COPA AMERICA: Čileanska pjesma i Messijeva sreća

Ako je do sada netko i imao sumnji sada je sve jasno, ova nacionalna momčad Čilea je najbolja koju je ta zemlja imala u povijesti. Dokaz za to je trofej osvajača Copa Americe. Prvi u povijesti ove zemlje. Već me je tijekom utakmice pjesma koja je dopirala s tribina stadiona u Santiagu potakla da maštam kako bi bilo slaviti bilo što u toj zemlji. A sada možemo svi skupa žaliti što u narednih par dana nećemo biti tamo.

NESRETNI HIGUAIN

Toliko godina pratim nogomet da već po izrazu lica nekog igrača ili po govoru njegovog tijela mogu skoro sa stoprocentnom sigurnošću predvidjeti da li će promašiti penal. Gonzalo Higuain s izrazom lica kao da mu je mačka na samrti nije imao nikakve šanse. To je bilo to. Kraj priče. Ever Banega je bio toliko uplašen da ga je Bravo gotovo natjerao da puca u njegovo naručje. Nakon Higuainovog projektila koji je odletio na tribine Banega se slomio pod teretom odgovornosti.

Nesretni Higuain je mogao uništiti čileanske snove. Igrala se doslovno posljednja sekunda utakmice kada je njegov šut iz blizine završio u spoljnoj strani mreže. Higuain iz najboljih dana to nikada ne bi promašio. Ali to je i bilo skoro sve što je Argentina napravila tijekom utakmice. Čile je apsolutno dominirao u svim segmentima igre, ali, kako se to kaže u južnoameričkom žargonu – nije mogao cijepiti. Nisu uspjeli pronaći put do argentinske mreže.

Sampaoli nije kalkulirao. I savršeno je znao kako postaviti igru koja nikako neće odgovarati Argentini koja voli usporiti ritam utakmice, držati kontrolu nad istom i onda čekati bljeskove zvijezda. Zbog toga je čilenaski izbornik, uvjeren očito i u savršenu tjelesnu spremu svojih igrača, naredio opću trku, ubitačan, gotovo jedva izdrživ tempo u oba pravca.

Čile je igrao izvrsno u fazi napada, ali nisu baš nalazili finalna rješenja. A obranu su igrali jednako fanatično, u tome je bio ključ Messijeve nevidljivosti. Čielanci su tempom tjerali Argentince u greške, a ako bi nekom uspjelo da prođe ispred njega su u liniji stajala još barem dva čileanska braniča. Ne pamtim kada sam vidio toliko pokretljivu momčad. I ne pamtim da sam vidio da jedna momčad može takav tempo izdržati gotovo svih 120 minuta igre.

Treba, doduše, pohvaliti sjajnu igru veterana Demichelisa, Otamendija, Roja, Zabalete i Biglie koji su bili isključivi razlog što Čile nije uspio doći do gola u regularnom dijelu utakmice. U napadu Argentinci jednostavno nisu mogli ništa i svi su odreda podbacili, dva tri bljeska nisu ono što očekujemo od takve družine. Ukoliko Angelo Henriquez nastavi s razvojem Čile će za godinu dvije imati nevjerojatnu devetku.

Svaka čast Vargasu, uostalom čovjek je i najbolji strijelac turnira, ali klasa koju posjeduje mladi Henriquez će Čile svrstati u jednog od favorita naredngo Mundijala. Samo da se nastavi i kontinuitet trenerskog rada i da se i dalje poštuju postulati Marcela Bielse. Njihov uspon je konstantan još od Mundijala u Južnoafričkoj republici. I bez obzira što mnogi još grintaju zbog onih crvenih kartona koji su im malčice pomogli da dođu do finala Cope Čile je potpuno zasluženo osvojio naslov prvaka. Nadigrali su Argentinu. I to je to. Nema se više smisla osvrtati na ono što je prošlo.

MESSIJEVA SREĆA

Lionel Messi nikako nema sreće sa nacionalnom selekcijom. I to ga sigurno proganja. Dva izgubljena finala u dvije godine. Dvije utakmice u kojima nije uspio biti prevaga. Ima još vremena za njega. Ali bez velikog trofeja s reprezentacijom zauvijek će ostati u sjeni Diega Armanda Maradone. I njemu je vjerojatno već muka od tih priča, dosadile su i vječne novinarske napomene kako je to detalj koji Messiju nedostaje da bi se upleo u priču i dvojac o kojem se raspravlja kao o najboljim igračima svih vremena pretvori u trio.

Bit će lijepo u Čileu narednih dana. Otvorili su potpuno novo poglavlje nogometne povijesti, a pred ovom istom generacijom je još puno utakmica.

(zurnal.info)