Preminuo je Kemal Mahmutefendić: Poželite li, slobodno navratite u moj grob

 

SIROTI DOM

Moj sin ide go po kući.

Ja ležim sa strane i – šta ću –

Čitam.

Ženi sam sve kazao, riječi

su više nedovoljne.

„Gdje mi je majica?“, kaže on.

Čitam Antona Pavloviča Čehova, dobra

pisca: davne ljubavi, mržnja, dosada.

Tek što smo završili razgovor:

kamo krenuti!

Ovaj rat nas je stvarno usrao, i raspametio.

On još nije našao svoju majicu.

Ona se još uvijek mota po kuhinji.

A ja Čehova, uz svo poštovanje, velikog pisca

i mudrog čovjeka, nigdje drugdje već

u materinu šaljem: zbog njegovog mira

i spokojnih ljetnikovaca

u kojima se, tad, živjelo.

„Evo je… majice!“

 

 

 

NIČIJI ČOVJEK 

 

Luta svijetom, uz ograde,

pored kuća, pod nebom beskrajnim,

sreta se sa ljudima, ima sjenku,

unutrašnje organe, majka

ga rodila i otac, ime mu nalijepljeno preko tog što hoda

šta (ako ikako) jede, zauzima

prostor, što mora da legne, postoji

pod kapom nebeskom – taj Ničiji,

taj Nikakav, taj Koji Jeste A Nije

i šta sa njime takvim, živim

a nikakvim, postojećim a

ničim dokazati da ga ima?...

Pa nisu li oni Ničiji,

koji ga ne vide;

i nije li ovaj svijet ničiji,

vlasništvo ničijih ljudi?

 

 

SPREMAM SE DA UMREM

 

Ovo prnje sreće i nesreće

treba konačno probrati i srediti.

Majci obavezno brzojaviti

- spreman sam! – na

Novo groblje u Beogradu.

Sve one koji će se skupiti

nad lešinom – rastjerati na vrijeme.

Rukopise ostaviti na lišću,

stijenama i oblacima,

i, to nemoj zaboraviti,

na morskim talasima.

Nastojati da ne napišeš

ono najbolje što si mogao

- neka se, kurve, domišljaju: šta li bi to moglo biti?

Svima oprostiti

- pa neka ih njihova savjest grize

kao stidne uši između nogu.

Sklopiti oči, pa ih otvoriti,

sklopiti – otvoriti,

sklopiti – otvoriti,

pa ih ostaviti otvorene:

neka ih, nek gledaju

u ženske guzove i sise;

nek, otvorene, vide

sve one nagrade koje će posthumno doći.

A koliko dugo će te pripreme trajati,

to niko ne zna, kamoli ja.

 

 

ŠTA MI JE ŽELJA

 

Ne Insifri, već Boračko jezero.

Svu svoju živu muku

smjestiti pod stijenu iz koje

bukva raste.

Mahovinom obrasla.

Riječi svoje zalediti

u tišini koja će te vratiti sebi.

Izlaziti i ulaziti na vrata

kroz koja prodire večernje i jutarnje

sunce.

Srodit se sa svojom sjenkom

kao mistici smrću svojom.

Jedne večeri umrijeti,

a sa zorom – punom rose –

ustati čio, zadovoljan,

konačno dovršen.

Nije li oholo?!

 

 

SIHIRBAZOVA PUTOVANJA

 

Šabanu Šarenkapiću

 

Zalutah u šumu: evo

hljebova punih sakrivene gladi.

Pustinja bezvodna: poljupci

tvoji plave me poplavom

koju, pijući, ne mogu popiti.

Suše se riječi: govor

mi nema izvora ni utoka.

Sve sam ono što

nikad niti mogu niti hoću biti.

 

 

PORAĐANJE

(Nije za žive)

Porađala se Nesreća:

raskrečene noge, utroba otvorena, liptanje,

trudovi, vrijeme je – hora est!

Pomagači, sa lampama,

stetoskopima, sjajnim kliještima:

treba prihvatiti milu dojenčad.

Evo ga... zdravo, živo, sluzavo,

kmeči jedva čekajući – avaj! –

svijet koji ga željno očekuje.

Hitre, vične ruke – srećo naša! –

prihvataju, prevrću, povijaju...

Ali, evo još jedno.

Pa drugo, te treće, četvrto, stoto,

hiljadito, milioni novih dušica.

Ali, nije važno koliko ih je:

najvažnije je nek oni ispadaju:

zdrava, živa i nezaustavljiva

bujica – ne rekoh li na početku –

Nesreće!

 

 

OPIS MOGA GROBA

 

Moj grob je jedna mala kutija.

Nisam baš siguran je li smješten

u zraku, ili u vodi, da li

u zemlji ili u jednom drvetu, moj grob.

(Kao što nisam siguran

da li on uopće i postoji…)

Na mome grobu su prozori;

na njih se ponekad nadviruje Mjesec.

Nekad kroz njih ugledam

glavice veselih trava i životinja,

busen vlažne mahovine: „Zdravo!“,

kažem im, kažu mi.

Ponekad opet pod tim prozorima

vidim kako teče i žubori

modra Neretva – odnosi moj nepostojeći život.

Pored mog groba defiluju

beskrajne povorke živih i mrtvih,

što je potpuno isto – mašu mi,

ja im odmahujem,

iz svoga groba.

Dani se smjenjuju

dok (ispunjen vječnošću) ležim u svom grobu.

I nije mi dosadno:

svi putevi su mi otvoreni.

Poželite li, slobodno navratite

u moj grob; i za vas će biti mjesta,

i razgovora, i grobne šutnje.

I vama želim

da imate isti takav, veseo grob.

 

KEMAL MAHMUTEFENDIĆ

Rođen 1942. u Sarajevu. Studirao opštu književnost na Univerzitetu u Beogradu. U Zenici živi od 1968. godine. Kraće vrijeme radio je kao nastavnik i kao uposlenik Zeničke biblioteke, ali najveći dio aktivnog vijeka je u statusu slobodnog umjetnika. Bio je član Udruženja književnika BiH (Podružnica u Zenici). Između 1992. i 1996. živio u Austriji. Od povratka u BiH član je Društva pisaca u BiH, a bio je takođe i prvi (i jedini) predsjednik Udruženja književnika ZDK-a.

Njegov opus sadrži oko pedeset (50) bibliografskih jedinica: dvadesetak knjiga poezije, i još više  knjiga proze za djecu i mlade, putopisa, aforizama, eseja i kritika. Njegov „Roman o novčiću“, kao i dvije knjige poezije („Zaključana šuma“ i „Suze mog naroda“) prevedeni su na njemački. Sa četiri  djela zastupljen je u redovnoj lektiri za osnovne škole.

Nosilac je brojnih književnih nagrada i društvenih priznanja (dobitnik „Plakete Grada Zenice“).

Najznačajnije poetske knjige:

PUTNICI, 1974.; IZ PJESAMA POSVEĆENIH KORDELIJI, 1977.; IZ BEZDANIH USTA, 1980.; OTOK, 1981.; RASULO MIRISA, 1984.; ZAKLJUČANA ŠUMA, 1993.; PJESME NAPISANE U DVORCU BATTHYANNY, 2001.; MRTVI, 2002.; TESTAMENT BEZ SVJEDOKA, 2007.; NOVA PUSTA ZEMLJA, 2008.; BESTIJARIJUM, 2009.; PJESNIK U BJEKSTVU, 2009,; PJESME NEPOZNATOG AUTORA, 2016.; NEČUJNÓ ILI PROPAST POEZIJE, 2018.

(zurnal.info)