ROMAN S KOKAINOM: U ždrijelu Moskve

Svaki pojedini tekst može se napisati samo onako kako se može napisati. Kad vam se čini da postoji bezbroj načina da pristupite pisanju teksta, to znači da nešto nije kako bi trebalo biti. Zašto je tome tako? Na prvi pogled odgovor je jednostavan – autor teksta nije se dovoljno potrudio, mentalna lijenost je zamaskirana tobože beskrajnim mogućnostima koje nudi tema kojom se želite baviti. Jer logika izraza nalaže da čovjek u vlastitome umu ide prema redukciji mogućnosti, a ne prema njihovom bezgraničnom širenju. To idejno cvjetanje uvijek je varka: ono nikad nije kaleidoskopska cvjetna livada, prije nešto poput cvjetanja mora, kad od algi ne vidite što se nalazi ispod površine, štoviše, i sama površina je varka i iluzija.
 
Pa ipak, usprkos tome što rad svake vrste ako nastoji biti pošten i kvalitetan zahtijeva strogost, pogotovo ako je riječ o nečemu za što je autor sentimentalno vezan, ponekad se možda treba ići protiv sebe i vlastite intuicije. Baš zbog svijesti o počinjenju velike greške, benevolentnost prema sebi samome, ako i na vlastitu štetu, čini se gdjekad jedinim ispravnim putem.  
 
U ovome slučaju dopustit ćemo si vrludanje i obigravanje oko teme jer je predmet ovog teksta pisac, odnosno roman, za kojeg sam neraskidivo vezan. Pisac je Mihail Agejev, odnosno Mark Levi, a roman je Roman s kokainom. Značenje ovog romana je golemo, a priča o njemu jedna od najneobičnijih u književnosti 20. stoljeća. To je roman dezintegracije i roman koji je preduhitrio i najavio mnogo toga što će se dogoditi u suvremenoj književnosti.  

***
 
Dvojica danas izuzetno popularnih pisaca, Roberto Bolaño i Haruki Murakami, nerijetko u srži svojih romana imaju princip nestajanja i potrage. Taj detektivski aspekt ovi pisci veoma različitih talenata i književnih dosega obrađuju na posve drukčiji način. Fenomen 'nađenog rukopisa', inače jedan od ključnih sastojaka proze druge polovine 20. stoljeća (iako nije nimalo originalan, što znaju svi koji znaju za stanovitog gospodina Benengelija) kod ove je dvojice preobražen u princip 'izgubljenog rukopisa', a konsekventno tome i izgubljenog pisca.

Tako je upravo potraga za izgubljenim piscem jedan od najvažnijih sastojaka Divljih detektiva, ali i velikog romana 2666. I tko god je čitao ove romane, ako je bio upoznat s djelom Roman s kokainom Mihaila Agejeva nije mogao ne primijetiti brojne sličnosti između svijeta romana i svijeta u kojem postoji Roman s kokainom. S tim da su stvari pomalo izokrenute, zasigurno nimalo slučajno. U jednom slučaju imamo nestanak autora u geografskom smislu, dok u drugom imamo nestanak autora u smislu potpunog nestanka autorstva.

Naime, za Roman s kokainom se više od pedeset godina nije znalo tko ga je napisao. Detektivski problem u slučaju 2666 je 'gdje je autor romana?', a kod Romana s kokainom 'tko je autor romana?' Je li živ? U oba slučaja se, međutim, postavlja pitanje, ako jest, zašto se ne javi i ne zauzme svoju poziciju jednog od najvećih suvremenih pisaca?
 
***
 
Autor Romana s kokainom bio je Mark Levi, sovjetski špijun protjeran iz Istanbula (zapravo Konstantinopola) 1942. godine zbog pokušaja atentata na njemačkog ambasadora i Hitlerovog suradnika Von Papena. Je li njegovo špijunsko djelovanje razlog zašto sve do smrti 1973. nije javno obznanio kako je upravo on autor Romana s kokainom? Doduše, nakon Drugog svjetskog rata roman je pao u zaborav, pa nije ni bilo potrebe za 'preuzimanjem odgovornosti'.
 
***
 
Kad mi je kao klincu, negdje sredinom 90-ih, dospjela u ruke knjiga pod nazivom Roman s kokainom, bijela knjižica u izdanju izdavačke kuće Gradac iz Čačka, pročitao sam je u jednom danu i odmah je stavio na najvažnije mjesto u vlastitoj 'imaginarnoj knjižnici' (da se poslužimo Malrauxovom terminologijom).

Činjenica da su mi iznad glave (doslovno, na polici s knjigama) stajali Baudelaireovi Umjetni rajevi, De Quinceyjeva Ispovijest jednog uživatelja opijuma i sad po novome Roman s kokainom vjerojatno nije prošla neopaženo kod mojih roditelja, koji međutim ipak nisu negodovali, jer dijete čita. A knjiga je bila fantastična. O Oktobarskoj revoluciji i Moskvi svakako sam naučio više čitajući Agejeva nego što su nas to mogli naučiti suhoparni školski udžbenici.

Doduše, fascinacija Petrogradom, tim kako je Dostojevski rekao 'najizvještačenijim gradom na svijetu' ostala je, pa sam i poslije gutao sve do čega sam mogao doći o tom gradu, od velikog romana Peterburg Andreja Bjelog, sve do kičastog petparačkog bombončića Sašenjke Simona Sebaga Montefiorea, u kojem sam uživao mnogo više nego što bih to volio priznati. No, Petrograd, Peterburg, Sankt Peterburg, bio je potpuno drukčiji od nove Moskve, uvijek je zadržao tu specifičnu izvitoperenu nit - zato je samo taj grad mogao postati središtem akmeizma opkoljen futurističkim barbarima. Uostalom to je i grad Ayn Rand i Nabokova.
 
Roman s kokainom, taj roman iz noćne more Ždanova, mogao je biti samo roman Moskve, grada koji je bio novi centar te goleme zemlje koja je urlala. No, u ovom romanu nipošto ne urla zemlja, nema futurističkog svegibanja; i Revolucija (i Februarska i Oktobarska) i Prvi svjetski rat ostaju u pozadini, sve se odvija na mikroplanu, u umu tinejdžera. Protagonist i pripovjedač Maslenikov ne bavi se historijskim vrtlogom u kojem se nalazi, on je sav u rastrganom uraganu adolescencije. Opisuje školu, opisuje svoju ljubav, a potom dolazi i kokain i narko-scena u Moskvi.
 
Iako (ili baš zato) što su kritičari tvrdili da to ipak nije baš tako dobar roman, remek-djelo nipošto, Roman s kokainom mi je ostao utetoviran u duh kao najvažniji ruski roman prve polovice stoljeća, genijalnim autorima poput Piljnjaka ili Pasternaka uprkos.
 
Važnost Romana s kokainom teško je opisati. Moskva je opisana krvavo, mesnato, iznutra, kroz patnju i hektični mladenački psihološki meandar, kao da zabijete ruku u ždrijelo Odese iz filma Čovjek s kino kamerom Dzige Vertova, iščupate grad i prikažete ga iznutra. Subjektivnost provedena potpuno konsekventno, ako i 'stilski ponegdje surovo' i 'nedorečeno', kako su to navodili kritičari. No, za mene je to bio jedini način kako se to moglo napisati, a ta stilska neispoliranost mogla je biti samo kvaliteta djela.  
 
***
 
Roman s kokainom objavljen je 1936. godine uz dosta fanfara. Merežovski odmah po izlasku knjige za enigmatičnog i dotad potpuno nepoznatog autora Agejeva govori da je kao pisac na razini Bunina i Nabokova, i 'da po dubini misli asocira na Dostojevskog'. Drugi utjecajni kritičari nisu ipak bili tako skloni zagonetnom Agejevu, pa su tako navodili njegovu 'nepatvorenost pisma… koja zatire jezične defekte' odnosno 'simpatičnu iskrenost'.

Usprkos buci koja je nastala, autor se nije javio te je malo po malo, u osvit Drugog svjetskog rata, roman pao u zaborav, sve do 1983. godine kad ga je slučajno u nekom antikvarijatu pronašla prevoditeljica Lidija Švajcer i prevela ga na francuski. Roman je odmah zauzeo naslovnice francuskih kulturnih časopisa i novina. Objavljivanje u Francuskoj potaknulo je novi val interesa za ovaj roman, koji zatim izlazi i u Rusiji te biva prevedenim na brojne svjetske jezike, među kojima i srpski.

No, stručnjaci za rusku književnost nisu pojma imali tko je to Mihail Agejev. Pokrenuta je velika potraga za autorom. Francuski novinari doznali su da je jedina osoba koja zna tko je Agejev stara pjesnikinja Lidija Červinskaja te su od nje saznali da je autor romana Mark Levi. Červinskaja također otkriva novinarima da je po nalogu pariškog časopisa ruskih emigranata Illjustrirovannaja Rossija otišla u Istanbul, gdje je u židovskoj umobolnici pronašla autora Romana s kokainom. Ubrzo postaju i ljubavnici. Novinari i francuski slavisti ne vjeruju Červinskajoj te se vraćaju svojim bajkama o mladom Nabokovu kao vjerojatnom autoru.
 
***
 
Zanimljivo je da je Zoran Đinđić bio taj koji je prvi u Jugoslaviji pisao o Romanu s kokainom. Nekad su u našim dnevnim novinama postojale rubrike pod nazivom 'Prijedlog za prijevod', ostatak bolje prošlosti koje se u Hrvatskoj sve do nekoliko godina prije gašenja držao još jedino Vjesnik. Đinđić je 1987. godine predložio upravo Roman s kokainom u svome tekstu, zasigurno zanimljivom, no ne bez niza netočnosti i krivih procjena.

Jedan od najboljih trenutaka svakako je kad se Đinđić pita kako bi to bilo kad bi se Agejevljeva bizarna priča prelila u stvranost: "Konstelacija (je to) koja bi u literaturi bila beznadežno bizarna i neduhovita - zamislite samo roman čija radnja bi počivala na ovakvom "zapletu"'.

To se i dogodilo malo više od desetljeća kasnije; veliki roman 2666 uzima veoma slične događaje kao premisu. No, niti je barunica Bobis Lidija Červinskaja niti je Mark Levi Archimboldi. Stvarnost, kao što to biva ponekad, bizarnošću nadmašuje fikciju.
 
***
 
Kad sam čitao Roman s kokainom nisam znao tko je Mihail Agejev. Sve što sam tad znao jest da je roman sredinom tridesetih objavljen u Parizu u okviru emigrantskog književnog kruga i časopisa Illjustrirovannaja Rossija. U pogovoru moje stare knjige izdavačke kuće Gradac stajalo je da se ne zna tko je zapravo Agejev, te je pobrojano nekoliko najizglednijih kandidata, među kojima je istaknuto mjesto zauzimao i Vladimir Nabokov. U međuvremenu sam nekome posudio roman i više ga nisam vidio, te sam postupno zaboravio na Agejeva i na tajanstveno pitanje autorstva.

Sve dok prije nekoliko tjedana nisam saznao da je sjajna prevoditeljica i urednica Irena Lukšić odlučila prevesti i objaviti roman po prvi put u Hrvatskoj. Ona mi je i otkrila tajnu Agejeva i Romana s kokainom. Evo u nekoliko rečenica sabijen život jednog od najneobičnijih književnih pojava prošloga stoljeća.
 
"Mihail Agejev (pravo ime Mark Lazarevič Levi, patronimik ponekad i Leontjevič ili Ljudvigovič) ruski je književnik, germanist i prevodilac. Rođen je u Moskvi 1898. godine u obitelji trgovca krznom. Po završetku gimnazije tri je godine studirao pravo na Moskovskom sveučilištu. U građanskom ratu sudjelovao je na strani crvenih. Zahvaljujući poslu prevodioca u vanjskotrgovinskom poduzeću Arkos mogao je slobodno putovati u inozemstvo. Tako je neko vrijeme proveo u Njemačkoj i završio studij u Leipzigu, potom je kratko boravio u Parizu, a 1930. skrasio se u Istanbulu. U Turskoj je radio u francuskoj kompaniji Hachette i sudjelovao u akcijama sovjetske obavještajne zajednice. Nakon neuspjelog atentata na njemačkog veleposlanika Von Papena, za što su optuženi sovjetski špijuni, 1942. protjeran je u SSSR. Nastanio se u Erevanu, glavnom gradu Armenije, gdje je radio kao sveučilišni profesor. U Erevanu je i umro 1973. godine. Godine 1936. objavio je u nakladi pariškog Doma knigi Pripovijest s kokainom: prema zapisima bolesnika (Povest' s kokainom: Po zapiskam bol'nogo), a dvije godine ranije, 1934, u časopisu Vstreči priču Šugavi ljudi (Paršivyj narod). Književnošću se kasnije nije bavio, a pseudonim M. Agejev definitivno je razotkriven krajem 90-ih godina prošloga stoljeća."
 
***
 
Ni jedan autor od srednjeg vijeka nije ovako konsekventno sproveo u djelo smrt pisca kao Mark Levi - veliki pisac, špijun, atentator i profesor. Uostalom, i Roman o kokainu je, čitamo u Epilogu, pronađen rukopis. Dvostruko pronađen, prvo tekstualno, a zatim i 'stvarno', 1983. godine, da bi napokon zauzeo mjesto kao jedan od najzanimljivijih ruskih romana 20. stoljeća.

Uz dozvolu uredništva preneseno sa booksa.hr

(oprema teksta redakcijska)

(zurnal.info)