JOSEF WINKLER: Natura morta

“Duže vrijeme zamišljam da umjesto glave imam montiranu
kameru i da snimam sve što mi oči vide. Vidim li nekoga
s filmskom kamerom, onda želim potrčati, uništiti aparat i
reći da postoji samo jedna kamera i da je ta u mojoj glavi.”

Muttersprache (Maternji jezik)



Josef Winkler rođen je 1953. godine u selu Kamering u austrijskoj pokrajini Koruška, kasnije se seli u Klagenfurt (Celovec) gdje danas živi i radi. Nosilac je niza priznanja, među ostalima, najvažnije književne nagrade Büchnerpreis (2008) i sigurno jedan od najznačajnijih autora savremene austrijske književnosti.

DEMISTIFIKACIJA PROVINCIJE

Winkler početak svog književnog stvaralaštva posvećuje autobiografskim temama odrastanja na selu u kršćansko-patrijarhalnoj porodici i tako u svom prvijencu Menschenkind (Ljudsko dijete, 1979) govori o istinitoj priči nesretne ljubavi dvojice mladića na selu i njihovu zajedničkom samoubistvu, radikalno dijagnosticirajući na primjeru homoseksualnosti licemjernost seoske zajednice.

U romanima Der Ackermann aus Kärnten (Ratar iz Koruške, 1980) i Muttersprache (Maternji jezik, 1982), koji su 1984. godine zajedno s Menschenkind publicirani kao trilogija pod naslovom Das wilde Kärnten (Divlja Koruška), Winkler se nadalje bavi djetinjstvom i odrastanjem u selu Kamering koje traumatično doživljava.

Demistifikacija laži u poslijeratnoj “sretnoj” provinciji, prisjeća se autor u jednom intervju, jeste, između ostalog, bila misija njegovog potezanja pera. Na taj način Winkler blasfemične postupke seljanina svojim zanatom pretvara u blasfemične riječi uvijek iznova izazivajući skandale, što i same reakcije seljanina potvrđuju, koji piscu prebacuju da svojim pisanjem uništava selo.

Prva generacija pisaca poslijeratnog perioda, kako Winkler u intervjuima ističe, bila je graditelj austrijske savremene književnosti, koja je smogla hrabrosti da svojim djelima otkrije grozote života na selu. Ova generacija predvođena Thomasom Bernhardom, Peterom Handkeom, Franzom Innenhoferom i drugim počinje s razotkrivanjem podmuklosti i laži seljanina dva desetljeća nakon Drugog svjetskog rata.

Naime, sve do šezdesetih i sedamdesetih godina 20. stoljeća u njemačkoj književnosti i u popularnom “Heimatfilmu” (zavičajnom filmu) tematizirat će se “izgubljena domovina”, dok se zavičajna književnost i dalje njeguje sentimentalnim i idiličnim načinom prikazivanja stvarnosti.

Međutim, paralelno uz generaciju autora Novog njemačkog filma, koja 1962. godine proglašava smrt tatinom kinu (Papas Kino ist tot!), na književnoj sceni nastaje tzv. antizavičajna književnost (Anti-Heimatliteratur) koja, zadržavajući konvencionalne topose zavičajne književnosti, oštrim socijalno-kritičkim i ironičnim tonom prikazuje svakodnevnicu života na selu.

No, iako kritika Winklerove romane svrstava u tradiciju zavičajne književnosti – naime, autor svojom trilogijom ponavlja i oponaša prikazivanje nesretnog djetinjstva na selu i demaskira mehanizme potiskivanja“svete provincije”, što će već F. Innerhofer  artikulirati romanom Schöne Tage (Lijepi dani, 1974)1 – on, međutim, nakon potrage za djetinjstvom kreće na put oko svijeta, tragajući za novim pričama i za jezikom. Italija i Indija postaju tako dvije najbitnije destinacije u kojima autor, između ostalog, stvara djela Friedhof der bitteren Orangen (Groblje gorkih narandži, 1990) i Domra(1996).

Unatoč putovanjima koja Winkleru omogućuju pronalazak novih priča, autorov tematski okvir i dalje se temelji na odnosu između Erosa i Tanatosa i, kao u Groblju gorkih narandži, prikazivanju surovog katolicizma u krupnom planu.

Spas od strogoga religioznog odgoja i terora Erosa i Tanatosa – reditelj Pedro Almodovar u filmu Loš odgoj (2004) vizualizira slična iskustva iz svog djetinjstva – Winkler traži kroz jezik i u jeziku. Ali kako uopće doći do jezika ako je on izgubljen i kako naposljetku pronaći vlastiti jezik? Ova dva pitanja bit će ključna za Winklerovu potragu za jezikom i konačno za njegovu poetiku.

U intervjuima se Winkler često prisjeća odrastanja u, kako kaže, “svetom trouglu”. Sveti trougao se, naime, u autorovu djetinjstvu sastojao od nijeme majke, koja poslije gubitka trojice braće u Drugom svjetskom ratu gotovo pa ostaje nijema i govori samo ono što je neophodno, oca pripovjedača kojem rat nudi niz dogodovština, i gluhonijeme služavke, koja s djecom komuniciran čitajući im s usana.

Ovu kombinaciju (nijemost – pripovijedanje – gluhonijemost) Winkler će doživjeti kao idealnu za potragu za jezikom koji u djetinjstvu počinje otkrivati uz Karl Maya, a kasnije, nakon što duži niz godina otuđuje novac od oca radi kupovine knjiga i odlazaka u bioskope, uz Camusovu Kugu, Sartrea, Hemingwaya, Handkea i druge autore svjetske književnosti.

FORMA BITNIJA OD SADRŽAJA

“Za mene je bitno, kako neko piše”, kaže autor u intervjuu s publicistom Adelbertom Reifom,“šta neko piše sasvim mi je nebitno. Jedino putem stila i forme mogu čitajući doći do književnosti. Ako neko uspije na najvišem nivou ispisati jezik, pri čemu sam sebi kažem, ovako nešto nikada nisam pročitao, onda je to za mene književnost.”

Da su forma i stil bitniji od sadržaja, autor možda najbolje pokazuje novelom Natura morta (2001), koja je prodata u 35.000 primjeraka i postala autorova najuspješnija knjiga. Sam naslov “natura morta” - mrtva priroda ukazuje na koncepciju teksta koja jezikom želi oslikati istovremenost vizuelnog opažanja, što u jeziku, kako će već Lessing problematizirati u svom Laokoonu, za razliku od likovne umjetnosti, podliježe redoslijedu. Dok se neki slikari mrtve prirode, koje će Winkler studirati u amsterdamskim muzejima, koncentriraju na cvijeće i povrće ili meso i krv, pisac odlučuje jezikom rastvoriti utrobe i pisati o pijaci s mesnim i ribarskim štandovima. Autor na taj način fotografsko-realističnim pisanjem ispisuje živopisne slike prodavača i kupaca na trgu Vittorio Emanuele i posjetitelja Vatikana.

U moru likova koji nisu psihološki motivirani već agiraju kao obrisi vizuelnog u čijoj pozadini dominiraju smrt i krv, pripovjedački glas uvijek iznova ističe ljepotu sina prodavačice breskvi. Jedinu povezanost naracije
u šarenilu pijačne svakodnevnice autor uspostavlja reflektiranjem namirnica koje podliježu konstantnoj metamorfozi. Prisutnost smrti u životu Winkler pokazuje mrtvim životinjama, krvlju i drugim tjelesnim tekućinama.

Realistični prikaz života na pijaci, govori autor u intervju, nije neukusan ili ružan već lijep. On postaje ružan tek u supermarketima u kojima se negira smrt mesom koje se nalazi uredno posloženo na policama. Poigravajući se motivima i metaforama, jezikom koji podsjeća na ritmične forme baroka, Winkler novelom ilustrira kompoziciju hrane, seksa i konačno smrti kao pandana života.



NATURA MORTA I

“‘Nessuno, mamma, ha mai sofferto tanto...’
E il volto gia scomparso
Ma gli occhi ancora vivi
Dal guanciale volgeva alla finestra,
E riempivano passeri la stanza
Verso le briciole dal babbo sparse
Per distrarre il suo bimbo...”

“‘Niko, mati, nije toliko patio...’
I njegovo lice izgasnu
Ali njegove oči još bijahu žive
On se okrenu od jastuka prema prozoru,
A vrapčići ispuniše sobu
Gdje otac bijaše posuo mrvice
Da rasije svoje dijete...”

S BIJELIM BRESKVAMA i buketom crvene brnistre neki je stari muškarac trčao za hendikepiranom ženom što je šepala prema ulazu u podzemnu željeznicu Stazione Termini1; u njezinoj je prozirnoj plastičnoj kesi, među svježim povrćem, bila zagurana Cronaca vera2; predao joj je cvijeće i povikao:“Auguri e tante belle cose!”3; žena se iznenađeno okrenula, primila brnistru i zahvalila se na pažnji prije nego što je, oprezno vukući noge, krenula niz stepenice podzemne željeznice sa svojim kesama breskvi, crvenim buketom brnistre, pričama o ljubavnim patnjama i nesrećama, o ubistvima i samoubistvima u Cronaci veri.

Ispred pokretnih stepenica jedan je prljavi prosjak klečao, držeći karton s natpisom Ho fame! Non ho una casa!4
Do njegovih golih stopala ležala je velika slika sveca Guida Renija na kojoj arhanđeo Mihael mačem probada demona koji leži na rubu pakla i ima crte lica kardinala Pamfilja, kasnijeg pape Innocenza X. Pored slike sveca, na kojoj je bilo nekoliko zgužvanih novčanica, treperila je svijeća u crvenoj plastičnoj posudi. Jedan od tri nara, što su se kotrljala niz stepenice podzemne željeznice, rasprsnu se,a crvena zrna oruniše se betonskim stepeništem.

1 Glavna željeznička stanica u Rimu. (Prim. prev.).
2 Italijanski popularni sedmičnik. (Prim. prev.)
3 Italijanski pozdrav: “Želim vam sve najbolje i najljepše.” (Prim. prev.)
4 Gladan sam! Nemam kuću. (Prim. prev.)

Među skupinom šareno odjevenih Somalijki, što su stajale uz jednu cvjećarnicu u dvorani podzemne željeznice, koje rade kao sluškinje u rimskim domaćinstvima, žive kod poznanika i još nemaju adrese, neki je čovjek dijelio debeli svežanj pisama s arapskim adresama. Jedan crnokosi, otprilike šesnaestogodišnji dječak dugih trepavica, čiji su vrhovi zamalo dodirivali njegove sunčanim pjegama osute obraze, i s oko vrata srebrenim raspelom, glasno je čitao škrabotinu sa zida podzemne željezničke stanice Luisa ama Remo.

Ti voglio bene da morire!1

U podzemnoj željeznici neki je muškarac poljubio ženu za pozdrav i nekoliko je puta dlanom pljesnuo
po čašici koljena dok je ona pesnicom svoje desne ruke lupkala po njegovim bedrima. Neposredno nakon toga, prije nego što je na sljedećoj stanici izašao iz podzemne željeznice, poljubio je njezinu stisnutu pesnicu i pozdravio se rekavši “Auguri!”2

Pored svoje koščate bake, koja se teturala, nosila svjetlucave sunčane naočale i crnu lepezu, snuždeno je sjedio neki maloumni dječak s jedva primjetnim maljama na gornjoj usni. Odmah je opipao svoj šlic i pogledao je li rajsferšlus zatvoren kad je primijetio da ga neki
ovjek gleda u bedra. Na desnom ručnom zglobu nosio je narukvicu u bojama Rima na kojoj je bila ispletena riječ Rim. Desnim kažiprstom opipao je šuplji umjetni zub namazavši usne ružičastocrvenim labelom. Iznad dječakove glave, na vatrogasnom aparatu, crnim flomasterom
pisalo je "L’ Aids nel mondo, il Lazio in Italia!"3

Crnokosi šesnaestogodišnjak dugih trepavica, čiji su vrhovi zamalo dodirivali njegove obraze, sa srebrenim raspelom oko vrata, u pratnji mlađe sestre s kojom se vozio prema tržnici Piazza Vittorio Emanuele, držao je na grudima, ispod reklamnog plakata za konjsko meso, bijelo štene.

"Ho scelto la carne equina, perché i bambini ne vanno matti1" pisalo je na lijevoj polovici plakata iznad ilustracije majke koja zabrinuto gleda svoju djecu. Na desnoj polovici plakata vidio se doktor u bijelom mantilu kako pokazuje prstom prema natpisu "Consiglio la carne equina, perché contiene ferro in misura quasi doppio delle altre carni".2

Svaki put kada bi mlada žena umjetno preplanule kože i nakinđurena pozlaćenim nakitom izvukla novu sliku iz koverte na kojoj su bili jednogodišnji blizanci, tiho bi zajecala i obrisala nos. Prije nego što je na Piazzi Vittorio izašla iz podzemne željeznice, ispružila je svojih deset prstiju i ispitivački pogledala prstenje. Držeći malu crvenu kožnu aktovku, neki je čovjek s golobradim marokanskim dečkom izašao iz podzemne željeznice i neprimjetno, idući nekoliko koraka iza mladića, krenuo pokretnim stepenicama prema Piazzi Vittorio Emanuele.

1 Luisa voli Rema. Umirem od želje za tobom. (Prim. prev.)
2 Italijanski pozdrav. (Prim. prev.)
3 Svijet ima sidu, a mi Lazio. (Prim. prev.)

(zurnal.info)