Pročitajte odlomak iz romana Odlazak: Moraš biti veseo

10:20 h

Kao kada crkne televizor. Slika se suzila, onda nestala. Pred očima mi je bilo samo crno.

Iako nisam vidio, uspio sam zakočiti, pomjeriti kola malo udesno i upaliti sva četiri žmigavca.

Neko je projurio kraj nas. Bijesno je zatrubio.

“Dušo”, rekao sam, “tata će sad malo odmoriti. Ti slušaj muziku i ne izlazi iz kola, okej? Ako hoćeš, možemo zajedno pjevati.”

“Može. Pojačaj muziku”, rekla je. Kolima su odjekivali Wolf Parade, histerična i čarobna California Dreamer.

Ako budem imao sreće, vid će mi se vratiti za nekoliko minuta. Tako je barem bilo u prethodnim epizodama mog kratkotrajnog sljepila.

Remisije su sve kraće. Prokletinja ubrzava.

Već dvije godine znam šta me čeka. Bolest se čvrsto drži prognoza.

Najprije su me poslali kod gastroenterologa. Dva sata sam vozio do Podgorice, u ordinaciji izgubio još sat, izložio se neoprostivom poniženju – ležao sam na stolu dok mi je stranac u bijelom mantilu čačkao po guzici a lijepa sestra mi se smješkala. Sve to da bi me obavijestili kako imam hemoroide, što je informacija u čijem sam posjedu otkako sam sposoban sjesti.

Ordinaciju sam napustio bijesan. I u strahu. Jer sam dijete morao ostaviti sa Mirkom. Pozvao sam ga.

“Dobro smo, ne brini, igra se, jela je, posrala se, nego, kako je prošlo to tvoje?”

“Platio sam šezdeset eura da mi gurnu prst u šupak.”

“Jebi ga”, rekao je Mirko, “mogao sam ti ja naći nekoga da ti njemu gurneš prst, i još da ti plati šezdeset eura.”

Potom su mi snimali kičmu.

“Jeste li imali neki udes, sudar, pad sa motora?”, pitao me je ortoped dok je, ne krijući profesionalnu radoznalost, posmatrao ostatke mojih pršljenova. “Ne: to mi je od alkohola”, rekao sam. Pogledao me u čudu pa me poslao kod neurologa.

Tamo su me čekićem udarali po kostima. Nije boljelo.

Potom su mi radili elektromiografiju. To jeste boljelo.

Nabiju ti iglu u ruku, potom u nogu, pa te sat vremena tresu elektrošokovima – tako taj pregled izgleda.

Odatle sam izašao blijed, jedva se držeći na nogama, sa uputom za MRI glave.

Ubacili su me u cijev, stavili slušalice na uši i pustili Pilote. U takvim trenucima shvatiš da ne možeš umrijeti dovoljno rano. Kad sam izašao iz kabineta za snimanje tehničarka me je sažaljivo pogledala.

“Nije dobro?”

“Nije.”

Moglo se, dakle, reći kako mi je došlo iz guzice u glavu.

Prvo što sam pomislio bilo je: moja odluka da pušim, da ekscesivno pušim, da pušim iako sam, kako su mi govorili, dobio dijete pa bih zbog nje trebao ostaviti duvan, bila je ispravna. Neće me ubiti duvan.

Odmah potom, kao lopov u noći, kao koljač u noći, ušunjala se misao: šta ću sad sa njom?

Znaci su, naravno, već godinama bili tu. Znaci su uvijek tu. Sve na svijetu piše. No ko će to pročitati?

Gledaš televizor, zavaljen u fotelji. Iz ruke ti, to se ponavlja svake večeri, ispadne daljinski upravljač.

Kasnije, iz ruke ti ispadaju čaše, escajg, bilo šta što je potrebno stegnuti prstima, koji više ne mogu da drže.

Ruke ti se tresu, no možda je to od kafe i duvana?

Ruka kojom se osloniš o fotelju dok sa nje ustaješ trese se iz ramena, u njoj nema snage da podigne vlastito tijelo.

Onda se jave vrtoglavice. Isprva misliš da je to zbog masnoća u tvojoj krvi. Vrtoglavice su sve jače. Kada pomjeriš glavu, svejedno da li lijevo‑desno ili gore‑dolje, čini ti se da ćeš izgubiti svijest.

Vidiš sve lošije. Posjetiš očnog, on tvrdi da je sa tvojim vidom sve u redu. Vidiš mutno. Ubrzo nastupa faza u kojoj ti se sve pred očima udupla: kao da vidiš dva svijeta, nekoliko centimetara odmaknuta jedan od drugog.

Na kraju, gubiš vid. Sljepilo je isprva privremeno.

Loše spavaš. Četiri sata na noć. Dva sata na noć.

Spavaš isprekidano, jer ti ruke trnu u snu, to te budi.

Trnu i noge. Razmrdaš udove i ponovo zaspiš. No dođe trenutak kada udovi trnu i dok si budan. Ukrućeni su sve do večeri, nekada danima.

Bolovi u tetivama i mišićima su sve češći i jači, kao i glavobolje. Ne uspijevaš potrčati. I hod je težak: svaki korak je bolan.

Bol je sveprisutan. I neprekidan. Razmišljaš o morfiju.

Kraj tebe je, u svakom trenutku u kojem osjećaš bol i strah – kao sječivo hladan strah – dijete. Trebaš ga obući, nahraniti, staviti na tutu, obrisati, oprati, izvesti u šetnju, igrati se sa njim, učiti sa njim, zabaviti ga. Svaka od tih stvari zahtijeva nadljudski napor. Svaka od tih stvari je ništa u poređenju sa obavezom da bolest sakriješ od djeteta. Ono ne smije primijetiti da tata nije dobro.

Znaš da djeca znaju kada lažemo. Zato se ne smiješ pretvarati da si veseo: moraš biti veseo.

Ako imaš sreće, simptomi će se povući. Vratiće se za koju nedjelju ili mjesec. Ako nemaš, bolest napreduje ravno, kao vlak.

Ona će se o sebi moći starati tek za petnaestak godina.

Nemaš toliko vremena. Mnogo prije toga, tebi će biti nužan staratelj. Ona ima samo tebe. Ti nemaš nikoga ko bi brinuo o tebi. Ona danas ima samo tebe, već sutra neće imati nikoga. Bilo da umrem za dvije, ili u invalidska kolica i bolnicu dospijem koju godinu kasnije, pred mojom kćerkom stajala je budućnost odrastanja u domovima za nezbrinutu djecu.

Zato što imate tako malo vremena, nisi je dao u vrtić. Želiš istisnuti sve iz svakog dragocjenog trenutka koji možeš provesti sa njom. Ti trenuci padaju jedan za drugim, kao lišće u poznu jesen.

“Griješiš”, govore ti, “djetetu treba socijalizacija.”

Niko od nas, nažalost, takozvanu socijalizaciju ne može izbjeći. Socijalizacija, za početak, znači da ti se dijete, svakih nekoliko dana, iz vrtića vrati bolesno. Vrtići su laboratorija u kojoj bujaju virusi. Socijalizacija, još, znači da ti se dijete iz vrtića vrati sa riječima i sudovima kojima je u vašoj kući zabranjen pristup. Kada se bude socijalizovala, naučiće je da sluša njihovu retardiranu muziku. Prepričavaće joj i prepričavaće im Youtube klipove, naučiće je imena svih luksuznih marki odjeće, naučiće je da želi predmete, ti će predmeti postati njen identitet. Saznaće sve mizerne načine kako da do tih predmeta dođe.

Do tada, jutra provodimo u šetnjama uz obalu. U gumenim čizmama skače po lokvama na cesti. Trči ispred mene. Nekada sam glumio da je ne mogu stići. Više ne moram glumiti. Vučem se za njom, sve do stepeništa kojim se spustimo na kamenu plažu po čijem stijenju, ljeti, kao kolonija foka, leže nerotkinje i bolesne žene, uvjerene da će tu biti ostvarena čuda za koje se mole Majci Zemlji, iz čije utrobe se penje sumpor što se tu probija u more i sve na šta se spusti boji u bijelo, u boju početka, po kojoj sve može biti ispisano iznova.

Kasnije odlazimo u kafanu, gdje jede chicken nuggets sa kojih gulim krušne mrvice pune ulja. Prepiremo se: ona želi fabrički sok od jabuke, ja za nju želim cijeđeno voće. Povinujem se njenoj želji.

Na tržnicu, pa kući. Zajedno spremamo ručak. Penje se na stolicu i drvenom varjačom miješa supu u šerpi. Jede u dnevnoj sobi, dok gleda crtane filmove. Voli one u kojima životinje priskaču u pomoć drugim životinjama.

Popodnevni san. Kafa za mene, čaj za nju. Igramo se loptom, igramo se kockama, lutkama. Crta. Ne želi moju pomoć. “Ti samo gledaj i govori ʻbravoʼ”, zahtijeva.

Onda opet šetnja, pa večera uz crtani film. Čitanje pred spavanje: češke knjige o Krtiću, koji luta svijetom na kojem mu je strano sve, a naročito ljudi, luta tako dunjalukom i ne prestaje se čuditi onome što sreće na njemu, da bi tek na kraju svake priče našao spokoj i utjehu, onda kada bi se, nakon peripetija koje su moju kći ostavljale bez daha, vratio u svoj dom, pod zemlju.

Stojim na vratima njene sobe i osluškujem: diše li?

Sjedim u fotelji, pred televizorom i osluškujem: kad će napad kašlja, ponovo.

Noći bez sna su duge. Strah je uvijek tu, rije po tvojoj utrobi, grebe po kostima. Čeka noć. Tada zvjerski grize. Noću strah vlada.

Šta ako zaspiš i ne čuješ njen kašalj? Šta ako povrati šlajm, ako se guši a ti ne ustaneš dovoljno brzo da joj pomogneš? Šta ako se astma razvije u nešto drugo, zloćudnije? Prisjećaš se svih onih prigoda kada ste za dlaku izbjegli katastrofu. Padova koji su završili dobro, ali su mogli biti fatalni: kao kada se saplela o tvoju nogu i pikirala ka otvorenoj ladici? Šta da je čelom udarila o oštri rub?

Tražila je da rođendan proslavi u igraonici. Djeca na igralištu rekla su joj da je to najbolji, jedini pravi rođendan. Zakupio sam najveću igraonicu. Kupio sam šarenu tortu na sprat, sokove i grickalice. Tobogane i trampoline omotao sam ukrasnim papirima i zvjezdicama.

“Šta kažeš, zar nije fenomenalno?”

Tužno me je pogledala: “A gdje su djeca?”

Prišao sam radnici iz igraonice i tiho je pitao: “Djeca, gdje su?”

“Kakva djeca?”

“Danas sam tri puta dolazio kod Vas. Svaki put je

igraonica bila puna djece. Gdje su ta djeca sad?”

“Vi ste iznajmili igraonicu, djeci i roditeljima koji su popodne došli rekli smo da je zauzeto.”

“U pitanju je nesporazum: mislio sam da sam iznajmio prostor sa djecom. Rođendan joj je. Šta sad da radim: da slavi rođendan sama, u praznoj igraonici?”

“To nije moj problem, gospodine. Imate li Vi neke rođake ili prijatelje? Zašto niste pozvali njihovu djecu?”

“Svi moji rođaci su mrtvi. Neki zapravo nisu – ali ja jesam za njih. Prijatelje imam, par njih, ali oni nemaju djecu.”

“Ide li ona u vrtić, ima li neku drugaricu?”

“Ne ide, nema, da ima ne bih od Vas tražio djecu.”

“Mi ne izdajemo djecu.”

“Ako mene pitate, držati igraonicu bez djece je kao da držite kafanu bez pića.”

“Gospodine, ja godinama radim ovdje i niko mi nije tražio djecu. Nisam čak sigurna ni na šta tačno mislite. Možda bih ovo trebala prijaviti policiji?”

“E oni imaju djecu, po nekoliko komada. Šteta bi bilo da takav gen propadne. Imate li Vi, gospođo, najljubaznije Vas pitam, preklinjem Vas da mi pomognete, barem predstavu o tome gdje bih mogao nabaviti neku djecu? Petoro? Ne? Troje?”

Onda mi je sinulo: rješenje mi je bilo takoreći pred očima.

“Pripazite je, vraćam se za minut”, rekao sam.

Otrčao sam do obližnjeg supermarketa. Tamo je vladala dječija banda koja je salijetala ljude na izlazu i zahtijevala od njih novac. Došli su odnekud sa sjevera Crne Gore. Otac im je bio lijep čovjek, djeca su bila plavokosa na njega. Nekoć vješt stolar, riješio je da slijedi svoj san pa karijeru žrtvovao zbog alkohola. Majka im je, navodno, bila iz imućne porodice koja je se odrekla kada je pošla za pijanog zanatliju. Rijetko je napuštala kuću. Po čitave dane je sjedjela za kompjuterom i od nesretnika kojima se predstavljala kao magistar astrologije primala narudžbe za horoskope koje je izmišljala. Bila je, dakle, profesionalni pisac. Djeca su bila prepuštena sama sebi.

Prebrojao sam ih: dvije djevojčice, tri dječaka. Svi su bili stariji od slavljenice, no ko je od nas bez mane?

Okupio sam ih. Objasnio sam im da mi kći proslavlja rođendan u igraonici prekoputa. Svi su pozvani. Dva sata u igraonici, jelo i piće, sve besplatno.

“Lijepo je to, gazda”, rekao je najniži, očito i najpoduzetniji

od njih, “ali mi ovdje radimo. Ko će meni namiriti pare koje bih za ta dva sata zaradio?”

“Koliko?”, pitao sam i izvadio novčanik.

Tražili su stotinu, dao sam im pedeset.

Kad smo stigli u igraonicu, zatekao sam je kako uplakana sjedi na toboganu.

“Stigli su drugari”, viknuo sam i gurnuo ih prema njoj.

Smjestio sam se za sto u uglu i posmatrao ih. Verali su se, spuštali, gurali, gađali šlagom i smijali kao da su svaki dan zajedno. Njenom životu doista su bila potrebna djeca. Ma koliko se trudio, ja više nisam bio dovoljan, razumio sam.

Dok smo se vraćali kući, pitala me je: “Možda ove drugare nekada možemo pozvati da se igramo u mojoj sobi?”

Uprkos svemu, ipak mislim: jedina šansa koju dijete ovdje ima da odraste u pristojno ljudsko biće je da bude freak. Da je društvo ne prihvati. Da ono prihvati da je drugačije od društva, da nikada, ma koliko se trudilo, neće postati jedno od njih. Ona ima teške alergije, ima astmu, nosi naočare, neće imati oca: tu su, dakle, sve šanse da je društvo malih životinja odbaci. Čopor odgurne sve koji su slabi i drugačiji. Čoporu djece milost je strana. To je njena šansa. Da sve ono što nije pronašla među ljudima pokuša pronaći u knjigama, filmovima i muzici koju će oni koji su je odbacili smatrati dosadnim i uznemirujućim. U to se uzdam.

Uzdao sam se i u srčani udar, po mogućnosti u snu. No nada je zgasnula nakon posjete kardiologu. Nema holesterola, ni triglicerida, srce kao u bika, udara precizno kao Stewart Copeland. Nije bilo druge, milosrdnije bolesti koja bi me spasila.

A ova... Nije to lijepa bolest, nije to lijepa smrt.

Stari su Grci vjerovali da su mrtvi slabe sjene. Ništa slično gotskim duhovima ili islamskim džinima. Ti su nalik proletarijatu: neprekidno nešto zahtijevaju, učinjena im je nekakva nepravda, pokazuju netrpeljivost prema novim vlasnicima kuće, imućnima. Grčki su mrtvi smrću gubili predstavu o zbivanjima u svijetu, kao i snagu da u tom svijetu intervenišu. Takav ću postati. Biću sjena i prije nego umrem.

Nema nikoga ko bi mogao održati epitaphios logos, posmrtni govor za mene. Barem ne onakav kakav bi mi, dok ga slušam u svom carstvu sjena, bio prihvatljiv.

Zoran i Stevo mogli bi napraviti dobar gif, to je sve. Catherine se ne bi mogla suzdržati da moja lutanja ne obasja hrišćanskom milošću i optimizmom. Mirko bi, da nije crkao prije mene, to odradio kako valja. Tea bi odbila govoriti jer je to ritual muške patetike, još jedna manifestacija bijede toksične muškosti. Htjela‑ne htjela, tu bi bila na liniji sa muškarcem po imenu Platon, koji je prezirao i ismijavao grčke posmrtne govore, koji su slavili junaštvo pojedinca i zajednicu za koju je dao život. Ili bi, ako bi se govorilo pravo, trebalo reći – zajednicu koja ga je gurnula u smrt. No grčki posmrtni govor nije bio ispovjedna, nego propagandna forma. Za sve se čovjek mora pobrinuti sam, pa i za posmrtni govor na vlastitom ukopu.

Grčki su mrtvi voljeli igre. Razumljivo: kad si mrtav, vremena imaš napretek, valja to nečim prekratiti, u ono doba, bez Pornhuba. Mrtve su Grci zamišljali kao penzionere koji povlače šahovske figure ispred zgrade: nikome nisu trebali i po čitav dan su nešto igrali. Teško je zamisliti čime su ubijali vrijeme, jer grčki mrtvi nisu mogli misliti. Šta možeš igrati kad nemaš mozak? Na pamet mi pada kriket.

Uskoro neću misliti ni ja. Postaću nemoćno tijelo, nesposobno za misao. To znači zbogom kontemplaciji, svim radostima koje mi je ona donijela. U poznoj fazi bolesti, biću sjena koja se više ne može kretati, ne može raditi – sve, pa i bolest ima dobre strane. Bolest te pretvara u živog sveca. Prije nego što umreš, ostvariš hrišćanski ideal – poštuješ svih deset božijih zapovijesti. Nema preljube, čak ni pomisli na nju. Ne možeš ukrasti, no tebe mogu, i hoće pokrasti. Ne možeš ubiti, čak ni sebe. No još uvijek možeš biti ubijen. Na koncu nisi čovjek, a nisi ni životinja. Nisi kultura, a u konačnoj fazi bolesti nisi ni priroda. Možeš biti pojeden, ali ne možeš jesti. Lišen si svake moći, ali još uvijek nisi van dosega moći. Nisi tek prazna ljuštura, kao ostatak školjke koju more izbaci na obalu, jer tvoje meso je još tu. Ti si u svijetu, ali nemaš više kontakt sa svijetom. Nema više svijesti o svijetu, čak ni o samom sebi. Zauzimaš prostor ali, budući da nisi sposoban za bilo kakvu akciju, ne i vrijeme. Jesi za druge, ali nisi za sebe. Objekt si za druge, no ni subjekt ni objekt za sebe. Ti si meso koje pulsira, koje može biti upotrijebljeno, ali ono više ništa ne može upotrijebiti. Nalik si na srce izvađeno iz žrtvovanog na vrhu majanske piramide, onih nekoliko trenutaka dok još kuca u ruci sveštenika sa bodežom. Nisi ni tamo ni ovamo, ni među živima, ni među mrtvima. Ti sam i svijet mrtvi su za tebe, ali ti još uvijek nisi mrtav za svijet. Tamo gdje si nekada bio ti postoji još samo bol. To je bol bez konteksta, van mišljenja, bez početka i kraja, jer tamo, gdje si nekada bio ti, nema nikoga ko bi se mogao sjetiti početka boli, nikoga ko bi mogao dočekati njen kraj. Umjesto tebe i tvog svijeta postoji samo bol i bol je sve, bol koja boli samu sebe.

U završnim trenucima bolesti, tik pred smrt, tamo gdje si bio ti postoji samo čisti, apsolutno užasni život, lišen bilo kakve iluzije i nade koja bi ga mogla olakšati.

(zurnal.info)