Halucinacija Marka Tomaša: Sablasna noćna sloboda

U članku pod slovom H hrvatske enciklopedije piše slijedeće:

„halucinacije

halucinacije (lat. hallucinatio ili alucinatio: priviđenje), lažna percepcija objekta koji ne postoji u izvanjskoj stvarnosti, »percepcija bez predmeta«. Odnosi se na sva tjelesna osjetila (vizualne, auditivne, olfaktorne, gustativne, cenestetske, genitalne halucinacije). Halucinacija ima prisilni osjećaj stvarnosti pa izaziva određeno ponašanje i određene osjećaje. Nenormalna je pojava, premda je gdjekad imaju i normalne osobe. Kod pseudohalucinacija osoba je svjesna da ne postoji objektivni podražaj. Kod iluzija postoji vanjski objekt, ali se on krivo tumači. Najčešće su slušne halucinacije. Liliputanske halucinacije odnose se na nepostojeću percepciju umanjenih objekata (za febrilnih i intoksikacijskih stanja), a makroptične halucinacije uključuju percepciju povećanih objekata. Elementarne halucinacije pojave su neoblikovanih vizija (svjetlo, iskre) ili jednostavnih zvukova (šum, kucanje). Ekstrakampine halucinacije nalaze se izvan osjetnoga područja. Hipnagogne halucinacije javljaju se prilikom uspavljivanja. Inducirane halucinacije prenose se od jedne osobe k drugoj (npr. za hipnoze). Negativne halucinacije nastaju kada subjekt ne percipira nazočni objekt. Refleksne halucinacije nastaju pri stimulaciji drugoga perceptivnoga sustava. Unilateralne halucinacije nalaze se samo na jednoj strani bilateralnoga percepcijskoga sustava.“

Recimo sada na ovom mjestu i da je normalnost halucinacija. Dogovorena halucinacija i ništa drugo. Znači li to, zapravo, da normalnost ne postoji? I, uopće, možemo li pričati o postojanju bilo čega osim o onoga o čemu su se tzv. normalni ljudi dogovorili. Sve više problema imam s „normalnim“ ljudima. Previše se zlopate oko potpuno nenormalnih stvari. Država, recimo. Od toga nema veće halucinacije. Samim tim država je nešto krajnje nenormalno. Recimo da je ovo opet nešto o Jugoslaviji. Neki ljudi lude na sam njezin spomen a rečena država uopće ne postoji. Ako nema nazočnog objekta nisu li ti ljudi blago šenuli pameću što se lože oko nepostojeće stvari? Kako uopće možemo reći da je država, bilo koja, postojeća, stvarna? 

Meni, recimo, nije jasno što je to stvarnost? Jedino što sam uspio zaključiti oko toga jeste da je stvarnost dogovorena halucinacija i ništa drugo. Samim tim i države su dogovorena halucinacija koju punimo sadržinom puno manjih halucinacija. Sve dok, recimo, ne dođemo do ljubavi. 

Sve me ovo kopka već danima. Dugo sam bio na putu. Pojavljivao se u raznima mikro stvarnostima raznih ljudi. Sa svojom halucinacijom gostovao sam, dakle, u halucinacijama drugih ljudi. I onda to proglasio svojim životom, halucinacijom na koju moram pristati i u kojoj se trudim uživati koliko god je moguće i uživam sve dok moja stvarnost ne dođe u nesporazum sa stvarnošću nekog drugog. Jasno je, dakako, užitka u sudaru dvije nenormalnosti ne može biti. 

Po rođenju smo dobili imena. Proglasili su nas državljanima ove ili one države. Gurnuli nam jezike u usta i mozak. Rekli nam tko su nam neprijatelji a tko saveznici. Onda su nam rekli i što je u okviru svega toga normalno. I onda mi sad živimo kao normalni a neki drugi su nenormalni. Po rođenju obično. Ako bismo se dogovorili oko toga da stvarno znamo što znači prirodnost ja bih nekako po svemu što sam u životu vidio rekao da su ljudi najneprirodnija pojava na planetu, jedna potpuno sumanuta halucinacija koja služi kao motor pokretač stvaranja drugih halucinacija. Poput ljubavi, recimo. Poput gomile uspomena kroz koje sam putovao proteklih par tjedana. Sve je to bila halucinacija. Djeca koju sam poznavao. Moje djetinjstvo. Neke sudbine pune nekih drugih ljudi i mjesta. Sva ta putovanja tako divna samo kad ih ne pune ljudi previše opterećeni „normalnošću“ i „stvarnošću“. 

Nakon dugo godina bio sam u Somboru na više od dva takozvana dana. Puno sam vremena provodio u samotnim šetnjama. Jednog dana, malo iza ponoći, hodao sam Staparskim putom. Prolazio sam pored zatvora. Iznutra se čula se pjesma. Netko je pjevao na sav glas. Meni neku nepoznatu narodnu pjesmu čije riječi nisam uspio upamtiti. Ali riječi pjesme ovdje nisu bitne. Možda bih ih i zapamtio da mi pažnja nije bila usmjerena na nešto potpuno drugo. Ta pjesma je dolazila iz zatvora koji se nalazi u dogovorenoj stvarnost a dolazila je zapravo iz nečijeg srca kojeg je zaboljelo nešto što ga je okrznulo u njegovoj halucinaciji. Pjevalo ju je jedno grlo a tako je gromko odzvanjala ulicom kojom sam šetao. Nije ni čudo jer tamo, u zatvoru, netko je pjevao na sav glas, a na takozvanoj slobodi bio sam jedini prolaznik na ulici. Sloboda je bila pusta i uspavana i mračna. Ni traga pjesmi. I ptice kao da su preko noći nekuda nestale. Hodao sam dalje kroz tu sablasnu noćnu slobodu. Pratio me je glas iz zatvora sve dok nisam zamakao u park ispred zgrade Županije. 

(zurnal.info)