Terorist: Pročitajte odlomak iz novog romana Emira Imamovića!

„Bismilahir-rahmanir-rahim!
Pozivam za svjedoka mastionicu i pero i ono što se perom piše; 
Pozivam za svjedoka nesigurnu tamu sumraka i noć i sve što ona oživi; 
Pozivam za svjedoka sudnji dan, i dušu što sama sebe kori;
 Pozivam za svjedoka vrijeme, početak i svršetak svega – da je svaki čovjek uvijek na gubitku.”

Ovako počinje knjiga koju sam pročitao više puta nego ijednu drugu, knjiga zbog koje sam, davno je to bilo, želio biti pisac. Tada, kada sam prvi put čitao Derviš i smrt Meše Selimovića, o pisanju nisam znao ništa. O piscima sam mislio krivo. Kasnije, puno kasnije, kada sam postao novinar, o njima, piscima, promijenio sam mišljenje. Od one davne, dječije, naivne želje, odustao sam. 

Podijelio sam taj, nazvat ću ga, svoj svijet, na njih, prave pisce, kojima za napisati dvije stotine novinskih kartica trebaju dvije godine, i nas – kako je rekao jedan moj prijatelj – radnike u neposrednoj proizvodnji teksta, koji, kada imamo sreće, napišemo dvanaest svakih sedam dana. Kada nemamo, onda pišemo osamnaest kartica ili više. Moj rekord je dvadeset i četiri. 

Za mnoge pisce mi smo bili niža vrsta, nešto kao djelimično kreativni daktilografi. Za mnoge od nas, oni su uglavnom seratori koji bolje misle o svom pisanju nego što pišu. Novinari što su uz posao pisali ili pišu prozu se ne računaju. Takvih je u posljednje vrijeme sve više: kao da smo odlučili uzvratiti udarac piscima koji su, nemajući više od čega piti, pušiti i preko kafanskih stolova pričati o sebi i kada ih niko ne sluša, počeli zauzimati mjesta novinarima.

Odlučio sam (ne znam kada, ali je odluka bila čvrsta) da nikada neću pokušati napisati nešto što ima rok trajanja duži od sedam dana. Radim u tjedniku, i toliko, jedan tjedan, do idućeg broja, žive moji tekstovi – i to u najboljoj varijanti. Inače žive dok ih kupac novina ne pročita ili nikako: tiraž nam je takav da vjerovatno sve koji nas kupuju možemo okupiti u sportskoj dvorani provincijske osnovne škole, ukoliko je nisu izgradili ili obnovili Amerikanci, Šveđani, Kuvajćani... ti neki strani donatori koji po bosanskim pripizdinama grade replike škola u kakve idu njihova bogata djeca, pa žgoljavi, neuhranjeni klinci igraju lopte na parketu za čiji kvadratni metar njihovi očevi nadničare tri-četiri dana. Za naše poštovane čitatelje i drage čitateljice, te su dvorane prevelike.

U malo čemu sam neuspješan kao u provođenju vlastitih odluka. Nijedna nije bila toliko čvrsta da od nje nisam odustao, čak i ako nije bilo nužno. Zato, uz ostalo, nemam ženu iako sam najmanje triput bio siguran da sam našao nekoga s kim ću ostati zauvijek. Jedna je napustila mene, ja druge dvije, da preduprijedim reprizu onoga što sam proživio kada sam prvi put nakon pet godina zajedničkog života morao zaspati sâm znajući da ću to učiniti i sutra i prekosutra, i da ću svakog jutra kafu piti onako kako je sada pijem: u tišini, uz pet cigareta prije doručka, gledajući uvijek ka suprotnoj strani stola i stolici što je u podjeli mjesta bila njihova. Svoju niti jednoj nisam dao. 

Očito je: napisao sam knjigu. Ukoliko ima neko ko ovo čita, a da mu ja nisam rukopis poslao mailom, nije urednik ili lektor u izdavačkoj kući, znači da sam je i objavio. Raduje me što nije fikcija, književnost u pokušaju, zagađena rečenicama lošim i za novinske izvještaje, poput: “Četnici su zauzeli dominantne kote.“ 

Tješi me što nije ni zbirka kolumni, komentara i intervjua izvučenih iz arhive da bi to, moje ukoričavanje, ako se tako može reći, izgledalo deblje, ozbiljnije. Da ne poziram zakurac fotoreporteru dok me namješta tako da se ne vidi podbradak na fotografiji za korice i razgovore koje će kolege praviti sa mnom, kao što bih i ja sa njima. Mi međusobno važnijim prikazujemo djela što će za pola godine ili godinu biti na akcijskoj cijeni, u posebno povoljnoj ponudi i s atraktivnom najavom u kojoj će se prešutjeti da izdavač mora isprazniti skladište.

Negdje na polovini prvog komentara kojeg sam napisao – vjerujući, opet krivo, kako je pisanje komentara vrhunac novinarstva i novinarske karijere – stoji idiotska rečenica: „Zašto ovo pišem?“ Moj bivši urednik mi je tada rekao da sam ispao kreten. Uvijek je imao toplu ljudsku riječ za mlađe kolege. 

„Ako ne znaš zašto pišeš, što onda, majke ti mile, pišeš?“, upitao je. 

Maloprije sam napisao i odmah izbrisao ono svoje glupo pitanje iz teksta o već nečemu. Poslije toga sam napisao kako je ova knjiga napisala sama sebe. Stavio sam to pod navodnike, pa izbrisao. Ako kažem kako je ovu knjigu zajedno sa mnom napisao Mirza, slagat ću. On me jeste na nju naveo, ali iz razloga koji nemaju veze sa mojom ambicijom. I ona, ova knjiga, njemu, osuđenom teroristi, nije trebala. Put do nje, međutim, jeste. Mirza Kasumović je od onih ljudi što znaju da ima puno knjiga, ali im je važna samo jedna. 

Mirza se borio za takozvanu Islamsku državu i to je Tužiteljstvu Bosne i Hercegovine bilo važnije od pucnjeva kojima je likvidirao Jovana Aksentijevića. Pucao je on i u druge, vojnici u ratovima ne gađaju uvijek istu metu, ali jedino Jovana znamo obojica: stanovao je u kući na raskrižju moje i Mirzine ulice. Moja se zvala Fadila Jahića Španca, Mirzina Ive Andrića. Išli smo u istu osnovnu školu: „Jusuf Jakupović Mrki“. I Jusuf je bio u Španskom građanskom ratu. Valjda je otišao nakon što su se podijelili nadimci koji svjedoče da je njihov nositelj bio protiv fašizma puno prije nego je fašizam bio ispred kuće. 

Mirza i ja, makar on tvrdi suprotno, nikada nismo išli istim putem u školu i iz škole. Meni je duži bio nekako prirodniji, draži. Mirza je dolazio kraćim, pored naselja u kojem se rodio Meša Selimović. Nikada nisam vidio njegovu rodnu kuću. Ne znam ni da li postoji...

Mnogima dugujem zahvalnost zbog toga što sam, eto, napisao knjigu. Najviše, iako ne bih trebao, mom poznaniku iz djetinjstva, osuđenom i odbjeglom teroristi, bivšem pripadniku Islamske države Mirzi Kasumoviću, Abu Ademu, Ocu Ademovom, kako je sam sebe nazvao u Siriji.

 

                                                     Knjiga sastanka

 

 

Stari godišnji 

Novine u kojima radim kupila je korporacija. Sada smo dio kompanije što živi od proizvodnje piva, salama, uvoza štipaljki, izvoza drvenog uglja, trgovine na malo i prevara na veliko. Mi, stalno nam ponavlja izvršni direktor, jedini poslujemo s gubitkom, ali smo, kažu, brend, no ni to nam neće pomoći ukoliko ne ostvarimo rast prihoda od marketinga i prodaje. Ovo drugo nam ne ide nikako, a ono prvo je skoro nemoguće – uglavnom reklamiramo za džaba sve što ima istog vlasnika kao mi: lager i crno pivo, šoping-centre i nagradne igre u kojima mogu učestvovati svi koji potroše više od sto maraka u jednoj kupovini. Prva nagrada je automobil koji smo, uz još dva, bolja, dobili od autokuće čije smo oglase štampali na osnovu ugovora o kompenzaciji. Luksuzni Peugeot koristi glavni urednik. Toyotin terenac je vlasnik navodno dao kćerki. Najgori i najmanji automobil, bez klima-uređaja, glavni je dobitak. 

Prije nego što smo propali i morali se prodati, nismo imali tekuće račune, kolektivni ugovor, sindikalnu organizaciju, službene mobitele, duži godišnji od četrnaest dana i zajedničko ocjenjivanje učinka, kako se službeno zove međusobno omalovažavanje u kojem jedni druge pokušavamo sjebati i dokopati se bonusa na platu. Platu smo, dok su novine služile da u njima objavljujemo ono što mislimo, primali na ruke, u kešu; vlasnik je bio i direktor i urednik i CEO i sve redom. Imali smo neograničenu slobodu i kukali da nam vazda fali para. Sada radimo za iste i manje pare, ali preko računa, skoro sve što nam piše u ugovorima ne važi, predsjednik sindikalne organizacije svake godine ljetuje na račun firme, službene mobitele predajemo prije odlaska na odmor i bolovanje, traje otvoreno redakcijsko prvenstvo u minusu na tekućem računu i znamo o čemu ne smijemo pisati: o svemu što u tom trenutku nije u interesu kompanije, njenih poslovnih partnera, političkih pokrovitelja, telekoma, distributera nafte i državne lutrije, jer oni se i oglašavaju i plaćaju reklame. 

Jedino čega se svi držimo jeste ugovorna stavka o godišnjim odmorima. Nekada sam se čudio sintagmi „stari godišnji“, a onda me ona odvela Mirzi. Smanjili su nam plate pa je većina novinara iz protesta odlučila iskoristiti taj stari godišnji. Ja nisam. Mislim, nisam ni novinar, formalno, već imam status komentatora-kolumniste, niti sam odlučio spasiti firmu tako što neću telefonirati na njen račun. 

Živim u iznajmljenom stanu, pa mi ne treba vrijeme da ga okrečim: svake dvije godine, kada za neki praznik objavimo dvobroj, stanodavcu platim da oboji zidove, njegovoj sestri da očisti prljavštinu, a njenom sinu da sve vrati na mjesto. Jedino ih zamolim da knjige slože onako kako su ih našli. Uvijek ih sve pomiješaju. Mjesecima već uz biografiju Kemala Atatürka stoji Zelena knjiga Muamera Gadafija. Prije je bila na polici niže, uz Statut Saveza komunista Bosne i Hercegovine. Na Atatürka su se naslanjali Memoari Winstona Churchilla. 

Mi novinari rođeni početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća za sebe smo nekada govorili da smo ratni profiteri: lako smo i rano dobivali posao, uspinjali se u redakcijskoj hijerarhiji i s trideset – trideset pet postajali glavni urednici. Činilo nam se u onim prvim poratnim godinama da će naši životi, nakon što smo ih sačuvali u ratu, ići kao životi naših roditelja: posao, plata, ženidba, djeca, stan – na kredit, ne od firme – možda kakva vikendica, i tako do penzije. Ja sam kasnio u realizaciji: nemam djece pa mi stari godišnji ne služi, kao drugima, da pomažem uraditi zadaću iz matematike, odvedem mlađeg sina u vrtić, skuham ručak jer eto imam kad pošto ne idem na posao i općenito se trkam s obavezama sve kako bih stigao u slobodno vrijeme nešto čitati. Moji prijatelji, prema vlastitom priznanju, kada konačno dođe to slobodno vrijeme, imaju koncentracije za reprize serije CSI: Las Vegas. I meni je ta draža od one što joj je radnja smještena u Miamiju, iako nju češće spominjem u kolumnama: sviđa mi se napisati da je nešto izvještačeno kao Horatio Caine kada stavlja sunčane naočale.

Da sam otišao na godišnji, vjerovatno bi me nazvali da ipak pošaljem kolumnu – srali bi o kontinuitetu, očekivanjima publike, o tome kako niko bolje od mene ne može napisati nešto o čemu imam pojma koliko i svi iole informirani, elementarno pismeni i, nadam se, malo talentirani, a takvih je za sitan honorar koliko treba. Lakše je i jeftinije naći slobodnog novinara nego vodoinstalatera. Ne bi me, to sigurno, zapalo da radim intervju sa ministrom sigurnosti; zbog toga se ne smeta kolumnistima-komentatorima. Neko bi drugi nazvao njegovu sekretaricu nadajući se da će reći kako je ministar zauzet. Ili bi, kao ja, nazvao u pola pet popodne, kada, obično je tako, u tom i svakom drugom ministarstvu nema nikoga ko može nešto odlučiti.

„Bit će mi zadovoljstvo“, rekao je ministar i ispričao se što razgovor možemo napraviti sutra – kazao sam da je to zadnji rok – na aerodromu, jer ide dočekati prvog državljanina BiH kojeg izručuju nakon hapšenja u Austriji. 

Nije kazao da mu je, tome kojeg hoće dočekati, ime Mirza Kasumović. I nije znao da smo odrasli jedan pored drugoga.

„Imaš li koje pitanje?“, upitao sam urednika, probajući radi li moj, godinama neupotrebljavani diktafon.

„Majke ti, ne peglaj“, odgovorio je. „Pitaj ga o ovom novom zakonu o zabrani učešća u terorističkim organizacijama i stranim vojskama, šta će, kako će, na osnovu čega smije spriječiti nekoga da odleti za Istanbul... Ono, sloboda kretanja i to. Imamo glavni intervju, ovo je za dvije strane, nemoj više.“

Diktafon nije radio ni s novim baterijama i kasetom koja, koliko sam se sjećao, nije upotrijebljena više od dva-tri puta. Digitalne ne znam koristiti: kupljeni su nakon što sam se ja riješio najmučnijeg dijela mog posla – ukucavanja tuđih riječi u tekst. Rečeno mi je da snimam mobitelom: smartphone ima dovoljno prostora za pola sata intervjua, koliko meni treba. Poslije tih trideset minuta, pomislio sam, ministar može pričati stolu. 

Skupio sam dovoljno godina staža da mogu napisati pola odgovora unaprijed: znam koliko bosanskohercegovačkih državljana ima u Islamskoj državi, gdje su mobilizirani, da su sljedbenici vehabizma, da BiH, kako to iz Vlade vole navesti, ozbiljno shvata problem terorizma, da sigurnosna služba sarađuje s drugim, mahom američkim, da ipak imaju ograničene resurse, ali da zbog toga neće napraviti propust... Dodat će, to mu pametno zvuči, ponovio je isto u šest intervjua koje sam našao na internetu, kako se treba pozabaviti uzrokom, a ne samo posljedicama i da se teroristički napad može dogoditi svugdje i svima, ali da on i njegovi suradnici čine sve...

Sjetio sam se da mi ističe pasoš i odlučio ga zamoliti za novi po ubrzanoj proceduri. Svake godine imam isti plan za Novu godinu: otići negdje gdje nikoga ne znam, ali na more, i tamo u nekom apartmanu s grijanjem čitati, piti Jim Beam koji ću ponijeti iz Bosne, jeftiniji je, spavati poslije ručka, dosađivati se do večere i gledati nešto na televiziji, najbolje nogomet, ili, ako ga nema, dokumentarne filmove čijim sadržajem krpim rupe u obrazovanju. Prije tri godine sam se razilazio s tadašnjom djevojkom, pa mi je i u stanu bilo dobro. Prije dvije mi je umro otac. Prošle nisam imao love. 

Odlučio sam reći ministru da nije problem u plaćanju (taj ubrzani, koji izgleda isto kao usporeni, čeka se tri puta kraće i košta pet puta više), već da negdje moram hitno. On će odmahnuti rukom, nazvati nekoga i reći mu da „to završi“. Znam sebe, ako to ne učinim, Novu ću godinu čekati u stanu, lažući da imam gripu.

Nemam niti jedan pečat u novom pasošu i na fotografiji izgledam kao u ogledalu. Ta nije za korice knjige. 

 

Emir Imamović Pirke dugogodišnji je novinar i suradnik nekih od najznačajnijih medija u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Srbiji. Piše za tjednik Express, portale Forum.tm i Bljesak, te magazin Start BiH. Objavio je pet romana: „Jel neko vidio djevojčice, kurve ratne zločince“ (2006.), „Tajna Doline piramida“ (2008.), „Treće poluvrijeme“ (2010.), „Vršenje dužnosti“ (2014.) i „Terorist“ (2018.). 

Piše za televiziju, kazalište i film. Jedan od pokretača i direktor Festivala alternative i ljevice Šibenik (FALIŠ). 

Rođen u Tuzli 1973. godine, živio u Sarajevu, stanuje u Šibeniku. Član Hrvatskog društva pisaca. 

E-mail ima, Facebook profil nema s tendencijom da tako i ostane. 

Roman "Terorist" Emir Imamović predstaviće na festivalu Bookstan, u petak u 13.30 na ALU.

(zurnal.info)