PITANJA SU TEŠKA
Zašto naši narodi sa takvom strašću i postojanošću brane svoje zločince, otkud sav taj ponos zbog zločina počinjenih u njihovo ime?
Imaju li naše države drugoga posla nego da revidiraju, peglaju, retuširaju svoje male, beznačajne povijesti, koje su, kao i povijesti svih drugih država, zapravo povijesti zločina?
Zašto se ta činjenica uvijek interpretira kao povijest zločina učinjenih nad „nama“, ne povijest zločina koje smo počinili „mi“?
Čemu svo to insistiranje na vlastitim žrtvama, baš kao da je neko, nekada, svoje žrtve naplatio? Kao da se prinošenjem žrtava na oltar krvave istorije stiče neko dodatno pravo? Baš kao što prebrojavanje vlastitih žrtava vodi bilo čemu osim novim žrtvama?
Zašto su hrvatski navijači u nedjelju veče u Milanu pjevali ustaške pjesme i izazvali prekid meča italijanske i njihove fudbalske reprezentacije? Zašto se neko ponosi monstruoznostima koje su ustaše počinjele? Ko pri zdravoj svjesti želi prisvojiti užasno nasljeđe Jasenovca?
Otkud svi oni „Nož, žica, Srebrenica“, „Oj Pazaru, novi Vukovaru, oj Sjenice, nova Srebrenice“ transparenti na stadionima širom Srbije?
Otkud takozvanim intelektualnim elitama, konzerviranim u akademijama i na univerzitetima, energija za silne „naučne radove“ koji osporavaju ili barem relativizuju povijest zločina etničkih zajednica koje im plaćaju sinekuru?
Kako je došlo do prećutnog sporazuma elite i građana da je odbrana zločina baš ono zbog čega elitu plaćaju poreski obveznici?
ODGOVOR JE JEDNOSTAVAN
Sveti Augustin bi, na primjer, na ova pitanja imao jednostavan odgovor. To je tako jer ono o čemu govorimo i nisu narodi i države, nego razbojničke družine. Koje čine sve što mogu da to i ostanu.
Mislim, naravno, na onaj znameniti citat iz Augustina koji kaže:
Odmakne li se pravda, što su kraljevstva ako ne velike razbojničke družine? Jer što su drugo razbojničke družine negoli mala kraljevstva? Ta družina je skupina ljudi kojom vođa upravlja, vezani su zajedničkim ugovorom, plijen dijele po uglavljenu zakonu. Ako pri dolasku velikog broja vojnika to zlo tako naraste te i mjesta zaposjedne, uspostavi svoje sjedište, osvoji gradove i podjarmi narode, onda sebi bjelodano prisvaja naziv kraljevstva, koje mu javno dodjeljuje ne umanjena pohlepa, prirodita nekazanost.
Jer i duhovito i istinito odvratio je Aleksandru Velikom neki zarobljeni gusar. Kad je toga čovjeka kralj upitao, što je mislio, kad se upustio po moru napadati, on mu je otvoreno i drsko odgovorio: ‘Isto što i ti kad si napao cijeli svijet; ali jer to ja činim s malim brodom, zovu me lopovom; a ti s golemim brodovljem, i zovu te carem'.
Dakle: utemeljenje i održanje države uvijek podrazumijeva određeni stepen nasilja, pri čemu je brutalna fizička represija tek vrh ledenog brijega. Jedino što iskupljuje državu, po Augustinu, jeste distribucija pravde. Ukoliko se iz države ukloni pravda, ono što ostaje nije država, nego „razbojnička družina“.
Stoga: jesmo li sigurni da imamo države? Ili smo taoci (ili možda saučesnici?) razbojničkih družina?
Ne mislim to tek formalno: imaju naše zajednice zastavu, himnu, međunarodno priznanje itd... Ono što nas mora zanimati više od simboličke reprezentacije državnosti jeste pitanje: gdje je danas ovdje pravda?
Da li se pitanje pravde „za nas“ doista rješava u Haagu? Ili je Haški sud tek dio obmanjujućeg mehanizma koji na pogrešna pitanja daje nedostatne odgovore? Dobro: pušten je Šešelj i to nije pravedno. Pa smo bijesni zbog toga. No sve i da je bilo drugačije, da je Šešelj osuđen, je li to ona pravda koja nam je nasušno potrebna?
STVARI STOJE OVAKO
Čini mi se da stvari stoje ovako.
Računam da smo do sada shvatili da je tranzicija drugo, ljepše ime za pljačku. Tranzicija je neraskidivo povezana sa post-jugoslovenskim ratovima. Tranzicija je bila nastavak rata drugim sredstvima, kao što su i ratovi bili početak tranzicije drugim sredstvima. Jedni su u ratove ušli iz ideala. Drugi su rat koristili kao mogućnost za krađu. Prvi se danas zovu gubitnicima tranzicije. Drugi su tranzicioni pobjednici. Kada se zbroji svo zlo koje je tranzicija učinila mnogim ljudima, jasno je da je u pitanju zločin.
Stoga: sva pravda ovoga svijeta primijenjena na ratne zločine nedostatna je ukoliko nema pravde za tranzicioni zločin. A nje ne može biti bez oduzimanje dobara stečenih tim zločinom. A takve pravde nema na vidiku.
Mladi čovjek, nezaposlen, bijesan, bez izgleda na dobru budućnost, koji je otišao u Milano i slavio ustaštvo, kao i onaj koji je izašao na ulicu da slavi zastavu Velike Albanije koju je nosio dron, kao i onaj koji je utrčao na teren da bije albanske fudbalere, politički je idiot, i kao takav, idealan podanik. Svojim činom on snaži, reprodukuje sistem u kojem je on gubitnik, sistem čija je i on žrtva.
Ratni zločinci odradili su posao ubijanja, tranzicioni pobjednici posao krađe, a mediji posao laganja, u ujedinjenom zločinačkom pothvatu. Tako su stvorene zajednice utemeljene na laži, krađi i ubijanju, na trostrukom utemeljujućem zločinu.
(zurnal.info)