom Gerlandu vodeći sastav St.Etiennea, ostavka mu ne gine. Posredno je to izjavio i predsjednik Lavova Jean-Michel Aulas.

O sudbini trenera ćemo nakon subotnje utakmice. Protiv vodećeg St.Etiennea nemamo pravo na grešku. Međutim, ako izgubimo moglo bi doći do nereda u klubu – kaže prvi čovjek kluba koji se trenutno nalazi tek na 17.mjestu, sa samo jednom pobjedom u šest odigranih utakmica. Ovo je za Lyon najgori start u prvenstvu u posljednjih petnaest sezona.

Francuzi su prošle sezone bili polufinalisti Lige Prvaka. Sličan start u prvenstvu ima i prošlosezonski finalist Bayern. Bavarci su u prva četiri kola ostvarili samo jednu pobjedu. Sinoć su više sretno nego spretno, u sudijskoj nadoknadi, slavili na gostovanju kod Hoffenheima. Nakon tri kola italijanske Serie A za pobjedu ne zna ni Roma. Ni u Ligi Prvaka nisu bolje startali. Iz Francuske se vratili praznih džepova. Za utjehu bi im mogla poslužiti ona stara uvijek ima gore od goreg.

NEPREPOZNATLJIVI SCHALKE

A to gore od Lyona, Bayerna, Rome....nudi Schalke. Tim iz Gelsenkirchena ima najgori start prvenstva u 106 godina dugoj istoriji kluba. Nakon četiri odigrana kola su posljednji, bez bodova. Posljednji poraz su doživjeli u nedjelju. U derbiju Ruhra, poraženi su na Veltins Areni od ljutog rivala, Borussije Dortmund sa 1:3. Poraženi su i na startu Lige Prvaka. Posljednji put su slavili prije više od mjesec dana, u 1. kolu Kupa Njemačke, savladavši niželigaša Aalena. Karizmatični trener Felix Magath je nakon poraza od Borussije rekao „ovo mi je najteži dan u Schalkeu“. Hrvatski reprezentativac Ivan Rakitić je dodao: Neće nas. A kad te neće onda počinješ sumnjati u sve što radiš. Pitaš se gdje je greška.

KAD SE HOĆE, MOŽE SE

Nije sve tako crno. Ima i pozitivnih primjera. Najbolji je Valencia. Fenomen! Bez kakvih igrača su ostali, a opet pobjeđuju. Ne da pobjeđuju nego imaju stopostotan učinak. U prva tri kola Primere ostvarili su sve tri pobjede i nalaze se na čelu tabele. Pritom, na startu Lige prvaka su očitali lekciju debitantu i u Turskoj slavili nad Bursasporom sa 4:0! A samo ću vas podsjetiti: ostali su bez Davida Ville (Barcelona, 40 mil. eura), Davida Silve (Manchester City,25 mil. Eura), Nikole Žigića (Birmingham, 7 mil. eura), Carlosa Marchene (Villareal, 2,5 mil. eura)...

UJFALUSI „NAGRAĐEN“

I da ne zaboravim. Češki reprezentativac i prvotimac Atletico Madrida Tomas Ujfalusi je nagrađen. Jer,ono što je uradio Lionelu Messiju sankcioniše se zatvorom. Umjesto da od disciplinske komisije španske nogometne lige dobije maksimalnu kaznu od dvanaest utakmica neigranja, on je dobio samo dvije! Nisam u prvi momenat ni bio svjestan pogibeljnog starta nad čarobnjakom. Ali,kad sam vidio sliku... da se naježiš. Ne da je Messi imao sreće, nego je pravo čudo da ga lom nije odvojio od terena na više mjeseci. Kostolomci su, samo u Španiji, u prva tri kola povrijedili Cristiana Ronalda, Sergia Aguera i sada Messija. Što je previše, previše je!

Tim 1.kola Lige prvaka

Metkovćanin Darijo Srna nalazi se u timu 1.kola grupne faze Lige Prvaka. To priznanje donio mu je gol u pobjedi Shakhtara nad Partizanom (1:0). U timu koji formacijski izgleda 4-4-2 u odbrani su još Marcelo (Real), Nesta (Milan) i Bougherra (Gl.Rangers), vezni red čine Culio (Cluj), Fabregas (Arsenal), Janssen (Twente) i Costa (Valencia) dok su u napadu Anelka (Chelsea) i Messi (Barcelona).

(zurnal.info)

Završen je prvi krug ovogodišnje Lige prvaka. Nogometni urnebes svoj posljednji krug na putovanju imat će na mitskom mjestu engleskog i svjetskog nogometa, londonskom Wembleyu.

San je svakog klinca, koji je ikada šutao loptu, jednog dana zaigrati na svetom travnjaku engleskog ponosa. Tim legendarnim stadionom, prije i poslije njegove obnove, trčala su skoro sva važna nogomenta imena u povijesti. Wembley je sigurno dodatni motiv za svakog igrača čiji tim ove godine sudjeluje u Ligi prvaka.

GUŠTI SU GUŠTI

„Poštovani gledaoci na drugim stadionima padaju golovi. Pošto nakon ovog prenosa možete pogledati skraćene snimke svih utakmica Lige prvaka neću vam reći šta se događa da vam ne kvarim gušt....“

Tako nekako, uporno, pri svakom prijenosu Lige prvaka na BHT - u bulazni Igor Kristić. Vrijeme bi bilo da mu netko kaže da većina nesrećnika, koji su osuđeni da ga slušaju, saznaju rezultate i prije njega. Obzirom većina BH muškaraca ima tu nezgodnu navadu da se kladi na rezultate utakmica oni prijenose uglavnom slušaju, a bulje u, za Kristića očito, čudo tehnologije koje se zove Teletext. Kako prenosi utakmice, ne bi me čudilo da i Kristić zapravo gleda Teletext i svoj sretni listić, a o utakmici koja ide na TV – u govori onako ofrlje, preko oka pogledavajući u studijski monitor.

FAVORITI

Mišljenja sam da su najozbiljniji favoriti ovogodišnjeg izdanja Lige prvaka tek Barcelona i Chelsea. Imaju najmoćnije ekipe, koje su i najuigranije. U njihovoj igri nema lutanja, sve je precizno zacrtano, ne moraju se tražiti i prilagođavati što im daje prednost pred svim ostalim sudionicima Lige prvaka.

U krug favorita svakako ulaze i milanski Inter, Real Madrid, Milan, ManU i Bayern. Nema tu ništa posebno novo. Od istočnoeuropskih ekipa, možda je jedino Šahtjor iz Donjecka dovoljno svoj da prevali ovu dugačku i napornu rutu zvanu Liga prvaka. A londonskom Arsenalu odavno više nitko ne vjeruje, iako, ako ih ozlijede zaobiđu, mogli bi sigurno napraviti puno toga, jer imaju jasnu viziju igre i igrače koji su tu viziju sposobni preslikati na teren. Također, Wilkshire, Walcott i Ramsey obećavaju i više britanskog štiha, što im je, po meni, do sada nedostajalo za velike stvari. Tek odigrano, prvo kolo može služiti kao potvrda gorenavedenog.

DOBRO OBAVIJEŠTENI ZEKO

Počesto na našim ekranima nogometni stručnjaci znaju izvaliti kojekakve budalaštine. Jednu budalaštinu velikog kalibra ispalila je legenda zagrebačkog Dinama Velimir Zeko Zajec. Dobro obaviješteni Zajec, govoreći o nogometnom čudu u Donjecku, ustvrdio je da Donjeck ima velebnu Donbass Arenu kapaciteta 51.000 gledatelja, iako sam grad ima jedva malo više stanovnika. Obzirom koliko se pažnje, zbog Darija Srne, daje ukrajinskom klubu u hrvatskim medijima, Zeko je do sada morao znati da je Donjeck drugi po veličini ukrajinski grad u kojem živi milijun i sto tisuća stanovnika. To je, ipak, priznat ćete, puno više, nego Zekinih jedva malo više, od 51.000.

LIVERPOOL

Teško mi je gledati Ligu prvaka bez Liverpoola. Šmrc, šmrc.

PLATINI

Platinijeve reforme su uspjele. Ove godine imamo najveći broj debitanata u Ligi prvaka, a tu su i predstavnici manje bogatih liga poput Žiline i Partizana. Pomak je to koji moramo pozdraviti, jer konačno su i mali dobili priliku da zaigraju u svijetu velikih.

VALENCIA

Zapanjujuće je kako, unatoč rasprodaji najvećih zvijezda, iz godine u godinu, pametnom klupskom politikom opstaju u vrhu španjolskog i europskog nogometa. Prodali su Davida Silvu i Davida Villu, što je stavka od koje bi se bilo tko teško oporavio. Kupili su i doveli neke manje poznate igrače, otišli su na gostovanje u Bursu i razbili Bursaspor sa 4:0. I nije rezultat ono što zadivljuje, nego igra i činjenica da su uspjeli, u rekordnom roku, nove igrače uklopiti u svoj sustav igre. Ti ljudi su igrali kao da su oduvijek zajedno. Zasigurno je to zasluga trenera, ali na prvom mjestu i cijelog kluba koji kupuje upravo onakve igrače koji se ekspresno mogu uklopiti u klub i igru koju Valencia njeguje. Respect, ali totalni.

POTEZ KOLA

Drugi Messijev gol. Dva dupla pasa na jedva nešto više od 5 metara kvadratnih. Messi – Xavi – Messi – Pedro – Messi i Camp Nou je u transu. Briljantno.

NAKON PRVOG KOLA

Ostalo je mnogo nepoznanica, koje će se razriješiti već kroz par narednih kola. Ono što je sigurno jeste da nas očekuje još jedna urnebesno zabavna sezona sa Ligom prvaka. Definitivno, tome više nema spora, Liga prvaka postala je najatraktivnije nogometno natjecanje na svijetu. Čelnici FIFA-e morat će se dobro potruditi da Svjetskom prvenstvu, nakon podosta skandala i negledljivog nogometa u Južnoj Africi, vrate ugled koji je to natjecanje do sada imalo kod svih zaljubljenika u nabijanje kožnate mješine. UEFA je bacila rukavicu. Čekamo odgovor i reforme od strane svjetske nogometne asocijacije. A do tada, od Donbassa do Luza, od Burse do Glasgowa, održavat će se najveći nogometni cirkus na planetu.

(zurnal.info)

Nijedno sportsko takmičenje u svijetu ne može se porediti sa nogometnom Ligom Prvaka. Ni po kvalitetu, atraktivnosti, gledanosti, biznisu... ni po čemu. Nova sezona upravo počinje!

FAVORITI

Ništa novo. Možda još koji klub u krugu kandidata za sami vrh. Ali, ne dalje od Španije,Njemačke i Italije. Eventualno,Njemačka sa Bayernom. U najužem krugu kandidata za novi trofej su Barcelona, Real, Inter, Milan, Manchester United i Chelsea. Teško da se pored ovih gigant- klubova neko može ugurati među četiri najbolja kluba.

SPECIAL ONE

Sve oči su uprte u njega. Inter je prošle sezone odveo do kraja. Portugalac Jose Mourinho preuzeo je novi izazov. Vratiti u evropskim okvirima posrnuli Real Madrid tamo gdje mu je i mjesto. Na vrh. Ušao je u krug samo tri trenera koji su sa dva različita kluba osvajali naslov prvaka Evrope. Ovaj put želi otići još dalje.

Liga prvaka je takmičenje svih takmičenja. Ne samo najvažnije nego i najveće u nogometnom svijetu. Zato želim postati prvi trener kojem će to uspjeti za kormilom tri različita kluba – kaže 37-godišnjak,vlasnik trofeja sa Interom i Portom.

NOVI KOLAČI

Svake sezone u grupnu fazu Lige Prvaka dođu novi kolači. Ovaj put će čari igranja grupne faze osjetiti šest klubova. To su Tottenham, Twente, Bursaspor,Hapoel Tel Aviv,Braga i Žilina.

RECESIJA

Kad bi se lagali, onda bi rekli da je i Evropsku nogometnu federaciju zahvatila recesija. I ove sezone, klubovi će za svaku pobjedu zarađivati po 800.000 eura dok bod vrijedi 400.000 eura. Za 100.000 eura povećana je zagarantovana zarada pa će svaki od 32 kluba,taman i ako izgubi svih šest susreta, sigurno zaraditi najmanje 7,200.000. Sitnica!

GRUPA SMRTI

Nijedna grupa nije ni približno atraktivna kao što je grupa G. Osim Auxerrea koji je autsajder, tu su još Real Madrid,Milan i Ajax! Tri giganta koja u svojim klupskim vitrinama imaju čak 20 naslova evropskog prvaka. Real je na tronu bio devet puta, Milan sedam a Ajax četiri. Real sa redizajniranom ekipom i novim trenerom, Milan sa Ibrahimovićem i Robinhom u napadu ili Ajax sa paklenim Luisom Suarezom?!

NAŠI U LIGI PRVAKA

Svake godine nas je sve manje i manje. Posljednjih nekoliko sezona, jedinu konstantu igranja u Ligi Prvaka imaju Miralem Pjanić i Saša Papac. Nakon nekoliko prilično neuspješnih sezona, posljednju je Lyon napravio najveći uspjeh, plasiravši se u polufinale. Zato će Francuzi ove sezone, ako i nisu do sada, biti najozbiljnije shvaćeni. Imaju prilično tešku grupu, Schalke, Benfica i Hapoel Tel Aviv. Glasgow Rangers našeg Saše Papca je u grupi C, zajedno sa Manchester Unitedom, Bursasporom i Valencijom. Ako bude prema prognozama, Škoti bi se sa Špancima trebali boriti za drugo mjesto u grupi. Uz Papca i Pjanića, grupnu fazu Lige Prvaka igrat će i Admir Vladavić. Nakon što je ovog ljeta Red Bull Salzburg zamjenio svojim starim jatom, Žilinom, već sutra ga očekuje veliki susret sa Chelseaom. Slovaci će teško do druge faze. Nalaze se u grupi F sa Marseillom i moskovskim Spartakom.

(zurnal.info)

Sinoć je u Istanbulu završeno 16. Svjetsko prvenstvo za košarkaše. Četvrti put su do zlatne medalje došli košarkaši SAD-a. Oni su u finalu savladali domaćina Tursku rezultatom 81:64. Saradnik Žurnala Dario Mehmedović bio je jedan od rijetkih bosanskohercegovčkih novinara koji je izvještavao sa ovog takmičenja. Nakon što je sinoć završena finalna utakmica, nakon što se okitio srebrnom medaljom i odgovorio na bezbroj pitanja novinara iz svih dijelova svijeta, legendardni Bogdan Boša Tanjević je našao vremena i za čitaoce Žurnala

Nakon što ste odgovorili na engleskom, turskom, talijanskom, da vas čujemo malo i na našem jeziku. Recite, onako iskreno, koliko ste se nadali da se finalna utakmica sa Amerikancima može otvoriti u vašu korist ?

-Samo smo u drugom poluvremenu igrali čovjeka. Stavio sam ovog mog Kerem Gonluma koji je moj najveći difensore, che portato un po giu...

Prešli ste na talijanski jezik a da toga niste ni svjesni.

-Ah... (smijeh) dakle, ovaj Kerem Gonlum je Duranta stavio pod kontrolu. Napravio nam je previše čudesa u prvom poluvremenu. Da smo više igrali čovjeka... zona nije bila loša ali on je našao dobre šuteve i pogodio sve. To nam je malo sasjeklo noge. I drugo, kao što sam rekao i mojoj braći Italijanima, mi smo polufinalnu utakmicu igrali kasno, nije bilo spavanja do tri, četiri, pet sati ujutru... to su adrenalini koji rade. Bili smo nedovoljno oporavljeni da bi mogli bolje da igramo odbranu. A Boga mi i da pogodimo u napadu nešto više. To je bila mala prednost tima koji je ranije igrao utakmicu polufinala. Mi smo do finala imali prednost jer smo uvijek imali isti ritam utakmica.

Znači da ste limitirali Duranta na nekih 20-tak koševa...

-Ne, moji su igrači sami vrlo brzo odlučili da pređu na zonu i igrali smo je dosta dobro, ovu duboku, agresivnu. Ali, on je takav talenat da je to čudo neviđeno. Ja svaki put kažem „pa neće valjda i ova... i ova upadne“, jebem ti, sve ti jebem... (smijeh). A mi opet imamo problem penala, najslabija smo reprezentacija u slobodnim bacanjima. Ti poeni nam fale na kraju jer onda bi mnogo lakše bilo igrati. Ne pobjegnu oni toliko velikom razlikom, nemaju oni toliko sigurnost, mogu da šutiraju i nogom na koš jer vode 12, 14 ili 16 razlike. Kad je stiskavac, kad smo blizu, kad im malo pušemo za vrat onda je to drugačija situacija, drugačije izvođenje šuta i svega ostalog.

Gdje se nalazi ova srebrna medalja u vašoj karijeri ?

-Na topu Boga mi. Sa evropskim zlatom (Italija '99), sa Bosninim prvenstvom ('79), to su tri najznačajnije medalje.

Ima li nešto neobično što možete podjeliti s nama, da ste učinili ovih dana sa selekcijom?

-Danas sam uradio nešto što sam uradio na Evropskom prvenstvu. Recimo, zabranio sam trening. Uvijek ih ubijam treningom između dvije utakmice i onda sam danas na dan finala rekao – nema treninga, što sam uradio u Parizu i kao što sam uradio 1974. godine sa juniorskom reprezentacijom Jugoslavije. Veliki napori između utakmica od prvog dana ka zadnjem, treninzi kao da su van šampionata. Onda zadnji dan kažem „ja ću vas probuditi“ pa ih ne probudim, ali zato tražim maksimum živosti. Ja sam nostalgičar po prirodi, od moje osme godine melankoličar i normalno da živim od uspomena i time se hranim.

Ali, ipak gledate prema naprijed. Najavili ste da bi reprezentaciju Turske mogli voditi i u kvalifikacijama za Olimpijske Igre.

-Ako bude zdravlja, ako budem u barem ovakoj kondiciji a sad baš i nisam u nekoj velikoj kondiciji zbog ove kemoterapije koja je jako jaka... tri velika lijeka koja ti napadaju sve, ne samo ono loše nego i zdravo u tebi... ali sam svejedno imao snage da uradim odlične treninge. Moji su me asistenti spasili jer su radili prvih 15 -20 dana bez mene i doveli smo ekipu na jedan određeni nivo poslije kojeg sam ja nastavio. Igrači su pokazali jednu ekstra nježnost prema meni jer nisam trebao ni da viknem, da napravimo fantastičan trening. To sam im i rekao nakon treninga, ovo je još jedna cigla u slaganju našeg rezultata.

Možete li kratko, generalno, ocijeniti Svjetsko prvenstvo? Mnogi su prije početka sumnjali u njegovu kvalitetu.

-Ma meni je ovo super prvenstvo. Imaš mnogo onih koji kisele grožđe, koji nisu tu, ne treniraju ekipu ili ne igraju pa onda se to kaže da kisele grožđe. Vidiš ova mlada lica Amerike, pa ne znam da li bi još bolje igrale one zvijezde. Jer, ovi su poderali srce, igraju fantastičnu odbranu sa fantastičnim ritmom, kontranapadima... Drugo, Litvanci su promjenili ekipu 70 posto, doveli nova lica i igrali super basket. Srbija – to ti je kao juniorski tim koji je pojačan sa tri seniora. To što oni igraju je fantastično. Gledaj šta je zanimljivo, prve četiri reprezentacije su one koje su na vrijeme podmladile svoje timove. Argentina i Španija žive još na staroj slavi ali igračima prolazi vrijeme. Tek kad dođeš na ovako veliko takmičenje vidiš da to što oni imaju nije dovoljno.

(zurnal.info)

Još jedan balon optimizma je raspršen. Stara priča se ponavlja. Potrošit ćemo jednu iznimno talentiranu generaciju na trenerske diletante i kriminalce iz Saveza

PALAC DOLJE

Teško je naći prave riječi. Kako opisati ono što smo jučer odigrali? Svi hvale igru Francuza, ali ja više volim da krenemo od sebe.

Prije svega imam dojam da Francuzi nisu bili toliko dobri koliko smo mi bili loši. Odigrali smo, prije svega, kukavički. Bili smo taktički nezreli. Trkački i tjelesno inferiorni. Ovo posljednje se da eliminirati taktičkim pristupom, ali mi na klupi, na našu veliku žalost, imamo Papeta, koji je jučer ispao prava papčina. Kad smo već preživjeli prvo poluvrijeme morao je nekako reagirati. Međutim, on ne zna kako, on ne zna šta učiniti. On je ionako upisao bodove Francuzima još prilikom ždrijeba.

FRANCUSKA

Nije to stara, moćna Francuska. I još dugo neće biti. Ta će se moja tvrdnja, vjerujem, pokazati već u narednim njihovim mečevima s ekipama koje su hrabrije od BiH reprezentacije. Ima tu nekoliko odličnih igrača poput Diabya i Valbuene, ali jedini veliki igrač u ekipi i istinska klasa je Karim Benzema. Doduše, za pobjediti BiH i to je sasvim dovoljno. Zrno znanja, malo snage i adieu BiH.

KOMPARACIJA

Kad usporedite Benzemu i Džeku, njihov pristup i moć, postaje vam jasno zašto jedan igra u Realu, a drugi u Wolfsburgu. Jedan može povući cijelu ekipu i sačuvati loptu između tri četiri protivnička igrača, a drugi samo skakuće širi ruke i traži komplicirana rješenja kako bi dokazao svoju genijalnost. Jedan puca od samopouzdanja, a drugi od arogancije. Nažalost, ovaj drugi je naš fićfirić.

KAKO SMO IZGUBILI

Linije su stajale predaleko jedna od druge i Francuzi su imali previše prostora za manevar. Iz istog razloga su bez puno muke uspjevali isključiti naše vezne igrače iz igre. Naprosto, kad smo već tjelesno slabiji onda moramo stajati gušće, igrači moraju davati podršku jedan drugom, stajati blizu kako bi se mogli brže rješavati lopte, ili korigirati eventualne greške kolega.

Odbrana nam puca iz istog razloga. Uvijek ih se ostavi na velikom prostoru pa često zaplivaju i budu izbačeni iz igre. Naprosto, nismo kompaktni što je greška trenera. Isti slučaj je s napadom. Kad uspijemo zadržati loptu u fazi napada napadači su, obično, usamljeni i nemaju kome dati povratnu loptu niti centrirati. Preskakanje igre je odraz nemoći. A razlog nemoći treba tražiti u taktičkoj postavci.

Dva su jednostavna postulata. Braniti se sa cijelom ekipom i napade završavati s minimum četiri – pet igrača. Ali za takvo što cijela se ekipa mora kretati zajedno u zadanom rasporedu. Razmak između posljednje linije i vrha napada ne smije biti veći od 25 metara u fazi odbrane. Ne smije i kapak. Tako igraju svi na svijetu. I to se s profesionalcima da uigrati u par mjeseci koliko je Sušić imao na raspolaganju. Ali on je truba trener i nema nam pomoći. Jučer je on izgubio utakmicu. I to je to. I dalje ostajemo luzeri nad luzerima.

Vidjelo se lijepo na TV – u kako Miske širi ruke i govori: „Ne možemo ovako igrati!“ Safete, pogledaj dobro tu snimku.

KOŠEVO

Onakva mrtvačka atmosfera sigurno ne može inspirirati igrače na borbu. I onda, standardno seljačenje, petarde i baklje. Zbog seljačina na tribinama hrabri kapetan Spaha baca mikrofon. Zviždati čovjeku koji vas poziva na razumno ponašanje može samo gomila papčina. Ne bih krivio igrače da sada zbog blentavog selektora i retardiranih navijača počnu izbjegavati reprezentaciju. A taj dan nije daleko, uvjeren sam. Shvatam frustracije navijača, ali malo dostojanstva čak i u porazu nije na odmet.

NIŠTA DOBRO

Još jedan balon optimizma je raspršen. Stara priča se ponavlja. Potrošit ćemo jednu iznimno talentiranu generaciju na trenerske diletante i kriminalce iz Saveza.

U Albaniji nas ne čeka ništa dobro, a za prolaz dalje treba kao mrav sakupljati bodove. Ne na inspiraciju kao što seoski učitelji pišu poeziju, već radom i osmišljenim sustavom. Inače, nos će nam još dugo biti obješen.

(zurnal.info)

Upravo toliko je bilo potrebno reprezentaciji BiH da postigne tri pogotka u meču protiv Luxembourga. Redom su mrežu pogađali Ibričić, Pjanić i Džeko. Najsjajniji trenutak je bio Pjanićev slobodnjak u stilu Juninhoa. Nitko se na stadionu nije ni pomakao, a lopta se zakoprcala u mreži nakon putanje u onom čudnom luku kakav je bio karakterističan za šut legendarnog Lyonovog Brazilca.

Ono što zabrinjava jeste da je tih 15 minuta bio jedini period istinski kvalitetne igre naše reprezentacije. Igralo se brzo, kratkim pasovima bez puno zadržavanja lopte i to je urodilo plodom. Nakon toga uslijedila igra kakvu gledamo od naše reprezentacije od kada je selektor Safet Sušić. Bila je to igra bez jasne ideje, igra bez sustava, balkansko bahaćenje nogometnom genijalnošću, koja redovito zaboravlja da jedino sustav može izroditi kvalitetnu igru iz koje se dolazi do čistih šansi, kojih, da budemo iskreni, nakon ta tri gola nije ni bilo.

Lijepo je da smo pobjedili, ali bojazan ostaje. Bojazan da Sušić ne zna upravljati brodom koji je, po kvaliteti, sigurno sposoban da se bori za pobjedu protiv bilo koje ekipe svijeta. Doduše, treba se rješiti luzerskih kompleksa.

BAHO

Baho ponovo jaše. Nesuvislo mlati praznu slamu. Po cijelu utakmicu izvikuje usiljene i isprazne „patriotske“ parole umjesto da prenosi utakmicu. Pada u euforiju i kad izborimo aut. Luxembourg je ipak najniža razina i padanje u euforiju nakon pobjede nad njima je, u najmanju ruku, ridikulozno. „Zamislite samo da pobjedimo Francusku!!! Zamislite!!!“ – dernja se Baho u mikrofon.

Evo, zamislio sam. I? Pa ništa. Kako ništa!? Nemam pojma, ali ništa. Život mi se nije promjenio. I dalje živim u luzerskom okruženju gdje pobjede možeš samo zamišljati. One su u pravilu rezervirane za one koji ništa ne zamišljaju već izađu na teren i pobjede.

LUXEMBOURG

Simpatična družina iz bankarske državice nije imala što tražiti na terenu nakon furioznih uvodnih 15 minuta uktakmice, koje je odigrala BH ekipa. Nema se o njima što posebno reći. Nakon svega, vjerojatno su sretni da su izgubili sa samo 3 razlike.

LULIĆ

Evo još jednog slučajnog dobitka. Srećom po nas Young Boysi su na početku europske sezone napravili par sjajnih rezultata, a mi smo dobili rješenje za lijevi bok. Doduše, dečko je ofenzivac i to se vidjelo u njegovim stalnim izlascima prema naprijed, ali kad se vrati Salihović bit će to podosta ofenzivan lijevi bok, ali tjelsno sposoban i da odradi sve defenzivne zadaće.

MUJDŽA

Položio. Definitivno. Konačno smo mirni što se tiče stražnjeg desnog boka. Jedino zabrinjava što nemamo adekvatnu alternaciju. Možda za takvo što treba spremati Jahića?

DŽEKO

Opet sebičan. Teži kompliciranim rješenjima. Lagano postaje iritantan. Ekipa na ulici bi rekla da pametuje kad ne treba. S njim treba raditi. Natjerati ga da u reprezentaciji bude jednako svrhovit i jednostavan kao što je to već par godina u Wolfsburgu. Svaka čast za gol, ali ostalo je totalna kriza. Svaka ozbiljna ekipa kaznit će paralele koje redovito šalje cijelom širinom terena umjesto da doda loptu najbližem igraču i krene naprijed. Zna on to, ali iz nekog razloga se zajebava. I to samo u dresu reprezentacije.

FRANCUSKA

U utorak nas čekaju Francuzi još potreseni od mundijalskog kraha. Sad je vrijeme da ih se pobjedi prije nego Blanc, a sigurno hoće, posloži tu vrhunsku ekipu u učinkovit stroj. Ako su im Bjelorusi spakirali senzaciju na njihovom terenu zašto mi ne bismo mrtvo hladno izašli na teren i zakomplicirali im situaciju do kraja. Sad će tek gristi protiv nas, tako da nam pobjeda Bjelorusa i ne ide na ruku. Za nas će to, svakako, biti utakmica istine. Utakmica koja će nam odgovoriti na pitanje imamo li dovoljno zrelu ekipu da se plasiramo na neko veliko takmičenje. Bit će to istina i o Sušiću kao treneru. Ako uspije napraviti pozitivan rezultat protiv Francuza dobit će mir potreban da napravi korekcije i unaprijedi našu igru. Još da se rješi bljutave arogancije kupit će i svoje najžešće kritičare.

Čini se da smo boljku na bokovima rješili. Imamo genijalnog Pjanića, koji igra zrelije i od svojih iskusnijih kolega. Imamo racionalnog Rahimića, nadahnutog Ibričića, mangupa Misimovića, imamo i dvije gol mašine, srčanog kapetana i korektne alternacije za svaku poziciju. A prvih 15 minuta utakmice sa Luxembrougom je putokaz kako treba igrati svih 90 minuta svake utakmice protiv bilo koga, jer imamo ekipu koju se ne smije tjerati da se brani, naprosto nemamo igrače za defenzivan pristup. To je jedini dobar period naše igre u dosadašnjoj eri Safeta Sušića. I sada, čekamo našu nogometnu istinu, a ta se istina zove Francuska.

(zurnal.info)

rodio se u poznatom stočarskom kraju

u Jablanici

Kada je došao u Mostar

Asim Kamačo mu je postavljao štapove

i učio ga da pravilno hoda.

Vaha, ti si u Veležu bio idol

i mi ti se klanjamo

Zato Vahide, kada ti je

račun u kafiću 8 KM

reci konobaru «u redu je»

a ne da uzimaš kusur

da platiš parking u Jablanici

(Pjesma o Vahidu)

Tako je o Vahi pisao rahmetli Mehmed Humačkić aka Meho Džeger. Vaha je istinska legenda mostarskog Veleža. Jedan od najvećih igrača koje je taj klub iznjedrio. A vjerovatno, pored Sule Repca (koji je za mostarski nogomet što je Luka Kaliterna za splitski) i Duška Bajevića, i najveći trener koji je prve nogometne korake naučio u Veležu. Igrao je u generaciji sa Bakom Sliškovićem. Njih dvojica zajedno su bili najveća opasnost za Veležove protivnike.

NE KVARITE DATUM

Upravo u doba Bake i Vahe zagrebački Dinamo doživio je najveći poraz u svojoj povijesti. Bilo je to pod Bijelim Brijegom tijekom Veležovog februarskog turnira 1980. godine. Rezultat je bio 9:2 u korist Veleža. Nakon te utakmice Dinamovi igrači se žalili Baki kako su tako katastrofalno izgubili zbog mamurluka, jer su, navodno, prethodnu noć “zaružili”. Baka ih je na to upitao: “A šta mislite gdje smo mi bili? U pozorištu?”. Utakmica je igrana 09.02., a kad su igrači Veleža zabili deveti gol cijeli je stadion skandirao “Ne kvarite datum! Ne kvarite datum!”

1981. godine Velež je osvojio prvi od dva kupa bivše države. Vaha je zabio odlučujući gol, a svi Veležovi navijači pali su na koljena kao da klanjaju i otpjevali, danas već legendarno “Vahideee, Vahideee!”.

Legendarna je i priča o Vahidovom samoranjavanju početkom rata. Ali od svih anegdota i priča ispričanih o Vahi meni je najdraža ona kad se, nakon što je potpisao ugovor sa PSG-om, iz Pariza vratio u Mostar. Sjedilo se u nekoj kafani i, kao i obično, uzdizalo mostarski duh i grad Mostar nebu pod oblake. Vaha je sve to slušao i, u jednom trenutku, mrtav ozbiljan izvalio: “Ljudi, mi moramo biti realni, Mostar je za Pariz jedno veliko selo!”

Još mi je jedna Vahina izjava ostala u sjećanju. Ta je poratna, dao ju je u vrijeme dok je vodio Lille. Pitao ga Ahmed Burić u jednom intervjuu zbog čega nije češće pozivan u reprezentaciju SFRJ, a on je na to mrtav hladan, k’o iz topa odgovorio: “Nije mi prezime moglo stati na beogradski semafor.”

Takav je valjda Vahid. Realan. Dobro, to možda i nije. Svakako je osebujna ličnost. Tvrd i radišan trener. A bogami i uspješan. Vjerovatno najuspješniji BH stručnjak u proteklom desetljećju. Iako ima pomalo čudne metode treniranja. Kad je, ovaj put kao trener, došao u PSG prva stvar koju je napravio jeste to da je prodao Ronaldinha. Ne voli, naš Vahid, zvijezde, iako je ovaj u tom trenutku bio najbolji igrač svijeta. O njegovim se uspjesima zna sve. Sve je napisano. O liku također. Komplicirana je to i konfliktna osoba. U svemu vidi zavjere. A sad se, iz samo njemu poznatih razloga, uvalio u najveću, što bi Dalmatinci rekli, kašetu brokava u svojoj karijeri.

VAHID U ZAGREBU

Kad je Velež dobio Dinama 9:2 Vaha je počinjao svoj uspon ka vrhu, a danas je potpisao trenerski ugovor sa Dinamom iz Zagreba. Ugovor je, zapravo, potpisao sa ZG kaubojem, također drčnim Hercegovcem Zdravkom Mamićem. A tko god prati nogomet zna se kako kod Mamića prolaze treneri. Otuda ona kašeta brokava. Dinamo Zagreb je za svakog trenera u posljednjem desetljećju upravo kašeta brokava. Sa gazdom dalekoistočnog tipa koji bi se miješao u apsolutno sve. On dovodi igrače, prodaje, sastavlja ekipu, motivira (to je učio od Ćire Blaževića i ta se vrsta motivacije zasniva na jebavanju majke igračima), ulazi u svlačionicu, polemizira s medijima (iako Dinamo ima zaposlenog glasnogovornika). Mamić je pravi balkanski showmen. Psuje u javnosti, omalovažava i vrijeđa novinare, bahati se u gradskim i državnim institucijama, određuje sudije za Dinamove utakmice i radi apsolutno sve što ga je volja. Naprosto, čovjek je idealan materijal za današnje medije. Incidentan je i s njim nikad nije dosadno. Savršen je za zgražanje “ćudoredne” hrvatske javnosti. Pravi primjer suvremenog balkanskog skorojevića.

Kad sam neki dan prvi put čuo za mogućnost da Vaha preuzme Dinamo, a poznavajući rigorozne Vahine metode, a i urođenu centarforsku i trenersku aroganciju, predvidio sam da će, ako Vaha potpiše za Dinamo, taj klub postati najzabavniji klub u Europi. Frcat će na sve strane. Konfliktan trener i još konfliktniji gazda. Trener koji radi na duge staze i gradi klub iz temelja po vlastitim metodama (šifra: Lille) i gazda koji želi trenutačne rezultate.

Vaha je tvrd, ne odustaje od svojih principa i takav teško da će dugo izdržati s Mamićem. Iako, Vaha je možda jedini lik koji može Mamića istjerati iz Dinama. Vahu BBB – i sigurno neće voljeti pa i ako dovede Ligu prvaka u Maksimir. To mu je kod Mamića plus. Zdravkec ne podnosi trenere koje navijači obožavaju.

Vahine ekipe obično igraju tvrdo, na rezultat što bi se reklo. Vaha ne voli zvijezde na terenu. A ni to kod Mamića ne prolazi. On bi i ovce i novce.

Vahide, što ti je ovo trebalo? To je pitanje koje me muči. Razumijem želju za dokazivanjem. Pokušaj da izgradi zdrav klub. Dinamo za to ima potencijala, ali Dinamo zadnjih godina nije zdrav. Dinamo je Zdravko. A Zdravku ne ide u prilog zdrav klub. U zdravom klubu sigurno neće biti mjesta za Zdravka.

I tak, bumo vidli, ne!?

Jebiga, Vaha je ušao u jednu kontroverznu fazu karijere. Morat će se dodvoravati hrvatskoj javnosti koja ne simpatizira njegovo javno djelovanje u proteklih dvadesetak godina. Pogotovo njegov odnos sa Ćirom Blaževićem. Već su počeli vaditi i podatke kako je Vahin brat Eno sudjelovao u zločinu u Doljanima. Puno puta će Vahid sam sebi uskočit u usta, jer nije mu bilo mrsko dohvatit se politike i prilično jasno dati do znanja što misli o kome. S druge strane imat će zadatak da stvori ekipu sposobnu za ulazak u Ligu prvaka. E, pa sretno mu.

UTJEHA

Ono što meni raspaljuje maštu jeste to što se Vahid vratio na Balkan. Sad nam je puno bliže. Puno bliže je i dan kad bismo ga mogli vidjeti na klupi reprezentacije BiH. A onda možda ponovno čuje ono legendarno “Vahideee, Vahideee!”. Čovjek lagano ulazi u sentimentalne godine, sigurno se uželio.

(zurnal.info)

HIMNA

Riječ himna potiče od grčke riječi koja označava pjesmu ili hvalospjev. Istinski je tužno, prije svake utakmice, gledati naše sportaše kako šute k'o zaliveni dok traje melodija bosanskohercegovačke himne. Imam utisak da bi svi bili do 50% uspješniji da ih u sportske okršaje uvodi pjesma koju mogu pjevati zajedno sa publikom. Ovako, himna nam je kao i država. Eto, ko nešto i postoji, ali o tom se ne može pjevati hvalospjev. Zbog toga ispaštaju oni koji su najmanje krivi, publika i sportaši, običan narod, reklo bi se, kmetovi i gladijatori.

QATAR

Ti slabašni momci održali su nam lekciju iz kombinatorike. Do 75. Minute utakmice imali su posjed lopte od 60 %. Možemo pričati da im je penal poklonjen, ali ne možemo reći da ga nisu zaslužili. Da su tjelesno snažniji razbili bi nas bez problema. Ulazili su često u opasnu zonu, ali završnica im nije jača strana, srećom po nas.

BRUNO METSU

Već dugi niz godina „veliki bijeli vrač“ drži nogometne lekcije puno razvikanijim trenerima, a i ekipama redovito jačim od onih koje on vodi. Sjetite se kako je 2002. sa Senegalom posramio, tada aktualne svjetske prvake, Francuze. Qatar je dokaz da čovjek očito zna posao. Posložio je ekipu od izdržljivih brzih momaka, kojima za neki veći iskorak nedostaje tjelesna snaga, ali momaka koji znaju igrati nogomet i jasno se drže sustava i ideje koju im je Metsu usadio.

Priča kaže da je Francuze dobio tako što je danima senegalskim igračima puštao video projekcije, koje su isključivo bile kompilacija slabih strana Francuskih igrača, bez da ih je ijednog trena upozoravao na dobre strane istih igrača. Pravi fakinski psihološki trik. Njime je ubjedio Senegalce da mogu dobiti Francusku. I stvarno, ljudi su u utakmicu ušli bez respekta i dobili je bez većih problema.

Metsuova povezanost sa senegalskim narodom svoj vrhunac je dosegla kad se oženio muslimankom i prešao na Islam. Uzeo je ime Abdul Karim, ali mu je nadimak ostao isti. Metsu je i dalje Veliki bijeli vrač.

IGRA K'O HIMNA

Što je ovo, Safete!? Bez ideje, bez jasne koncepcije, bez agresivnosti, motiva, bez ičega. Tako je izgledala igra naše reprezentacije na Grbavici. Čista katastrofa. Bojim se da je Safet već dokazao da nema kapacitet za selektora ove iznimno nadarene generacije. Ghanu smo dobili uz puno sreće i na krilima dobrih igara iz prethodnih kvalifikacija, opet bez ikakve igre, na genijalnost Pjanića. Utakmice protiv Švedske i Njemačke ne treba ni spominjati. To su bila još dva koraka unazad za našu ekipu. I onda je došlo OVO od sinoć. OVO je naziv za ONO što smo mi igrali protiv Qatara. A to teško itko može objasniti i opravdati. OVO, odnosno ONO, ne pravda izostanak Rahimića. Qatar je ipak niža kategorija. Ali uz ovakvo vođenje reprezentacije i mi ćemo završiti u toj kategoriji taman kad smo se ponadali da dalja putanja može biti jedino uzlazna. Prosto mi dođe da žalim za Ćirom Blaževićem. Iako, simpatičan mi je čovjek taj tihi, meki Pape. No, kao trener, očita truba. Već vidim da će nam svima pojesti i ovo malo živaca što nam je ostalo nakon svih tlačitelja i neznalica. Ne znam što se može promjeniti u narednom periodu, ali ako ovako nastavimo ovo će biti naša najjadnija kampanja za neko veliko natjecanje. Igrači su potpuno izgubljeni, nemotivirani, očito je da nema jasne osnovne koncepcije, a kamoli nekakvih rezervnih rješenja u sustavu. Par akcija koje smo odigrali bile su plod jen-dva, malonogometne, ulične filozofije. To nije plod koncepcije već trenutak inspiracije pojedinca.

Malo nade budi i maštu raspaljuje činjenica da je na tribinama Grbavice bio Vahid Vaha Halilhodžić. Možda je došlo vrijeme za njegovu diktaturu. Iako, on nije neozbiljan čovjek, koji bi u posao ušao znajući da upravo ovakva situacija i ovakva igra najviše pogoduje onim neljudima iz NFS BiH. Oni su zaslužni za stanje konstantnog raspada, koje im savršeno odgovara, jer gdje je red i rad tu za njih sigurno nema mjesta.

Treba primijetiti da se Džeko sve više gubi i da je mislima negdje izvan terena. Miske nije onaj stari kao da mu se više ne da mučiti za gomilanje poraza. Pjanić je siguran dobitak. On je motiviran do neba i lagano sazrijeva. Mujdža me nije ubjedio da je rješenje, ali bolje od njega nemamo kad smo se već nonšalantno odrekli Berberovića. Mravac definitivno ne bi trebao imati mjesta u ovoj ekipi, kao ni Pandža. Medunjanin se sve više nameće kao ozbiljan kandidat za važniju ulogu od ove koju je do sada imao. No, na stranu navijačke opservacije, neki bolji trener sigurno od ovog materijala može složiti ekipu sposobnu da se nosi sa najvećima bez ikakvih kompleksa. I mi trebamo Metsua, ili slijedi sigurna blamaža, osim ako, nešto, jebiga.

Samo je jedna stvar u svemu sigurna. Ako je sinoćnja igra reprezentacije odraz stanja i atmosfere u državi to znači da je stanje 1:1, nerješeno.

(zurnal.info)

Mislio sam da ovo nikada u životu neću morati reći ali za dobro svih građa i poštene inteligencije u Bosni i Hercegovini, najbolje bi bilo da Safet Sušić ode sa mjesta selektora bh. nogometne reprezentacije. Prije nego što bude kasno za bilo što. Iako svi simptomi pokazuju da virus uzima svoj danak, možda još imamo šansi za izlječenje.

Nogometna reprezentacija Bosne i Hercegovine koju vodi neosporno najbolji fudbaler rođen na ovim prostorima, jednostavno ne valja. Tačnije, kvalitet igre koju ovi momci pružaju otkako je Ćiru zamijenio Pape ne bi zadvoljio ni ukuse prosječnog gledaoca utakmica bh. Premijer lige. A oni koji to prate znaju koliko su niski njhovi kriteriji.

ZAŠTO NE VALJA REPREZENTACIJA? Zato što je Safet Sušić umislio da zna selektorski posao. A ničim to još nije dokazao. Nije se još potvrdio ni kao trener, a kamo li kao selektor. Reprezentacija pod njegovom komandom skoro je identična onoj koja je igrala kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo, samo što još i ne znaju igrati. Nema novih imena, nema eksperimenata, nema taktičkih zamki..., osim ako ovakve igre u prijateljskim susretima nemaju za cilj zavarati protivnika.

Nedostatak taktike se vidi i po kretanju igrača. Više su Misimović i Pjanić smetali jedan drugom nego kompletna odbrana ispodprosječnog Qatara. Ko god kaže kako su oni solidna ekipa taj pravi alibi za katastofu kakvu smo mogli gledati utorak naveče na stadionu Grbavica.

Da stanje bude još crnje, Sušić je gori motivator nego selektor. Ne traži niko od Sušića da bude klaun kao Ćiro, ali je više energije i pozitivnog naboja bilo na Blaževićevim treninzima nego sada u cijeloj Bosni i Hercegovini kada igra reprezentacija. Distanciranje od svega i građenje imidža nedodirljivog, cool tipa, pristaje Mourinhu ali tek nakon što je pokazao šta zna. Do tada, sve je ubleha.

IGRAČI: Umišljeniji od Sušića bili su samo igrači. Najgori od svih bio je Edin Džeko. Iole ozbiljan selektor bi već nakon prvog poluvremena ostavio frustriranog napadača Wolfsburga na klupi. Ono što je pokazao napadač za kojeg Juventus navodno nudi 40 miliona eura, ne vrijedi ni koliko košta ulaznica za meč na Grbavici. Možda momak ima problema sa transferima, ali bi selektor tu morao reagirati i pružiti šansu drugima koji imaju više koncentracije i volje da odigraju bar nekoliko dobrih pasova. Džeki to, osim one asistencije za jedini gol, nije polazilo za nogom.

Ništa bolji nisu bili ni ostali. Nadarević je lutao kao Krležine guske u magli. Ko zna, ako bi neko otišao na Grbavicu možda bi sreo našeg reprezentativnog beka kako još uvijek luta, bez kompasa, iscrpljen i dehidriran. Jahića spašava što je igrao na Grbavici pa je potrefio izlaz prema svlačionici, u suprotnom vodili bi ga u kategoriji “nestali”. Pjanić i Misimović očito imaju problema sa komunikacijom - jednom je maternji jezik njemački a drugom francuski. Ako bi FIFA progledala kroz prste i dozvolila prevodiocu da trči za njima dvojicom to bi donekle i popravilo stvar. Čekati od Sušića da im uputi koju instrukciju i postavi ih na odogovarajuća mjesta, vjerovatno bi bilo protumačeno kao mobing i miješanje u posao selektora.

Dalje, Muslimović? Zna li neko zašto on nije igrao? Je li uopće došao u Sarajevo? Ibišević dao gol i on misli da je opravdao svoj dolazak. Sjećate li se još nekog? Ne?!

ZAMJENE: Bolji dio reprezentacije. Možda nisu tolike zvijezde ali su za svojih dvadesetak minuta igre pretrčali više nego pojedinci tokom cijele utakmice. Niko se nije posebno istakao što u ovom sučaju i nije toliko loše. U ovoj selekciji prosjek je nivo i sve mimo toga je, zapravo, ispodprosječno.

IZUZETAK: Emir Spahić! Sretan je tim koji ga ima, a očito da je i njemu to najvažnije.

PROTIVNIK: Prosječna ekipa. Da nije bilo hrvatskog suca vjerovatno još uvijek ne bi dali gol, ali to ne znači da nisu igrali bolje od Papetovih Zmajeva. Da su Džeko, Muslimović, Nadarević, Mujdža..., makar upola igrali energično kao njihovi protivnici rezultat bio bio kao u vrijeme kada smo zabijali po sedam golova na utakmici.

SAVEZ: Napolje!

ZAKLJUČAK: Nadamo se da je ovo bila samo loša noć. Kao i protiv Irana, Švedske, Njemačke...