Otišao je Bekim Sejranović: Nema lijepog kraja, nikome

O pisanju

Pisanje nosi u sebi pročišćenje, katarzu, ima, siguran sam u to, i određeni psihoterapeutski učinak. Isto tako, baš kao što kažete, kao autor možete se izraziti ili čak iz sebe izbaciti osjećaje za koje niste ni znali da se nalaze u vama, odnosno u vašoj podsvijesti. Ti osjećaji mogu biti i pozitivni i negativni, ako se osjećaju uopšte mogu dijeliti na taj način. Ali možda bi najsikrenije bilo odgovoriti da sam još u pubertetu, možda čak i ranije, imao nekakav nezdravi osjećaj za egzibicionizmom koji  se istovremeno sukobljavao s mojom urođenom sramežljivošću. Htio sam na neki način postati slavan.

(Buka)

O nigdje, niotkuda

Tako se osjećam. Sve mi je nekako privremeno. I ovo sad je, u Zagrebu, privremeno. Nije to počelo kad sam otiš'o u Norvešku, nego kad sam bio još klinac. Starci se razveli, stara otišla u Rijeku, stari u Beograd, a ja ost'o kod nene i djeda. Onda bi oni dolazili kod mene, pa bi' ja onda otiš'o kod njih. Onda bi me vraćali. Tamo – vamo. 

(Lupiga)

O jeziku

Pa, možda ne dom, ali u svakom slučaju jest identitet, jedan veliki dio identiteta. Toga čovjek postane izuzetno svjestan tek kada se nađe u sredini, zemlji gdje se priča drugim jezikom, ili čak dijalektom, jer i dijalekti su varijante jezika. Ja se drugačije osjećam, ponašam, pričam, šalim, udvaram, svađam, psujem na različitim jezicima, jer sam na neki način postajem drugačija osoba na različitim jezicima ili dijalektima, slengovima. To je i bogastvo i teret.

(Al Jazeera Balkans)

O drogama

Zašto bih to skrivao? Slobodno se može pisati o opijanju, alkohol je OK, cigarete su OK, klanja i ubijanja su OK, ali popušiti džoint ili povući lajnu spida je bauk. Želio sam skinuti s toga tu stigmu. Malo i educirati ljude. Tim ne šaljem nikakvu poruku, to je život kao takav, takve stvari se događaju, to je stvarnost kakvom je doživljavam, odnosno kakvom sam je doživljavao. I nisam o tome pisao kao o nečemu pozitivnom, naprotiv. Umjetnici su ti koji bi trebali govoriti o stvarima o kojima se inače ne govori.

 (T portal)

O ljubavi

Ne bih da zvuči patetično, ali i dalje, naravno, vjerujem u ljubav, ali na daljinu. Meni sve veze najbolje funkcionišu na udaljenosti, kad ne živimo u istom gradu, pa čak ni u državi. Što dalje, to bolje (smijeh). Ta svakodnevnica, barem meni, ubije romantiku i strast. A kad si razdvojen na duže i kraće periode, to podrazumijeva pisma, čežnju, romantiku, pa se čovjek poželi, pa kad se nađemo, to bude nabijeno emocijama i strašću. Međutim, takve veze, prije ili kasnije, osuđene su na propast. Ili se ljudi raziđu, ili nekome padne na pamet da zajedno žive negdje. I onda to opet ne bude to jer si već navikao na drugačiji ritam

(Urban magazin)

 

O braku

Brak i ljubav ne idu skupa. Ustvari, ne znam. Možda je to moje mišljenje posljedica dugogodišnjeg osamljeničkog života. Ne znam se opustiti kad je netko sa mnom u sobi, ma u istom stanu. Ako se želim odmoriti, moram bit sam. Najbolji odmor - ja i knjiga. Ne tražim puno (smijeh).

(T portal)

O hipersenzibilnosti

Moja hipersenzibilnost ima korijene u mom djetinjstvu, zbog nje sam, moguće je, i postao piscem. Ali mogao sam postati i pljačkaš. Nisam samo ja imao takvu priču, mnogi pisci meni dragi prošli su sličan put. Odrastati bez majke i oca ostavi pečat na djetetu, posebno u prve tri godine života kad se najviše izgrađuje njegov karakter. Svaki nedostatak ljubavi dijete osjeti. Kod mene taj proces koji je započeo u djetinjstvu traje cijeli život, ostavlja tragove koji se ne mogu samo tako ignorirati.

(T portal)

O pripadanju

Na takva pitanja odgovaram da sam pisac svih onih koji vole čitati moje knjige. Pogotovo onih koji ih i kupe.  Ne određuje pisca mjesto boravka, već jezik kojim piše. A ja pišem na našem. 

(Buka)

 

O Brčkom

Brčko je strašno zanimljiv grad. On je na neki način paradigma čitave Bosne i Hercegovine. Ako je Bosna ničija zemlja, onda usred te ničije zemlje imaš i ničiji grad – Brčko. Tamo Imaš dvije pošte: Pošta Republike Srpske i Pošta BiH. Možeš birat' hoćeš li televiziju plaćat' Republici Srpskoj ili ćeš plaćat Federaciji. Kontaš? Brčko je za mene, na neki način, centar ili anticentar svijeta. 

(Lupiga)

 

O Oslu

To je geto. U Oslu su stranci baš getoizirani. Istočni dio Osla je geto. U tom dijelu grada, gdje sam i ja živio, oko 95 je posto stranaca. A i stranci imaju svoje kategorije. Imaš zapadne useljenike; Šveđane, Engleze, Amerikance, Nijemce..., koji su im ok. Oni su super. Onda imaš broj dva – istočnu Europu. To je stoka s istoka. Zatim idu muslimanske zemlje: imaš dosta Pakistanaca. Oni najdonji su Afrikanci: Somalija, Nigerija... Oni su doslovno robovi. Moglo bi se reć' da gore imaš nekakvo moderno robovlasništvo, ali imam osjećaj da to niko ne primjećuje.

(Lupiga)

 

O domovnici

Maloljetan sam došao u Hrvatsku i nisam mogao dobiti domovnicu. Živio sam nekoliko godina bez papira, a to je bilo prilično mučno. Ne smiješ se razboljeti, ne možeš raditi jer nemaš dozvolu boravka, a nju ne možeš dobiti jer nemaš radnu dozvolu. Vrtio sam se u tom zatvorenom krugu i shvatio da moram otići, a u Brčko se nisam mogao vratiti jer je bio rat. Obećavali su mi u Hrvatskoj da ću dobiti domovnicu ako se dragovoljno javim u vojsku, ali znao sam da to nije bilo pravilo. 

(Express.hr)

 

O pisanju i fikciji

Ne pravim razliku između života i fikcije jer što su priče nego fragmenti naših života izneseni na stranicama knjige? Za ranije romane znali su mi reći da su neki dijelovi vidljivo izmišljeni, a zapravo su bili istiniti. I obratno. Tvrdim da svi pisci zapravo pišu o sebi, samo je pitanje kako će postaviti svog pripovjedača. I kad pišu fikciju, govore zapravo o onome o čemu maštaju i razmišljaju, što je opet dio njih.

(Nacional)

O ocu

Ja sam čitav život pokušavao ne biti kao moj otac, bez obzira na to što smo malo bili skupa, ali smo na kraju ispali jako slični – ne samo karakterno, nego smo imali i slične živote. Obojica smo se puno puta ženili, on ima četvero djece iz triju brakova, ja dvoje izvanbračne djece iako sam se tri puta ženio. I njemu su se roditelji razveli kad je bio maleno dijete, i on je većim dijelom odrastao bez majke. I on je nezreo kao i ja, zajednički su nam problem odbijanja odrastanja, otpor prema klasičnom građanskom životu i preuzimanju odgovornosti. Tako da se to neko generacijsko prokletstvo nastavlja.

(Nacional)

O ocu 2

Nema pisca koji se u svojim djelima nije obračunavao s obitelji. Zna se što je rekao Dostojevski, ja bih na to njegovo rekao da su sve obitelji lude. Svaka ima neki kostur u ormaru, neku priču iza te fasade koja nas prati kroz život. Ovo što sam napisao o ocu sada je kostur priče, nisam još gotov. Bit će još toga. Za mene je to jedan proces. Kad sam imao dvadeset, u meni je bilo nakupljenog bijesa zbog njega, nisam znao kako ga objasniti, nisam znao uzrok tome. Kasnije sam ga počeo više razumijevati, posebice kad sam i sam postao otac.

(T portal) 

 

O budućnosti

Pesimist sam po pitanju toga što nam donosi budućnost. Znamo svi mi s prostora bivše Jugoslavije kako je teško zaustaviti kolo nasilja i etničke mržnje kad se ono jednom pokrene. Plašim se sličnog scenarija, ali čini se da se on već događa tu pred našim očima. Imam ponekad osjećaj kao da je Treći svjetski rat već počeo, samo što se ne vodi atomskim oružjem kao što smo očekivali i nema jasne bojišnice.

(Nacional)

 

O građaninu svijeta

Po meni je građanin svijeta neko ko živi na više mjesta, neko ko živi na više adresa. Odgovorio sam na to pitanje da imam dvije odvojene paradigme što se tiče građanina svijeta. Otac mi živi u Australiji, mati mi je Belgijanka, jedna kćerka Slovenka, druga Norvežanka. Ja imam norveško državljanstvo, bosansko državljanstvo. Izdajem knjige po čitavom svijetu. Samo da obiđem najbližu familiju i da održim par promocija, moram obići pola svijeta.

(RSE)

 

O punku

Punker sam ostao cijelog života, ne mislim u glazbenom smislu, već svjetonazornom. Punk je za mene svaka pubuna protiv elite, državnog represivnog aparata, pravo biti drugačijim, ma kakva ta drugačijost bila. Punk je oslobađanje, borba protiv sivila malograđanštine, propitivanje podastrtih "istina", postavljanje neugodnih pitanja, pričanje nekorektnih priča i što je najvažnije, punk je protest putem individualnosti, subjektivizma, singularizma. "Uvik kontra", to je punk.

(Moderna Vremena)

O nomadima

I nomad i stranac sam postao igrom sudbine, još od malih nogu, pisao sam o tome već, jednostavno se tako desilo. Svi moji prijatelji i rodbina su oduvijek bili razasuti unakolo, pa sam se i ja razvukao posvuda. A kad si posvuda, ponekad ti se čini kao da nisi nigdje, niotkuda.  Ukratko, kad se osjećam dobro, onda kažem da sam nomad, a kad sam loše onda sam stranac. E sad, zašto se čovjek nekad osjeća dobro, a nekad loše, pitate se: - zato što je čovjek, a ne mašina.

(Al Jazeera Balkans)

 

O Huckleberry Finnu

Odrastao sam na obali velike rijeke, praktički bez ikakve stege, discipliniranja, maltretiranja, nametanja od strane odraslih, radio sam što god sam htio, jeo kad sam htio, spavao kad me je bilo volja, imao imaginarne prijatelje, pričao uglavnom sam sa sobom, plašio sam se oca, kao i Huck svog, samo što je moj stari najbolji čovjek na svijetu baš kad je pijan. A najzajebaniji kad je mamuran. Huck je nešto poput tog mršavog vuka. Nema mnogo, ali radi šta ga je volja. Jedino što ga jebe su ljudi.

(Moderna Vremena)

 

O dualizmu

Čitav život sam nekakav otpadnik, pokušavam imati što manje dodira s društvom. No ipak, istovremeno želim biti dio njega, ukalupiti se i da me on prihvati. I što sam stariji, sve bih više volio imati nekakav normalan građanski život, ići svakog dana na posao nakon kojeg me čekaju žena i djeca. Ali bojim se da je sad već kasno. Pokušao sam tako živjeti i ispostavilo se da ne mogu – nisam u stanju praviti nikakve planove i živim od danas do sutra. No kako vrijeme prolazi, sve sam više umoran od te nesigurnosti. Noćna mora mi je da ću završiti na ulici kao beskućnik – od čega me, zapravo, dijeli samo jedna neplaćena stanarina.

(Nacional)

 

O sreći 

Možeš biti slobodan i sretan za jedan moment, kad si dijete, kad si zaljubljen, u ženu ili rijeku, ili pijan i drogiran. Ili kad upecaš velikog soma. To su ti rijetki trenuci zbog kojih i vrijedi živjeti. Ostalo je manje-više, patnja.

(Al Jazeera Balkan)

 

O kapetanima i brodovima

Svi smo mi kapetani svojih “životnih brodova”. Život je kao neka rijeka, i ti ploviš, malo kormilariš lijevo- desno, izbjegavaš plićake, brzake i opasne virove, dakle malo je i do tebe, ali rijeka je te ipak nosi, ona je glavna i sama bira svoj tok. Na tebi je da se održiš na površini. I upecaš koju dobru “ribu” usput.

(Al Jazeera Balkans)

O plovidbi

Koliko god otploviš uzvodno, kad-tad moraš isti taj vodeni put prevalit nizvodno. Mudrije je ploviti uzvodno, jer se u slučaju da ti se pokvari motor, možeš uvijek spustiti nizvodno nošen rijekom.

(Moderna vremena)

 

O lijepom kraju

I kad pogledam sve te genijalne pisce, vidim kako mnogima kraj nije bio baš lijep, svi su nekako najebali. Pola ih je završilo po ludnicama. Najprije ih se slavilo, a zatim često bacalo u blato i još cipelarilo dok su ležali na tlu. Na Boru Stankovića su se popišali kad je umro. Nije sad da se vodim za njima niti uspoređujem, ali ipak... Nema lijepog kraja. Nikome. Ja sam oduvijek bio poput kameleona, da ne kažem štakora, koji se cijeli život prilagođavao situacijama. Od govora do ponašanja. Još od malih nogu. I tako sam polako izgubio sebe. Tako je bilo i s mojim ljubavnim odnosima. Upao bih u nečiji život i samo se prilagodio. A u biti sam jako sramežljiv tip, ali ljudi ne kuže. Zato što me nekad opali manijakalni egzibicionizam. Dualizam, cijeli moj život. A dualizam je samo drugo ime za apsurd.

(T portal)

(zurnal.info)