Zašto je Manchester United dosadan tim: Mourinho je trener koji suštinski mrzi nogomet

Prva stvar koja mi se ne dopada u činjenici da je Manchester United osvojio ovosezonsku Europa ligu jeste činjenica da je pobjedom nad Ajaxom United postao najtrofejniji engleski klub. Time je, zapravo, završena životna misija Sir Alexa Fergusona. Liverpool je skinut s trona.

Ovo bi mogao mirne duše biti tekst o fenomenu Mourinho. Ravno 25 trofeja u zrak je podigao u svojoj dosadašnjoj karijeri. On je druga stvar zbog koje mi se ne dopada činjenica da je United odnio pobjedu u Stockholmskom finalu. Zapanjujuće je to što je jedan od najtrofejnijih trenera današnjice čovjek koji suštinski mrzi nogomet. Točnije, čovjek koji mrzi nogomet onakav kakav vole oni zbog kojih se ova igra navodno igra.

PROTRAĆENI ŽIVOT

Mourinho je bez obzira na dva kup trijumfa tek ovom pobjedom spasio Unitedovu sezonu. Nije uspio kroz prvenstvo pa je Ligu prvaka dosegao kroz natjecanje bez pravog identiteta, koje su „ozbiljni“ europski klubovi počeli shvatati ozbiljno upravo zbog te mogućnosti.

Momčad koju ima na raspolaganju nije po njegovoj mjeri. Mourinho je današnji United naslijedio od Van Gaala koji se na klupi manchesterske momčadi potpuno pogubio u svojim nogometnim fantazmagorijama. To mu može donekle biti opravdanje za katastrofalan nogomet koji je United igrao većim dijelom sezone. Ali zašto bismo pravdali Josea Mourinha zbog dojma? Može li se itko sjetiti ijedne njegove momčadi koja je plijenila dojmom? Bio je to možda jedino Porto i to u sezoni u kojoj je Posebni osvojio svoj prvi europski pokal, onaj namijenjen pobjedniku Kupa UEFA.

Poslije toga nogometna povijest je dobila novog Makijevelija. Svaka čast na trofejima, pobjedama i sada već ozbiljnoj dugovječnosti u europskom trenerskom vrhu, ali to nije, kako bi Englezi rekli, moja šolja čaja. Previše puta po devedeset minuta mog života smatram protraćenima zbog Mourinhovog pristupa igri. Zato sam zdušno navijao za Ajax.

Ajax koji se vratio u europski vrh, onakav kakvim smo ga znali, mlad, poletan i spreman za nadigravanje. Ajax koji se vratio sebi u gotovo nemogućim uvjetima za takvo što. Zamislite samo u kakvoj je tajnosti proteklih godina radio amsterdamski nogometni laboratorij kad ga lešinari nisu provalili barem onoliko koliko je bilo potrebno da igrači odgojeni u čuvenoj akademiji počnu na terenu vraćati klubu ono što im je on pružio odgojem. Ti su dečki pušteni u promet možda i prije vremena, ali vremena nema. Ajax je složio sjajnu generaciju, ljudi u klubu su toga bili svjesni isto kao što su bili svjesni da te momke neće moći dugo zadržati u sovjem okrilju. Ušli su u europsko nadmetanje s nogometnim vrtićem. I ponovno su krenuli graditi pobjednički mentalitet. Na Ajaxov način. Na način zbog kojeg volimo nogomet.

Na drugom kraju spektra je Mourinho. Spreman potrošiti milijune kako bi pobjeđivao uskraćujući drugima mogućnost da igraju. Upravo tako je United pobijedio protiv Ajaxa. Iskoristio je najveću manu te momčadi – neiskustvo. Jedino je tako mladoj i neiskusnoj momčadi Mourinho mogao prodati svoju uobičajenu antinogometnu taktiku. U Premiershipu je na taj način mogao dogurati najviše do 6. mjesta. No, pomalo naivnu momčad Ajaxa mogao je dobiti u jednoj utakmici.

Pogotovu kad su se stvari krenule odmotavati idealno po njega. Jedna je skrenuta lopta završila u mreži nizozemske momčadi i ja sma već tu vidio da je utakmici kraj. Stvari su bile idealne za Mourinha. A ja sam bio spreman za 70ak minuta dosade. Nije, da se razumijemo, Ajax odigrao neku veliku utakmicu ali glavni krivac za to je Jose Mourinho. United jednostavno nije dozvoljavao nizozemskim poletarcima da se razmašu do kraja. Znao je da je ulog veliki i da to opterećuje dječačke glave Ajaxovih igrača. Znao je da mu je dovoljno da im složi višeslojan blok i da će to biti dovoljno da obrani svoj gol računajući na njihov strah od poptune ofenzive. Nije Mou imao namjere igrati čak niti kontrašku utakmicu. On jednostavno, kao toliko puta do sada, nije uopće htio da njegova momčad igra nogomet.

DOSADNA I BESMISLENA IGRA

I eto ga. Mrtva dosada. Mourinho ima moć da obesmisli svako protivničko nastojanje da pokuša igrati igru zbog koje su i istrčali na travnjak. Unitedova taktika kao da je pokušala mladim igračima Ajaxa pokazati: gle kako je nogomet glupa i besmislena igra! I tu su mladci ostali zamišljeni i postali su dijelom jedne ubij bože dosadne predstave. Ni krivi ni dužni.
Jose Mourinho je nogometni Grinch. Srećom po nas, unatoč standardnoj žetvi trofeja, čini se da njegova magija blijedi. No, on ukradenu igru čvrsto stišće u naručju i nema ju namjeru vratiti onima koji je žele igrati. Zato mu je se mora oteti. To se polako i događa ali bojim se ipak previše sporo.

Još ćemo se mi nagledati Mourinhove dosade. Fergusonov United je, ako ste poput mene štovatelj Liverpoola, bio neprijatelj kojeg ste poštovali, protivnik kojemu ste mogli zapljeskati. Mourinhou ništa nije sveto pa ni naslijeđe Sir Alexa Fergusona. On United pretvara u suparnika kojeg ne mrzite nego ga, naprosto, prezirete zajedno sa svim trofejima koje osvaja.

Jednom natjecanju koje treba spašavati, unatoč sjajnom nogometu koji kroz njega možemo gledati,  Mourinho je najgora moguća reklama. Europa liga možda nema jasan identitet, kožda je manje vrijedna ali ju pratim zbog odličnih utakmica, iskričavog, otvorenog nogometa, ali Mourinho je sposoban uništiti i to. Čovjek ne da sirotinji da uživa u ljepoti pa ni iz daleka. A još mu je dugo do penzije. Uf!

(zurnal.info)