LIGA PRVAKA: Bajka na Marakani i neuništivi Mourinho

Crvena zvezda me natjerala da pojedem svoje riječi. Prije dva tjedna sam zaključio kako niti jedan klub s ovih prostora pa ni Crvena zvezda nemaju što tražiti u Ligi prvaka. Stvari su, naprosto, tako izgledale. Ničeg nije bilo u govoru tijela zvezdinih igrača, u samoj igri, Milojevićevim idejama što bi me natjeralo na drugačije razmišljanje. Igrači su djelovali impresionirano a s njima na žalost i cijeli stručni stožer nekada velikog kluba, koji se spletom povijesnih okolnosti smanjio, pa prigodu da igra s najbogatijima vidi kao dobitak na lutriji. Tako se svijet okrenuo u zadnjih tridesetak godina, takav je poredak. 

Onih prvih dvadeset minuta s Anfielda nisam mogao uzeti kao referentnu točku ove Zvezde. Bio sam uvjeren čak i da igrači beogradskog kluba nisu sposobni izdržati ozbiljan tempo velikih utakmica svih devedeset minuta. A onda je došao taj utorak, Marakana, i Liverpool na travnjaku stadiona koji nosi ime Rajka Mitića. 

SAMOUBILAČKA PREDANOST

Vladan Milojević je u utakmicu krenuo slično kao na Anfieldu. Samo se činilo da ima nečega drugačijeg u stavu igrača. Ipak su bili na svom terenu i dečki kao da su rekli: ovdje nas nitko neće ponižavati pa ni Liverpool. Djelovali su kao da su spremni iskoristiti prigode koje im se ukažu i Liverpoolu što je više moguće zagorčati život. Visoki presing, samoubilačka predanost zadatku koji je pred njih postavio trener, gust momčadski raspored, držanje jedan za drugog kao da su vezani konopom. Svejedno, bio sam uvjeren da su za takvo što spremni dvadesetak minuta, eventualno pola sata. 

A onda je Milan Pavkov ugurao prvu loptu iza leđa vratara Alisona. Ni tada nisam bio uvjeren da može doći do iznenađenja, a iznenađenje bi bio i neriješen rezultat utakmice. 

Gledajte, otresti sa sebe ugriz pitbula kakav je Vijnaldum ne može baš puno igrača, a upravo to je učinio Pavkov prije nego je odapeo i poslao loptu po drugi put iza alisonovih leđa. Sve nakon toga bio je trans zvezdinih igrača a i publike na beogradskom stadionu. Predivan pogodak kao da je svima dao vjeru da je to noć u kojoj su bajke moguće. Ostalo je još puno vremena i ja sam i dalje bio uvjeren da taj trans neće još dugo trajati. 

Jurgen Klopp je u utakmicu ušao pomalo podcjenjujući Zvezdu. Sturidge je igrao sam za sebe. Lalana je djelovao kao rekreativac kojeg su pustili da se malo igra s velikim dečkima. To su dvije točke na terenu koje su nam mogle reći da Klopp Zvezdu ne uzima za ozbiljno. Upravo su njih dvojica bili karike koje su razbijale igru vlastite momčadi. Klopp je to kasno uočio. Prekasno za ovu utakmicu. Njegova momčad je bila zatečena razvojem situacije. Djelovali su izgubljeno. A Crvena zvezda se držala gusto, nije bilo prostora među linijama, igrači su bili visoko koncentrirani. A ja sam sve do 80. minute bio uvjeren da to ne mogu izdržati cijelu utakmicu. Tek tada sam shvatio da gledam vjerojatno najveće iznenađenje ovogodišnje Lige prvaka. 

Milojević je sjajno postavio momčad. Trebao je i nešto sreće i da one proklete rijetke prigode budu iskorištene. Stvari su mu ove noći išle na ruku. Njegova momčad je rasla iz minute u minutu, a Klopova se gušila u bezidejnosti. Njemac još uvijek kao da nema rješenja kada igra protiv postavljene obrane, a nema ni igračke klase koja bi sama probila suparničke redove. Salah ove godine nije taj, Mane zna imati loš dan, Firminho je ušao u igru kad je momčad već uvelike zahvatila letargija. I to je bilo to. Veliko slavlje na Marakani. Nije to bila tek obična pobjeda. Zvezda je podignula palac i rekla da se i nju nešto pita u grupi smrti. Ovom pobjedom su čak ostavili sebi nešto šansi za prolazak skupine iako samo oni najfanatičniji vjeruju u takav rasplet. Crvenobeli su pokazali da mogu. Ali da bi postao veliki moraš konstantno ponavljati dobre partije a nakon ovoga je pitanje koliko su emotivno ispražnjeni i mogu li ostati visoko koncentrirani i u narednim utakmicama. Bilo kako bilo, beogradski klub je potpisao najveće iznenađenje dosadašnjeg tijeka ovosezonske Lige prvaka. A iznenađenja su dobra čak i kad čovjeku nisu najdraža. 

KAKO UBITI MOURINHA

Nepoznato je, veliki je to misterij koliko Jose Mourinho ima života. Kada se sve činilo izgubljenim njegov blijedi United pretvori su u onaj Fergusonov i okreće utakmice u posljednjim minutama. I to nakon što je Ronaldo isporučio čaroliju nakon koje bih se ja ostavio nogometa i iskreno pomislio da nema nikakvog smisla trčati za loptom kad je netko sposoban učiniti ono što je Ronaldo učinio protiv Manchester Uniteda. Loptu je teško uhvatiti na volej i kada dolazi s krila, a uhvatiti okomiti ubačaj koji vam dolazi iza leđa i pospremiti ga u mrežu je nemoguće. Za većinu smrtnika. A Ronaldo je pokazao da nije običan smrtnik. Uhvatio je na volej okomiti ubačaj. Loptu je pospremio u mrežu. Čista magija. Ali to nije bilo dovoljno za pobjedu Juventusa. U United se uvukao Fergusonov duh i dečki se nisu predavali do zadnje. Zato su i nagrađeni pobjedom. Makar vjerujem da nikome još uvijek nije jasno kako su to uspjeli. Mourinho je opet preživio. Vrag bi ga znao, bit će da čovjek zna nešto što mi ne znamo i uporno to krije od nas. 

(zurnal.info)