Nije se dogodilo ništa neočekivano. Real, Barcelona, Schalke i Manchester United rutinski su potvrdili prolaz u polufinale Lige prvaka. U poluzavršnici očekuje nas El Clasico između Barce i Reala i jedan meč, koji, na prvu, nudi puno manje neizvjesnosti, a radi se o ogledu njemačkog Schalkea i Manchester Uniteda. Schalke je prvoklasno iznenađenje. Apsolutno nitko na početku ove sezone nije ih vidio u polufinalu Lige prvaka. Posebno zbog toga što u njemačkom prvenstvu guraju izrazito loše. No, na stranu sve prognoze, ako se mene pita najljepše priče četvrtfinala ispisala su dva veterana, dvije legende europskog nogometa, koje na terenu još uvijek nude najbolje od sebe i u stanju su zasjeniti puno mlađe kolege. Riječ je, naravno, o Ryanu Giggsu i Raulu Gonzalezu. Moramo priznati i da polufinalni ogled ove dvojice nogometnih „staraca“ možemo nazvati malim privatnim El Clasicom europskog nogometa, jer će upravo njih dvojica htjeti još jednom u životu dosegnuti zvijezde u nekoj drugoj galaksiji. U ovoj našoj Giggs i Raul odavno su među zvijezdama i, čini se, nemaju namjeru ugasnuti.
RAUL
Ono što je posebno zanimljivo jeste to da u svojoj igračkoj karijeri nema niti jednu mrlju. Za njega se nikad nisu vezale apsolutno nikakve afere. Privatno i profesionalno Raul je do dana današnjeg potpuno čist čovjek. A nema uopće potrebe opisivati kakoje paklen igrač. Za nepunu sezonu u Schalkeu postao je ikona kluba. Svojom karizmom vuče cijelu ekipu naprijed. Navijači ga obožavaju. Legenda Reala postala je kult u Schalkeu. U novinskim izjavama proteklih par dana Raul tvrdi da sanja finale Lige prvaka protiv svog bivšeg kluba. Možda su Schalkeovi izgledi u duelu s Manchesterom minimalni, ali upravo ta Raulova želja, njegov san i strast koju ima, može polufinalni ogled Schalkea i Manchestera pretegnuti u korist Njemaca. Pogledajte samo snimku nakon utakmice 
protiv Intera. Onu snimku kad Raul prelazi ogradu i pobjedu svog kluba slavi zajedno sa navijačima. To je Raul, zvijezda koju možete dodirnuti, čovjek koji nikad nije zaboravio zbog koga se nogomet igra.
GIGGS
Još daleke 1996. godine jedan moj drugar iz Engleske je dobio jednu bijelu majicu. Na prednjoj strani majice bila je otisnuta fotografija Ryana Giggsa, a ispod slike je pisalo: RYAN GIGGS – THE LIVING LEGEND. Ej, bilo je to prije ravno 15 godina, a dan današnji Giggs igra jednako dobar nogomet kao i onda. Danas je još zreliji i svojim nenametljivim autoritetom ima još veću težinu i utjecaj na igru Manchester Uniteda. Giggs je stroj koji se ne kvari. Otkad znam za njega igra na istom nivou. Rijetko je upadao u krize, koje su u njegovom slučaju uvijek bile tek krizice. Posebno je dojmljivo da nije izgubio strast i motivaciju nakon svega što je prošao u karijeri. Ovaj skromni velški vilenjak neupitnog nogometnog znanja apsolutna je legenda kluba i europskog nogometa. Čovjek je to kojem se morate diviti. Jednako kao i Raulov, njegov privatni i profesionalni dosije je besprijekorno čist. A što sve Giggs može u poznim igračkim godinama pokazuje ona briljantna asistencija, kojom je izbacio cijelu odbranu Chelsea i gurnuo Ji Sung Parka u šansu, koju je ovaj pretvorio u gol za potvrdu prolaska ManU-a u polufinale.
Barcelona protiv Reala. Raul protiv Giggsa. Nogomet piše predivne priče i često zabljesne romantikom za koju nam se čini da je davno napustila ovaj turobni sivi svijet.
(zurnal.info)
ŽELJEZNIČAR
Otkad je Velež potonuo nisko da niže ne može prestao sam pratiti našu nazovi PREMIER ligu. Previše je tu loših stvari. Savez, sudije, katastrofalna igra. Prosto gadljivo. No, kad već radimo kratki popis najvažnijih nogometnih događaj u ovoj godini red je da pomenemo da prvak Bosne i Hercegovine za sezonu 2009/2010 postao sarajevski Željezničar pod vodstvom Amara Osima, koji je još jednom pokazao da ima tatin trenerski nerv.
Inače, osim toga, nacionalizam je cvjetao na stadionima uzduž i poprijeko naše domaje. A žrtva ljudske gluposti ovaj put je dobila ime Vedrana Puljića. RIP.
LIGA PRVAKA 2009/2010
Inter. Dekadencija. Ekipa u kojoj je jedan od najboljih napadača svijeta igrao desnog beka osvojila je elitno europsko natjecanje. Na drugoj strani, u finalu, je bio nedovoljno jaki Bayern. Sve u svemu, nije tu bilo ničeg za posebno pamćenje. Možda jedino treba izdvojiti sjajnog Diega Milita. I, naravno, Jose Mourinha, koji je Inter do pobjede u Ligi prvaka vodio 22.05. 2010. godine i to na Santiago Bernabeu, stadionu, koji je uskoro nakon toga postao njegov novi dom.
SVJETSKO PRVENSTVO U JUŽNOAFRIČKOJ REPUBLICI
Vuvuzele i zima su odredile pomalo čudnu atmosferu ovogodišnjeg Mudnijala. Ipak, prvi Mundijal na afričkom tlu donio nam je sedmu naciju pobjednicu najvećeg sportskog spektakla, koji svijet nudi. Došli su kao favoriti otišli kao pobjednici. Nisu odigrali spektakularno prvenstvo, ali su odigrali koliko im je trebalo. I imali su Villu i kad je najviše trebalo Iniestu. Sve u svemu sasvim zasluženo. Nizozemska je u finalu igrala prljavo, na granici da ubije španjolske igrače pa im se takva igra obila o glavu.
Najboljim igračem prvenstva zasluženo je proglašen Diego Forlan, koji je Urugvaj, zajedno sa Suarezom, vratio u vrh svjetskog nogometa. A ne zaboravimo da se je Urugvaj dvostruki svjetski prvak i da po tradicij spada u sam vrh svjetskog nogometa. No, Diego veliki je svojim igrama podsjetio na neka romantičnija nogometna vremena i upravo zbog toga je bio ispravan izbor za najboljeg igrača južnoafričkog Mundijala.
Još jedan Diego je obilježio ovaj Mundijal. I to onaj najveći Diego u povijesti. Ovaj je Mundijal obilježio i povratak Maradone na svjetsku nogometnu scenu. Ovaj put Diego je se vratio kao selektor Argentine. Nakon početne euforije usljedio je bolan poraz od Njemačke i tu se Diegova trenerska bajka završila. Treba napomenuti da su Njemci igrali vjerovatno najljepši nogomet na prvenstvu. To je bilo prijatno iznenađenje, a onih neprijatnih je bilo i previše za jedan tekst, koji nema namjeru postati knjiga.
Ni na ovom Mundijalu nije bilo reprezentacije Bosne i Hercegovine.
REPKA
Osim što nismo otišli na svjetsko prvenstvo pa smo samim tim bili na marginama ovogodišnjeg reprezentativnog nogometa još jednom smo potonuli i to taman u trenutku, kad se nakon odlaska ublehaša Ćire Blaževića, očekivao dalji napredak u igri i rezultatima. Na mjesto selektora je postavljen u vremenu i prostoru izgubljeni Safet Sušić, čovjek koji utakmice gubi i prije nego izađe na teren. Neki će to nazvati realizmom, a ja kukavičlukom. Pri tome i ostajem. Pod Sušićem reprezentacija BiH igra kao banda sastavljena od kvartovskih majstora, s koca i konopca skupljena grupa ljudi, koja ama baš ništa pod milim bogom nema zajedničko. Tek neki pojedinačni bljesak probudi navijačke ambicije i žar, ali već se narednog trenutka sve raspline u kaosu i dezorganizaciji. Kakva država, takav i Savez. A kakav Savez, takva i reprezentacija. Korumpirana banda, rekli bi neki zlobnici.
(zurnal.info)
