Konačno smo zreli za Mundijal

Cijeli je jučerašnji dan u Mostaru padala kiša i valjda sam zbog toga bio sentimentalan. Bila je srijeda, 6. veljače, i ozbiljno me, isprva zbunila, a potom i malčice naljutila činjenica da jučerašnje utakmice nisu počele minutom šutnje, čak ni one igrane na Otoku, ona s Craven Cotagea na kojoj se igrala utakmica između Južne Koreje i Hrvatske naprimjer. 

BEZ MINUTE ŠUTNJE

Naime, 6. veljače 1958. godine, na povratku s utakmice ondašnjeg Europskog kupa, koju su igrali u Beogradu protiv Crvene Zvezde, životni put je okončalo osam igrača jedne velike generacije Manchester Uniteda - one generacije u povijesti nogometa zapamćene pod nazivom "Busbyjeve bebe". Jedna je to od najvećih tragedija u povijesti nogometa. Najstariji među poginulima, kapetan momčadi, Roger Byrne imao je svega 28 godina. Među poginulima je bio i Liam Whelan, koji je netom prije kobnog uzlijetanja aviona s minhenske piste izjavio: Ovo liči na smrt, ali ja sam spreman. Spremni Whelan je u tom trenutku imao 22 godine. Pored Byrnea i Whelana život su na minhenskom aerodromu izgubili: Eddie Colman, Geoff Bent, David Pegg, Tommy Taylor, Marc Jones i Duncan Edwards (Edwards je preminuo u bolnici 13 dana nakon nesreće).

U tjednu prije tragedije Busbyjeve bebe odigrale su dvije najluđe utakmice koje možete zamisliti. Protiv Arsenala na poluvremenu su vodili 3 prema 0. Arsenal je napravio čudesan preokret i poveo s 4 prema 3. Ali u spoljednjim minutama utakmice Viollet i Taylor postižu dva pogotka za United i postavljaju konačan rezultat. Manchester je slavio s 5 - 4. Nakon toga je uslijedio put za Beograd gdje ih je čekala Crvena Zvezda predvođena velikim Dragoslavom Šekularcem. I to je bila utakmica za pamćenje. Bobby Charlton je u Beogradu igrao simultanku i United je već u 31. minuti vodio s 3 prema nula. No, labuđi pjev Busbyjevih beba morao je biti dostojan svih nogometnih antologija pa je uslijedilo šokantno izjednačenje. No, Crvena zvezda nije uspjela doći do pobjede unatoč šansama koje su stvarali pa je United tim remijem obezbjedio prolaz u naredno kolo Europskog kupa. 

Dragoslav Šekularac i dan danas tvrdi da se izjeda zbog propuštenog zicera na toj utakmici, jer bi, da je postigao pogodak za pobjedu, Busbyjeve bebe još uvijek bile žive. Naime, United u tom slučaju ne bi ni krenuo na kobni put za Minhen već bi čekali majstoricu na neutralnom, najverojatnije talijanskom, terenu.

Veliki Sir Matt Busby - jedan iz svetog trenerskog trojstva odraslog u škotskom rudarskom krugu, a kom su pripadali i Jock Stein i Bill Shankly - preživio je nesreću i nastavio stvarati temelje Uniteda kakvog danas znamo. Do pojave još jednog škotskog čarobnjaka, Alexa Fergusona, Busby je bio najveća trenerska figura Manchester Uniteda.

PJANIĆ MOŽE IGRATI SA MESSIJEM

Elem, ni sveznajući Marjan Mijailović, kojeg je FaceTV zaposlila da urla tijekom utakmica Bosne i Hercegovine i da izjavljuje ljubav Vedadu Ibiševiću, nije se sjetio pomenuti Matt Busbyja i njegove bebe. Ali nam je zato rekao tko je jetrva od punicine zaove slovenskog fizioterapeuta. Valjda da znamo s kim imamo posla i s kakvom silom se na terenu naši igrači bore.

Nakon što sam saznao kako se zove surpuga Jasmina Hukića i najbolja prijateljica Katanecove čukunbabe, ugasio sam ton i u miru božjem uživao u nogometnoj igri. Da, dobro ste pročitali, uživao sam u nogometnoj igri, a igrala ju je naša, bosanskohercegovačka reprezentacija. Valjda konačno možemo biti mirni. Dosegnuli smo razinu koju godinama priželjkujemo. Pobjeđivanje nam je postalo navika. Čak možemo reći da imamo i vlastiti stil igre zasnovan na karateristikama igrača koje imamo što je, siguran sam, neka mi oprosti Safet Sušić, mogao iskemijati jedino nogometni mudrac Ivica Osim. Veliki je to nogometni vrač, makar ću mu do kraja života roncati zbog Italije 1990. 

U rezimeu nogometne 2012. godine istaknuo sam Miralema Pjanića kao alfu i omegu naše reprezentacije, u igračkom smislu, dakako. Jučerašnji meč protiv Slovenije to nam je još jednom dokazao. Priča se da se za Miralema Pjanića raspituje Barcelona. E, pa ako su skauti Barce jučer bili u Ljubljani uvjeren sam da će večeras objedovati u Rimu u društvu Miralema Pjanića i Rominih direktora. 

Uspoređivao sam Pjanića sa Lukom Modrićem i onim što je Modrić igrao protiv Koreje i apsolutno u svakom segmentu Pjanić je bolji igrač čak i kada zamislimo Luku u najboljoj formi. A, valja to istaknuti, Pjanić je bitno mlađi od Modrića. Bolji je u igri jedan na jedan. Dok Modrić nema nikakav udarac, Pjanić ima jedan od najrazornijih i najpreciznijih u Europi. Jedini segment u kojem su podjednaki je radijus kretanja, tjelesna konstitucija i nogometna inteligencija. 

Pjanića sam uspoređivao s Modrićem iz razloga što je ovaj veznjak Real Madrida i samim tim jedan od najboljih na svijetu na poziciji centralnog veznog. Pa ako Modrić može igrati s Ronaldom, nema nikakvog razloga da ne vjerujemo da Pjanić može igrati s Messijem. Miralem Pjanić je mađioničar. Kad je raspoložen plijeni lakoća kojom igra. Zanemarimo činjenicu da smo jučer igrali protiv, objektivno, prosječne Slovenije. 

Hrabre prati sreća pa se tako i nama neke stvari slažu bez da, objektivno gledano, utječemo na njih. Tako je iz vedra neba pao Zukanović kao, čini se, idealan partner Emiru Spahiću. Ognjen Vranješ, kojeg sam često kritizirao, jučer je pokazao da i na mjestu desnog bočnog imamo ozbiljnu alternativu Mensuru Mujdži. Zahirović se već nebrojeno puta dokazao baš kao i Lulić.

Miroslav Stevanović oscilira, ali dečko je mlad i kad standardizira svoje igre bit ćemo opasniji po gol suparnika barem za 20 posto. Sjajna je stvar što je Stevanović, i kad ga baš i ne ide, izvrsno taktički obučen i ne zanemaruje odbrambene zadaće. Ibišević i Džeko su, jebiga, Ibišević i Džeko. Prigovarali im zbog nekih stvari ili ne, činjenica je da imamo jedan od najubojitih napadačkih tandema u Europi. Isto tako na golu imamo jednog od najpouzdanijih europskih vratara. Asmir Begović brani sve što treba, a katkad i ono što drugi ne mogu. Dobri smo, jebiga, tvrdim to odavno, a sad smo to počeli i pokazivati. I ne zaboravimo da jučer nismo na raspolaganju imali još jednu neupitnu klasu, Sejada Salihovića. 

Bilo kako bilo, konačno možemo, što se kaže, biti rahat kad pratimo utakmice naše reprezentacije. Dobijamo sve utakmice koje moramo dobiti. A uvjeren sam da smo konačno zreli da odmjeravamo snage i sa najvećima. Dakle, zreli smo za jedan Mundijal. A nitko ne može prognozirati gdje su nam granice. Ako su Pjanić, Džeko, Begović, Spahić i Ibišević na svom maksimumu, onda smo spremni za velike stvari. Ne govorim, dakako, o osvajanju trofeja. 

Govorim o tome da bismo konačno mogli postati stalni sudionici velikih natjecanja i respektabilna europska momčad. Blentava smo zemlja, ali znamo igrati nogomet. Ako ništa drugo, to nam može biti kakva takva utjeha. Utjeha, kažem, a ne, nadam se, generator organiziranog kurčenja, divljanja i seljačenja po europskim stadionima. 

(zurnal.info)